Feng shui

Time traveler M.B.

Ni Trey Parker i Matt Stone, tvorci legendarne animirane serije South Park, ne bi bolje parodirali stvarnost ili se lucidnije narugali društvu, politici, znanosti i akademskoj izvrsnosti od ingeniozne autoparodije kakvu je nad samim sobom izveo tajanstveni vremenski putnik M.B., stigao po nekim analizama iz 2005, a po nekima iz 1996. No moramo priznati da je ta prostačka i urnebesna skarednost akademski recenziranog priručnika za studente E-marketing dotičnog vremenskog putnika samo uvod u punu orkestraciju hrvatske blaziranosti i djevičanskoga odsustva meritorne reakcije koji će uslijediti nakon ovih nekoliko ljetnih novinarskih zanovijetanja između dva, po naciju neusporedivo važnija javljanja s naplatnih kućica Lučko. Kao što su isto tako prostačka i urnebesna skarednost HEP-ovog prodavanja megavatsata plina po jedan eurocent i prostačka i urnebesna skarednost kataklizme vladavine prava zbog sedam tjedana štrajka pravosudnih službenika bili samo uvod u punu orkestraciju hrvatske blaziranosti i djevičanskoga odsustva meritorne reakcije koji su uslijedili. Negdje sam pročitao kako ribica u akvariju svakih desetak sekundi doživljava reset i kreće ispočetka, kao da se tek rodila. Toliko otprilike traje njezino sjećanje. I mi Hrvati posjedujemo tu autohtonu diluvijalnu moć zaborava i mirenja sa sranjima, još je samo moramo brendirati.





Je li vatra vruća ili hladna, pita me blog-editor. To je otprilike razina rvacke akademske izvrsnosti po mjerilu Kradezea.

Zviždanje u UFO - 2. dio

Prekjučer je u američkom Kongresu počelo svjedočenje trojice zviždača o zataškavanju svjedočanstava i informacija vezanih uz izvanzemaljska tijela te izvanzemaljske letjelice i navodni obrnuti inženjering nad njihovim tehnologijama. Moj post Zviždanje u UFO od 10. lipnja možete vidjeti OVDJE. Prilog iz sinoćnjeg RTL-Direkta možete vidjeti OVDJE. Prilog na portalu Telegram pročitajte OVDJE. Prilog o novoobjavljenim dokumentima o ubojstvu JFK-a koja otkrivaju svjedočanstvo NLO-a iznad SSSR-a možete pročitati OVDJE.

Mladićev unutarnji imperativ

Gledam nekidan Ispitni katalog hrvatskoga jezika za državnu maturu u školskoj godini 2022./2023. i osim što mi se kosa dizala na glavi od toga metajezika lišenog normalnog ljudskog smisla, nailazio sam i na primjere zadataka zbog kojih sam samo mogao žaliti te jadne mlade ljude koji se moraju ponižavati pristupajući državnoj maturi i rješavajući je. Jedna od takvih besmislica pisanje je tzv. sažetka na temelju ponuđenog novinskog teksta do bola suhoparnog i nezanimljivog, a tu je onda i obveza pisanja eseja sa strogo propisanim pravilima na temelju kratkog izvatka iz Shakespeareovog "Hamleta". Zbilja ne znam kakav se esej, ni manje ni više nego esej, može napisati na temelju predloška u kojem duh govori Hamletu s isukanim mačem da će mu sad, evo, kazati o ubojstvu njegova oca. Kako da čovjek o tomu napiše esej?! No vrhunac besmisla bila je pjesma A. B. Šimića "Mladić", čiji prvi dio još mogu shvatiti, no do kraja pjesme njezin se smisao potpuno raspada u mojoj glavi i ja zapravo blagog pojma nemam o čemu on to "pjeva". Iz takve pjesme ispitni mudraci izvlače ovo pitanje: "U kojemu je od sljedećih primjera iskazano da je pjevanje mladićev unutarnji imperativ?" Ponuđena su četiri odgovora, no kako da ijedan odgovor bude smislen na besmisleno pitanje? Da mi prijetite smrću, nikada ne bih pomislio da je točan odgovor D. Kakvo je vaše mišljenje? Moje je mišljenje: kad bih ja danas morao pristupiti državnoj maturi, vjerojatno bih ispao "mladić s posebnim potrebama". :)

Jaja

Ja sam jedan. Jedno tijelo, jedan um, jedan subjekt. No iako sam jedan jedini subjekt, neprestano komuniciram sa samim sobom kao da smo dvojica. Obratite malo pozornost na to čudno zbivanje u sebi i vidjet ćete da su u našoj subjektnosti zapravo dva subjekta, subjekt A koji neprestano brblja sa subjektom B, iako je subjekt B više kao neka kopija subjekta A, neko dupliciranje, prije negoli skroz nova ličnost.

Mi neprestano razgovaramo sa samima sobom i to se obično naziva unutarnjim monologom ili dijalogom, ili pak samorefleksijom. Uzimamo to zdravo za gotovo jer to činimo otkad znamo za sebe, a to također čine i svi oko nas, no je li to zaista sasvim normalna i obična pojava ili se radi o jednom krajnje začudnom zbivanju u nama? Zašto razgovaramo sa samima sobom, zašto dupliciramo svoju subjektnost? Odgovor nam izmiče. Kao da je tu nadomak ruke, no kad pokušamo posegnuti za njim, pobjegne ponovno na dužinu ruke, u tamu neosviještenosti.

Usuđujem se pitati - a što ako svi naši problemi, sva naša negativna stanja, sva naša agresivnost, tjeskoba, ljubomora, mržnja, sve nasilje, svi ratovi potječu iz toga dupliranja naše subjektnosti?

U knjigama Carlosa Castanede njegov je učitelj don Juan Matus postulirao prvu, drugu i treću pozornost. Prva je pozornost naša svakodnevna svijest, tzv. obično stanje svijesti koje konceptualizacijama gradi svoju vanjsku stvarnost i njezin poredak. Druga je pozornost magijske prirode; budući da je iz nje izbačen unutarnji monolog i da ona posjeduje puno veći kvantum psihičke energije za svoje ispoljavanje, ona doslovno priziva događaje, grupira ih u magijske konstelacije i ostvaruje magijske učinke. U svojim prvim formativnim godinama, kad se sklapa percepcija i u svijest dovode razne kognitivne i jezične vještine, dijete neprestano lebdi između prve i druge pozornosti. No vrlo ga brzo socijalizacija čvrsto usidruje u prvu pozornost, u sveopći društveni konsenzus, i do kraja života uglavnom ga više ne pušta iz svojega čeličnog stiska. Don Juan je govorio da zapravo i prva pozornost priziva događaje i ostvaruje magijske učinke jer je to u samoj prirodi pozornosti, ali to čini beskrajno ekstenzivnije i veoma kaotično, u neprestanom međusobnom poništavanju ili neutraliziranju mnogobrojnih malih, slabašnih i oprečnih namjera. Samo jednousmjerena volja i monolitna namjera u stanju unutarnje tišine druge pozornosti mogu polučiti smislen i mjerljiv magijski učinak. Nažalost, druga pozornost ujedno je i prostrano polje djelovanja tzv. crne magije raznih vrsta i rodova. Zbog toga je od iznimne važnosti da razvijenu drugu pozornost prati enormna trezvenost prve. Trezvenost i besprijekornost jedine čovjeka mogu sačuvati od mračnog ambisa druge pozornosti.

Treća pozornost je rijetko stanje sjedinjenosti s univerzumom, stanje u kojem se više ništa ne želi jer je sve nađeno i postignuto, ostvareno i razriješeno. Don Juan je poetski rekao da će - jednom kad nestane u trećoj pozornosti - biti prašina na cesti i lahor u zraku.

Mi ne primjećujemo to neprestano razgovaranje sa samim sobom zato što ono nema formu interpersonalne komunikacije. Ono je neka vrsta duple slike, kao kod slabog analognog signala na starim televizorima naših roditelja. U toj duploj slici mi se osjećamo komotno, sigurno, utješeno, kao da nismo sami. Imamo društvenu svijest unutar samih sebe. Nerijetko zapadamo u stanje sanjarenja u kojemu imaginiramo situacije pa se počinjemo svađati s nekim, objašnjavati mu situaciju, držimo govor, pojašnjavamo nedoumice, izričemo bolje interpretacije nego što bismo ikada u stvarnom prisustvu drugih, kažemo slobodno što inače ne bismo itd. Ta dupla slika nas samih kao da je upravo zaslužna za našu sposobnost konceptualiziranja jer tvorcu koncepta, subjektu A, daje publiku u vidu subjekta B. Zašto bi se subjekt A uopće trudio ako u blizini nema subjekta B koji će to vrednovati i uvažiti? Dupliranje, dakle, daje smisao samom konceptualiziranju (i samim tim ga omogućuje) jer ga osvjetljava aurom vrednovanja, prihvaćanja i razumijevanja, aurom povratne informacije, društvenosti.

"Dupla slika", jasno je, ne stvara samo negativne tendencije u nama, ona je zaslužna i za sve lijepo što doživljavamo u životu. Kako bismo ikada osvijestili da smo zaljubljeni do ušiju u tu divnu djevojku koja sjedi dva reda ispred nas u razredu ako ne bi bilo subjekta B koji bi naše osjećaje "saslušao" ili "ozvučio"?! Da nema tog dupliranja u nama, ne bismo umjeli ništa poduzeti sa sobom, izboriti se za tu djevojku, ostvariti dobar uspjeh u školi (Jiddua Krishnamurtija smatrali su priglupim, gotovo pa djetetom s teškoćama u razvoju), osvijestiti koje nas knjige ili filmovi zanimaju, položiti prijemni za prestižni fakultet, truditi se u postizanju akademske izvrsnosti, svojoj obitelji izabrati najbolju kuću u najboljem gradskom kvartu, dati svoj doprinos političkoj stranci u kojoj smo se odlučili aktivirati itd.

Mnogi od nas znaju nekoga tko je to "dupliranje slike" imao slabo razvijeno, a ipak je bio veoma inteligentan. Za tu smo osobu znali reći da je nevina, neiskvarena, kao anđeo. Da je krajnje nesebična, do granice riskantnog, nerazumnog. Da se dade voditi kao da je laka žrtva za manipulaciju, ali onda ipak uvijek nekako izmigolji i ne bude izmanipulirana. Osoba koja ima slabo razvijeno "dupliranje slike" može pod određenim, veoma nježnim okolnostima ući s nekim u senzualni odnos, no iz tog iskustva ona neće razviti ni trunku posesivnosti ili želje da se to iskustvo ponavlja i ponavlja. Zbog toga uglavnom vrlo brzo ponovno ostaje sama jer njezin partner ne može podnijeti odsustvo posesivnosti, doživljava ga kao struganje stiropora o staklo.

Da Eckhart Tolle nije toliko duševno patio, prožet osjećajem besmisla, možda njegova eksplozivna misao jedne večeri "Ne mogu više živjeti sa samim sobom!" ne bi rezultirala iznenadnim poništenjem subjekta B i ostajanjem u jednom jedinom subjektu, u sadašnjem trenutku, tom silno transformativnom trenutku onkraj samorefleksije. Tako isto mnogi od nas upravo zbog toga što su toliko hiperaktivni u svojim dupliranjima možda imaju kvadratni milimetar šanse da s njima jednom zauvijek i radikalno raskrste. No, jasno je da nema garancije. I jasno je da je gravitacija zrcaljenja silno moćna u nama i da će ona upotrijebiti svu lukavost svijeta kako bi onemogućila ostajanje u jednom jedinom subjektu svijesti.

Postoje primjeri patološkog samozrcaljenja, no valja primijetiti da upravo samozrcaljenje daje najveću moguću izvrsnost u karijerama ljudi, da je ono do savršenstva dovelo današnju visokoufitiljenu ambicioznost i kompetitivnost. Blistav um, prštava inteligencija, genijalan i silno inovativan poduzetnički duh - to su današnji markeri "duple slike" u njezinoj krajnjoj evoluiranosti. Koliko nas protiv toga ima nešto protiv? Koliko nas još uvijek misli da je dobro biti poput one nevine, anđelu slične, neiskvarene osobe kod koje je "dupliranje slike" slabo razvijeno?

U radu USKOK-a ili tajnih službi uvijek je najvažnije detektirati onog krajnjeg nalogodavca, pokretača ili naručitelja kaznenog djela. Tako je isto veoma važno detektirati krajnjeg pokretača ili "naručitelja" ove Sile Dekadencije koja uzduž i poprijeko navaljuje na svijet, na današnju civilizaciju, a među ostalim proizvodi ratove, glad, pokolje i nasilje, beskućnike, sve veću neravnotežu, sve veće ekonomske, pravne, ekološke i sociološke dubioze. Zeznuto je to što isti taj "naručitelj" istovremeno proizvodi i najsjajnije momente ili scene ove dijalektičke civilizacije. Nije lagano prozrijeti da najveća izvrsnost i najveća trulež imaju isti zajednički nazivnik, da ista "dupla slika" u Okrugu Los Angelesa generira i Beverly Hills i Skid Row s tisućama beskućnika koji žive u šatorima.

Što s nama nije u redu? Zašto simultano imamo subjekta A i subjekta B? Izgleda kao da smo popušili foru da društvo ne može funkcionirati bez "društva" unutar naše glave. Fina prevara kojom se vodimo jest misao da subjekt A mora izbaciti iz uma subjekta B. No što ako subjekt B mora izbaciti subjekta A? Kako da znamo koji je subjekt onaj pravi? Radi se, naravno, o tome da samo dupliranje mora nekako iščeznuti, a kad iščezne, tada neće postojati ni subjekt A ni subjekt B. Neće postojati pojam subjekta jer se on neće imati u čemu zrcaliti. Tada će biti sasvim prirodno da se više ne opaža razlika između subjekta i objekta iz jednostavnog razloga jer više ne postoje. Indijci to nazivaju samadhijem. Jiddu Krishnamurti znao je reći da tada postoji jedino opažanje, bez onog koji opaža i onog što se opaža.

Tamo gdje nema podjele na onog koji opaža i ono što se opaža očito ne može biti ni duplog subjekta koji sve potvrđuje ili valorizira samome sebi. Pa ipak, ostaje pitanje - otkud se i zašto pojavila samorefleksija? Don Juan Matus u Castanedinoj knjizi Aktivna strana beskonačnosti govorio je o los voladoresima, Letačima, superiornim eteričkim, dakle nevidljivim bićima izuzetne inteligencije koja su prije više tisuća godina, prije tko zna koliko tisuća godina, došla na naš planet i zaposjela umove ljudi na način da su im instalirala vlastite "barokne" umove pune pompozne turobnosti. Je li moguće da svi mi zapravo u svojemu umu imamo stranu instalaciju koja na sve moguće načine boja i formira naš doživljaj svijeta, uvodeći fino dupliciranje, odzivanje, odjekivanje, lukavo produbljivanje "ja" u lažnom metaprostoru svijesti? Mislim da je itekako moguće. Teoretičari zavjere to slute, ali onda katastrofalno promašuju u svojim redikuloznim interpretacijama. No jasno je - pojam teoretičara zavjere ne bi mogao postati toliko globalno poznat, sveprisutan, kad u njemu ne bi bilo neke istine.

Los voladoresi se hrane izbojima naših neuravnoteženih, samorefleksijom izazvanih emocija, bez obzira na to jesu li te emocije svjetovne ili duhovne. Masovna okupljanja vjernika i duhovnjaka njihova su poslastica. No njima su naročita poslastica i sve one "energije" koje nastaju po gostionicama ili staračkim domovima, energije ekstremne samovažnosti i samosažaljenja. Budući da su u ljude instalirali svoje "umove", oni u njima uz pomoć procesa samorefleksije pobuđuju određene misli, a onda posljedično i emocije, te zatim te emocije "posrkaju" kao poslasticu. Ljudi nakon toga ostaju ispražnjeni, plitkog stanja svijesti lišenog svakog entuzijazma, iskričavosti i osjećaja čudesnosti postojanja. Don Juan kaže da svi mi imamo taman toliko energije da se možemo u beskraj samozrcaliti, tj. potvrđivati svoje besmislene emocije kroz samosažaljenje i samovažnost. Vizualno je to kao da nam je ostala samo barica energije u dnu nogu, dok dijete po rođenju ima energiju od stopala do tjemena, u punini onoga što nam je dano kao ljudima.

Naše misli nisu naše. Vazda se u današnjem svijetu govori o prevarama, no malotko sluti tu najveću prevaru svih vremena. U naš je um instaliran "kompjuterski program" koji tuđe komande interpretira ili dekodira kao da su naše vlastite misli.

Ouroboros

Sve je u našem životu začarani krug - negativnost rađa novom negativnošću, proročanstvo samo sebe ispunjava, misao natapa emociju kako bi zatim emocija u povratnoj sprezi dodatno natopila i pojačala misao. Tomu nema kraja i mi ne znamo kako da se iz te petlje izbavimo. Hranimo se onim što pokušavamo izbjeći upravo zbog toga što to pokušavamo izbjeći - dobro je poznata moć negativne motivacije. U svakom slučaju, važno je uzeti u obzir da tzv. negativno ispoljavanje energije ne treba napor ili dodatnu silu - negativnost se manifestira nizvodno, lako, sama od sebe. Da bi se nešto izgradilo, treba jako puno afirmativnog promišljanja, uzvodnog plivanja, snage volje, upornosti, monolitnosti motivacije, vještine i znanja, a i pomoći drugih. No da bi se to isto uništilo, potrebna je samo slijepa, nizvodna sila negativnosti.

Ouroboros u svom primarnom vidu jest simbol vječnosti, vječnog obnavljanja, besmrtnosti, života koji se obnavlja iz vlastite "hranjivosti", simbol neuništivosti energije/snage/sile/volje. No u svojem sekundarnom vidu, kao i sve druge numinozne stvari, ouroboros postaje našim vječnim tamničarom, našim prokletstvom, jer se ne uspijevamo osloboditi iz premoćnog stiska vlastite volje koja se okrenula protiv svojeg izvorišta, koja u njemu negativno izgara kroz samopotvrđivanje jednom uspostavljene negativne i autodestruktivne premise. To je suština samozrcaljenja našeg uma. Svaki korak koji učinimo kako bismo pobjegli iz svoje tamnice gura nas dublje u tu tamnicu i podebljava njezine rešetke. Na taj način funkcionira naša mentalna komponenta posljednjih 200 ili tko zna koliko godina i to se sve više usložnjava, sve više pervertira, sve više oblaže društvenim konsenzusima iracionalnog. A kad to tako postavim, samo sam dodao na ukupnost stiska negativiteta.

Što možemo učiniti? Možemo se vježbati u kontroliranoj ludosti. U vrebanju samih sebe ili prikradanju samima sebi. U ne-radu. U bilo čemu blasfemičnom i dekonstruirajućem što će davati kvadratni milimetar šanse da zaustavimo unutarnji monolog i dokinemno samovažnost. Moramo se pritom čuvati svakog manirizma ili poze ili autoreferentnosti pod krinkom inovativnosti jer je ego utjelovljenje mezozoičke lukavosti.

Sve to hodanje...

Doba hipoteze

Znanstveni rad mora slijediti stroga pravila, bilo da se radi o radu na prirodoslovnom ili na humanističkom području. Od postavljanja hipoteze, preko obavljanja eksperimenta (koji često koristi i kontrolnu skupinu) i prikupljanja podataka, do statističke obrade i analize te završnih zaključaka koji opovrgavaju ili potvrđuju početnu hipotezu, znanstveni rad ekstremno je egzaktna i metodološki veoma precizna djelatnost koja zorno ukazuje na stupanj dosegnute inteligencije najgornjeg decila ili čak centila čovječanstva. Tko se nikada nije bavio znanstvenim radom ili barem kao student insajderski sudjelovao u njemu kao asistent, taj ne zna u kojoj je mjeri znanost zapravo najistinoljubivija čovjekova zanimacija. Nijedna se sitnica u znanstvenom radu ne prepušta slučaju, pristranosti, utjecaju mogućih distraktora, o svemu se vodi računa ne bi li konačni znanstveni zaključak o početnoj hipotezi bio djevičanski objektivan koliko je to samo moguće. I na koncu, znanstvena metodologija tako je postavljena da se svaki znanstveni rad može ponoviti u svim svojim dijelovima ili etapama potpuno istovjetno od strane drugih znanstvenika. Rezultati se moraju podudarati ukoliko je prvi znanstveni rad napravljen pravilno.

Pa ipak, usprkos svemu tome događa se da neki znanstveni rad ne prođe vanjsku valorizaciju, i to već u prvom stupnju, na razini kritičke recenzije, prije ponavljanja istraživanja. Nezavisni ocjenjivači znaju utvrditi ili da prikupljeni podaci nisu reprezentativni, da ne čine uzorak, ili da za njihovu statističku obradu nije korišten adekvatan statistički model ili okvir, ili da je s prikupljenim podacima i njihovom statističkom obradom sve u redu, ali da njihova analiza i interpretacija nisu valjane. Nerijetko je nevaljanosti analize i interpretacije veoma teško ući u trag pa znanstveni rad čak završi u nekom renomiranom znanstvenom časopisu; tim je veća sramota i za njegove tvorce i za sam časopis kad se to otkrije. Takvih je situacija bilo dosta tijekom pandemije Covida-19, nezavisni su recenzenti otkrivali metodološke pogreške ili analitičke zablude, čak i skrivene interpretativne pristranosti u korist početne hipoteze.

I kao što to često biva u životu, glavna mana čovjeka, metode ili paradigme krije se upravo u njihovoj izvrsnosti ili superiornosti. Najčešće će upravo čovjek moralno čvrst kao čelik, besprijekornoga karaktera, potajno, kompenzatorno, činiti najveće poroke. Najrigoroznija će metoda padati na testu svoje vlastite strogoće jer je broj varijabli s kojim ona može pravilno funkcionirati nužno isuviše malen, dok je varijabilitet pojavnosti nesrazmjerno raskošniji. Materijalistička paradigma današnje znanosti, čiji je idejni začetnik Francis Bacon, pionir na području prirodne filozofije i znanstvene metodologije na prijelazu iz renesanse u moderno doba, naočigled se raspada pred rastućom svjesnošću najrazvijenijih kćeri i sinova čovječanstva koji sve jasnije i sve nedvosmislenije počinju gledati "na onu stranu", onkraj ograničenja fizičkih osjetila. Bacon je bio silan genij, gigant duha svojega vremena, jedan od onih koji su trasirali sasvim nove puteve mišljenja i zaključivanja o zbilji, puteve misli koji se prije njih naprosto ne bi vidjeli u kolektivnom mentalnom polju, no njegova se divljenja vrijedna ostavština potrošila i sada malo-pomalo počinje zaudarati kao svaka lešina.

Nije stvar u tome da znanstvena metoda više nije ispravna, već u tome da više nije u stanju odgovoriti na rastuće potrebe ljudi, ili drugim riječima, sve je manje usklađena s imperativom novih hipoteza koje se rađaju u polju ljudske zamjedbe i spoznajne moći. Nove hipoteze nisu pogodne za staru znanstvenu metodu, nadišle su je. Netko bi mogao prigovoriti da nikada ne može biti problem u znanstvenoj metodi, da su hipoteze te koje su sporne ili valjane. "Hipertrofija opsjenarske kvaziduhovnosti nastale tijekom hipijevskih '60-ih samo se nastavila na religijsko opsjenarstvo", reći će netko, "i društvu dala bezbrojne nove koncepte koji su stvorili privid da stara znanost više ne važi, iako se radi samo o tome da ti koncepti ne važe. Oni su stvorili iluziju neke nove spoznajne perspektive, iako je znanost zasnovana na dobro nam znanoj znanstvenoj metodi jedina koja može dati spoznajnu perspektivu, ona je konstanta koja se ne mijenja." No je li baš tako?

Sve je više ljudi svjesno fenomena telepatije, ne samo one instinktivne koja proizlazi iz rada eteričkog centra moći povezanog sa solarnim pleksusom, a koju dijelimo sa svim razvijenijim sisavcima, već i telepatije na mentalnoj ravni koja je rezultat povećane responzivnosti čovječanstva na mentalne energije. Sve više ljudi ulazi u zadnji stadij individuacije ili osamostaljenja bića, tj. sve više ljudi zadobiva sposobnost samostalnog mišljenja. Povećana svjesnost o ljudskim pravima, o pravima radnika, o pravima žena, o pravima djece, o pravima osoba s invaliditetom, o pravima ljudi druge seksualne orijentacije, o pravima životinja itd. nije ništa drugo nego refleksija povećane moći samostalnog mišljenja, mišljenja koje više ne ovisi u presudnoj mjeri o stavu kolektiva, narativu tradicije, službenom mišljenju Crkve ili Partije i sl. Sve se više ljudi na sve kvalitetniji način pita: "Tko sam? Odakle dolazim? Kamo idem? Je li ovaj kratkotrajni život sve što postoji? Jesu li dogme religija sve što postoji? Jesu li spoznaje znanosti sve što postoji?" Pitaju se i zatim nastoje pronaći odgovore, a ti odgovori nisu u znanosti i do njih ne može dosegnuti znanstvena metoda kako je zamišljena zadnjih sto ili dvjesto godina. Pa budući da svi ti odgovori na sva ta pitanja nisu u znanosti, znači li to da su sva ta pitanja budalasta, romantična, nezrela, suvišna? Mnogi znanstvenici misle da to znači upravo to, no na sreću ima sve više znanstvenika koji su otvoreni za novo, čudesno, naizgled nemoguće, za novu paradigmu koja duhovnost spušta u bratski zagrljaj sa znanošću.

Oni koji se u raspravama žele lako izvući često znanosti suprotstavljaju religiju ili priču o Bogu pa potom superiorno poantiraju u svoju korist, u korist Njezinog Veličanstva Znanosti. No svakom sastrane jasno je da to nije poštena podjela karata, da se bitka argumentima ne treba voditi između ateizma i teizma, već između stare znanstvene metode koja dopušta samo vrlo ograničen repertoar hipoteza i nove, neke buduće znanstvene metode koja dopušta nesagledivo veći broj hipoteza. Dolazimo, dakle, do jedne nove paradigme u kojoj moć neće biti u znanstvenoj metodi samoj po sebi, nego u hipotezi! Postaviti pravu hipotezu, hipotezu koja proizlazi iz intuicije, iz unutarnje spoznaje, iz Duha - to je smjer kojim čovječanstvo hrabro treba ići u budućnosti, na koji se mora odvažiti. S trona silazi znanstvena metoda i na nj sjeda hipoteza, njezina moć utjelovljenja i materijalizacije viših duhovnih istina. Prošlo je vrijeme rahitičnosti hipoteze, njezine nemoći, njezine neutralnosti, impotencije, njezine intrinsične krivnje ili pogrešnosti dok se ne dokaže da je nevina ili točna. Hrabrost da se postavi prava, moćna, a ne jadna i krhka hipoteza vodila je velikane poput Einsteina i Tesle. U budućnosti će se cvjetanje te osnovne nove propozicije raširiti na hiljade znanstvenika diljem svijeta, svuda će se rađati novi, još bolji, još intuitivniji Einsteini. I stara će paradigma, paradigma koja je robovala znanstvenoj metodi koja je kastrirajuće djelovala na hipotezu, polako odlaziti u zaborav, ne zato što je u svojoj osnovi bila pogrešna (jer nije), već zato što će je prirodno zamijeniti nova, probuđena moć ljudskog duha, moć koja će se u čovječanstvo instalirati sama od sebe, neprimjetno, prirodno, iznutra prema van.

Renesansa je označila finalno čovjekovo probuđenje u vanjskom, osjetilnom svijetu. Stara Grčka već je imala jedno takvo probuđenje; Rudolf Steiner znao je reći da bismo, takvi kakvi smo danas u tjelesnom smislu, trenutno dobili strašnu glavobolju kad bismo samo na nekoliko sekundi mogli gledati očima starih Grka - tolika je bila snaga njihove osjetilnosti. No renesansa, 15. stoljeće u Italiji, a onda vrlo brzo i diljem Europe, značila je nevjerojatno, gotovo mistično probuđenje čovjekovog uma u osjetilnosti. Jedno od sjajnih markera tog probuđenja bilo je otkriće linearne ili geometrijske perspektive u slikarstvu. Najednom se udaljeniji predmeti više nisu prikazivali iznad bližih, kako je to bilo još od vremena drevnih egipatskih fresaka, već u skladu s onim kako um kroz oči zaista vidi stvarnost. To je označilo konačnu ili završnu eksteriorizaciju uma u grubotvarnoj osjetilnosti i prvi kamen puta postupnog osmišljavanja i postuliranja znanosti bio je postavljen. Svega je nekoliko stoljeća bilo potrebno da se čovječanstvo otkrije samome sebi u punini i raskoši svojih osjetilno-kognitivnih mogućnosti. To ide takvom brzinom te nam se danas čini da je internet izumljen prije sto godina, a pametni telefoni još u prošlom stoljeću - apsorbiranje novih tehnologija i mogućnosti kao da ubrzava vrijeme, tj. kao da vrijeme više nije fenomen koji se mjeri satom, već fenomen koji se mjeri kvantumom informacije.

U svemu tome, međutim, postoji jedno veliko, alarmantno ALI - prijetnja potpunog uništenja sveg života na planetu upravo zbog te i takve znanosti, dakle upravo zbog silne osjetilno-kognitivne moći koju je čovjek probudio u sebi. Tu moć ne prati njegova duhovna besprijekornost ili duševna vrlina. Nesrazmjer je ogroman, abnormalan, zastrašujući. Cijelo čovječanstvo danas ovisi o slučajnosti, o tome hoće li na mjesto Putina doći netko još gori od Putina, o tome hoće li diktatorski režimi odlučiti zaigrati na kartu nuklearne prijetnje i tako zavrtjeti ruski rulet Armagedona, o tome hoće li netko uspjeti hakirati računalne sustave u silosima s nuklearnim bojevim glavama itd. Numinozum je mjesto u svijesti koje može značiti i blagoslov i prokletstvo. Osjetilno-kognitivna moć čovječanstva koja se probudila u 15. stoljeću jedan je takav numinozum. Znanost je postala ubojita igračka u rukama troglodita. Što dalje? Koji imperativ čovjek danas treba prepoznati kao urgentan, ultimativan, spasonosan? Povratak Bogu, tom konceptu religija? To je nemoguće. No moguća je nova duhovnost, konačno uzemljenje izvjesnosti da smo svi mi, da je cijeli ovaj svijet, primarno duhovan. Duh je taj koji je primaran, a materija je sekundarna. To dokazuje već i činjenica da materija ne može uništiti samu sebe, ali duh to može. Ne, dakako, u jednom apsolutnom smislu, ali svakako u smislu uništenja duha na planetu Zemlji, u smislu uništenja sveg života na ovom planetu. Pa hoćemo li i dalje kao individualizirani duhovi perverzno inzistirati na materiji, na materijalizmu, na znanstvenoj metodi, ili ćemo se usuditi postulirati novu hipotezu, hipotezu da Duh u nama može popraviti stvari i da Mu se trebamo okrenuti kako bismo otkrili načine ili modalitete toga iscjeljenja? Jesmo li spremni postulirati hipotezu da nam bez pomoći Duha nema spasa? O toj spremnosti ovisi naš opstanak.

Nema mosta između prirode i duha

Iz knjige Jana van Rijckenborgha „Dolazeći novi čovjek“, iz 5. poglavlja „Nema mosta između čovjeka prirode i čovjeka duha“


Vjerojatno ste razumjeli da je dijalektički čovjek opremljen jednom trostrukom svijesti, jednim trostrukim egom. Ako promatramo naše bližnje i njihovo ponašanje i ako smo obavezani da s njima uspostavimo kontakt, što se svakog trenutka i događa, neophodno je potrebno uvijek moći ustanoviti, s kojim od tri ego principa imamo posla u tom momentu.

Ta tri stanja svijesti u čovjeku nisu samo simbolična ili filozofska razlikovanja, ona su potpuno naučno, organski dokaziva. Prvo, postoji jedna centralna svijest ili „ja“, koja svoje sjedište ima u svetištu glave. Ta svijest koristi moždane centre i može se objasniti njihovom građom. Sve naše intelektualne sposobnosti kao i njihovo školovanje proizlaze iz aktivnosti tog jastva. Ono je, dakle, sposobno razumno registrirati stvari i vrijednosti onako kako se one tom jastvu prikazuju, izvlačiti iz njih razumne zaključke i donositi razumne odluke.

Pored toga, svijest svetišta glave opremljena je jednom snagom volje. Vibracija koja proizlazi iz te snage volje tjera krv, nerve i mišiće na aktivnost. Oprema te svijesti nam savršeno objašnjava zašto postoji toliko mnogo ljudi kojima u prvom redu upravlja ta svijest i koji kroz nasljedne osobine ili pak školovanjem stoje skoro potpuno pod vodstvom te svijesti. U tom slučaju, da bismo označili taj tip, govorimo o intelektualnom čovjeku. Jednoj određenoj klasi tog centralnog tipa svijesti glave pripada također i okultist.

Drugo stanje svijesti prepoznajemo u svetištu srca. Principijelno radi i ova svijest neovisno od dviju drugih. Organski ona ima svoje sjedište u sedmerostrukom srcu. Ali pazite dobro, ova svijest nema nikakve veze s atomom iskre duha u desnoj srčanoj komori.

Centralna svijest svetišta srca svira na svim registrima ljudskog emotivnog života. Emotivni život jedan je kompletni instrument te svijesti, koji, npr., može funkcionirati neovisno o svetištu glave. Čovjek može srcem zaista „misliti“. Međutim, riječ „misliti“ odmah u nama izaziva predodžbe koje se odnose na moći razuma. Zbog toga je možda bolje reći da je svetište srca u stanju registrirati i prosuđivati život i njegove različite faktore i na toj bazi donositi odluke.

Svijest svetišta srca također je opremljena snagom volje koju označavamo kao osjećaj, potresenost, ganuće ili sentimentalnost. Vibracije snage volje također tjeraju čovjeka na aktivnost. Ljude koji žive primarno iz centralne svijesti srca nazivamo mističarima, kojima, između ostalog, moramo pribrojiti i one koji potpuno izgaraju u religioznom životu ove prirode.

Treće stanje svijesti ima svoje sjedište u svetištu karlice ili, preciznije rečeno, na njegovu vrhu. Ono je organski povezano sa sistemom jetra – solarni pleksus – slezena. Ta centralna trbušna svijest je najfundamentalnija od svih tih triju prirodnih jastava. Ona određuje naš karakter s kojim dolazimo na svijet. Sve naše skrivene i očite sklonosti i cjelokupna naša karma sadržane su u tom jastvu. Ego tog sistema jetra – slezena ima jedan snažan, prevladavajući utjecaj na oba druga jastva; to je ono ja s kojim noću „izlazimo“ i skupljamo naša noćna iskustva.

Ego glave i ego srca mogu biti dijalektički kultivirani do njihove prirodno-zakonske granice, ali ego trbuha ne može biti podvrgnut nikakvoj kulturi. Taj ego je istinski dijalektički čovjek koji je primoran pokazati svoju pravu osobnost; neprikrivenu, takoreći golu. I pošto se ne usuđuje biti prepoznat, skriva se često iza manje ili više kultivirane maske centara glave i srca. Tada čujemo onaj dostojanstveni i uzvišeni govor koji je prepun razumijevanja i ljubavi za bližnjega. Iza toga, međutim, vreba praživotinja, spremna na skok.

I ta trbušna svijest posjeduje potpunu deduktivnu moć u strukturama sunčanog spleta, a isto tako i jednu volju. Volju svijesti trbuha nazivamo nagonom i svi znamo da je čovjek tim nagonom isto tako stimuliran na djelovanje. Ako neki čovjek primarno i razuzdano živi iz trećeg ega, tada on predstavlja tip pračovjeka, pravog čovjeka prirode koji ne poznaje granice, brutalnog materijalistu, grubog otimača.

Nakon izvjesnog razmišljanja postat će vam jasno da se svi dijalektički eksperimenti na području civilizacije, kulture, religije i magije mogu objasniti iz bezbrojnih pokušaja da se uvedu red i ravnoteža u djelatnosti i aspekte tri ega prirode. Ali vi ćete također prepoznati i to, da upravo iz toga nastaje veliki potencijal neistinitosti i da se tim načinom razvijaju silne, skoro neizdržive napetosti u svakom pojedinom ljudskom životu. Sve bolesti koje muče čovječanstvo prouzrokovane su disharmonijom i napetostima između tri ega, glave, srca i trbuha.

Kada se čovjekovi prainstinkti otmu kontroli, onda on propada u jednom užasnom životnom vladanju: jedan općeniti demonizam ga potpuno obuzima. Vođe čovječanstva u svakoj epohi pokušavaju odagnati tu fundamentalnu opasnost time što ego glave i ego srca podvrgavaju svim mogućim metodama odgoja. Međutim, čim individualizam, samopotvrđivanje i životne norme dopadnu nevolje (a to je u dijalektici jedan prirodni zakon), tada silom svog bića intervenira treći ego; svijet postaje bijesnim paklom, a čovjek poput krvožedne životinje u divljini. Sav trud glave i srca oko toga da se to stanje prikrije, uljepša, da se to prikaže u drugačijem svjetlu ili da se sanjari o jednom drugačijem stanju, sve to nije u stanju da nam prikrije pravo stanje stvari: ne postoji nikakav most između čovjeka prirode i duhovnog čovjeka.



Čovjek prirode opremljen je s tri agregata svijesti od kojih dva moraju služiti kao sigurnosni ventil za treće, fundamentalno stanje svijesti. U pogledu prirodnih životnih rezultata sve se to ipak pokazuje kao nedovoljno: ili se događa jedna strahovita katastrofa ili pak nastupa jedno dramatično rasulo. Rezultat je u svakom slučaju smrt i neprekidno okretanje kotača dijalektike.

Tko dijalektički ljudski organizam objektivno istraži i na kraju svojih zaključaka doživi zdvojnost, pruža s tom zdvojnošću dokaz da se u njegovu sistemu radi o jednom krajnje čudnom zbivanju.

Čovjek je biće prirode; čitav njegov životni sistem objašnjiv je iz ove prirode, a njegovi životni impulsi proizlaze iz njegova jedinstva s tom prirodom. Bol, patnja i tuga čovjeka prirode ne potječu stoga iz očajavanja zbog otuđenja od Boga, već zbog otpora koji on u svom prirodnom razvoju doživljava. Isto tako kao što kunić ispušta svoj smrtni krik kada ga napadne lasica, tako urliče i čovjek kada njegov prirodni razvoj biva otežan bolešću ili drugim dijalektičkim poteškoćama. Istraživanjem tih stvari otkrit ćete da možete uvjeriti svakog dijalektičkog čovjeka u zakonitosti dijalektike, ali da je on nipošto ne smatra lošom. On je smatra prirodnom, često čak veličanstvenom, jer dijalektika potpuno odgovara njegovu prirodnom stanju. On borbu u prirodi smatra jednom pravom ljudskom i muškom stvari. Moderni stil života, koji trenutno vlada svijetom, u potpunosti je proizišao iz te borbe i tog zakona.

Ljudi su kao prirodna bića u svom stanju bitka zdvojni samo zbog toga što u svijetu ne ide sve onako kako bi oni željeli, isto kao što očajavaju i zbog ekonomskog fijaska. Ne smijete se stoga dati prevariti kada ti ljudi, eventualno puni religiozne sentimentalnosti, pjevaju svoje žalopojke o tom zlom svijetu, jer oni taj svijet smatraju lošim samo zbog toga što ne dobivaju ono što žele. Zato morate i same sebe dobro preispitati, jeste li možda u duhovnu školu došli zbog toga što ste razočarani neuspjehom u ovoj prirodi ili se stvarno osjećate kao stranac na ovome svijetu čiju dušu nagriza razočaranje zbog otuđenosti od Boga.

Ukoliko je ovo posljednje slučaj kod vas, tada se u vašem sistemu radi o onom do krajnosti čudnom zbivanju, na koje smo se upravo osvrnuli. Vaš nemir se, naime, može objasniti iz aktivnosti atoma iskre duha. (…) Radi se o bolovima atoma iskre duha u običnom zemaljskom prirodnom biću: isključivo ta patnja, isključivo ta bol su oslobađajuće. Tko tu bol poznaje, taj zna da mu ti ožiljci služe ozdravljenju, jer istinski učenik kroz tu bol osjeća da ga je Gnoza pronašla. Tko u prirodi podnosi bol, urliče kao životinja u divljini; ali tko podnosi bol čovjeka ganutog Duhom, taj je obilježen blagoslovom. (…)

Tko na taj način, kao posljedicu buđenja atoma iskre duha, podnosi bol u egu, taj započinje upravo objašnjeni proces koji doslovce i tjelesno predstavlja zvono smrti za tri dijalektička ega. Kao što znamo, iz atoma iskre duha rađa se jasna slika besmrtnog čovjeka, čija mentalna koncepcija konačno prodire u sistem jetra – slezena, da bi tamo napala ključnu poziciju dijalektičkog prirodnog bića.

Prvo će svetište srca preko atoma iskre duha biti prisiljeno na novu, oslobađajuću djelatnost. Centralna svijest srca će tako, kao prvo, biti izbačena iz njenog prirodnog stanja. Jednom novom mentalnom aktivnošću će nakon toga centralna svijest glave biti pripojena struji obnavljanja. Kao treće, slika besmrtnog čovjeka mora ući u ustavu jetre – slezene kako bi napala treći ego; time će biti položena sjekira na korijen dijalektičkog postojanja. Kad sada u učeniku započne ta treća djelotvornost, tada se on sasvim konkretno počinje spremati da postane spreman i podoban za tip novog dolazećeg čovjeka, tada će on organski biti pripravan za susret s Kristom u oblacima neba. Tada će riječi „I pobjeda proguta smrt“ postati stvarnost.

Ako pak ne posjedujete atom iskre duha ili ako ga Gnoza još nije u vama rasplamsala, tada ćete naša saopćenja i razmatranja primiti na znanje samo intelektualno ili mistički, ovisno o sklonostima vašeg prvog ili drugog ega. U najdubljem biću, međutim, sve to vam neće moći ništa reći i neće vas moći dodirnuti. To vas neće uzbuditi niti pokrenuti. Ako, međutim, podnosite s nama bol u atomu iskre duha, i svjetlo Gnoze stoga postaje svjetiljkom vašim koracima, onda će svako predavanje duhovne škole prizivati u vama jednu sasvim posebnu snagu. Svaka riječ se tada obraća neposredno vašem duhovnom atomu koji leži pokopan u krvi srca. Kroz čudesna svojstva duha bit će vam dano da ispitate svaku riječ i neposredno je prepoznate kao istinu. Ona će tada u vaš krvotok dovesti jednu snagu koja se ni s čim ne može usporediti. Tako će djelo Gospodnje, djelo Univerzalnog Kristovog Bratstva, biti u vama učvršćeno. (…)

Djelo Gospodnje u tom smislu nije nekakva dušebrižnička aktivnost koju za vas provodi Škola Ružinog Križa, već je to jedan metodičan rad koji u vama i za vas izvodi Gnoza. Ta aktivnost koju Bratstvo u vama i za vas poduzima nije rad s kojim nećete biti upoznati, nije neko automatsko oslobođenje u koje ćete biti primljeni, već vaš čitav atom iskre duha, napaćen u bolu ega, mora na inteligentan način surađivati u tom radu. Stoga, učenici na Stazi, budite postojani i nepokolebljivi!

Jasnost

Oslobođenje postoji samo kao oslobođenje od "ja". Nema drugog oslobođenja. Spiralni put privremene evolucije svijesti vodi od "ne-ja" preko "ja" natrag u "ne-ja". Zašto privremene? Iz istog razloga iz kojeg je i put sazrijevanja pileta u jajetu samo privremen - kad se pile dovoljno razvije, ono instinktivno počne kljucati ljusku, taman toliko tvrdu, taman toliko meku, i zatim se izlegne. Njegov proces izlijeganja time je završen jednom zauvijek. Na isti način i čovjek sazrijeva kroz mnoga utjelovljenja sve do konačnoga Izlijeganja ili Oslobođenja, nakon kojeg više nema sazrijevanja. Sazrijevanje u području participacije u Kozmičkoj Moći se, dakako, nastavlja do nama neshvatljivih razmjera, no to nema nikakve veze sa sazrijevanjem svijesti do Oslobođenja. Participacija u Kozmičkoj Moći uistinu nije nešto o čemu bi naš konceptualni um išta smisleno mogao dokučiti. Osim toga, Kozmička Moć za oslobođenu dušu nije zbiljska, ona je sastavnim dijelom Maye ili Kozmičkog Pričina.

Mudraci kažu da čovjek koji je dosegnuo Oslobođenje više nije svjestan ni svojega tijelouma ni svijeta. Uspoređuju ga s bebom koja sisa majčinu sisu iako spava. Beba nešto čini, no toga nije svjesna. Tako i oslobođeni čovjek nije svjestan ovoga svijeta, on ništa ne čini, on je stalno uronjen u svijest o Svevišnjemu, iako se nekome sastrane čini kao da on izvršava složena djela, kao da drži govore, upravlja organizacijama, pomaže izgubljenom čovječanstvu. Otkud ta razlika u doživljaju? I kako bi to trebalo shvatiti?

Za sasvim svjetovne ljude izjave mudraca su besmislene i bizarne. No kako čovjek zrije u svojemu umu, tako sve više shvaća da je sav svijet ustvari unutarnji, a ne vanjski. To je srž procesa individuacije. Što je čovjek napredniji u tome procesu, to je nezavisniji od vanjskih utjecaja, jasniji samome sebi i slobodniji u mišljenju i odlučivanju. Zar to nije zoran pokazatelj pounutrivanja svega izvanjskoga? Krajnji doseg individuacije jest krajnja jasnost Sebe. To ujedno znači da čovjek spoznaje da osim njega nema ničeg drugog. Čovjek se iznutra, nadkonceptualno, poistovjetio s cijelim prividno izvanjskim kozmosom. Solipsizam kao inferioran koncept s tim nema baš nikakve veze. Upravo zato Oslobođenje i jest povratak u "ne-ja", ali, dakako, ne u ono isto "ne-ja" kakvo je postojalo prije formiranja "ja".

Oslobođeni čovjek/mikrokozmos, ili Izvoru vraćena Iskra Božja, nije svjesna svojega tijelouma i svijeta, ali ne u onom smislu u kojem inače poimamo nesvjesnost. Ona nije svjesna ničega osim Sebe, u svemu vidi samo i jedino Sebe. Stoga ona sve varijabilitete beskonačno složenog univerzuma svojom jasnošću vidi kao istu ili jednu Supstanciju/Suštinu. U njoj nema promjena, reakcija, kretanja. Zbog toga Lectorium Rosicrucianum to "stanje" naziva Statičnim Kraljevstvom. No ako je netko sposoban usluživati ovaj kozmos ili pomagati ovomu kozmosu 24/7, ako je netko sposoban biti neprestano aktivan, bez umaranja, u svijetu koji vapi za Milošću, onda je to oslobođena osoba. Ona jedina ni na jednu sekundu nema vlastitih potreba.

Lagano ljetno štivo

Olja Tsironian i Goran Borković donose POTRESNO IZVJEŠĆE čitateljstvu nepoznate autorice o strahotama koje je sa svojim partnerom proživjela u Mariupolju, o tomu kako joj je ulična maca spasila život tijekom bombardiranja mariupoljskog kazališta i o kalvariji koju je s Antonom prošla nakon bombardiranja, preko Donjecka, Rostova, Sankt Peterburga i Estonije sve do konačnog smiraja u Hrvatskoj. Ruska je propaganda domaćem, ruskom stanovništvu doslovno isprala mozgove pa su čak i njezini roditelji, koji od 2015. žive u Rusiji, uvjereni da je Ukrajina puna nacista i da je ruska vojska - koja, dakako, gađa samo vojne ciljeve - mora od njih spasiti.

Svakodnevno smo zasipani strašnim vijestima, one iz Ukrajine sada već naveliko preskačemo jer više ne želimo osjećati mučninu i užas svih tih ljudskih tragedija, no iza svake od tih vijesti stoje stvarne priče poput ove, ljudske sudbine u ovom paklu zvanom "treći kamenčić od sunca". I je li stvarno istina to što kaže autorica, da je Ukrajina Rusiji samo lagani zalogaj prije glavne večere? A što ako jest? Mariupolj i Donjeck nekada su bili lijepi gradovi puni parkova i prekrasnih ulica. Vukovar je u jednom trenutku bio lijep gradić, u drugom samo hrpa stravičnih ruševina. Od ovog do onog trenutka sve se može silno promijeniti, a mi smo, prirodno, uljuljkani u svoj osjećaj kontinuiteta, u svoje navike, rituale, projekcije, u svoju indolenciju, u svoju razmaženost, u svoje sitne prohtjeve pune narcističke samovažnosti, u svoj mali svijet vječnosti i besmrtnosti. A ta se vječnost i besmrtnost u sekundi raspadne onog trena kad nam doktor saopći da je ta čudna bol u našem ramenu zapravo galopirajući metastazirani karcinom bubrega, ili kad nam zazvoni telefon pa nam suh glas s one strane etera saopći ultimativnu vijest o prometnoj nesreći. Živimo iluziju samozrcaljenja, dok je tamo negdje u "ruskom svijetu" naša sudbina možda već određena.

Pročitajte tekst koji sam stavio u link. Ili nemojte, ako ne želite ugrožavati svoju vječnost i besmrtnost.


image upload

Svjesnost simboličkosti

I vjernici i ateisti sve shvaćaju doslovno. Kad pate, misle da je to to. Kad su sretni, misle da je to to. Kad se žena ljuti na njih, misle da je to to. Kad pobijedi Hajduk, misle da je to to. Kad im se ukaže Isus, misle da je to to. Kad im se ukaže spoznaja da nema Isusa, misle da je to to. Sve shvaćaju doslovno. No onkraj toga postoji simbolička svijest. U simboličkoj svijesti svi njezini sadržaji samo ukazuju na nešto drugo. Na što? Na prostor svijesti u pozadini. Simbolička svijest ili svjesnost simboličkosti nije sužena svijest psihopata. Ona je samo svijest o tome da ništa nije onakvo kakvim se čini unutar konteksta. Biti izvan konteksta znači biti izvan simbola koji upravljaju našim životom.

Sve je vjerovanje, hazardno poklanjanje vjere. To je srž naše animalne percepcije. Svjesnost simboličkosti ne ide ponad toga, samo isto vidi na drugačiji način, izvan konteksta, kao simboličkost, kao svijet i percepciju i svjesnost na način simbola unutar oceana konteksta. U mikroraspuklinama tog konteksta događa se oslobođenje. Jasno je da Isus postoji. I jasno je da su ateisti u pravu. No jednostavno se ne radi o tomu. Simbolička svijest ili svjesnost simboličkosti odlazi korak dalje i sve vidi samo kao to što jest. Isus je samo (riječ) Isus. Ateizam je samo (riječ) ateizam. Sve je samo to što jest. Svijest nije energija niti je energija stvarnost niti je stvarnost božanskost. Onkraj doslovnog, u svjesnosti simboličkosti, nalazi se...

Do Not Dry The Ocean of My Love

Riječ, dvije o mjerilu slobode

Kad čovjek ne bi bio obdaren Duhom Svetim, ne bi mogao s takvom lucidnosti i uvjerljivosti zagovarati ateizam i materijalizam. To je paradoks naše zbilje.

Kad ne bi bilo svijesti kao primarne činjenice, ne bi se ni moglo govoriti o mozgu i neuronima. Na koncu, da bi se diskutiralo o svijesti, s neurofiziološkog ili bilo kojeg drugog stajališta, prvo mora postojati svijest. Bez svijesti nema baš nikakvog promišljanja svijesti. Isto je i s fizikom - bez svijesti ne bi mogli postojati atomi niti subatomske čestice, ne bi mogao postojati nijedan fizikalni zakon. Ljudi ne znaju misliti pa zbog toga zapadaju u zabludu da gravitacija i druge sile postoje neovisno o svijesti. Ali ne, ne postoje. Prvo mora biti svijest pa tek onda gravitacija. Misli su gradivne sile onoga što nazivamo neovisnim ili samostalnim postojanjem bilo čega, no ljudi naivno smatraju da "to nešto vani" postoji neovisno o mislima. Pritom, misao nije moja ili bilo čija, misao je kreativna "čestica" koja dolazi s puno obuhvatnije i dublje razine od one na kojoj opažamo banalno nizanje svakodnevnih misaonih nakupina. Upravo zbog kreativne ili kreacijske snage misli naši svjetonazori i naše ideologije postaju toliko uvjerljivima te pogone naše živote u raznim smjerovima. Mi doslovno počinjemo opažati ono u što snažno vjerujemo, a vjera nije ništa drugo doli intenzivna i jednousmjerena struja određene misli.

Poanta svih duhovnih nastojanja ne bi smjela biti ni religiozno slijeđenje jedne misli (npr. misli o Isusu, Alahu, Krišni i sl.) ni bijeg od misli (što je slučaj kod new-age shvaćanja yoge). Oboje je pogubno. Poanta je u sazrijevanju ili podizanju svijesti do razine na kojoj misao kao kreacijska sila nastaje. Jedino duševna kontrola nad tom mentalnom kreacijskom silom može značiti zbiljsku slobodu. Sve drugo samo su veoma uvjerljive, mišlju kreirane iluzije.

Urgentnost ravnoteže

Nasilje u Francuskoj mučno je gledati. Puno je toga ondje pošlo po krivom i sasvim sigurno na naplatu dolaze mračne godine francuskog kolonijalizma. I Francuska i Njemačka i UK i neke druge zemlje EU-a imaju puno previše građana i potomaka građana pridošlih iz Afrike i Azije koji izvorno pripadaju sasvim drugačijem civilizacijskom i kulturološkom ambijentu. Već se odavno pokazalo da se veoma velik postotak tih ljudi ne želi integrirati u društvo u kojemu žive, koje im pruža mogućnosti i benefite, koje im daje puno više od onoga što bi im njihove matične zemlje mogle dati. To je jedna specifična arogancija svih tih doseljenika koji se uporno drže svojih zatucanih religijskih komandi i još zatucanijih običaja, čineći od sveg tog sranja svetinje u koje se ni za milijun godina neće smjeti taknuti. Jasno je da im oko integracije u društvo domaćina fino i u rukavicama odmaže domaćinska država, na primjer Francuska, na rafinirane načine uvodeći selekciju i diskriminaciju, no to ipak ne eskulpira sve te Alžirce i druge žitelje afričkog porijekla od njihove velike i presudne odgovornosti, kao što ni kod nas predrasude prema Romima i njihove smanjene mogućnosti u društvu ne eskulpiraju same Rome od njihove odgovornosti za ekscese ili primitivan način življenja u zajednici. Siguran sam da u Francuskoj postoje mnoge, mnoge alžirske i muslimanske obitelji koje žive civilizirano, mirno, dostojno čovjeka, koje daju doprinos društvu, koje se trude biti dobrim ljudima, koje iz svoje izvorne kulture i religije izvlače samo ono najbolje, itd. No, ispada da su ovi drugi, arogantni, nasilni, izopačeni, razmaženi, silno bezobrazni - u nekoj vrsti prevlasti ili brojčanoj nadmoći. To istovremeno ukazuje i na dekadenciju same francuske države koja je očito postala premekana tamo gdje je morala ostati čvrsta bez obzira na kritike nezrelih ljevičara i lažnih boraca za građanske slobode. Tamo gdje država nema kvalitetne inspektore rada, sanitarne inspektore, tržišne inspektore, financijske inspektore, građevinske inspektore, policiju, sudstvo, vojsku itd., tamo ta država postoji samo na papiru i to je tada puno veće zlo od zla samih kriminalaca ili huligana. U tom smislu mislim da je u Francuskoj puno veće zlo mekana, gnjila i dekadentna vlast negoli ovi jadni huligani na zalasku djetinjstva koji su poharali cijelu državu.

Angela Merkel također je postupila veoma neodgovorno kad je dopustila taj stihijski, kaotičan i silno prekobrojan priljev azijskih migranata u Njemačku (Mađarska pod Orbanom u tom kontekstu i dalje ostaje još gorom opcijom). Mekana, gnjila, dekadentna i nezrela vlast koja nije u stanju preuzimati odgovornost oko izazovnih pitanja gdje je potrebna moralna hrabrost - daleko je veći problem od samih izgrednika bilo koje vrste. A za to je, dakako, odgovorno i društvo u cjelini, društvo koje se odalo raspojasanom hedonizmu i ultimativnoj, gotovo ritualnoj, fundamentalističkoj sekularnosti, materijalističkom stilu života, potrošačkom mentalitetu i dubinskoj neodgovornosti spram poimanja života i njegove svetosti. Znam da zvučim kao nekakav zadrigli desničar, no danas živimo u vremenu u kojem je bilo kakva podjela na ljevičare i desničare postala čistom zloupotrebom mišljenja i idejnim bezobrazlukom. Danas je važna još jedino istina, istina izvan svih ideologija tzv. ljevice i svjetonazora tzv. desnice.

I da, ne mogu ne primijetiti da mi se jučerašnje ukazanje biskupa Košića, te krajnje odiozne spodobe, među zagrebačkim klečavcima čini posve nevinim i bezazlenim spram ove mučne, mučne socijalne kataklizme koja se zbiva u Francuskoj. Dođe mi da pomislim kako i nije tako loše živjeti na ovoj postsocijalističkoj margini Europske Unije, usprkos svim nebulozama i gadostima koje se kod nas događaju. Na kraju bi moglo ispasti tako da smo, cijepljeni socijalizmom ili nedostatnim kapitalizmom s jedne strane, a poškropljeni relativno zastarjelim, da ne kažem izvornim ili autentičnim katolicizmom međugorskog tipa s druge strane, još nekako najbolje prošli unutar EU-a, u smislu kakvog-takvog očuvanja istinskih društvenih vrijednosti. :)) Jesam li pretjerao? Na dekadentnom Zapadu moraju se, očito, dogoditi velika sranja da bih ja pohvalio našu Hrvatsku i opet nakratko postao domoljubom. :)))

sister moon over bourbon street