Rainy Night In Georgia

wtf

free picture upload

Prevrednovanje domoljublja

Domoljublje se nekada definiralo hrvatstvom, katoličanstvom i janjetinom. Uljuđenija definicija glasila je: biti domoljub znači voljeti svoju domovinu na način da joj služimo, da svojim primjerom doprinosimo njezinu boljitku i napretku, itd. No danas biti domoljub znači biti građanin trećeg reda u vlastitoj domovini. Biti domoljub danas znači ne moći otići na ljetovanje na vlastito more jer su cijene astronomske. Biti domoljub danas znači ne moći kupiti stan u Zagrebu, da o Splitu i ne govorimo, jer se cijene formiraju po ponudi i potražnji koju diktiraju stranci u skladu s činjenicom nepostojanja poreza na nekretnine. Dok u Danskoj, Švedskoj i Njemačkoj cijene nekretnina padaju, kod nas rastu u nebo, a pritom se velika većina stanova kupuje gotovim novcem, a ne putem kredita. Biti domoljub danas znači kavu, ručak ili kolač naručiti od Nepalca koji često ne zna ni hrvatski ni engleski. Biti domoljub danas znači gledati kako se u najstrožem centru Zagreba međusobno noževima obračunavaju afganistanske, nepalske i indijske bande koje se bave krijumčarenjem ljudi. Biti domoljub danas znači odseliti u inozemstvo trbuhom za kruhom u razmjerima do sada neviđenim. A u jednoj Engleskoj mi smo ono isto što su ovdje Nepalci - jedna moja prijateljica u predgrađu Londona preko neke engleske agencije brine o nekoj starici, u angažmanu 24/7. Agencija od te starice mjesečno uzme šest tisuća funti, a mojoj prijateljici dade dvije tisuće; dakle čak četiri tisuće funti uzme sebi - to je neviđen, kriminalan profit koji se, usput, bazira samo na banalnom posredovanju, bez ikakvih troškova osim plaćanja poreza državi. Englez na to neće pristati pa agencijama ostaju građani trećeg reda poput Hrvata i ica. Kao što i kod nas Hrvat neće pristati na sve ono na što Nepalac i ica hoće pa Nepalci pristižu, pristižu, biznis se uhodao...

Netko će reći da dobrobiti od ulaska Hrvatske u EU još uvijek bitno nadmašuju nedostatke, i to je možda točno. No pitanje je koliko će dugo to još biti točno i, također, dobrobiti za koga, za koju kategoriju ljudi, i nedostaci za koga? Dobrobiti za biznismene, za ulagače, kao i za majstore friziranja statističkih podataka u Zavodu za statistiku i Ministarstvu financija? A nedostaci se ostavljaju raji da se u njima snalazi, da između dva govneta izabere ono koje malčice manje smrdi.

U nekim zagrebačkim kvartovima niču nizovi stambenih zgrada kao gljive poslije kiše, znam za jedan u kojem je između dvije ulice, u tom međuprostoru, u nepune tri godine niklo njih više od dvadeset. Znate li vi koliko je to - u dvadeset i dvije nove stambene zgrade - tisuća novih, uglavnom mladih stanara s malom djecom, a bez ijednog novog gradskog vrtića (u jednoj od tih zgrada postoji jedan mali, privatni, s vrlo malim kapacitetom), bez ijedne nove osnovne škole (u blizini odnedavno postoji jedna mala katolička privatna škola koja masno naplaćuje svoje usluge) i bez ijednog novog parka?! Gdje će sva ta djeca ići u vrtić i u školu?! Tomašević se, dakako, vadi na to da su sve dozvole isposlovane u vrijeme Milana Bandića i da on tu ne može ništa, baš kao što ne može ništa ni po pitanju Jakuševca, ni po pitanju reklamnih folija na staklima tramvaja, ni po pitanju reguliranja biciklističkih staza kako više ne bi bile opasne po pješake, ni po pitanju adekvatnog odvoza smeća, čišćenja ulica i košenja trave, itd. Dakle, svakom je normalnom jasno da se NE SMIJE na nekom malom prostoru graditi ogroman broj stambenih zgrada bez cjelovitog urbanističkog rješenja za to područje, no to se ipak radi i tako se mnogi dijelovi grada malo-pomalo pretvaraju u distopijske urbane nakaze. Nitko ne može učiniti ništa, svi se prave Toše i lopticu prebacuju na nekog drugog, nitko ni za što ne preuzima odgovornost. E tako kako je u Zagrebu, tako je i u cijeloj domovini Hrvatskoj - nešto gadno ne štima, vidi se iz aviona da tako ne smiju ići stvari, da se tako društvo ne smije razvijati, pa ipak - tako idu stvari, nesmiljeno, neumitno, nezaustavljivo. Stihija uzima maha i funkcioniraju još samo gmazovski zakoni slobodnog tržišta, taj neviđen kriminal u baršunastim rukavicama poznat kao neoliberalni kapitalizam. Biti građanin trećeg reda u vlastitoj domovini - to je ostalo još jedinom mjerom našega domoljublja.

Čekanje na nevrijeme

Za zagrebačko područje za ovu večer ili predvečerje najavljuju grdo nevrijeme s čak tri strelice sjevernog vjetra, što obično označava orkanske razmjere. Vjetar se već digao, nosi zavjese i kovitlace prašine, krošnje se svijaju, pa se smiri, pa opet počne... Bumo vidli jesu li nas i opet samo nepotrebno plašili. Za to vrijeme:

via GIPHY

via GIPHY

via GIPHY

via GIPHY

via GIPHY

via GIPHY

Kad javli padaju unesvijest

via GIPHY

via GIPHY

via GIPHY

via GIPHY

via GIPHY

via GIPHY

Dodir, tijelo

Moja koža je vazda poprište turbulentnih psihofizičkih manifestacija i hiperosjetljivo stvorenje za sebe i po sebi. Kao djetetu liječnici su mi otkrili da sam alergičan na - vodu. Nakon svakog kupanja ili tuširanja bio bih sljedećih sat vremena pun crvenih fleka i plikova. Slično bi se događalo i ako bih pojeo komadić šunke. Godinama sam mislio da me je mater kao djeteta htjela živog skuhati jer bi mi kadu uvijek napunila kipućom vodom; dakako, voda je bila samo topla, ali je moja koža bila preosjetljiva. Danas kad sam odrasla osoba, moja koža promptno i precizno komunicira s mojim umom, ali nažalost i s mojom podsvijesti, pa ako samo pomislim da je negdje u sobi komarac, u roku od tri minute ne samo da će me svrbjeti barem desetak točaka na tijelu, nego ću imati i prave plikove od uboda. I evo sada dok ovo pišem, cijelo me tijelo počelo svrbjeti, samo zato što sam mislio na tu mogućnost. Nemam dovoljno ruku ni vremena da se posvrbim svugdje gdje me najednom svrbi. Možete li onda pretpostaviti kakav užas proživljavam noću svakoga ljeta, od konca svibnja nadalje, kad mi komarci počnu zujati oko uha?! :)

Moja koža je moj podsvjesni odgovor na svijet koji me okružuje. Njoj su se pridružili i moji bronhi pa sam već kao student osjetio prve simptome alergijske bronhalne astme. Sjećam se te noći (bio sam podstanar u Španskom, dijelio sam trosobni stan s tri studentice) - negdje oko dva najednom sam se počeo gušiti. Nisam imao pojma što se događa. Nije me, doduše, uhvatila panika jer se u prenesenom smislu gušim od djetinjstva pa mi gušenje i nije neka kataklizmička pojava, pa ipak, bilo je veoma neugodno. Iznad mojega uzglavlja bio je veliki poster Meštrovićeva raspetog Isusa, koji je već bio ondje kad sam se uselio u tu sobicu; nisam uspijevao dokučiti je li to znamenje dobrostivosti i suosjećanja s Neba ili nebeski sarkazam. :) U jednom trenutku, jer noć kad se gušite je užasno duga, pokušao sam čak i pronaći olakšanje kroz imaginiranje Isusove patnje na križu i poistovjećenje s njim, no od toga mi je vrlo brzo bilo još gore pa sam se odmah zaustavio. :))

Svi dugogodišnji alergičari, osim onih kojima je misaoni život blizu samoinducirane kome, dobro znaju da alergija nije samo ono što u vidu izvanjskih simptoma opisuje medicinska znanost. Alergija je cjelovito stanje tijelouma, alergično stanje svijesti, usko povezano s prevelikom osjetljivosti. Prevelika osjetljivost nije lažna ili obmanjujuća osjetljivost, nije distorzirana percepcija, samo je prejaka, preintenzivna spram nekih dijelova "ukupnog registra". U "alergičnom stanju svijesti" pojačano sam iritabilan na polju senzorike i pojačano neadekvatan, "iščašen", "pogrešan", "netočan" na polju motorike i misaono-emocionalnih odgovora (koji su također neka vrsta motorike, izvršne djelatnosti). Interesantno je da alergičnom stanju svijesti često prethodi period pojačane lucidnosti. Barem je tako sa mnom. Vidim veze i odnose koje inače ne vidim ili ih poimam samo teoretski i intelektualno. Te veze se šire u jednom ubrzavajućem tempu i na koncu nadmašuju moju sposobnost istovremenog obuhvaćanja ili sagledavanja. Ili se pak u igru ubacuje posesivnost koja sve što se opaža želi zadržati u obliku osobne spoznaje. Čim se nešto takvo pokuša zadržati, to je kao da smo pri brzini od 200 km/h ubacili u rikverc.

Čemu služe osjetila? Vid, sluh, miris, okus, dodir. Tomu da opažamo svijet? Zašto bismo, pobogu, trebali opažati svijet? Koja je poanta opažanja svijeta? Osjetila su tu samo kako bi nas držala budnima. Onog trena kad postanemo sposobni zadržati budnost bez podraživanja osjetila, ona nam više neće trebati. Mi sanjamo, no u snovima je budnost slaba ma koliko oni mogli biti snažni i upečatljivi; upravo zato se u njima uglavnom ne možemo sjetiti onog sebe koji je zaspao na nekom krevetu u nekoj sobi. Tek onda kad dnevna budnost prožme snove mi ćemo moći odustati od osjetilnosti. A tada vjerojatno više ni nećemo sanjati.

Koža prekriva cijelo tijelo. Ona je zbog toga simbolički predstavnik tijela, slično kao što je točka između obrva simbolički predstavnik tzv. trećeg oka koje se zapravo nalazi duboko unutar lubanje. Svoju identifikaciju s tijelom dobrim dijelom doživljavamo putem kože ili ukupne taktilnosti kao cjelovitog i integralnog doživljaja. Dišni sustav, međutim, također djeluje ili interagira putem dodira - alergeni kao čestice ne djeluju ni na sluh ni na njuh ni na okus ni na vid, djeluju u dodiru sa sluznicom, interagiraju s gornjim dišnim putovima. Iako miris prividno igra ulogu, nije stvar u mirisu. Iako okus kod alergije na neku hranu prividno igra ulogu, nije stvar u okusu. Stvar je u dodiru. Dodir je najintimnije osjetilo. Zato se i govori o dodiru duše, ili o tomu da nas je dotaknuo Duh. Stanje uma stoga je direktnom linijom povezano s našom taktilnom ukupnosti, a naša je taktilna ukupnost, s druge strane, direktnom linijom povezana s Duhom. Na taj je način umu omogućeno da dođe u kontakt ili dodir s Duhom; ne direktno, već preko osjetila dodira! Priznajte da ovakvu misaonu vratolomiju do sada još nigdje niste pročitali. :))

Znamo za gluhe, za slijepe, za one bez osjetila njuha i bez osjetila okusa. Znamo čak i za one bez nociceptivnih receptora ili receptora za bol. No koliko smo puta u životu čuli da je netko bez osjetila dodira? Vjerujem da nitko od vas za takvo što nije čuo. Zašto je osjetilo dodira toliko imuno na mogućnost svojega isključenja iz senzorike? Možda upravo zato što je ono simbolički reprezentant Duha i most koji naš um povezuje s Duhom. Prošlo je najmanje četvrt stoljeća od onog dana kad sam, prolazeći pored Meštrovićeve "džamije" na Trgu žrtava fašizma, prvi put spoznao da današnji ljudi Prosvjetljenje moraju pronaći preko tijela, a ne preko uma. Pod tim, naravno, nisam mislio da se trebamo baviti hatha yogom, apsolutno ne. Upravo suprotno od toga. Hatha yoga je koristila tijelo radi dolaženja u kontakt s pranom, životnom silom, no danas se tijelo treba koristiti radi dolaženja u kontakt s Duhom, dakle s nečim što je iznad Kreacije/Projekcije, što je iznad konceptualne svijesti.

Smatra se da je njuh naše najstarije osjetilo. Povezuje se s elementom zemlje. Okus se povezuje s elementom vode. Ta dva osjetila odavno su napustila pozornicu naše duhovne evolucije i više nisu od naročite koristi. Vid je povezan s elementom vatre, vatra nas je zarobila jer sve podređujemo onomu što vidimo. Ona je sveproždiruća, ne da se zaustaviti, isušuje nas sve do krajnjeg, gotovo ireverzibilnog materijalizma koji će nas dovesti na sam rub totalne propasti. Toliko smo dominirani vulgarnom, elementarnom razinom vida da je to doslovno neviđeno u ukupnoj povijesti čovječanstva. Puki vid sam po sebi sve čini suhim, spaljenim, beživotnim. Vid i materijalizam u bratskom su odnosu. Sluh je tajanstven, numinozan, okultan jer je povezan s prostorom, eterom ili akašom. Numinoznost znači i prokletstvo i blagoslov, ovisno o kontekstu ili referentnom ključu. Dakle, iako zvučanje svijeta ili sveti OM sam po sebi čovjeka može dovesti do Oslobođenja, u današnje doba zvuk je, nažalost, najuže povezan s dominirajućom, a krajnje vulgariziranom, materijaliziranom svjetlosti ili osjetilom vida. Drugim riječima, današnji ljudi, koji su toliko dominirani vulgarnim aspektom svjetlosti, samim tim vulgariziraju i zvuk. Upravo se zbog toga u današnje vrijeme događa takva hipertrofija "kanalizatora" ili onih koji "komuniciraju s višim sferama". Zvuk je danas kontaminiran, zagađen, distorziran. A zato što se oslanja na dominirajuće svojstvo današnje civilizacije - na svjetlost ili vid u njegovoj krajnjoj materijalizaciji.

Što je preostalo? Preostao je dodir, koji je do danas nekako uspio sačuvati misaonu nevinost. Nije slučajno da je intaktnost povezana s duhovnim djevičanstvom. Dodir je čista, nevina tjelesnost. Paradoksalno je ali istinito da se danas stvarno Oslobođenje može pronaći ili otkriti još samo unutar potpune ili "kapilarno ispunjene" utjelovljenosti. Dakle, sve dok sasvim ne uđemo u svoje tijelo, sve dok se ne pronađemo, ne centriramo u onome što je jedino sačuvalo ultimativnu čestitost, bezazlenost ili dobrotu, nećemo moći napraviti daljnji korak. Jedino gubavac ne može sakriti svoje stanje, svoju istinu; svi drugi je prikrivaju, uljepšavaju, zaobilaze. Jedino gubavac je iskren, stvaran čovjek. Svi drugi su virtualni, obmanjivi. Dakle, živimo trenutak u duhovnoj evoluciji čovječanstva u kojemu još samo gubavci u duhovnom smislu imaju neku vrijednost. Svi ostali lažno se prikazuju. Biti gubavac znači biti dokraja u tijelu, još samo tijelo, prirodna čestitost tijela bez ikakvog psihološkog manekenstva. I tada ta krajnje napeta strijela može biti odapeta u svoju suprotnost, u Duh. Ne prije.

Osujećeno biće i nadomjesci sreće

Prošle je godine u SAD-u čak sto sedam tisuća (107 000) ljudi umrlo nakon konzumacije sintetičkih droga, a 70% tih smrti prouzročio je fentanil. Sintetičke droge često su mnogostruko jače od heroina i kokaina, a istovremeno i jeftinije i lakše dostupne. Ljudi se najčešće predoziraju konzumirajući drogu u koju je dodan fentanil kao aditiv.

Kad ljudi ne bi bili u visokoj mjeri iracionalna bića, bića koja trenutnu ugodu pretpostavljaju stvarnoj i ukupnoj dobrobiti, pušenje cigareta i alkoholiziranje ne bi bili toliko rasprostranjeni. Naša fatalna sklonost iracionalnom ponašanju ima svoje jasne psihičke uzroke koji se pojavljuju u djetinjstvu kao stalna struja frustracije, osujećenosti, nesretnosti, tuge, jada i deprivacije od zrele roditeljske ljubavi i skrbi. Osujećeno biće u jednom trenutku poseže za lako dostupnim nadomjescima sreće, a s vremenom navika preuzima kormilo čovjekove sudbine. Nadomjesci sreće polako destruiraju našu ličnost i mi neprimjetno prelazimo u trajni mod odgođenog života. Na koncu se mirimo sa sjenom u koju smo se pretvorili, odustajemo od sebe, gubimo nadu, gubimo i najmanju trunku životnog entuzijazma. Živimo još samo u "praznom hodu" ili "leru" mogućnosti - dok nam to okolnosti dopuštaju. Moderno društvo, naročito u gradovima, preparirano je ili ugođeno upravo na taj način da pruža maksimalnu potporu odgađanju života ili življenju u praznom hodu. Mogućnost nepreuzimanja odgovornosti dovedena je do svojega maksimuma, a društvo se polako urušava iznutra. Neki organski materijali imaju mogućnost sporog i nevidljivog izgaranja iznutra koje do zadnjeg momenta ne mijenja strukturu izvana. Ako bi čovjek dotaknuo takav materijal, opekao bi se, a sam materijal bi se iznenada urušio i pretvorio u prah.

Brojka s početka teksta je alarmantna, zastrašujuća, a pokazuje tek jedan mali segment te radikalizacije urušavanja u jednoj državi i jedne godine. Urušavanje se događa na svim frontovima, uzduž i poprijeko naših života i naših socijalnih struktura. Do zadnjeg momenta društvo će izvana izgledati kao da je sve u redu, sile sustava naprezat će se do krajnjih granica kako bi zadržale taj privid, no u nekoj bližoj budućnosti lako bi se moglo dogoditi da cijela ova društvena laž koja dopušta i potiče iracionalnost i neodgovornost iznenada kolabira u gigantskim amplitudama i magnitudama.

Without trash lady

Zviždanje u UFO

Bye Bye Blogbird

"Nema džabe ni u stare babe" izgleda da je poslovica koja će uskoro savršeno odgovarati sudbini blog.hr-a i njegovih blogera i ica. Naš uvaženi admin ili ica, dlakave stražnjice ili ne, obavijestio nas je o tomu kako će od 12. lipnja stajati stvari s fotografijama, no njegova je argumentacija - koju on, moguće je, samo prosljeđuje, kao kurir - u jednoj bitnoj stavci manjkava, čak i apsurdna. Naime, ako je Nova TV odlučila onemogućiti uploadanje fotografija s kompjutera ili mobitela na njihove servere zbog žalbi ili tužbi onih koji se smatraju pokradenima, zbog čega je onda ostavila mogućnost da se te iste pokradene fotografije na blogove mogu stavljati drugim metodama i sredstvima? A tu je mogućnost, kako saznajemo, ostavila, i naš se admin ili ica zdušno angažirao da pomogne svima koji se u tim drugim metodama žele izvještiti. Na što sluti takva falš-argumentacija Nove TV? Meni se čini na izlaznu strategiju gašenja blog.hr-a. Jako su mi dobro poznate takve izlazne strategije, motivirane imperativom rezanja troškova ili svih nepotrebnih troškova. Pliva je kroz takve izlazne tragedije, pardon, strategije, u godinu ili dvije otpustila skoro 2000 svojih radnika (možda i više, no znam da je u prvom valu bilo oko 900 njih, a u drugom otprilike slična brojka). Upravo je iz koncepta "izlazne strategije" nastao sada već olinjao i kao problem sasvim zaboravljen fenomen outsourcinga, fenomen koji je u svojim počecima izazivao zgražanje, frustraciju i veliko negodovanje, da bi u svega petnaestak godina (govorim o Hrvatskoj) u cijelosti izgubio svoju problematičnost jer se radništvo pomirilo, naviklo, pristalo na poraz bez "ispaljenog metka", a bit će da su ga i vrli sindikalni čelnici, sve potomci Jude Iškariotskog, uvjerili da je outsourcing, kao vrsta fleksibilizacije i optimalizacije zapošljavanja, za njegovo najviše dobro.

Bilo kako bilo, ne bilo ili jebilo, u uvjetima svih tih današnjih visokoufitiljenih menađerskih optimalizacija, minimalizacija i maksimalizacija, u uvjetima u kojima se i slobodan ili besplatan prostor interneta rapidno smanjuje iz dana u dan, teško je ostati naivnim i vjerovati da bi Nova TV pristala imati i jedan jedini eurocent nepotrebnih troškova, a blog.hr kao simpatičan i bizaran relikt prošlosti ili internetskih početaka svakako je mastodont, brontosaur i posvema školski primjerak nepotrebnih troškova. U njemu čak nema ni nekakve naročite općedruštvene korisnosti, osim možda korisnosti u smislu rada na povećanju kvantuma vlastite pismenosti (jer što više i duže pišemo, to postajemo pismeniji, barem neki od nas kojima jezik leži na srcu). Teško da bi to moglo motivirati jednu komercijalnu medijsku kuću na bilo kakav altruizam. Zapravo je prava anomalija da blog.hr još uopće i postoji svih ovih godina krvožednog režećeg metastazičnog kapitalizma. On je danas u Hrvatskoj doslovno još jedino mjesto interaktivne umreženosti ćaknutih kreativaca koji vole pisati, slikati, fotografirati, koji su pjesnici, zanesenjaci, romantici, i u tom me smislu snažno podsjeća na "Hotel od milijun dolara" Wima Wendersa. :)))

Taj je film imao budžet od oko osam milijuna dolara, a u SAD-u je zaradio manje od trideset tisuća! Iako je dobio Srebrnog medvjeda u Berlinu, kritika ga je masovno popljuvala. U njemu zatječemo čitav niz bizarnih, pomaknutih likova raznih fela. Sjećam se, kad sam te dvijetisućite izišao iz kina, moguće je da je to još uvijek bilo kino Zagreb na zagrebačkom Cvjetnom trgu, osjećao sam se silno oslobođenim, rasterećenim, radikalno pomaknutim sve do granice otpuštanja svih moranja ili svih osjećanja krivice ili svih grižnji savjesti ili svih društvenih prisila. Osjećao sam se dijelom te začudne grupe likova iz filma. Pustio sam da taj osjećaj u meni traje koliko je god moguće jer sam znao da je dragocjen, da je pročišćujući, da je dašak nevinosti i čistoće u ovom zastrašujućem svijetu distopijske optimalizacije, minimalizacije i maksimalizacije nečega što sa stvarnim čovjekom nema nikakve veze.

Trava

Duša Svijeta

Usnuo sam prošlog jutra bizaran san. Naime, kad je supruga ustala, ja sam još ostao u krevetu, ispravio se i legao na leđa, stavio sjenilo na oči i antifone na uši te ruke na prsa kao leš ili Drakula u lijesu. Najednom se čula buka s krova (mi smo predzadnji ili predpredzadnji kat, kako se gleda), nekakvo brušenje metala, udarci čekićem, ni sam ne znam što. Potom je jedan od majstora viknuo svom pomoćniku: "Dečko, dodaj mi ona kliješta!" To se čulo veoma glasno, iz neposredne blizine, kao da taj radnik sjedi na prozoru naše spavaće sobe, a ne dva kata više. Znao sam da je to upravo počela generalna rekonstrukcija prokišnjavajućeg krovišta za koju je zgrada digla kredit i sklopila ugovor s izvođačima. Ustao sam i otišao u dnevnu sobu priopćiti supruzi koliko se neobično glasno, iz prisne blizine, čula ta rečenica majstora. I dok sam joj o tomu pričao, najednom sam se probudio u onom položaju koji sam gore opisao i shvatio da je cijeli taj događaj bio samo moj vrlo živ san, a ne zbilja. Maknuo sam sjenilo s očiju, skinuo antifone s ušiju, svukao pokrivač sa sebe i brzo otišao u dnevnu sobu supruzi ispričati cijeli taj dupli san, prvo ono s radnicima na krovu pa onda i ono kako sam joj o tomu išao ispričati. Na kraju sam dodao, dakako samo u šali jer sam sada jasno znao da sam budan, kako se ne bih začudio ako bi se pokazalo da je i ovo san, drugi level! :)

U međuvremenu se svašta izdogađalo, o tomu vas neću gnjaviti, no na koncu smo niže niz ulicu otišli na blagoslov neke crkve. Odmah dva reda iza nje bila je ogromna zagrebačka katedrala. Osvrnuo sam se oko sebe - intiman trg s nekoliko stabala i prilazne uličice bili su sačinjeni od najdivnijeg makadama koji sam u životu vidio, a uokolo po uglovima bilo je još nekoliko crkvica s nevjerojatno lijepim pročeljima i zabatima, izvanrednim kamenim "intarzijama" s divnim prepletajima i geometrijskim strukturama. Rekao sam supruzi: "Nadam se da će ovaj kestenjar na uglu otići po svršetku svečanosti, jer ipak je to naša dnevna soba, naš privatni prostor." Supruga se usuglasila sa mnom: "Pa naravno. Tko mu je uopće dao dozvolu da tu prodaje kestenje?" Na te njezine riječi pomislio sam u čudu: ma otkud li nama pravo da tjeramo kestenjara s ulice?! To čuđenje, to proturječje učinilo je da se probudim.

A sad sam se zaista probudio, u onom istom Drakula-položaju, sve skupa trajalo je u izvanjskom svijetu dvadesetak minuta. Odmah sam otišao u dnevnu sobu sve ispričati supruzi. Nakon toga se više nisam ponovno probudio. Možda još hoću, ali to bi onda značilo da ste i vi koji ovo čitate dijelom mog sna. :)) Interesantno je kako mnogo od onoga što želite nekome priopćiti dok su vam scene sna još svježe u sjećanju, jednom kad krenete te slike "peglati" u linearnu formu, u rečenice, najednom postaje besmisleno, neprepričljivo, i zapetljate se u riječi, ne možete nastaviti. Sve što biste mogli reći, čini vam se, bila bi samo nesuvisla salata od riječi, iako je do maloprije, dok ste još bili u unutarnjoj tišini, sve imalo smisla. :)



Prije nekih dva mjeseca usnuo sam sljedeći san. Vidio sam kako se prva doza zla izlijeva na svijet, na kuglu zemaljsku. Zatim sam vidio nekakvo kozmičko dijete kako tu količinu zla, kao neku boju koja se upravo izlila, miješa svojom rukom tako da se raširi po cijelom planetu. Nije dugo miješalo, promiješalo ju je samo dva, tri puta, u jednom pokretu ruke. Zatim se moja svijest premjestila dolje u svijet. Vidio sam kako se ljudi mijenjaju, kako postaju negativni, pohlepni, koristoljubivi, nasilni, kako ne umiju svoje misli držati pod kontrolom. Glavni je obrazac bio upravo naglo povećana nesposobnost vladanja svojim mislima. Ljudi su masovno počeli imati prisilne misli.

Zatim je nepoznat netko izlio drugu, puno veću dozu zla na svijet. I opet se pojavilo kozmičko dijete i jednim potezom kratko tu "boju" promiješalo po globusu. I opet sam se spustio dolje, na ulice Zagreba. Ljudi su masovno počeli bivati poput zombija. Ne u klasičnom filmskom smislu, no po mnogim je vanjskim karakteristikama to sličilo zombi-stanju. Bila je velika nestašica hrane, glad je vladala svuda. Kao da je postojao neki mehanizam po kojem su se prepoznavali ljudi koji još nisu bili zahvaćeni tim stanjem. Dok sam hodao uz zidove poslovnih zgrada na nekoj pustoj aveniji, najednom je naišao neki "zombi" i ugrizao me. Znao sam da je sa mnom svršeno, iščekivao sam početak aktivacije moje zaraženosti. Prolazili su sati. Imao sam nešto malo hrane uz sebe. Naišla je grupica od nekoliko ljudi, jadnih, uplašenih. Vidjeli su da imam nešto malo hrane. Pomislio sam da će u meni prepoznati zombija i pobjeći, međutim nisu. Samo su gledali u moju hranu, ali se nisu usuđivali ništa pitati, bilo im je neugodno. Pomislio sam - pobogu, sa mnom je svršeno, meni ta hrana više ne treba. Pa sam im je dao. U znak zahvalnosti jedan mi je od njih odao tajnu da ne smijem koristiti čak ni mobitel jer "oni" sada već mogu detektirati i nečiji aktivan signal mobitela. Bacio sam ga. I, ostavši sam, nastavio čekati da moja zaraženost počne djelovati. No nije počinjala djelovati. Povremeno bih viđao kako avenijom prolaze dinosauri s čudovišnim glavama, s glavama koje nisu pripadale dinosaurima. Osjećao sam da su oni viša kategorija zla, puno viša od ovih odvratnih zombija u koje su se ljudi pretvarali.

A onda je naišla grupa zombija. Instinktivno sam se dao u bijeg. U tome bježanju preko raznih betonskih pješačkih pothodnika i stepeništa (poput onih na okretištu Borongaja), koje je zaista bilo avantura u kojoj sam im stalno za dlaku izmicao, na kraju sam osjetio da oni i moje misli mogu "triangulirati u značenju" i predviđati moje postupke pa sam se nekako isključio, postao pomalo poput životinje, sav u jednom jedinom instinktivnom pokretu s tišinom u glavi. Na koncu sam se zatekao u visokoj, nepokošenoj, zadivljaloj travi negdje na križanju Donjih Svetica / Svetica i Ulice kneza Branimira. Tamo sam ostao dugo ležati, sasvim se primirivši, osjećajući da su izgubili moj trag. Najednom su mi neki ljudi mahali, pozivali me da ustanem, da im priđem. Odmah preko ceste, od Branimirove prema sjeveru, skroz prema Maksimirskom parku, bila je jedna velika Slobodna zona normalnih ljudi! Sa svih strana okružena stražama koje su budno pazile na razvoj situacije. Nešto poput Pokreta otpora. Odahnuo sam. I zaključio da sam iz nekog čudnog razloga očito imun na ujed zombija (pa sam im to i prešutio). Pokazivali su mi svoje operativne prostorije, svoje mogućnosti i opcije, bilo je puno nade. Predložili su mi opcije mojega služenja zajednici, u skladu s mojim mogućnostima.

A onda sam imao treću viziju! U njoj se ponovno zlo izlilo na planet, ali sada u zastrašujuće velikom obimu! I opet je došlo kozmičko dijete, kozmički dvogodišnjak, i kratko tu "boju" promiješalo da se raširi. Ako su nakon drugog izlijevanja "boje" utjelovljenja zla bili gigantski dinosauri s glavama čudovišta (koji se zapravo i nisu direktno miješali s ljudima, ta ih razina nije zanimala), sada je - shvatio sam, jasno sam vidio - jedno jedino čudovište bilo veličine cijele Hrvatske! Bio sam osupnut, preneražen tom vizijom. Odmah sam krenuo podijeliti je s Obrambenim stožerom Slobodne zone, no onda sam stao, ukopao se u mjestu, udovi su mi se oduzeli i sasvim sam bio onemoćao. Bilo mi je jasno da nam nema spasa. Kako bi se jedan dio jednog zagrebačkog kvarta mogao nositi s čudovištem veličine cijele Hrvatske?! Nikako. Smiješna pomisao. Pa sam im odlučio prešutjeti svoju viziju. Pustio sam ih da još nekoliko sati, dana ili tjedana prožive u nadi. I tada sam se probudio. Nakon buđenja ipak me prožeo osjećaj da je beznađe toga sna samo privid, privid iz ljudske perspektive, i da će Bog djelovati u posljednjem trenutku.



A sada treći san. Usnuo sam ga u Osijeku, u roditeljskom domu, s četvrtka na petak, 18./19. svibnja. U snu sam zajedno s mnogim uspaničenim ljudima bježao kroz uske, gotovo srednjovjekovne uličice pred gigantskim čudovištem veoma nalik King Kongu. Bio je toliko velik i silan da bi, koračajući među užasnutom i bježećom gomilom, svako malo svojim stopalom zdrobio nečiju kuću. Njegovo stopalo i nečija kuća bili su, otprilike, iste veličine. Vladala je panika, ljudi su vrištali. Baš kao u nekom holivudskom filmu. :) Pored mene je bila neka djevojka. Pomislio sam kako bismo iznenada mogli skrenuti u šumarak, bez namjere, samo tako, i kako ćemo time možda zavarati King Konga za kojeg sam osjetio da može predosjećati naše namjere. To je bio iznenadni impuls, strelovita misao! Ta je djevojka u tom momentu jedina bila pored mene pa sam je pozvao da to učinimo. Naglo smo skrenuli, gotovo kao rezultat pukog hira. Osjećao sam da upravo tako treba biti. Šumarak je bio veoma nizak, no upravo dovoljno visok da nas se iz visine King Kongovih očiju ne može vidjeti. Trčali smo, bježali, zastajkivali, skrivali se, čekali. Bili smo bosi. I bilo je hladno. Na kraju smo pobjegli čudovištu. Znali smo da smo mu sada izvan dometa. Došli smo u neko mjestašce gdje je, kao, bila neka pozornica, glazbenici su se pripremali za nastup. Nekolicina njih udvarala se djevojci, ne previše vulgarno, no ipak potpuno svjetovno. Ona ih je čedno i pristojno odbila. I tek tada, tek tada ja sam usmjerio punu pozornost na tu djevojku. I kako sam ja usmjerio pozornost na nju, tako je i ona usmjerila pozornost na mene. Pogledi su nam se sreli. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno - najednom sam osjetio silnu, nadzemaljsku, nevjerojatno veliku ljubav prema toj djevojci, osjećajući istovremeno da i ona svoju silnu ljubav usmjerava prema meni! U njezinoj je ljubavi bila sva nevinost svijeta!

Shvatio sam da su joj prsti na rukama promrzli. Uvlačila ih je u rukave, no to nije pomagalo. Iako sam bio u strahu ili nesigurnosti spram njezine beskrajne nevinosti, ipak sam se odvažio i počeo puhati u njezine prste. Grijao sam ih svojim prstima i puhao u njih ne bih li ih nekako ugrijao. Zatim sam shvatio da su i njezina stopala led ledeni! Jao, srce mi je trenutno prokrvarilo zbog toga! Uzeo sam i njezina stopala u svoje ruke, puhao sam i u njih svojim toplim dahom. Bila je to s moje strane silno intimna aktivnost prema jednom beskrajno nevinom biću, ne mogu vam dovoljno dočarati koliko je to bilo uzvisujuće, pročišćavajuće za mene! Ta je djevojka bila utjelovljenje nevinosti, čistoće, a ja sam u njezine prste na rukama i u njezina stopala upuhivao svoj topao dah. Čovjek u tom trenutku poželi umrijeti u službi tog zadatka, od kojeg nema ljepšeg.

Kad sam se probudio, u svojoj momačkoj sobi u Osijeku, bio sam silno zaljubljen u tu djevojku! Zaljubljen seksualno, zaljubljen svjetovno? Ne! Ali u čemu je razlika?! Čak sam se bio pitao varam li upravo svojim osjećajima suprugu! Pokušao sam, eksperimenta radi, zamisliti tu djevojku iz sna u seksualnom kontekstu; nisam mogao, trenutno se odbijalo od mene. Istinska zaljubljenost i duboka, najdublja ljubav duše očito imaju neke zajedničke elemente, inače stanje zaljubljenosti ne bi bilo toliko opjevavano kroz povijest. Dan mi je prolazio u toj pomalo bizarnoj očaranosti, začaranosti. U toj zaljubljenosti u djelo moje imagincije, u djevojku iz sna. Naravno da je to zbunjujuće. Snažne snove sanjam rijetko, možda jednom godišnje. Prođu tjedni da ne sanjam ništa. Kako je dan odmicao, tako sam sve više uranjao u osjećaj da sam usnuo Dušu Svijeta. I da je Duša Svijeta beskrajno nevina, beskrajno čista, i beskrajno krhka. A mi je toliko silujemo! Mi je toliko skrnavimo, pozljeđujemo! Svojim mislima, svojim osjećajima i svojim djelima. Volimo misliti kako je Majka Zemlja snažna i moćna, bla bla, kako će nas zbaciti čim joj dojadimo, no unutar te Moćne Žene / Matere kao Duša Svijeta zapravo je silna nevinost, toliko silna da nam u svojoj čistoći nikada neće ništa prigovoriti, ništa spočitnuti, ništa zamjeriti, neće ni zamijetiti da Joj činimo zlo. Samo će biti promrzla. Promrzlih prstiju na rukama koje će nekako pokušavati ugrijati, ali neće moći. I promrzlih stopala, led ledeni.

Svjedočenje ili Transcendencija

Život čovjekov zaista je čudesno bizaran. Što se više u njega udubljujemo, to više vidimo koliko je sve čudno s nama. Najčudnija od svega jest krovna činjenica da smo mi i Bog jedno, da ne postoji dvoje. Budući da je Bog apsolut, ne može izvan apsoluta postojati još neki apsolut; dakle, nužno je da je sve unutar Boga, identično s njim, da se ništa u zbilji ne može vidjeti kao odvojeno. Pa ipak, mi se doživljavamo odvojenima od Boga, Duhovne Suštine, kao i od drugih bića ili subjekata svijesti. Možda je to zato što su nas tako instruirali od rođenja, no sada je tako i ne možemo pukim željenjem to promijeniti.

Zašto se doživljavamo odvojenima od Boga, Duhovne Suštine? Zato što svoju svijest doživljavamo odvojenom. Zašto svoju svijest doživljavamo odvojenom? Zbog mentalnih komandi koje nama vladaju. Mi smo hipnotizirani dubinskim mentalnim komandama, toliko dubinskim da ih nismo ni svjesni, da ih ni ne doživljavamo mentalnima. One su pokopane u podsvijest i iz nje djeluju, oblikujući cijeli naš život u vremenu kao što pisac oblikuje svoje likove u romanu koji piše. Sav posao koji treba biti obavljen jest posao osvješćivanja mentalnih komandi i ovladavanja njima. Tko treba ovladati njima? Svi naši pokušaji uglavnom se svode na samozavaravanje jer jedna naša mentalna komanda, naše individualizirano "ja", pokušava nadvladati druge mentalne komande, baš kao što se glavni lopov, prerušen u policajca, pretvara da traga za svim ostalim lopovima iz svoje družbe. Dakle, mentalnim komandama ne treba i ne može ovladati njihova kraljica, glavna mentalna komanda poznata kao "ja". Da bi se tu igru prozrelo, potrebno je ono što je Castaneda zvao umijećem traganja ili prikradanja. Kao što predator traga ili se prikrada svojemu plijenu, predano, koncentrirano, strpljivo, tiho, u maksimalnom samozatajenju i maksimalnoj napetosti ("na vršcima prstiju"), čekajući priliku itd., tako isto nešto u nama treba biti predator nad samim sobom, nad glavnim lopovom u sebi koji se pretvara da je policajac. Ovo već zalazi u poeziju ili umjetnost, dakle ne može se objasniti kroz nedvosmislene definicije ili instrukcije.

Poanta je u tomu da se kroz prepoznavanje ili osnaživanje Svjedočenja moramo dokopati izvjesnosti Jedne Svijesti. Jedne Svijesti za sva bića ili subjekte svijesti, dakle Svijesti koja je nužno impersonalna, iako ne i otuđena od života. No Svjedočenje, dakako, nije tek obično mentalno svjedočenje kao kad u kavani svjedočimo svađi ili tučnjavi i ne miješamo se, tek promatramo sastrane. Mentalno svjedočenje samo je još jedan oblik samorefleksije, dio samozrcalećeg repertoara. Nekako smo sebi objasnili da se nećemo uplitati, zdrav razum nam je to rekao, ili nam je to rekao naš kukavičluk, što god. To nema nikakve veze sa Svjedočenjem do kojeg čovjek mora narasti u svojemu duševnome sazrijevanju.

Vivekananda je rekao da sav inventar svojega uma trebamo promatrati kao eksponate u nekom muzeju, dakle neosobno. Iz utjelovljenja u utjelovljenje mi polako profinjujemo i uzdižemo u vibraciji svoj "dijalektički aparat", tijeloum, svoju eteričko-fizičku (finotvarno-grubotvarnu), astralnu i mentalnu komponentu. Indijci bi rekli - tijelo, um, intelekt i ego. Pod tijelom oni misle na fizičko tijelo (anamaja koša), pod umom na eteričko ili finotvarno tijelo (pranamaja koša) te na astralno i niže mentalno (manomaja koša), a pod intelektom (viđnjanamaja koša) i egom (anandamaja koša) na dvije podrazine višeg mentalnog, pri čemu intelekt (u nekoj drugoj nomenklaturi buddhi) kod Indijaca može biti niži i viši - viši buddhi zapravo je supramentalan, izvan cijele ove podjele, on je već izraz božanskoga, božanska intuicija, izvorna božanska refleksivnost poznata kao Ja Jesam koju naša svakodnevna samorefleksija tek otužno i izopačeno imitira. Nije lagano probiti se do neke elementarne suvislosti u srazu teozofske i tradicionalne indijske terminologije.

"Dijalektički aparat" nikada ne moće postati "božanskim aparatom" - nema mosta između svjetovne i božanske prirode. Gnostici stoljećima tupe o tomu. Dakle, budući da ne postoji most, očito je da se "dijalektički aparat" (pet gore spomenutih koša) nekako mora pripremiti, postati prozirnim, potpuno protočnim, takvim da više gotovo ne stvara trenje, tj. ne pruža otpor božanskim energijama. "Dijalektički aparat" nikada ne može potpuno izgubiti svojstvo pružanja otpora ili trenja, to je za njega nemoguća misija, ali može učiniti najviše što može. Ostalo čini Milost Sadgurua. Velik problem u nekom trenutku evolucije dijalektičke svijesti počinje stvarati tzv. duhovni ego. Kad animalni čovjek stupi na stazu samosvijesti, za njega se otvara mogućnost Prosvjetljenja ili ostvarenja Atmana, atmičke svijesti, Svjedočenja, no do tog krajnjeg momenta dug je put, bremenit put koji traje hiljade, stotine hiljada pa možda čak i milijune godina. Uzimajući u obzir taj silan vremenski raspon evolucije dijalektičke svijesti, svi mi možemo sa sigurnošću tvrditi da smo već pri kraju tog puta. No u blizini Cilja pojavljuje se duhovni ego kao najlukaviji ego koji se uopće može zamisliti. To je ego koji u nedogled može izigravati da je ono što zapravo nije, da je čovjek razuma ili da mu je stalo do Transcendencije iako mu zapravo do Nje nije stalo. Čovjek razuma u ovom nam je smislu poznat kao ateist ili, lažljivo, agnostik. Ateist će neobično tvrdokornom voljom na sve moguće načine nastojati onemogućiti i najmanji impuls intuicije koji bi vodio Predaji "dijalektičkog aparata". Spretno će ignorirati ono što mu ne odgovara, suptilno gradeći mentalnu slagalicu pred kojom će se svake minute svoje budne svijesti klanjati kao pred Istinom (slično starozavjetnom klanjanju Zlatnom Teletu). No on je "beba" naspram onog duhovnog ega koji glumi da mu je iskreno stalo do Transcendencije - tek ovaj poznaje istinsko majstorstvo lukavosti!

Kad u toj kasnoj fazi razvoja čovjekovog "dijalektičkog aparata" ne bi postojala silna duševna ili psihička patnja kao Korektiv, a onda na samom kraju i Milost Sadgurua, čovjek bi se doslovno zauvijek izgubio u beskrajnim labirintima duhovnog ega. Ništa, baš ništa u njemu samomu, čak i kad bi uništio jedan planet pa se preselio na drugi, i tako redom diljem svemira, samo od sebe ne bi se moglo ni znalo dovesti u red, opomenuti se, stati na loptu, ništa samo od sebe u njemu ne bi bilo u stanju zaći u predjele radikalne unutarnje razapetosti.

Tek Raspeti Isus u nama može premostiti nepremostivo. "Žrtva koja je Bogu mila jedan je slomljeni duh; Ti, Bože, nećeš prezreti i odbaciti jedno slomljeno i skršeno srce" kaže Psalam 51.

I kad nastupe ti najteži, najmučniji dani, te godine bez izlaza, bez rješenja, bez utjehe, tada se u nama kataklizmički počinje rušiti konstrukcija duhovnoga ega. U pozadini nam počinje svitati tiha i sveta izvjesnost da svako negativno stanje nije ništa drugo doli još jedna lukava varijacija duhovnoga ega. Nećemo se baviti onima koji doživljavaju blaženstva i ispunjenja, koji rade na sebi, koji su silno uravnoteženi, koji žive Uspjeh i bave se Uspjehom. Neka je blagoslovljen svačiji put. Neka je milijun puta blagoslovljen. Nama počinje svitati da je doslovno sve što smatramo sobom samo "dijalektički aparat", a da je svijest koju imamo, kojom kao biće, kao subjekt raspolažemo, u svojoj srži zapravo Jedna Svijest, Atman, Svjedok. I to je sve. Dalje nema nikakvoga nauka. Svijest nikada nije bila ono što smo mislili da ona jest! Svijest nikada nije bila "moja" ili "tvoja", individualna. Individualne su misli, ali ne i svijest. Svijest se ne rađa ni u komu niti u bilo komu umire. Svijest je ono jedino što mi zaista jesmo, a ta svijest nije individualna, mala svijest malog, sićušnog bića, ona je sav univerzum, samo Postojanje, apsolut, Bog.