Ffock uf

Level 2.0 - coming soon

Čovjek je sposoban za tri vrste odgovora na vanjski svijet - za emocionalni, mentalni/idejni i duhovni odgovor. Velika većina ljudi primarno odgovara emocijama i velika većina ljudi nije sposobna za duhovni odgovor. Određeni postotak ljudi poznat je kao intelektualni tip osobe, no njih ne treba brkati sa zrelim, potpunim intelektualnim osobama koje imaju zdrav i pun emocionalni odgovor uz superiornu nadogradnju intelekta. Suhi, nezreli intelektualni tip osobe iz nekog razloga nema kontakt sa svojim emocijama, nekako je odcijepljen od njih, što uglavnom ima veze s roditeljskim utjecajem u djetinjstvu. Takvoj su osobi često roditelji - muškom djetetu uglavnom otac - bili veoma ambiciozni u pogledu postignuća i karijere njihova djeteta. Dijete je odrastalo s podsvjesnim programom ili imperativom intelektualnog uspjeha i na koncu je, izabirući manje od dva zla za svoju psihu, odlučilo krenuti smjerom koji su mu roditelji zacrtali. Kad dječja duša to jednom odluči, kasnije biva gotovo nemogućim vratiti se na moment prije te kobne odluke i popraviti "krivo srastanje". Iz takvoga odgoja, djetinjstva i mladenaštva nastaju odrasle osobe koje sve doživljavaju "na relativan način", a zbog toga da se ne bi morale emocionalno angažirati (jer to im je tabu-tema pred kojom potajno strepe). Njihov je vodeći životni moto, iako podsvjestan, vazda biti emocionalno neodređen, neupleten, a to u njima direktno potiče bujanje suhoga intelekta, intelekta lišenog emocija, a onda, logično, još i više, bilo kakvoga duhovnog impulsa (jer duhovno nastaje samo ondje gdje su na zdrav način integrirane i uravnotežene emocionalna i mentalna/idejna komponenta).

Sve ovo govorim zbog toga što sam večeras na youtube-kanalu Patokracija, alternativnom ili dodatnom kanalu autora veoma popularnog Balkan UFO-a, odgledao video Da li je svijet SPREMAN na povratak Donalda Trumpa? s početka studenog 2022. Načelno čovjeku zbog tog videa nemam što zamjeriti, iako on ništa ne zamjera Donaldu Trumpu dok se ja veoma emotivno zgražam nad njim i smatram ga najuspješnijim vražjim šegrtom svih vremena pa sam zbog svoje zgražajuće emocionalne reakcije spram Trumpa svojevremeno zauvijek raskrstio s čitavim nizom dotadašnjih prijatelja ili poznanika. Autor gornjeg videa ipak, na sreću, Trumpa uspoređuje s Kerumom, na samom kraju kaže: "Osobno ne simpatiziram Donalda Trumpa, smatram ga Željkom Kerumom na šleperu steroida." Osim toga, video je prilično proročki jer sve se manjeviše danas događa u skladu s predviđanjima njegova autora. Mora mu se odati priznanje zbog vrsne analize mnogih sastavnica fenomena Trump i fenomena modernog SAD-a.

No ono najvažnije što autor videa ne spominje, što prešućuje, što sasvim ignorira ili ne primjećuje, ono najvažnije zbog čega sam ulazio u rasprave sa svojim najboljim prijateljem pa na koncu i prekinuo kontakt s njim, negdje početkom 2020., jer nisam mogao podnijeti da trajno zaobilazno hvali ili simpatizira Trumpa, Putina i Bašar al-Asada, jest činjenica vidljiva samo i jedino duhovnom percepcijom, ne emocionalnom i ne mentalnom/idejnom. Duhovna percepcija, naime, vidi da Donald Trump uistinu jest narodni, kolektivni simbol antiestablišment-oporbe duboko izopačenom sustavu, ali da taj proces nije korak naprijed, već KORAK NATRAG! Korak prema još dubljem potonuću čovječanstva. Jer čovječanstvo ne smije ići "naprijed" prema populizmu koji generira sve veće sljepilo, sve veću stupidnost, sve veću agresivnost, isključivost, grubost, jednoobraznost. Čovječanstvo može napredovati jedino onda kad se njegove kolektivne emocije skladno združe s općim zdravim razumom, univerzalizmom i kozmopolitizmom i u duhu dobre volje, a onkraj pohlepe i kompeticije, onkraj svih demona neoliberalnog kapitalizma, polako krenu prema duhovnome onkraj religijsklih dogmi. A Trump ne donosi ništa od toga, on donosi lukavo podilaženje kvaziintelektualnom u ostrašćenim masama. Zato ga ja vidim kao ekstremno energiziranu marionetu lucidnih Mračnih Sila koje nastoje zagospodariti planetom na krajnjemu izmaku Kali Yuge.

Kad je Trump tek došao na vlast, stalno sam ga uspoređivao s Hitlerom. Neki su mi prijatelji sugerirali da pretjerujem s usporedbom. Ni danas ne mislim da pretjerujem jer ako poslušate mnoge Hitlerove govore prije početka 2. svj. rata, učinit će vam se gotovo poput vehementnih, emotivnih, angažiranih govora Vlade Gotovca. Hitler je bio silno lukav i intuitivan, njegovi su govori tako karizmatično djelovali na mase upravo zbog toga što su vrlo uvjerljivo apelirali na istinu i pravdu. Djelovao je na emocije opravdano frustriranih masa koje su bile žedne intelektualne nadogradnje, a to je uvijek najopasniji moment. On im je ponudio taj silni osjećaj da razumiju što se događa! On im je ponudio razumijevanje ili spoznaju istine! Upravo to je najbolji alat svih demona. Slično je napravio i Trump, i budući da stupidni američki zakon dopušta da netko postane predsjednikom SAD-a uspros svim zamislivim optužbama pa i presudama, velika je vjerojatnost da će Donald Trump opet jednom useliti u Bijelu Kuću. Bit će to presedan, ali u 2024. koga je više briga za tu krajnje zastarjelu priču o presedanima.

Vrag u svojemu najboljem izdanju ne djeluje na način antagoniziranja jednih protiv drugih - ljevice protiv desnice, crkve protiv ateista, kršćanstva protiv islama, tradicionalnih protiv modernih, zatucanih protiv naprednih, klečavaca protiv sekularnih, Srba protiv Hrvata itd. To su dječje bolesti pogrešnog mišljenja, to je vazda stvar puke i banalne ljudske gluposti. Vrag je puno suptilniji i lukaviji, on je veoma UKLJUČIV. Zašto će gotovo svi glasači Republikanske stranke na sljedećim izborima glasati za Trumpa? Među njima su mnogi koje je Trump uvrijedio - žene, LGBTQ-osobe, crnci, Indijanci, Hispanci itd. Glasat će za njega zbog premoćne, hipnotičke snage UKLJUČIVOSTI oko pitanja svih pitanja - "istine o establišmentu i dubokoj državi", te slatke "istine" koja sve objašnjava, koja je genijalan izum koji emocije prirodno usklađuje s idejama. Ogroman će broj Trumpovih glasača i obožavatelja bez problema priznati da je Trump sirovina, i razne stvari u tom spektru, ali će ga ipak obožavati, orgazmički ga veličati. Ne mogu ne primijetiti da je to svakako level Hitler 2.0. Dostupnije, lakše shvatljivo, ugodno za maštu, imuno na propitivanje, jednostavno za rukovanje, masirajuće za nerve. Proizvod kakav samo poželjeti možete.

Psi laju, a karavane prolaze

U našoj državi - za koju, eto, džaba toliki izginuše devedesetih - zakoni i demokracija postoje samo kao make-up za birokrate Europske unije, ili kao smokvin list ispred krokodilskog obraza, ili kao zastavica za predizborno mahanje ispred naivnog i priglupog, sasma apatičnog biračkog tijela. Ako imate živaca, pročitajte o bahatom Rusu koji je sagradio vilu koja se proteže sve do mora, o visokim zidovima na Cresu koji se i opet protežu sve do mora i o ilegalnoj ogradi u Dućama koja se, pogađate, također proteže sve do mora. Komunalni redari, pročelnici, načelnici, hidrograđevinski inspektori i sva slična čudnovata čeljad - i to biste mogli pogoditi - bestidno prebacuju odgovornost na druge službe, drugu općinu, drugi zakon, svakojake druge i tuđe nadležnosti, a građani po birtijama sliježu ramenima i smiju se svemu jer je bilo kakvo propitivanje o nelegalnim djelatnostima ravno borbi s vjetrenjačama tamo gdje, očito, nema tko uvoditi red jer nikome nije stalo i jer bi se većina onih kojima bi trebalo biti stalo također dala uhvatiti s rukama u pekmezu.

Naša policija ne lovi bicikliste tamo gdje je za tim stvarna potreba, gdje ovi bahato rade slalom između pješaka (kao, npr., u zagrebačkoj Ilici u najstrožem centru grada) zbog čega bivanje pješakom u Zagrebu nije nimalo bezopasna uloga, nego na Aleji Bologne gdje bi vožnja biciklom po kolniku nalik auto-cesti bila ravna samoubojstvu. Ili, npr., stoje s mjeračem brzine pored table Pula, dakle na službenom ulazu u grad Pulu iz smjera Vodnjana, i na tome mjestu koje je još daleko od prvih gradskih kuća vrebaju neoprezne vozače koji trenutno ne smanje brzinu ispod 50 km/h. Po zakonu, naime, izvan grada vrijedi jedno ograničenje brzine, a unutar grada drugo, iako na pustoj cesti izvan naselja razliku čini samo ta tabla. Na isti način i mnoge inspekcijske službe rade samo ono što same odluče raditi po liniji najmanjeg otpora i najveće ugode, a kako bi ispunile nekakvu mjesečnu kvotu koja dokazuje da rade i da su učinkovite. Za sve ostalo, gdje se mora postupati po dojavi građana, građani moraju čekati mjesecima, a za to se vrijeme inspektori stignu lijepo dogovoriti s prekršiteljima o, jelte, maloj novčanoj naknadi kako bi se nepravilnost (npr. hladnjak s kratkotrajnim mliječnim proizvodima koji pokazuje temperaturu +17 stupnjeva Celzija) privremeno otklonila i kako bi službeno izvješće moglo ustvrditi da nisu zamijećene nikakve nepravilnosti. Jeste li primijetili ta dva osnovna elementa većine inspekcijskih nadzora? Prvo, nadzor se obavlja nekoliko mjeseci po dojavi uz obavijest prekršitelju da će mu tog i tog dana doći inspekcija, i drugo, nadzor ne ustanovljava nikakve nepravilnosti. Tako radi svaki inspektor koji drži do sebe, osim ako mu "odozgor" nije drugačije naređeno jer se neka konkurencija mora istisnuti, jer neka tvrtka mora propasti, jer je netko nepoželjan po bilo kojoj osnovi, jer ne plaća reket, jer je ravnatelj iz pogrešne političke stranke i sl.

Diljem Jadrana plaže su i dalje 24 sata dnevno nelegalno popunjene ležaljkama za iznajmljivanje, morska je obala ("1. morska se obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena; 2. morska je obala i dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov te za druge svrhe koje su u svezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda", ma što to značilo) i dalje na bezbrojnim mjestima ilegalno ograđena ili zazidana, vlasnici restorana i dalje na brojnim mjestima za svoje terase koriste puno veći gradski prostor od onog koji plaćaju i koji su zakupili, apartmani i divlja apartmanska naselja i dalje nemilice niču posvuda, često bez elementarne infrastrukture u smislu prilaznih cesta, vodovoda i odvodnje i bez poštivanja zakonskih normi u vezi gabarita, a o nepostojanju građevinske i/ili uporabne dozvole da i ne govorimo. Ovo što sam nabrojao vjerojatno je samo manji dio nepravilnosti i ilegalno-kriminalnih radnji, stanovnici priobalja mogli bi me izdašno nadopuniti. A kako se sa svim tim nose resorna ministarstva na čelu s premijerom? Nose se sa smiješkom. Nose se superiorno, faraonski indiferentno, uz vazda spremnih pet ili šest fraza koje dobro stoje uz mikrofon i kameru kao što kakav serijski Murtić, Veža, Lončar ili Jordan dobro stoji uz namještaj, dvosjed, knjige, pianino, zavjese, CV.

Nisam želio opet jednom ispasti dežurnim grintavcem, no razljutila su me tri priloga čije sam linkove dao na početku posta, tri priloga pročitana u istome danu, razljutilo me to što pisanje novinara o tim marifetlucima i ignoriranju zakona trajno ili barem u većini slučajeva ostaje samo na tome - na novinskim člancima. Što imamo svi mi kao društvo od novinskih članaka i od posljedičnog zgražanja sljedećih pola sata? Demokratski izabrani politički predstavnici uznemiruju se zbog prosvjeda i štrajkova kao i zbog novinskih članaka i upita otprilike koliko i ja zbog lanjskoga snijega. Psi laju, a karavane prolaze.

Dva gledanja na ljude

Postoje dva osnovna gledanja na ljude - ja naspram drugih i ja kao drugi. Prvo gledanje je, dakako, iluzija koja rađa prosuđivanjem, zaljubljivanjem, zdvajanjem, kompeticijom, uspoređivanjem, borbom za opstanak itd. Drugi su nam ili prijetnja ili nešto što možemo iskoristiti. Drugo gledanje ne može biti nametnuto mišlju jer je tada samo pervertiranje prvog gledanja. Mora se urasti u njega prirodnim buđenjem svijesti u dubinama postojanja bliže središtu. Ljubav iz prvog gledanja nužno je posesivna i unutar parova dvojnosti - simpatije i antipatije, ljubavi i mržnje. Emotivna je i potencijalno ekscesna, a u svojoj srži nasilna. Ljubav iz drugog gledanja izvor je istinske samilosti jer sebe ne izdvajamo kao zasebnu jedinku, vidimo se kao val ujedinjen u oceanu svijesti sa svim drugim valovima.

The Phenomenon

Mirjam

Hrčak pod vodopadom

Evo teksta u Jutarnjem od 4. ožujka 2023. Kratak je pa ga prepisujem:

Bugarska uništava velike količine isteklih doza cjepiva protiv covida-19 i nema planove obnoviti svoje zalihe, rekao je u subotu bugarski ministar zdravstva.

"U ovom trenutku nema onih koji se cijepe", rekao je u intervjuu na državnoj televiziji Asen Medždiev, koji privremeno obnaša dužnost ministra zdravstva.

Već su uništene "ogromne količine" isteklog cjepiva, a dodatnih 2.8 milijuna doza treba biti zbrinuto ove godine, rekao je.

On je rekao Europskoj komisiji da Bugarska želi okončati ugovor s BioNTech/Pfizerom prema kojemu je njegova zemlja obavezna kupovati cjepivo protiv koronavirusa do 2025. godine, rekao je Medždiev.

Ovakav stav podržavaju Poljska, Češka i Litva, rekao je.

Bugarska ima najnižu stopu procijepljenosti u Europskoj uniji. Samo 30 posto stanovništva od 6.5 milijuna ima osnovnu imunizaciju protiv virusa, prema službenim podacima. Nije bilo obaveznih zaštitnih mjera protiv virusa od sredine studenog 2022. godine.

Obratite pažnju na dvije teške neprofesionalnosti novinara - prva je tendenciozni naslov: "Najslabije su procijepljeni u EU, a sad uništavaju ogromne količine cjepiva: ‘Raskidamo ugovor s Pfizerom‘", a druga je zadnji odlomčić koji opet spominje kako Bugarska ima najnižu stopu procijepljenosti. Kakve veze ima procijepljenost Bugara nakon što je pandemija završila s temom koja govori o tome da se moraju plaćati doze cjepiva koje ne samo da više nikome ne trebaju, nego koje čak neće biti ni proizvedene?! Tu je očigledno da Jutarnji list štiti ili podupire nečije netransparentne interese.

15. ožujka 2023. Jutarnji donosi tekst naslova: "Pfizer mijenja ugovor s EU: ‘Isporučit ćemo 40% manje cjepiva, ali plaćate i doze koje neće biti proizvedene‘". Opet prepisujem cijeli tekst:

Američki farmaceutski div Pfizer spreman je Europskoj uniji isporučiti manje cjepiva protiv covida 19, uz produljeno razdoblje isporuka, izvijestio je Finacial Times, pozivajući se na upućene izvore.

Pfizer je spreman smanjiti broj doza koje isporučuje za 40 posto i odgoditi isporuke, a od EU-a traži da plati naručene doze koje neće biti proizvedene, izvijestio je u utorak FT.

Ugovor o opskrbi cjepivom produljio bi se za tri godine, do 2026.

"Suradnjom smo postigli značajno smanjenje doza, produljenje našeg ugovora daleko nakon 2023. i sigurnu opskrbu, budu li potrebne dodatne doze", rekla je europska povjerenica za zdravstvo Stella Kyriakides.

"Ako želimo izmijeniti isporuke cjepiva, moramo se dogovoriti", dodala je Kyriakides.

Novi uvjeti predstavljeni su ministrima zdravstva članica EU-a na privatnom sastanku, navodi se u izvješću, a usprotivile su im se četiri zemlje članice, uključujući Poljsku.

Bugarski ministar zdravstva Assen Medzhidiev rekao je da se njegova zemlja, Poljska, Mađarska i Litva protive predloženom sporazumu o višku cjepiva.

Medzhidiev je dodao kako vjeruje da ni druge članice EU-a neće podržati predloženi sporazum u sadašnjem obliku.

"Izmjena koju Pfizer predlaže (...) nama je, jasno, neprihvatljiva, s obzirom na kritičnu situaciju s prevelikim zalihama cjepiva u Bugarskoj i na neopravdano financijsko opterećenje za proizvode namijenjene uništenju", rekao je Medzhidiev.

"Pozivamo Komisiju da se vrati za pregovarački stol, vodeći računa u potpunosti o mandatu koji je dobila. Dok se ne pronađe rješenje, sve isporuke moraju biti zaustavljene", kazao je.

Pfizer nije odmah odgovorio na zahtjev za komentarom.

Reuters je o pregovorima Bruxellesa s Pfizerom i njegovim njemačkim partnerom BioNTechom izvijestio u siječnju, u uvjetima viška cjepiva protiv covida-19 širom svijeta. Problem prekomjernih zaliha posebno je izražen u Europi.

Pregovori su uključivali mogućnost da Pfizer za 500 milijuna smanji isporuku doza koje se EU obvezao kupiti u ovoj godini, a EU bi zauzvrat plaćao višu cijenu, navodi Reuters.

Kao prvo, primjećujete li kako ova tema NEMA zdravorazumski komentar, bilo u Jutarnjem ili Večernjem ili 24 sata ili na Indexu itd., kako se vazda radi samo o šturoj, s engleskog prevedenoj agencijskoj vijesti, bezličnoj, robotskoj, neljudskoj? A kao drugo, čini mi se očiglednim da spomenuta europska povjerenica za zdravstvo Stella Kyriakides nije u vlasti same sebe, tj. svoje moralne vertikale jer njezine izjave eksplicitno vrijeđaju zdrav razum, a ipak su izrečene. Kada netko od visokih europskih dužnosnika izgovara nešto što je očigledno nelogično i apsurdno, u 100% slučajeva radi se o najgoroj vrsti korumpiranosti i ako ima još ikoga poštenog u vrhu Europola, ta žena će prije ili kasnije morati završiti iza rešetaka.

Goranka Jureško 5. svibnja 2023. u Jutarnjem donosi tekst naslova: "Hrvati će Pfizeru i Moderni plaćati nepostojeće cjepivo: Ono nikad neće stići jer ga većina ne treba...", a podnaslova: "Plaćat će se desetak eura po dozi cjepiva koje neće niti biti proizvedeno, ali dogovor je dogovor". Tekst se na portalu ne može pročitati bez plaćanja jer dotična, poput Ante Tomića i Jurice Pavičića, ima takav ekskluzivni, po meni pizdunski i govnarski ugovor s vlasnikom Jutarnjeg lista. No već i naslov dovoljno govori. Zašto stalno spominjem Jutarnji? Zato što su i sve druge mainstream novine u Hrvatskoj posve iste, tu nema razlike (ukljućujući i Index, Nacional itd.), a portale krcate teorijama zavjere ne želim reklamirati niti uvažavati. Meni je zapravo veoma tajanstveno i istinski zastrašujuće to otkriće da nitko od iole meritornih i uvaženih ili uglednih novinara ne želi pisati ili ne prepoznaje da bi alarmantno trebalo pisati o ovoj "grešci u Matrixu", o ovoj nevjerojatnoj logičkoj i razumskoj anomaliji koja dopušta da se NE PROPITUJE kako je moguće da svi mi, građani Europske unije, moramo silne pare izdvajati radi proizvoda koji ne samo da nam ne treba, koji ne samo da nikada nećemo dopremiti u svoju zemlju, već koji nikada neće ni biti proizveden!!!

Zar ne bi bilo beskrajno logično da se odgovorni za sklapanje takvoga ugovora s Pfizerom i Modernom dovedu pred lice pravde, da ih se ispita i da im se sudi za besprimjerni zločin, i zar ne bi bilo beskrajno logično da se takav, na kriminalu i krajnjem odsustvu zdravoga razuma temeljen ugovor sa spomenutim farmaceutskim kompanijama smjesta proglasi ništetnim i pravno neobvezujućim?!?!

Budući da je blogoopćinstvo sveudilj zabavljeno boguugodnim temama, hranom, receptima, fotografijama hrane, pa opet hranom, receptima i fotografijama hrane, i tako u nedogled, želim mu od srca vazda ispunjen trbuščić i spokojni perpetuum mobile u kavezu, na kotaču za trčanje.

Wine & boobs

U ime ljetne niškorisnosti, kolovoške razbibrižnosti i DeHaeMZeškog zelenog bezupozorenja, iz izloga broj 3 nudim sljedeće sadržaje:

skroz-naskroz suvišan stari Jergovićev tekst "Važne knjige koje smo čitali ljeti", zatim

jednako bespotreban tekst novinara Aljazeere Miroslava Filipovića "Telefoni kojima je odzvonilo"

te dva vica i smiješan video. Pazite na ježeve i meduze i na vrijeme se informirajte o radu trgovina nedjeljom. :)

Bacili smo svemir-zeku

Jedna od infantilnijih stvari koje svakodnevno slušam jest priča o tomu da je nešto zastarjelo. Npr., Facebook je zastario. Tako će se za koji dan, ako to već i nije na snazi, govoriti da je TikTok zastario. Pojavljuju se sve noviji i noviji glazbeni žanrovi i sve novije i novije vrste influensera, a sve skupa je u startu jedan posve retardirani sociološki fenomen bez presedana. Je li zaista u igri jezivo naglo zaglupljivanje čovječanstva, nešto poput neprepoznate pandemije?

Čovječanstvo se zaglupljuje i eutanazira na vrlo sustavan način. Sustav, naime, danas funkcionira tako da mi još možemo reagirati jedino na način da pošaljemo e-mail, koji, naravno, nitko neće pročitati, a ako ga i pročita, odgovorit će nam se na neki generički način koji vrijeđa našu inteligenciju, dakle koji nema nikakvu poveznicu sa stvarnom voljom da se nešto uoči, o tome se razmisli i po tom se pitanju nešto i učini. Takvo što više ne postoji. Postoje još samo otuđeni protokoli postupanja lišeni stvarnog smisla i bilo kakve stvarne učinkovitosti.

Prije više godina, još u eri Milana Bandića, zagrebački su se tramvaji najednom "osuli" reklamama, ali ne samo po željeznoj oplati, već i preko cijele prozirne staklene površine, u nekim davnim dobima - u kojima je još vladao zdrav razum - namijenjene komunikaciji putnika s izvanjskim okolišem. To se tada zvalo "gledanje kroz prozor". U međuvremenu je, izgleda, "gledanje kroz prozor" sasvim iščezlo iz poimanja gradskih otaca i matera, modernim žargonom: zastarjelo, i danas se još spominje samo kao neko drevno otajstvo. Jer danas su zarada od reklama kao i sudske tužbe reklamnih poduzeća ukoliko im se njihov dio zarade uskrati - jedanaesta božja zapovijed koju nitko ne smije osporiti. Nebitno je što se kroz reklame ne može dobro gledati van, čovjeka zaboli glava od naprezanja i neugode, a navečer kad kiši doslovno se kroz njih ništa ne vidi. Sve je to nebitno. Zdrav razum je nebitan. Ugovori koje je Grad tko zna kada sklopio s ovom ili onom tvrtkom jedini su bitni. Dakle, nema šanse da bi Grad Zagreb možda mogao dobiti pravni spor ako bi smjesta maknuo te jezive reklame sa staklenih stijena tramvaja jer - ispada tako - nema šanse da bi zdrav razum na Sudu mogao pobijediti. Nečija financijska šteta je svetinja, zlatno tele ovog izopačenog doba.

No ispada tako da ljude masovno ništa ne smeta. Debilizacija ljudstva uzela je alarmantne razmjere. Ne smeta ih buka, ne smeta ih smrad, ne smeta ih svjetlosno i reklamno zagađenje, ne smeta ih laž vlastodržaca, ne smeta ih što se voze u stočnim, teretnim vagonima bez prozora, ne smeta ih ovo odvratno, besprimjerno, neprestano poskupljivanje svega i svačega (pa danas u poljoprivrednoj zemlji silnih ravnica stari krumpir plaćamo osam i više kuna po kilogramu, gotovo kao kilogram banana!), ne smeta ih ustašovanje, govor mržnje, ulice nazvane po nacifašističkim vođama, ne smeta ih katastrofalan odnos Hrvatske pošte prema građanima, ne smeta ih ova zastrašujuća pohlepa turističkih subjekata na Jadranu, po hotelima, apartmanima, restoranima, kafićima, pekarama, slastičarnicama, ništa nikoga ne smeta, svi se mirimo sa svime, jer, eto, ne možeš u ovom današnjemu svijetu ništa nego poslati e-mail, i sve se svelo na teatar apsurda e-maila koji ničemu ne služi. Zato kažem da nas se zaglupljuje i eutanazira na sustavan način jer ne može biti slučajno da se sve svelo na čistu, destiliranu impotenciju "reagiranja e-mailom" i "informiranja putem interneta". Ne samo ja, mnogi važniji i meritorniji i sposobniji od mene slali su e-mailove gradonačelniku Tomaševiću, alarmantne i veoma važne e-mailove. Džaba. Što spram toga znači slanje e-maila, na primjer, Hrvatskom telekomu? Smiješno je to uopće i spominjati. A što rade udruge za zaštitu potrošača, koje bi trebale biti pojačano senzibilizirane za mnogo toga? Na prvom mjestu traže od vas da platite članarinu.

Čitam sinoć na jednom blogu "citat" Hermanna Hessea povodom njegove smrti 9. kolovoza 1962. Budući da mi je bio sumnjiv jer je odisao romantičnim kičem koji je tek donekle podsjećao na Hesseova djela "Putovanje na istok", "Siddharthu" i "Klingsorovo posljednje ljeto", išao sam taj citat zguglati kako bih utvrdio iz kojeg je njegovog djela uzet. Unaprijed sam znao da ništa neću saznati, tj. da ću dobiti samo beskonačan broj linkova na razne FB-objave te objave po forumima i internetskim stranicama specijaliziranim za romantične citate. Navodni Hesseov tekst glasi ovako:

"Lijep je bio svijet kad ga se tako promatralo, tako bez traženja, tako jednostavno, tako djetinje. Lijep je bio mjesec i zvijezde, lijep potok i obala, šuma i stijena, koza i zlatica, cvijet i leptir. Lijepo i ljupko bilo je tako ići svijetom, tako djetinje, tako probuđeno, tako otvoren bliskomu. Drugačije je sunce pržilo kožu, drugačije hladila šumska sjena, drugi je bio okus potoka i cisterne, druge bundeve i banane. Kratki su bili dani, kratke noći, svaki sat je promicao brzo poput jedra na moru, a pod jedrom brod pun blaga, pun radosti."

Postoji diljem interneta verzija prve rečenice, koja se također pripisuje Hesseu, a koja glasi: "Svijet je lijep kada se promatra bez želje za traganjem, jednostavno, kao dijete." Dalje od toga više ništa. Smiješna je pomisao da bi Hesse ionako lijepe stvari, mjesec i zvijezde, potoke, obale, šume, stijene, cvijeće i leptire, proglašavao lijepima ako se gledaju bez traženja, jednostavno, djetinje. To odmah zvoni na kič-uzbunu. No ono zbog čega sve ovo spominjem jest dio gornjeg citata koji je očigledno besmislen, a s kojim ipak nikakav problem nemaju tisuće korisnika društvenih mreža. Ako već niste primijetili, to je dio koji glasi: "drugi je bio okus potoka i cisterne, druge bundeve i banane". E jebiga, sad vi meni recite što nije u redu s ljudima, s tisućama ljudi koji nemaju baš nikakav problem s tim da Hesse spominje kako je cisterna imala drugačiji okus kad ju se "tako" promatralo?! A i bundeve i banane su bile "druge", ma što to značilo. Je li Hesse možda bio pod utjecajem psilocibinskih gljiva, pejotla, čega li? Poanta je u tomu da ogroman broj ljudi mehanički preuzima citate bez ikakvog misaonog procesa u glavi, citate koji imaju "okus" romantičnog, misaonog, duhovnog, čega god. U tim citatima može biti kao Kip slobode velika štamparska greška, ili "kušanje cisterne", ili bilo koja anomalija koja "bode oči", pa ipak je stotine hiljada ljudi neće primijetiti niti će s tim imati ikakav problem.

Za kraj, ako novinari, udruge i sva misaona i intelektualno potentna čeljad Europske unije samo tako prelaze preko pljačke stoljeća, a u vezi obveze Europske unije da i dalje nabavlja i plaća milijune doza cjepiva protiv Covida 19 iako ono već odavno više nikome ne treba, onda ja jednostavno ne znam što bih još mogao poželjeti osim da se nekako izmjestim s ovog planeta.

Promotrite ove rečenice iz boldanog uvodnika HRT-ovih internetskih vijesti od 26. svibnja ove godine: "Europska unija i farmaceutske tvrtke Pfizer i BioNTech u petak su objavili da su postigli dogovor o izmjeni ugovora o nabavi cjepiva protiv COVID-19, umanjivši količinu koju EU mora kupiti i pomaknuvši rok za isporuku do 2026. godine." Zar vam se ne pali alarm "u roku odmah", neusporedivo brže nego u slučaju "Hesseovog" "okusa cisterne"?! Pandemija je službeno završena, već dugo je više nitko ni ne spominje jer nam se svima duboko ogadila po raznim osnovama, ali gle, Europska unija i dalje mora nabavljati cjepivo, iako po izmijenjenom ugovoru koji umanjuje količinu i pomiče rok za isporuku do 2026.! Iako je pandemija završila! Iako se više nitko ne cijepi! Jesam li samo ja lud, primjećujem li samo ja "to nešto" što nikako nije u skladu sa zdravim razumom na razini prvog osnovne?! Reklame na prozorima tramvaja sitnica su spram ovoga.

Nešto nije u redu sa mnom, molim odgovorne da me hospitaliziraju.

Evanđelje po jeziku

Da je Zakon o hrvatskome jeziku, koji kreće u javnu raspravu, a potom najesen i u izglasavanje u Saboru, besmislen i bizaran, jasno je već i po tomu što u njemu nema ama baš nikakvih sankcija ni za što. On je skup lijepih želja njegovih duhovnih otaca ili petorice evanđelista iz Matice hrvatske, koji u nedostatku pametnijega posla "jariće krste", tj. mentalno masturbiraju nad svojim materinjim jezikom. No da on nije i neće biti samo skup lijepih, ili točnije infantilno-izlišnih želja desno-konzervativnih jezičnih policajaca, obrazlaže nam Upravni odbor Hrvatskog društva pisaca čiju reakciju, prigovor ili protivljenje stvaranju toga Zakona prepisujem u cijelosti:


Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku predstavljen je nakon dugotrajne razrade od strane peteročlane radne grupe iz Matice hrvatske, koja ni u jednom trenutku priprema nije kontaktirala Hrvatsko društvo pisaca (a vjerojatno ni ostale strukovne udruge pisaca). Takav potez, s obzirom na stvarnost u kojoj je jasno da su upravo pisci oni koji stvaraju i čuvaju jezik – možemo protumačiti samo kao namjerno zaobilaženje onih koji bi na tu temu prvi trebali progovarati.

Pored već postojećeg Instituta za hrvatski jezik i Odbora za normu hrvatskog standardnog jezika HAZU-a – ne vidimo potrebu za osnivanjem novog Vijeća za hrvatski jezik kakvo predlaže ovaj Zakon, a indikativno je i kako se u predloženom Vijeću ne pronalazi mjesto za pisce. To je još jedno ignoriranje onih koji od jezika i za jezik žive.

Razlog za zaobilaženje možda leži u shvaćanju predlagača da bi se pisci zdušno usprotivili bespotrebnom ograničavanju i uokvirivanju jezika, kakvo se ovakvim zakonom može dogoditi.

Razumijemo dugogodišnju težnju MH da pronađe adekvatni odgovor na srpski Zakon o jeziku, vodeći se idejom da je kopiranje bizarnog dokumenta bolje od nemanja bizarnog dokumenta, ali nama se, kao stvarateljima djela na našem bogatom jeziku, takvo konkuriranje čini besmislenim.

Ideja o tome da Zakon štiti hrvatski jezik odmah je u javnosti naišla na pitanje: od čega ili od koga da ga štiti? Kako je to jezik ugrožen?

Ako je ugrožen u svojoj praktičnoj upotrebi sve izraženijom polupismenošću, svrsishodnije bi bilo poraditi na opismenjavanju nacije i u tome smjeru uložiti trud, znanje i financijska sredstva. Zakon u tome smislu ne mijenja baš ništa i bavi se stvarima koje nemaju nikakvo uporište u realnom trenutku hrvatskog jezika.
Ako se smatra da je ugrožen od sve većeg utjecaja engleskog jezika, osobito kod mladih generacija, "zaštita" se može provoditi na druge načine – kroz odgoj i obrazovanje, nastavne kurikulume, investiranje u jezične alate, naročito kroz poticanje čitanja koje se može poduprijeti i boljim modelom otkupa knjiga u knjižnicama, kao i osmišljenim projektima.

Predloženim se Zakonom pokušava ograničiti upotreba hrvatskog jezika koji je povijesno bio propulzivan i otvoren te propisati da sve javne obavijesti i promidžbene poruke moraju biti na hrvatskom jeziku, da nazivi ustanova, proizvoda, sportskih i kulturnih objekata i priredbi te mnogih drugih manifestacija moraju biti na hrvatskom jeziku – a to je poprilično sklizak teren,imajući u vidu da bi s jedne strane nazivi poput Fitness centra XX ili Vaterpolo kluba XX postali neprikladni, dok s druge strane svjedočimo neprihvatljivo niskoj razini korištenja hrvatskog jezika naših vodećih političara i medija.

Jedna od posljedica ovakvog Zakona bila bi da, ionako prisutna, diskriminatorska politika financiranja otkupa knjiga – dobije potpuni legitimitet. Time bi javne knjižnice izgubile svaku mogućnost nabavke knjiga srpskih, crnogorskih i bosanskohercegovačkih autora jer nisu na hrvatskom jeziku – a koje je besmisleno prevoditi.

Čistke knjižnične građe smo u nedavnoj povijesti već imali, impulzivne i brutalne, a nove bi bile profinjeno zapakirane u pozivanje na odredbe Zakona.

Mišljenja smo da uvođenje brojnih lektorskih službi u javnopravna i tijela državne vlasti, a naročito outsourcing agencija koje će niknuti iz redova rodbine, tazbine i partijskih prijatelja, ne samo da znači još jedan ogroman trošak na teret građana i otvaranje prostora korupciji, nego i dodatno usporavanje ionako tromog birokratskog sistema.

Cijela priča o Zakonu ima izraženu politički desno-konzervativnu intonaciju, pri čemu bi skupina upravo tako orijentiranih ljudi propisivala kako govoriti i pisati te davala jezične savjete koji bi u konačnici bili samo štetni. U insistiranju na armiji pravovjernih lektora koji trebaju ispravljati javnu upotrebu jezika, izgleda da je jedini cilj njegovo čišćenje od „srbizama“.

Jezici redovito razmjenjuju riječi, pa strane riječi već stoljećima ulaze i u naš jezik. Zbog njih on nije nimalo manje naš i one sigurno nisu ugrozile naš jezični ili nacionalni identitet.

Iako se u prijedlogu ističe da se neće dirati u slobodu književnoumjetničkog izražavanja ili u privatni govor, stalna kontrola i pritisak od strane zamišljenog Vijeća – proizvodila bi strah i jako brzo dovela do autocenzure. Takav perfidni oblik kontrole i ograničavanja jezične kreativnosti nije prihvatljiv.

Budući da Ustav već propisuje kako je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi hrvatski standardni jezik (i latinično pismo), a standard je određen pravopisom, gramatikom i rječnikom – u Hrvatskom društvu pisaca smatramo da je ovakav dodatni Zakon u biti nepotreban. U njemu se pretenciozno proširuje decidirani stavak Ustava, a jedini učinak mu može biti stvaranje temelja za sve rigoroznije ograničavanje upotrebe jezika koji se razvijati može jedino kroz slobodnu upotrebu, trajnu javnu raspravu i poticanje književnoumjetničkog izražavanja. Čini se kako je važno opetovano iskazivati moć ideologije, a za to se iskorištava pomoć onih koji namjeravaju preuzeti jezičnu vlast.

Izražavamo čvrsto protivljenje jezičnoj politici zasnovanoj na ideologiji podjela i ograničavanja, jer bi dovela do zatvaranja hrvatskog jezika prema drugim, potpuno razumljivim jezicima iz susjedstva, a time i prema društvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život.

Zbog svega toga Upravni odbor Hrvatskog društva pisaca ulaže prigovor na stvaranje ovog Zakona i tražimo da se prijedlog povuče iz procedure.

Taj divni Sixto!

Umro je Sixto Rodriguez, čovjek s jedinstvenim obratom sudbine čija sam dva albuma preslušao nebrojeno puta. Izvanredan i silno dirljiv dokumentarac Searching for Sugar Man Malika Bendjelloula, koji je kasnije skončao samoubojstvom, donio nam je nevjerojatnu priču o gotovo sasvim nepoznatom glazbeniku iz Detroita koji je sve to vrijeme, međutim, bio slavan u Južnoafričkoj Republici, doslovno glazbena ikona pout Presleya! Zahvaljujući tom filmu koji je 2013. dobio Oscara za najbolji dokumentarac, Sixto je preko noći postao slavan i tražen diljem svijeta i njegove su neprestane svjetske turneje nakon toga trajale sve do nedavno. Nikome nije jasno kako je tako divan glazbenik, u startu dovršen i zreo, istovremeno i nježno suptilan i savršeno sirov u svojemu izričaju, mogao sve te godine biti zaboravljen i nepoznat, no nepravda je na koncu bila ispravljena i sudbina mu je ubrzano i pojačano vratila sve ono što je zasluživao. Dakako, uvijek ostaje pitanje je li ga sva ta slava usrećila ili unesrećila, no sve nas koji uživamo u njegovim pjesmama itekako je usrećila.

Karma

Karma je djelovanje, akcija, no budući da svaka akcija nužno ima svoju reakciju, karma je istovremeno i posljedica djelovanja. Ako udarimo šakom u zid, on će nam istog trena uzvratiti udarac - posljedicu iste snage i suprotnog smjera. Kod djelovanja na koje se misli kad se govori o karmi, riječ je o psihičkom ili duševnom zbivanju koje puki zakon akcije i reakcije mnogostruko i slojevito usložnjava. Kao prvo, posljedica karmičkog djelovanja, ili karma kao posljedica, nužno je odgođena, nije trenutna. Koliko će biti odgođena, ovisi o mnogo faktora. Katkad je odgođena samo nekoliko sati, katkad nekoliko života. Odgoda se javlja zbog toga što u psihičkom svijetu treba vremena kako bi se konstelacija uzroka opet jednom dogodila ili ponovila u posljedici. Ako je netko silovatelj ili pedofil, nemoguće je da se njegova karma djelovanja poravna s karmom posljedice u istom životu, iz jasnih razloga. Kao drugo, gdje god u igru ulaze svijest, namjera i volja, odozgor se, vertikalno, pojavljuju univerzalne propozicije - njihova je riječ posljednja, one finalno organiziraju ili distribuiraju karmu kao posljedicu kroz čitav niz utjelovljenja. Vertikalne propozicije nisu drugo nego Evolutivna Sila, sila duhovnog uzdizanja sveg života i sve svijesti u univerzumu. Kao treće, negdje u pozadini vazda "lebdi nad vodama" Milost božanskih bića koja potpuno slobodno i po svojemu božanskom nahođenju odlučuju penetrirati u čovječanstvo i planetarni život i ovdje ili ondje, na ovom ili onom području ubrzati razvoj. To ima reperkusije na sav karmički materijal planeta pa se stoga nerijetko za ovoga ili onoga događa novo odgađanje karmičkog učinka ili pak njegovo ubrzanje, ubrzanje prema svršetku Ciklusa, ili njegovo preslagivanje u drugačije konstelacije. Iako je u osnovi stvar veoma jednostavna, u razradi je silno kompleksna.

Kad se čovjek rodio iz majčine utrobe, on je sa sobom donio određenu količinu karme kao posljedice, spremne ili zrele da se očituje, tj. da "ubere plodove". To je njegova sudbina. U ukupnoj količini naše svijesti sudbina zauzima ogroman postotak, stoga je naša slobodna volja, iako postoji, na vrlo klimavim nogama, slabašna poput plamička svijeće koji kroz cijeli život samo što se ne ugasi. :) Čovjek, dakle, rođenjem u ovaj život donosi sa sobom samo dio svoje ukupne karme, onaj dio koji je zreo za manifestaciju. Pritom u ovom životu on stvara i novu karmu, što dodatno komplicira. Netko je u ovaj život došao s teškom "bračnom" karmom pa kad u nekoj zrelijoj dobi tu karmu sa svojom partnericom ili partnerom počne odrađivati, tj. trošiti, lako se može dogoditi da usput cijelu stvar samo još pogorša, tj. da mu se u tomu "razrješavanju" karme na leđa naprte tri tone nove, još mučnije i teže. Paramahansa Yogananda je rekao da je Hitler u prošlom ili jednom od prošlih života bio Aleksandar Makedonski, dakle osobnost koja si je naprtila jako puno loše karme (iako je, dakako, sva karma načelno loša jer nas veže za ovaj svijet). Kad je iz SAD-a preko Europe putovao za Indiju, zaustavio se u Njemačkoj kako bi posjetio mističarku Therese Neumann. Namjera mu je bila posjetiti i Hitlera ne bi li ga podsjetio na njegovu inkarnaciju kao Aleksandra Makedonskog i apelirao na njegovo potisnuto sjećanje na sve dobro i mudro što je u tom životu, za svojega boravka u Indiji, apsorbirao od indijskih yogija. Hitler ga, međutim, nije htio primiti. Aleksandar Veliki, dakle, nije u svom životu kao Hitler ništa od svoje zle kobi uspio razriješiti, samo je mnogostruko pogoršao svoju "situaciju pred Svevišnjim".

Danas ljudi ne razumiju princip ili proces Zamračivanja Duše, ne razumiju da je on alarmantno kumulativan i da u jednom momentu postaje ireverzibilan. Ako kroz duži period neprestano mrzimo, ljutimo se, imamo negativne i nasilne osjećaje, naša se duša počinje zamračivati. Ako u nekom trenutku prestanemo mrziti i ljutiti se, zamračivanje se neće poništiti, neće se s vremenom razgraditi - mi moramo učiniti svjesni napor u suprotnom smjeru, moramo aktivno plivati uzvodno svojom namjerom kako bismo taj stupanj zamračenja duše poništili. Kod Zamračivanja Duše ništa se u smislu iscjeljenja ne događa samo od sebe, toga moramo svi biti jako svjesni. Ako netko, čiji je proces Zamračivanja Duše već započeo, slučajno ili Božjom Milošću uđe u neki miran period života, pa potrajao on i godinama, ne treba si utvarati da se njegovo Zamračenje Duše anuliralo ili poništilo. Ne! Čovjek kod ovog događanja uvijek mora svjesno, namjerno i "plivanjem uzvodno" nastojati obrnuti trend ili proces, a to nikada nije lako ni ugodno. Proces se može obrnuti prema povratku Svjetlu samo i jedino ako se u čovjeku jasno i nedvosmisleno upali Alarm Razumijevanja, panika otriježnjenja. U protivnom će se, prije ili poslije, pukom snagom inercije proces Zamračivanja Duše nastaviti. Jer je kumulativan po svojoj prirodi. Jer je to uvijek u nama, u našem astralnom, magijskom biću, linija manjeg otpora i neka vrsta mračne, dijabolične naslade koju podsvjesno doživljavamo kao zasluženu nagradu za zle stvari koje su nama drugi učinili. A onda jednog lijepog dana taj proces postaje - nepovratan! Nepovratan za ovaj život, dakako. Uvijek imamo novu šansu u sljedećem, ma koliko ona tanka bila. Kad Zamračivanje Duše jednom postane ireverzibilno, čovjek se više defaultno ne može vratiti Svjetlu. Tama ga je preuzela. Tama je postala vodećim, glavnim pokretačem njegova života. On tu Tamu, naravno, sebi može opravdavati na razne načine, kao angažiranost u pravednosti, kao zamjećivanje ljudske pokvarenosti itd. Ako se nečega bojim u ovom životu, onda je to Zamračivanje Duše koje neću prepoznati, i naročito opasnost da ono postane ireverzibilno. Na sreću, većina ljudi nikada ne dođe do ireverzibilne faze, no istovremeno je većina ljudi na nekom stupnju Zamračivanja Duše, što znači da njihov ego u starosti posve kristalizira i svijest se tada bavi još jedino svojim malim, jadnim "ja".

Osnovna stvar u vezi karme mora biti jasna - ona se, kao jedinstvo akcije i reakcije, uzroka i posljedice, sjetve i žetve, pojavljuje samo zbog toga što sebe smatramo činiteljem, onim koji izvršava radnju. Velikoj većini ljudi ova će propozicija biti besmislena, ali nemojte se dati zavarati prividom jasnoće, trenutnim jasnim uočavanjem besmislenosti te propozicije. Zastanite na trenutak. Razmislite. Naša je prva reakcija, prirodno: "A tko u mojemu činu bacanja lopte ili pranja suđa ili zamjenjivanja karburatora ili nošenja klavira na peti kat obavlja radnju ako ne ja?! Kakve su to gluposti?! Tko bi bio činitelj ako ne ja?!" Ovdje svakako valja biti oprezan pa ne prozvati brže-bolje činiteljem našu neurofiziologiju ili slijepe animalne sile u nama ili opće fizikalno "događanje svijeta", od subatomskih do astronomskih razina. Ne, te stvari nisu činitelj. One su mrtve, mehaničke, puko konceptualiziranje našeg uma koje nema nikakve veze sa zbiljom. Svemirski teleskop James Webb, ma koliko veličanstven bio, ipak samo dodaje, i to silno, potencirano dodaje, ukupnosti svjetskog Iluzionizma. Nasuprot tomu, činitelj je psihička razina stvarnosti, dakle razina koja je - iako još uvijek dijelom svjetskog Iluzionizma - neusporedivo bliže istini od svih zavodljivih sličica i beskrajne gomile podataka koje će nam isporučiti James Webb. S jedne je strane divna ta čovjekova znatiželja koja ga tjera da istražuje svemir, dok je s druge strane, istovremeno, tragična ta čovjekova potreba da traga za spoznajom svega i svačega dok istovremeno ignorira imperativ spoznaje samoga sebe, svoje unutarnje suštine. Možemo li se osloniti na to da će čovjekova znatiželja ili spoznajna žeđ jednog dana konačno nabasati i na unutarnju vlastitost? Nije izvjesno. Nije izvjesno zbog toga što je preovlađujuća ukupnost te spoznajne žeđi tek puka, banalna sveza čovjekove astralne žudnje i nižeg, konkretnog mentala. Tek onda kad se pojedinac uzdigne do višeg, apstraktnog mentala koji lovi duhovne istine koje su posvema imune na emotivne oluje, tek onda kad se čovjekova stvarna mentalna svijest poveže sa stvarnim duhovnim svijetom, može se očekivati konačno pravilno centriranje ili fokusiranje spoznajne žeđi.

Činitelj je puno istinitiji od svega onoga što nam je današnja znanost kadra isporučiti jer spada u višu kategoriju očitovanja zbilje, kategoriju ponad spoznajnosti na temelju puke senzorike ili osjetilne percepcije, pa ipak je on taj agens koji nas fundamentalno odvodi u zabludu, u iluziju individualnog postojanja, u viđenje zmije tamo gdje postoji samo konopac, u stvaranje karme koja rezultira reinkarnacijom. Netko mora ispaštati za nečija nedjela. Zar nije prirodno da ispašta onaj tko ih je počinio? To je suština priče o karmi, priče o iluziji činitelja, individualnog "ja". Je li karma nepotrebna? Ako bi zaista bila nepotrebna, ako bi Kozmički Pričin bio nepotreban, tada ni Evolucija Svijesti ne bi postojala. Učas se, evo, zapetljasmo u svu silu antinomija. Možda se radi samo o tomu da onaj tko vidi Causa Finalis više nikako ne može biti u istom mentalnom, značenjsko-vrijednosnom loncu kao i svi oni koji još uvijek tapkaju u mraku iluzionističke posloženosti svijeta. Kad prozremo iluziju činitelja, vidimo da nema nikakve karme, da karma nikada ni nije postojala, da nikada nije bilo nekoga tko bi stvarao karmu. Nitko nije zločinac, nitko nije žrtva. Ne postoji reinkarnacija. Postoji samo vječni Svjedok u svim bićima. Ali do tog stupnja razumijevanja, naročito do potpune apsorpcije u to razumijevanje, treba sazrijevati u neizbrojnim očitovanjima i prividnim individualizacijama svijesti.

Vraćam se na učenje o karmi. Jedna moja prijateljica jednom je davno iznenada dobila priliku posjetiti svojeg duhovnog Učitelja. Bio je to zaista božanski Učitelj, u to nema sumnje. No radilo se o donaciji za jednu osobu, nije bilo novca i za njezinog supruga. Bila je silno sretna što će otputovati u Indiju, no onda joj je najednom njezin voljeni suprug, također poklonik tog božanskog Učitelja, zaprijetio samoubojstvom ako ode bez njega. Budući da nije bilo novca za njega, nije otišla. Tu, u tom momentu, nastala je dilema. Ona je, naime, smatrala da je njegova prijetnja samoubojstvom istinski, dubinski iskaz njegove ljubavi, dok su neki drugi, malo razumniji, smatrali da je luda jer nije prepoznala i shvatila da hitno, trenutno treba pobjeći od tog luđaka, od tog psihopata koji ju je zarobio (i koji joj je na kraju "napravio" četvero djece). Što je istina? Jasno je da ovo o njezinom mužu kao luđaku djeluje više nego točno. Neke su njezine prijateljice s puno emocija smatrale da ga je trebala bez pardona pustiti da se ubije jer da njegova sudbina nema nikakve veze s njezinom. To što bi on učinio nikako ne može biti stvar njezine karme, govorile su. Ljutile su se na nju zbog njezina izbora da ipak ne otputuje u Indiju.

Jedan drugačiji glas, puno godina kasnije, o toj temi razmišlja ovako: da ona nije katranski ljepljivom karmom bila slijepljena uz njega, nikad se s takvom osobom ne bi ni spojila. Izabrala bi iz ponude muškaraca nekog drugog, normalnijeg. Od takvog bi čovjeka pobjegla glavom bez obzira čim bi joj se obratio. No to se nije dogodilo. Naprotiv, njegova vrsta magnetizma veoma ju je privukla. Do te mjere da je zbog njega zapostavila, doslovno ugasila svoju dinamičnu, veoma energičnu, kreativnu, eksplozivnu, veselu ličnost koja je do tada u njoj bila dominantna. Mnoge su se njezine prijateljice čudile što to vidi u njemu. No ona je bila u svojemu svijetu, u svijetu svoje karme. Koji joj je bio sasvim prirodan, intimno njezin. Nije vidjela što drugi vide.

Karma jest hipnoza. Nema točnije ili preciznije definicije. Mi lakoćom vidimo gdje drugi griješe pa zbog toga mislimo da razumijemo karmu, no tamo gdje se karma aplicira na nas mi smo jednako pod hipnozom. Zato i postoji uzrečica: "Vidiš trun u oku brata svojega, a ne vidiš brvno u svojemu oku." Tko dobro ne čuje, ljuti se na one koji dobro ne vide, misleći da izvoljevaju, da se prenemažu. Ovi koji dobro ne vide ljute se na njega koji dobro ne čuje, koji se pravi blesav iako mu oni glasno u uho govore. Tako isto svi mi koji smo na najraznorodnije načine zahvaćeni hipnozom karme mislimo da smo u pravu kad prosuđujemo i osuđujemo. Nismo u pravu. Ne znamo karmu bližnjega, ali smatramo da je znamo. A, što je najgore od svega, ne znamo svoju karmu, a ipak smatramo da smo u vlasti sebe. Zato se vazda i svuda valja ispomagati zdravim razumom. Onim što nam je ostalo iz djetinjstva, iz davnine, iz potajnog naučavanja o tomu kako razviti jedra na maloj brodici za slučaj da naiđe vjetar.



Dodatak za @staru tetu:



:)