Čudo od naočala

Čudo s vibhutijem

U veljači 2007. Mohanji je boravio u jednom ašramu u Kerali, kad ga je obuzela neobjašnjiva mučnina. Svami iz tog ašrama izveo ga je van na čist zrak. Prošetali su do kuće koja se nalazila oko 500 metara od ašrama, ušli su unutra, i odmah nakon što je Mohanji sjeo na stolicu, izgubio je fizičku svijest i upao u duboko stanje samadhija.

Sveti pepeo (vibhuti) počeo je izlaziti iz vrha njegove glave, polako padajući niz tijelo.

U Dattatreya tradiciji kaže se da kada sveti pepeo iziđe iz sahasrare (tjemene čakre), to je znak da su posljednji ostaci karme iscrpljeni.

Pored toga što mu je izlazio vibhuti na glavi, on je počeo sjajiti, snažna svjetlost dolazila je iz njega, probijajući njegovo tijelo i odjeću. Tijelo mu je postalo transparentno, a očni kapci su dobili zlatnu boju, dok mu se svijest proširila do neopisive mjere. Osjetio je da sve postoji u njemu.

"Mohan nije postojao. Nije postojalo ni vrijeme ni prostor. Nije bilo ni guna (atributa) – satve, rajasa i tamasa, nije bilo identiteta. Sve je izbrisano u djeliću sekunde. Potreba da se vratim također nije postojala. Ne znam koliko dugo sam postojao u takvom stanju. Sve što sam čuo poslije nekog vremena bio je glas svamija koji se obraćao ostalim ljudima iz ašrama: 'Šiva je ovdje! Dođite brzo. Ponesite kamere!'"

Kad je polako povratio svoju tjelesnu svjesnost, vidio je da je okružen ljudima koji su ga fotografirali. Svami je kasnije objasnio da je u početku svjetlo koje je dolazilo iz Mohanjija bilo toliko jako da nije mogao nikome dopustiti da uđe u sobu jer njihovi živčani završeci ne bi mogli podnijeti tu razinu energije. Ovo iskustvo je zacementiralo Mohanovu svijest, podižući je na potpuno novu razinu.

Od tada, on se počeo kretati između različitih razina svjesnosti, primajući vodstvo od Uzvišenih Majstora.

Sa sitea Mohanji Hrvatska.

Djevičanstvo

Netko na uvredu može reagirati tako da mu se ego poveća, a netko drugi tako da mu se ego smanji, da se osjeti posramljenim i spontano uđe u prostor tišine. To su i inače dva osnovna načina na koja možemo reagirati spram svega izvanjskog što nas trajno izaziva, što nas trajno nastoji svesti na nižu razinu energije, na razinu općeg okolnog prostora. Jedino u ašramima veoma uzvišenih Učitelja nema ničega u okolini što nas želi svesti na nižu razinu energije; upravo suprotno - sva čišćenja koja ondje doživljavamo služe samo tomu da smanje naš ego i dadu nam "kvadratni milimetar šanse" da se centriramo u unutarnjoj tišini.

Negativnost nas može dotaknuti samo ako smo joj srodni. U tomu je poanta djevičanstva - ono se ne da uprljati, ono je imuno na ljepljivo blato svijeta.

Devi Mohan - Moje putovanje s Mohanjijem

Napetost

Tko vidi Sudbinu, taj ne osuđuje. Jer je besmisleno osuđivati osobu kroz koju se Sudbina odvija kao što je besmisleno osuđivati pištolj ili metke. Mi se možemo izvana ljutiti, prosvjedovati, tražiti izvanjsku pravdu, no nećemo u svojemu Srcu osuđivati. To su dvije razine, sasvim odvojene, koje mogu paralelno postojati u svijesti kao dva različita fokusa.

U vremenima velike neprosvijećenosti ljudi su slijepo vjerovali u sudbinu kako su je oni shvaćali. To je u velikoj mjeri bilo praznovjerje, premda zasnovano na kvadratnom milimetru autentičnog osjećaja. Danas, u vremenima velike prosvijećenosti, ljudi slijepo ne vjeruju, brkajući vjerovanje u sudbinu s unutarnjim doživljajem Sudbine. Njima je to u njihovoj plitkoj, linearno-racionalnoj svijesti jedno te isto.

Sudbina je maksimalna napetost Događaja. Napetost toliko intenzivna da se unutar te Sile ništa ne može promijeniti. Ili gotovo ništa. Samo duhovni giganti iznimne Volje mogu utjecati na detalje Sudbine unutar te napetosti. Ljudi u svojemu suženom stanju svijesti prirodno doživljavaju fenomen slobodne volje, kao što ribice u akvariju prirodno doživljavaju osnovnu propoziciju po kojoj djeluju. No slobodna je volja samo umu ugodan koncept. Onkraj svakodnevnog uma napetost duha je toliko silna da se unutar njegovih izvornih propozicija slobodna volja uopće ni ne razmatra kao mogućnost. Volja u slobodi nešto je drugo. Volja u slobodi dijelom je te maksimalne napetosti Događaja. Postoji čudesna prožetost statičnim, bezvremenim faktorom. Nema izbora. Nema individualnog postignuća ili satisfakcije. Pa ipak, sve je dosegnuto.

Tko vidi Sudbinu, taj ne osuđuje. U Sudbini kao statičnom Događaju, jednom jedinom, zapravo ne postoje dijelovi, ne postoji tijek ili vulgarna uzročnoposljedična veza poznata kao slučajnost. Događajnost može imati osobine uzvišenog, veličanstvenog, božanskog, ili pak osobine tragičnog, zastrašujućeg, jezivog, no statični Događaj unutar maksimalne napetosti sasvim je imun na takve karakterizacije. Sloboda ljudskog duha jest sloboda prihvaćanja Sudbine ili maksimalne napetosti Događaja, i samo se iz te i takve slobode može razviti Ljubav. Jer Ljubav mora biti neopterećena osobnim zahtjevima ili doživljavanjem osobnoga prava.





Ono jedino što bi bilo zbiljski iscjeliteljsko za sve roditelje kao i braću i sestre žrtava, i jedino iscjeliteljsko za sve učenike škole "Vladislav Ribnikar", i jedino iscjeliteljsko za sve učenike svih drugih osnovnih škola u Beogradu i Srbiji, jest - iskreno i s punom suosjećajnosti moliti za dušu nesretnoga Koste. Jer on je zapravo najveća žrtva ovog strahovito tragičnoga događaja. Treba primarno moliti za njega, iz dubine duše, i tek tada bi se srpsko društvo moglo iscijeliti. Uvijek primarno treba moliti za zločince, za počinitelje zla, a ne za žrtve. To je duhovna paradigma koja jedina može donijeti iscjeljenje. Ovakve nas tragedije moraju naučiti upravo tome i jedino ta promjena stava može donijeti smisao u ovome besmislu. Taj jadan dječak Kosta treba biti prva misao u našim molitvama, inače se baš ni po čemu ne možemo i ne smijemo smatrati kršćanima. Zašto svećenici o tome ne govore? Zašto svećenici ne shvaćaju svoju prevažnu društvenu ulogu? Iscjeljenje nikada nije moguće ako agresore i počinitelje ne prepoznamo kao najveće žrtve njihovih zločina - samo u toj logici je stvarna duhovnost.

Svijet će se promijeniti u svjetlije dane

Došli turisti u prirodoslovni muzej te stali ispred ogromnog kostura dinosaura. Priđe im čuvar i kaže im:

"Ovaj je kostur star dva milijuna godina i šest mjeseci."

"Vau! A kako znate za ovih šest mjeseci?"

"Pa lagano. Kad sam došao ovdje raditi, rečeno mi je da je star dva milijuna godina, a ja ovdje radim već šest mjeseci."

Na satu vjeronauka

Kad je časna sestra na satu vjeronauka pitala djecu što će biti kad odrastu, mali je Tomo rekao da želi biti pilot, Elza je rekla da će biti liječnica, a Josip, na veliku radost sestre, reče da želi postati svećenik. Tada je ustala Marija i izjavila da želi biti prostitutka.

"Što si to rekla, Marijo?"

"Kad odrastem", odgovori Marija s izrazom onoga tko zna što hoće, "postat ću prostitutka."

Sestra je ostala bez riječi. Marija je odmah bila odvojena od ostale djece i privedena župniku.

Župniku su bile iznesene opće činjenice, ali htio ih je čuti iz usta okrivljene. "Reci mi svojim riječima, Marijo, što se dogodilo."

"Eto", odgovori Marija iznenađena svom tom bukom, "sestra me pitala što želim biti kad odrastem, a ja sam rekla da želim postati prostitutka."

"Rekla si prostitutka?" upita župnik provjeravajući.

"Da."

"Hvala bogu! Kakvo olakšanje! Svi smo mislili da si rekla da želiš postati protestantkinja."


Anthony de Mello, "Molitva žabe"

Kako je otišla Dubravka Ugrešić

"U pola jedan je došla Nike Büller, Dubravkina onkologica. Liječila je Dubravku posljednjih godina. Voljela je njene knjige i bila je s njom bliska. Ona je medicinski svjedočila da je Dubravka svojevoljno i svojeručno, pri potpunoj razboritosti, zatražila da bude podvrgnuta eutanaziji. Medicinska sestra je Dubravki dala infuziju oko pola jedan, i tada smo još uvijek svi bili tu uz nju i pjevali uz Esmira. Infuzija je išla preko kanile na ruci, trajalo je četrdesetak minuta. Malo prije 14 sati je doktorica Büller ušla u Dubravkinu sobu, zamolila je da sobu napuste svi osim troje. To troje smo bili svjedoci: Maja Vodopivec, Angela Dekker i ja. Pitala ju je da li je i dalje sigurna u svoju odluku. Dubravka je potvrdila a doktorica joj je rekla da su puno o ovom trenutku razgovarale, i da se ona slaže sa Dubravkom da je došao taj trenutak. Nakon toga, u 13 sati i 55 minuta uslijedila je u istu onu kanilu injekcija sredstva za duboko uspavljivanje. Duboki san nastupa u roku od dvije minute i često pacijenti preminu već od te injekcije. Onda uslijedi injekcija za opuštanje svih mišića, kao i srčanog mišića. Dubravka je preminula već od injekcije za duboki san."

Cijeli tekst Sinana Gudževića možete pročitati OVDJE.

Eutanazija je intrigantna tema. Čudna je i pomalo bizarna ta činjenica da čovjek odlučuje o danu i satu svoje smrti, iako nije ni u depresiji ni u bilo kakvom suicidalnom stanju. Dakle, mogao bi ostati na ovom svijetu još dan ili dva, ali ne, odluka je donešena i ona je neopoziva. Za tako nešto, mislim, ipak trebaju hrabrost i visok stupanj unutarnjeg integriteta. Što vi mislite o eutanaziji? Ako ne mislite ništa, nema veze. :)

Radnice iz Nepala povoljno iznajmljujem

Dino Tremens na svom je Facebooku objavio screenshot oglasa nekog tipa koji se ubacio u biznis s Nepalkama. Neki komentatori dobro poznaju tog tipa i kažu da nije ni trolanje ni šala, da čovjek misli ozbiljno. U drugoj slici je komentar jedne od Dininih FB-prijateljica. Ovaj post dajem kao nastavak prepiske između mene i kolege @j.-a ispod jučerašnjeg, prvomajskog posta. Ako ne vidite slike (dvije su), kliknite na ISPIŠI. Tema je mučna, u ovom po Hrvatsku novom društvenom i ekonomskom problemu svi su gubitnici osim kriminalaca i ljudskog šljama koji zahvaljujući skoro pa nikakvim regulacijama i inspekcijskim nadzorima mogu raditi što hoće, od građevinske i medicinske mafije do trgovine ljudima. Nova, demokratska Hrvatska stasala je na kriminalu u pretvorbi i privatizaciji; otad postoji kontinuitet "grijeha struktura" (Bozanićeva sintagma zbog koje smo se naivno onomad ponadali da je na čelo Zagrebačke nadbiskupije stigao dobar novi poglavar) i sve moćnija kriminalna hijerarhija kako vrijeme prolazi. Običan građanin nema blagoga pojma, uopće ne sluti do koje je mjere naše društvo premreženo kriminalom. Prošećite kojiput zagrebačkom podsljemenskom zonom, recimo od Bijenika i Vrhovca, preko Pantovčaka, Gornjeg Prekrižja i Šestinskog vrha, sve do Mlinova i Gračana, i zapitajte se otkud ondje tolike viletine, tolika bogatstva. Nema šanse da bi bilo moguće toliki silan novac obrtati na poštene načine u zemlji siromaštva i bijede. Po principu "ruka ruku mije", mafije raznih fela inteligentno su umrežene i međusobno se ispomažu na sve moguće načine, sve do vrha političke moći. A politički urednici na HRT-u poslušno odrađuju svoj domovinski brevijar, svake godine iznova po datumima, Bljesak, Oluja, obljetnice gardijskih brigada, Vukovar, Škabrnja i tako dalje i tako dalje, ne bi li se raja što je moguće više držala podalje od nezgodnih tema. Plenković je tijekom pandemije i u zadnjih godinu dana otkako traje ruska agresija na Ukrajinu naučio jednu veoma važnu lekciju - raji treba neprestano prikazivati kako se nešto čini za nju, kako država velikodušno dijeli novac, kako se za njih nešto poduzima, kako je Vlada socijalno osjetljiva. Nema veze što ništa od toga nije istina, ili je donekle istina samo zbog novca iz EU-fondova koji se nekako treba razdijeliti po projektima i resorima (a i to se čini katastrofalno loše), bitno je da Vlada ostavi dojam. Sve je u dojmu. Do vrhunca i majstorstva valja se izvještiti u ostavljanju dojma.

Blinded

Adam Semijalac:



Svima koji ne vole delati, koji radije ljenčare nego da delaju, a ak' im je Bogec natovaril na leđa da budu kreativni, tada se ubiju od posla ali to ne smatraju delanjem, kao i svima onima koji ne stoje ako mogu sjediti niti sjede ako mogu ležati - od srca čestitam Praznik delanja!