Aksimiotski zanos

04.09.2021., subota

9.

4.1.
jutra su moje melankolije
kad u buci razgovora neznanaca
preglasnoj glazbi i struganju strojeva
nestajem riječima
onda dođeš ti
i sve prestaje
u mjehuriću vremena
svijet zbijen bivanjima
vrtnjom prividno odustaje
i sve jedino živo moje
vidim samo
u nas dvoje
4.2.
strast je u međuriječju srca
između sigurne luke i provalije svijeta
nikad ne ću saznati kamo će me otkucaji povesti
slušam li mission control i njezino navođenje
primim li peljara za kormilo
ne mogu pogriješiti
uvijek me čeka privezište
a u toj priči nema hridi ni oluja
uvijek je lijepo vrijeme
uvijek dobronamjernost koja se očekuje bude dočekana
i uvijek postoji prokušan recept za sreću
koji osujetit će ponore iskrvarenja
ova bajkovita slika
uramljena je i zaboldirana u genetskom kodu svim ljudima
kao matrica uspješnog skončavanja
ali, moguće je, dospjet ću provaliji svijeta
na kraju osobnog krstarenja
a nestajao sam i, moguće je, opet ću i ponovo
bez radara i bez peljara
bez već izlizanih od mnogih ruku pouzdanih uputstava
vjerujući jedino kobi otkucaja
odbacujući razum s bezbrojnim kompromisima
(jer što on ima sa svrhom i smislom osjećaja?!)
jednostavno znam
rijetko je i neprocjenjivo krvarenje
ako u čistoći klijetki srca postoji spona do nekoga
i zbog nje krvarit će se
sve dok se ne postane stol, stolica
5.
dan odmora
s nepobjedivim suncem
iscrtava novi obod krugu
kad pripadamo vremenu
stružemo si ljuske razmišljanju
i čini se kako približavamo si
nedostupno jezgro gledanju
a u njemu razodjeven je sav svijet
i htjeli bismo baš tu golotinju
samo za sebe
i samo sebi
tražit ćemo tu jasnu sliku
misijom što nikad ne prestaje
i što stalno dodaje sol disanju
6.
u košmaru misli
u vrtlogu osjećaja
riječi zakucavam papiru
i strah me mogućnosti koje preostaju
povjerovao sam sebi
kako je bešćutnost svijeta tek prolazna epizoda
u scenariju uređenja svega
a onda sam zastao
i saznao da scenarija nema
i da je u zabludi potrošeno previše vremena
napokon, shvatio sam
kako ne želim blagoslivljati uzaludnost koja nije od lijepoga
iako se učini da postoji nada
ta tanka struna imena i tijela do života
vjerojatnije je, razudbom uma, da se tako samo opsjena odijeva
a u golotinji uronjenoj u golotinju svega
pokaže se tek život u oskudici lijepoga
i osmijeh i radost mu tada su samo iluzija obmane srca
ali kad zatvoriš oči
i otkucaja ritam
sebično prenosiš za sebe do nekoga
oćutiš i povjeruješ kako i tamo dio je tebe
u lijepome od lijepoga stečen
i tada smisao čašu svrhe do ruba ispunjava
i lijepoga ima
i postoji ipak i živi nada




- 10:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.09.2021., srijeda

9.

1.
dan poslije dugih kiša
i sumornih zora
povuče pogled gore
po sjenama sivih dijagonala
jetko se čuje: nema se
i prvi rujanski dan proći će
ispod glasa u sretnom neopažen
ja reći ću: razumijem
utihnuti i privinuti se u sebi poput prazne zgrade
dok oko nje posvuda navike asfalta, betona i gvožđa
predu čvrste mreže
rušeći sunce
umrtvljujući vode
i zaustavljajući sve povjetarce
koji mogli bi donijeti okrjepu mislima
možda svježinu zbog koje svijet ne smije propasti raspoloženjem
opet, iz daljine javlja se: nema
a zauzvrat ovdje pod turobnim sjenilom
kao da se istarskim kamenom sastavlja
Ponte dei Sospiri
ispod kojeg plutat će kažnjenici u povorkama
ometajući gondolijere i zatvarajući sve prozore
iznenada zavrti se vilinski ples
svjetlosnim trakama u fantazmogoriji poda, stolova i stolica
jedno dijete grli svoju igračku nevinim licem
gleda ju kao da na njima vidi majčine ruke
riječima od bistrih kapi majka zagrljaj veže
i bliži su no što toplina suncu bliža je
i obrazi im budu mekaniji od najmekše svile
a odsjaji u očima prate se nježnije i čišće
no što je budućnost bila ikada prije
sve je u razlogu kamo se ruke pruže
i kamo pogled krene
kamo se zadjene
a on se misteriozan nikome ne najavljuje
samo dođe, uzme i zagrli najsvetije
i nema se što drugo reći do:
razumijem
u tom povodnju opažaja do uma
kad raspe se sivi pejzaž svoda
prazno bude prostranije
i bezvučno se dosmjehuje
poput ovog Harlekina na barskoj stolici
kojem je ponestalo riječi
pa priča uzdasima ispod veselo namještenog osmijeha
i ne znaš što mu odgovoriti
možda samo: razumijem
i sliku ugravirati u sjećanje
osjećajem s kojim se krv posoli vrelom crvenijom bojom
do nerava
mesu i kostima
po svim građevnim materijalima ispod kože
po svim kristaliziranim intruzivnim oćutima
a koji će nerazdvajajuće tako sljubljeni umjeti samo reći:
razumijem
2.
jutro se osmjehne suncu
u novom od jučer ambijentu
budim te prikradajući se mislima:
kako si me obuzela?
kao da prvi si san kog sam sanjao
neozlijeđen životom
i njemu sad se vraćam ne budeći se
nakon svih promašenih snova
neprotumačeno je kako sam odolijevao
u ovoj misiji osobne kozmogonije
pronaći te ranije
u košmaru traganja za razumijevanjem
a još tajanstvenije je
kako stjecaj ovaj nezasitnog dočekivanja
tako u snu žeđan i tako dugo životno odgađan
preporučeno je dostavljen mi s privolama rojenica
s nekog davnog vijećanja
sada, želio bih oduzeti ti bolove ove
i sve druge
prebrisati ih na granicama skore sadašnjice
i ne dozvoliti im pojavljivanje
neka sve prošlo ostane tamo
i samo po lijepom se pamti
i neka od sveg prošlog
vrijeme se raspetljava praskozorjima
zbog kojih vrijedno je buđenjem ostajati bez daha
do još ljepšeg sna
3.
sad si od prve rujanske rose
prozračna zora
kamo god pogled krene
svaka za njim misao moja
tebi modrinu bere



- 17:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.08.2021., nedjelja

8.

29.
damast sur od pepela pluta svodom
poput prevrnutog mora
dok spavaš nedostaješ danu
nema mi sunca
30.
stižu mi neraspetljane riječi
i stomak mi se plastikom odijeva
mislim to je od gromada kiša proteklih dana
od njihovih rominjajućih kotrljanja padinama odgođenih razgovora
od odsutnih misli što padaju dnu rebara
a znam
sve što srcu prinosim
ne znači mu
ako nije od tvog daha
od tvog glasa
i već budućnost se jutros suncem osmjehnula
jače želja zavre
jače se pod plućima smjesti
31.
ispratit ćemo posljednji dan kolovoza
poput misionara koji se iz sigurne luke
otiskuju u neupoznat rujan
oni su nekada odlazili otkrivati nove zemlje
s vjerom u prsištima
a ispostavilo se kako su vjeru tržili za nečiju korist
do danas se ništa nije promijenilo
duše se nude i prodaju za šačicu znamenja
za relikviju rekla-kazala
za komadić oprosta kriminalnog svijeta prisvajanja
duše suviše strahuju za svoja iskupljenja pred silama
za koje vjeruju da im mogu iskamčiti prve redove u raju
i olako se prodaju ovozemaljskim biljetarima
nakon svake sezone novog reklamnog panoa odgođene premijere
mi ne ćemo nasjesti zašećerenim propagandama
naoružat ćemo se pitanjima
koje ćemo otvorenih dlanova predavati danima
i vjerovat ćemo kako ovaj u kazanu svijet sada
ne će biti ništa bolji od svijeta sutra
ako ga priprema jedan te isti kuhar
možda je sazrelo vrijeme za zamijeniti ga



- 10:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.08.2021., petak

8.

27.1.
kiša se spustila na Freyjain dan
isprat će svih tvojih sedamnaest topivih riječi
koje počinju s: "jer jednom ..."
samo one će nestati
ostat će one koje vjeruju sebi
i srčane u ludosti i strasti
obnavljat će se bez usporedbi
ne će se morati istresati suze i kristali
čuvaj ih u duši
i onaj dijamant koji s tobom gospodari
i njega čuvaj
on je predan ljepotom ljepoti
da svakom plohom otkriva sjaj životnosti
od koje se najtvrđi i najvrijedniji život sastoji
više ne će biti: "jer jednom ..."
toga nema sada, ne će ga biti
čarolijom darivana
nitko ti ju ne može oduzeti i kad bi namjeravao
nevješto ili svjesno
27.2.
svi oni koji dolaze
ne bi trebali znati što očekivati
mnijem, tako bi bilo bolje
odbaciti propozicije i vjerovnike
oglušiti se o zapise iz nekih davnih vremena
a oduševljavati se trenutcima koji nude strune
rastegnute od prošlog mesa do današnjih žednih sinapsa
i po njima upredati vlastite
stvarajući uzorak ničemu sličan do sada
svi oni koji dolaze
ne bi se trebali osvrtati za onima koji odlaze
ne bi morali preuzimati njihova dugovanja
oni bi trebali ugađati si dolaženjem neponovljivog susreta sa sobom
i u njemu pronalaziti razlog i svrhu svega što će ih dodirivati
vjerujem, sve bilo bi drugačije
i zlostavljač nikada ne bi imao sina zlostavljača
koji bi s utegom krivnje hodio jedinom poznatom stazom baštine
a onaj tko u lakovjernosti produžavao bi lakomisleno porod
bio bi oslobođen sudbinskog prostituiranja
nikad ne upoznavši grijeh naivnosti srca
možda bi se svaki pojedinačni smisao
zamislio nad sobom i odbacio anakrone preuzetosti
dopuštajući si rivalitet s budućim vremenom i
mogućnostima u njemu
jer tko smo ako ne oni koji ćemo tek biti i kojima želimo stići
28.1.
pod rebrima si
otkucajima topao osjećaj
što sumornom danu prilazi
i već udasima te slijedim
u zaboravljenu budućnost
odgurnuo sam mjesto uz jutarnju kavu
pet stotina kilometara na jug
u gustu sjenu tamarisa
do šljunčane uvale
fantazijom položit ću pluća na valove
oči udjenuti u žar sunčeve kugle
i čekati te
28.2.
govorit ću
uvjeren u ne samo moguće
veći od svih jučerašnjih misli za novu misao
o božanskim vjetrovima koji su spašavali zemlje ljudi
od ne još ljudi
i stvarali im pokoljenja spremna oduprijeti se ne vremenima
uvjeren sam kako ova misao nije hir
deklarativne naravi razuma uhvaćenog u petlju iz koje pokušava izići neozlijeđen
uvjeren sam da i on u ovim odsudnim trenutcima počeo je slušati
sebi podložne glasove a koje je do sada vješto ignorirao
stvorivši si perspektivu bez koordinatnog sustava
u kojoj lebdi sa žilavim uporištem u čahuri svijesti
uvjeren sam da postojeći protokoli obmanjuju i da su skrovišta slabosti
možda i paravani ilegalne proizvodnje lažnih ugoda
sve kako se ono istinsko neprilagođeno ne bi moglo manifestirati
a to je opstanku i produženju vrste neposredna opasnost
jer svako pojedino je nekorisno ako ne podliježe cjelini
ako je neposlušno
i ako se ne odrekne svoje jedinačne biti
nešto se mora dogoditi i prekinuti ovaj samodestruktivni slijed mogućih individualnosti
nešto se već sada nagovještava u ovim vremenima globalne rezigniranosti obiljem
i traže se začetci oduševljenja u naoko nebitnim prostorima duhovnih simetrija
od kad je postalo zamarajuće neprestano bombardiranje jednoličnim novinama
i od kad razum ima zasićenje od svega što mu se dodvorava pohvalom




- 13:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.08.2021., utorak

8.

24.
sad shvaćam
ili je bolje reći
tek nazirem shvaćanje
zašto se traži more ispod oceana
zašto prebiremo po pijesku, paučini i dimu
i zašto se o tome nema što reći
kad sav svijet protiv je jednog u svima
i o tome nema se što reći
shvaćam zašto je Leonardo godinama
tražio samo jedan osmijeh
nosio ga sa sobom posvuda do Pariza
i ostavio ga tamo u neposluhu
shvaćam zašto je Jeanne ubila dva osmijeha
nakon što je otišao Amedeo
shvaćam zašto Theo nije mogao bez Vincenta
shvaćam zašto je Marina voljela svoj kovčeg ispod nogu
a sve se odvijalo duboko od najdubljih razloga
koji posluju s ljudima
prate trgovinske odnose
i sastavljaju bilančne izvještaje
sve se događalo u moru ispod oceana
bez zraka u plućima već nekoliko godina
a pod pritiskom gravitacije koja se ne može izdržati ni sekunde
sve se događalo tamo gdje nitko ne može biti sam
a slučajno se zatekao i iznenada pokušao disati i izdržati
vjerolomno, a zapravo - vjerno samom sebi
shvaćam zašto nam je površina bliska
i u tome nema zamjerke
ne bismo htjeli da nam koža u prijetnjama krvarenja pokaže meso
ne bismo htjeli svakodnevno ispijati čaše želučane kiseline
na površini se može biti i bivati
iznad su sunce i zviježđa u nizu
tamo note sudbine skladaju akorde
i mogu se slagati playliste
sve je moguće na površini
25.
mislim na tebe
u svitanju kroz oblake
nazirem ti komadić bjeline vrata
i odsjaj bisera
hitro mijenjaš raspoloženja
sad si soft i bojažljiva
a već rezolutna i udaljenija
pa se vratiš
i preplavi me u sivom grlena modrina
sunce razbija oblake
poput rudara iz noćne smjene
koji se vraća na površinu
i nastavlja svoj kop u visinu
ne umarajući se
i ne stajući
sve dok azur ne dotakne ti vjeđe
i najnježnije ih podigne
a onda zasja u očima
i vrijeme se pokrene
dan počne
a ja mislim na tebe
na posljednje mjesto
gdje si ostavila svoje srušene i zametnute snove
njihove slomljene ramove
i uz tvoju privolu
tražio bih i pronašao one koji bi se mogli
ponovo sastaviti
one s kojih bi se trebala samo očistiti prašina
a zasjali bi ponovo na suncu
zlatni i avangardni
pokazivao bih ti sve njih
u nekom nedozrelom raspoloženju
nadajući se kako bi svaki dan počinjao
novim glazbenim akordom
u kojem bi prepoznavala davno odslušanu pjesmu
i u njoj onu zapamćenu sebe preplavljenu ushitom otkrivanja
slijedećih dana
26.1.
još uvijek bunovan
mamuran od tebe
u zavadi sam s jasnim mislima
poreže me modrina
zagrcnem se osmijehom jučerašnjeg dana
a ovaj sada spor odbrojava se do glasa
reci da nisam ovisan o tebi
i da ne nedostaje mi sve što od tebe je moje
pomozi mi stopalima uma osloniti se tlu
prizemljiti se stvarnosti
pomozi mi udjenuti se u ušicu sadašnjosti
ili ne - nemoj
ne učini to
neka sav svijet utihne
neka se ne pomiče
kako bih mogao utopljen međ’ rebrima
stalno slušati otkucaje što došaptavaju se
s otkucajima sutrašnjeg srca
i poravnavati se
u sanjanju sanjati
nikad ne buditi se
i ne prestajati
a ti se javiš
kažeš: sad sam coprnica
i traže od mene da spasim zdravstveni sustav
jer nitko drugi ga ne može spasiti
26.2.
poslije mi kaže kako joj se ne sviđa riječ coprnica
a ja pretpostavljam da je to stoga jer joj se ne sviđa njemački jezik
u kojem riječ leptir zvuči kao rezanje testerom
i nema u njemu nimalo gracioznosti
osim beznadežno izražene preciznosti
no, nebitno
ona bi rekla
sve može biti kako hoće do trenutka kad prestane
prema unaprijed uređenom sveopćem planu
a na nama je pokušati sve to razumjeti
uskladiti se uz najmanje osobne štete i
neprestano osluškivati neznatna gibanja događanja
koja se protive neprimjetnoj zemljinoj vrtnji
a moguće je, protestirao bih
sve je privid razuma koji onemogućava slušanje srčanih otkucaja
a oni bi, kad bi bili glasniji, točno nam priopćavali
tko smo i zašto se čujemo s njima
zašto smo i zašto nam je potrebno slušanje drugih srčanih otkucaja
tada ne bi bilo grandioznog plana
već bi nastajala i stalno se skladala glazba orkestru živih svijesti
i svatko bi imao svoju dionicu bez gladi i rata
na nesreću svijetom već dugo vladaju ljudi bez sluha
i pratimo ih poslušni odgojem i prisilom uspjehu
jer u ovom svijetu ne može se drugačije
nego prirođene darove nijekati usiljenim umijećima










- 14:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.08.2021., nedjelja

8.

22.
nedjeljno tiho jutro
propuštam
bez tebe klizne unedogled danu
do tebe probuđene
zaboravio sam
i ne želim znati
kako je to biti intrigantan i zanimljiv
prošlo je vrijeme
kad namještao sam najbolji obraz kao jedini
i jedino njega pružao
tim davnim zabludama savršenosti
više ne nasjedam
jer život je tako prostodušno lijep
od svog korijena krošnji
i s njim slaže se samo iskren osjećaj k njemu ljepotom
a što je iskrenost
kad bezbroj misli remete joj napetost površine
kad stvarnost, iz koje izviru,
prijetvorna u svojoj koristi
razdjeljuje bijelo i crno
ne dopuštajući boje i moguće im nijanse
čini se iskrenost se sklupčala u kavezu razumnosti
i ako joj otvoriš vrata slobodi
kamo bi
jer zaražena je algebrom sumnje
u svom root-u
pa svako grananje zapadne u algoritamsku petlju
iz koje nema povratka
resetiraj
23.1.
moja si oštrica pogleda
do misli što na stvarnosti se iscrtavaju
daješ im oblik na nepoželjnoj pozadini
i mogu se oslobođene sad bezbrižnije dodirivati
po ovom plahom jutru koje pobjeći će
kao što uvijek čini
ostane trag
neznatni otisci ispod obrva nastanjuju se
i odraz svjetla po njima oživi
pa može se koračati
može se svjetlosnim trakama
ovaj oćut u sjećanje jasan umetnuti
i bit će već sutra nijansa dekadentno modre
po kojoj pamtit ću još nerečene riječi
i prepoznavati ih i budan i snom ogrnut unedogled
23.2.
poslijepodne se istegnulo
a svod upozoravajuće nabrao
možda se tlo ponovo uznemirilo
pritisnuto prečestom neslušljivošću svojih vapaja
pa će sad još strašnije udariti
a možda je sve samo opsjena
razudbene snage uma
koji se ne usuđuje predviđati
već poseže za slikama iz prošlosti
stavljajući ih u slijed
pa benigno izabire jednu
umijećem računanja vjerojatnosti
a ja mislim na tebe
po dijagonali od dvojne pseće zvijezde u lipnju
kad si neizrečena i neosunčana
uzimala slanost mora kosama
pa kad si pjana zaplivala srpanjskim snom vrućinama
i probudila se kolovozom zatečena u prebiranju nedorečenog budućeg vremena
što će nam donijeti rujan, draga
što u snu vidjela si da rujan mislit će o nama
povjerovat ću sve što kažeš
jer sam od ludosti utrobe nevježa za sve dane rujna
jer samo čujem sat do sata
kako pod rebrima kolovoz ruje otkucajima



- 18:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.08.2021., četvrtak

8.

19.
opet kradem joj iskrice
dok ona sanjari o artističkom paviljonu negdje na otoku
a koji lijepo zvuči i zavodi
poput čarolije svježine nakon žestokih vrućina
ona želi
istinsko ja
u svemu
i slavi ga u hramu svojih mogućnosti

volio bih ju vidjeti usplahirenu na vidikovcu
odakle bi promatrala dobrodošlicu
svima koji bi dolazili
sa željom pronalaženja svojih istinskih ja
ali
preplašim se ljudskog kameleonstva
njihovih mimikrija
i olako datih obećanja
preplašim se ljudske pohlepe za prečacima
u ovoj truloj patrijarhalnoj sredini
gdje intelekti gnjiju
u feudalnim zamcima svojih umišljenih veličina
a obični ljudi sve to u širokom luku zaobilaze
zbog neugodnih mirisa
i stvaraju si uvjetovani refleks gadljivosti
prema svima onima koji razglasom dozivaju istinsko ja

ne posustaj snom, draga
unatoč svemu
ne odustaj živjeti se u njemu
20.
znam ja mnogo toga
tu balast nosim sa sobom
zaglavljenu u potpalublju
pa gaz je dublji
i valovi već dugo ispiru boju s pramca
ali ne želim znati
ne želim zbog mnogo toga
mijenjati smjer kormilu
kako je to zamišljeno porinućem
niti bih mogao upravljati vjetrovima
koji nadimlju mi jedra
a što ih srce po čvrstim užadima osluškuje
mi smo jedno u deliriju svega
amalgam koji se ne može rastaviti
i slobodne volje plovimo srčanim otkucajima
kamo nitko drugi ne bi želio htjeti
draga, znaš
znam da i ti znaš mnogo toga
kako su neizvjesne plovidbe
kako izgledaju havarije
i kako pomagati onima što ostaju bez plovila
znaš kako je potrebno ravnati se obzorom
kad stignu oluje
znaš ti mnogo toga
i kamo ćemo doploviti
i gdje će nas ocean izbaciti
jer nitko ne prima slijepe putnike budućnosti
nitko ih ne primijeti
21.
kad slušam zemlju u srcu
nedopustivo nerealno
dok automobili kruže po asfaltu
i dok ljudi razvlače svoje sudbine
promatrajući koliko im vrijede u očima drugih
svod se pepeljasto modar uobičajeno
utiskuje krošnjama i krovovima
kao osjet pozadine koji polagano gubi svoj smisao
zabrinem se
uskoro sva mjesta na svijetu posvuda bit će stiješnjena
mnoštvom prevelikih od sebe sebičnostima
i ne će se moći
bez sudaranja
bezbrižno hodati po trgovima i šetnicama
a ja kad slušam zemlju u srcu
manji sam
i slušam na desetine glasova
davno raspršenih života
među listovima divljeg kestena
na vrhovima iglica gustog šipražja
a najbolje ih čujem ležeći na tlu u busenju vlati trava
i znam
sve što bilo je živo mišlju u svijesti
još uvijek negdje među svima je nama
i htjelo bi
željelo bi
još jednom
opet
dogodit’ se
najmanjim
najobičnijim
životom među svim toliko velikim životima živih nas





- 17:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.08.2021., ponedjeljak

8.

16.
teško je pisati kad je sve zgusnuto
zar ne
kad te vrijeme opkoljava sa svih strana
i kad nisi sama
kad nemaš vremena zagaziti svim valovima
na samo jednoj obali
kad se pučina daljini svakim zaveslajem udaljava
ne će se buduće u prošlo udjenuti
ne može se u prošlome budući stijenj dosegnuti
s upaljenom žigicom sadašnjosti
teško je kad su vremena osamostaljena i paralelno zakovana
teško im je bez dodira nerava između pluća, srca i rebara
s kojima se koža došaptava
nema zraka među svima njima
tek bestežinska idila nijemih pogleda u prolascima
a čini se da je linija horizonta nepomična i ravna
čini se da udaljenost do nje uvijek ista
i prošle i buduće nas sadržava
onda se sazna:
pogled se umom zavarava:
svemu što nije u nama protumačeno na jestiv način
svemu što nepoznatog je okusa u nama
možda me to plaši
kad znam da ustrajno tragam dosegnuti se onome budućem
prema zagriženom poznato-nepoznatom sebi
i još kad znam da ovaj sadašnji i taj budući
na nekakav magičan način toliko su privrženi tebi
a opet plašim se
ne možeš nekoga upoznati prema okusu nekoga prošlog
može se uspoređivati i pretpostavljati
ali to su mjehurići očekivanja profiliranih već viđenih sadržaja
a nitko nije isti
i svatko ima drugačiji okus sebe
i svatko je drugačiji sebi u okusu drugih
pa, kako onda odlomiti iz sebe taj kalup zavodljivih iluzija
kako sastrugati odživljene okuse s površine nepca?
a ne ozlijediti se
kad senzacije bivših okusa traju zabravljene
tko zna gdje
i kad podrivački osujećuju svaki novi okus
i kad podozrivost njemu postane
a priori maska bojažljivosti i opreza unatoč svemu
koja se ne može prikriti paravanima uljudnosti
a sve stoga što um zavarava se sjećanjem
i želi okus prema poznatom bivšem okusu
i želi stvarnost kao što nalik je
reklami na unajmljenom prostoru
odjeći u izlogu
ili gotovom jelu u katalogu
koje je potrebno samo podgrijati
17.
noć ne prašta
kada sva stvarnost pozaspe
probude se bdjenja
razlistana iz dubokog korijenja života
čudno je kako se stablo okrene naopako
i s njim sve dnevne misli sad su obrnute
čudno je kako se o uravnoteženju nitko ne brine
kao da je to prirodno stanje
možda samo malo neki osjeti zatrepere
kad se poremeti disanje
pa netko
izvađene dijelove brižno na njihova mjesta umeće
i kad sve je u redu
dopusti ponovno razemljenje
postane lakše gledati se tamom
bez zvuka, oblika i dimenzije
sve plošno sunovrati se svojim dubinama
i gdje je bilo tijesno
sad je poput tamnog svoda važno i prostrano
moguće je kako se tada nestaje s potrebama
a preostane samo elementarno stanje
koje s jednom sponom
usidreno je sjecištu iz kog misao počinje
a što je misao kad nema tijela?
kad nema puta, ni smjera, niti početka
i kad sve je beskonačna petlja?
18.
davno prije napisala je:
"nisam prava ja do kraja"

sada osvrćem se
pokušavajući pronaći onoga sebe
iz kog je sve poteklo
bez neke posebne zamjerke
na bilo što
onoliko koliko dopušta samoljublje
shvaćam kako je to nezahvalna djelatnost
jer se ponekad pozicioniramo
u odrazima mišljenja drugih
a ponekad odbijamo im biti u pogledima
i uvijek dogodi se
da zbog takvih učestalih situacija
zaniječemo se neprimjetno sitnim dijelovima
pa ih zanatski odano
na jednom mjestu gomilamo
sve dok ne stigne trenutak za veliko spremanje
ili iznenadna potreba za nadziranjem
tada zaista bude sve svejedno
kad jedno je u svemu
kristalizirani pojam osjećaja
s kojim se temeljima oslanjamo na
predodžbe svojih nosivih zidova
može se reći:
ova konstrukcija još uvijek odolijeva
i ista je kao i prije
samo je potrebno
pootvarati sve prozore i sva vrata
sklopljenih očiju udahnuti najsvetije po sebi i
prodisati kao što se nikada prije nije
u svakoj sobi i u svakom kutku

toliko je mnogo slika ovješenih zidovima
kao da je to samo jedan film
režisera filigranskih misli
koji ne će prestati iznenađivati




- 17:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.08.2021., petak

8.

13.
dok čekam
iščekujem dan
razmišljam kako ćeš u njemu prići sa sunčanim naočalama
morat ćeš ih skinuti
kako priliči ženi dobrog ophođenja
ili ćeš iznenađivati i skrivati se
do posljednjeg trenutka
a ja ću te dočekati
i otkriti boju očiju s kojima si prišla
siguran sam
zazelenjet će se modre oči
siguran sam
iznenadit ćeš se kada ti kažem
a onda ćemo šutjeti
mada ne bismo smjeli
pod modrim svodom
kraj modrog mora
počet ćemo o trivijalnostima
što mogu se ubrati posvuda kamo pogled krene
nije važno
što svijet propada s njima
i što će ga razoriti virusi i klimatske promjene
još smo do sebe živi
a oči su ti ponovo modre pod modrim svodom
usne glasom osunčano sočne
volim kad pričaš
o beznačajnim stvarima od kojih je svijet sastavljen
na tako komplicirani način
a ti ih ipak na jednostavne dijelove rastavljaš
i poentiraš slijedeći si misao
koja te od svih u predvidivom svijetu izdvaja posebnom
volim kad pričaš
i otkrivaš estetski značaj u beznačajnom poretku
i ponadam se tada da za ovaj derutan svijet ipak ima nade
samo ga je potrebno na drugačiji način vidjeti
a vjerujem ti
ne po riječima s kojima balansiraš
već po melodiji u koju ih preslaguješ novim slijedom
i to je tako lako
vjerovati ti
14.
Misli što spašavaju
jednoličnost shvaćanja
dobacujem u zapećak,
mimo uma traju
bezazlenog stanja
kad duhom je mrak.

Ravnam se računicom
poznatih kontinenata
dok uspinju se oceani,
a slutim se sudionikom
budućeg skorog obrata
u potopu svih stvari.
15.
iznenadio sam te
na dan nakon dana kada se Haiti stresao
nama je bilo ugodno
i bili smo toliko daleko
od sila koje su razarale nečije živote
i prekrajale nečije sudbine

kada je netko sretan
ne poznaje u tim trenutcima
ništa drugo
osim blagoslova pripadanja sreći
sve prestane
i čuje se samo disanje
i u njima dodiri dviju riječi
i sve je u mjehuriću zaborava svega
čitav svijet samo je od dva imena
i ničega drugog nema
nema pomicanja vremena
ono se tajanstvom usijeca u nama
nema nepoznatog prostora
samo je jedan prostor nas među nama

a poslije
vrati se zaslađeno sjećanje
u mirisu mente i lavande
osjeti se od drugačijeg disanje
i moguće je
misterij je pripadanje
kad zbije se vrijeme
i u njemu ime
i do imena ime
i kad zaboravi se sve
i hoće se ponavljanje

jer čovječanstvo ne će nestati
ne će se prestati beznadežno okretati
nikada ne će prestati vrtnje uzaludno stanje
ne će se nikada u pohlepi zaustavljati
i uvijek će netko imati previše
a sve više mnogih netko uvijek imat će sve manje i manje

stoga, ipak, uvijek će se tražiti osjećaj
po kojem je stvoreno disanje nekome
i uvijek taj osjećaj tražit će u drugome
svrsi vrijedno obraćanje
kao zaslađeno sjećanje
za novo obećanje
novo sretanje
i u mjehuriću novom zaboravljanje




- 22:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.08.2021., ponedjeljak

8.

9.
na distanci
sakupljen u osjetima
pružio bih se
do vrelišta zbilje
u pluća joj obijesti
nisam zbrinut
mislima što kruže
nezaštićenog me ostavljaju
i oktrivaju kolotrage
kamo udarit će izvjesnost
šum nauma već se jari
poput tamne zavjese na svodu
pred grmljavinu
a to je jače
od svih zaklona
u koje mogao bih se skloniti
jer vrh uperen iz daljine
precizna je slutnja
kojoj se ne ću moći izmaći
a htio bih samo
komadić Sunca
što mogao bi
poduprijeti mi sjenu
svu daljinu
imao bih svijetlom trakom
kojoj koso pripadam
i ako je to biti
i ako se to zove nada
nestat će izvjesnost nauma
i slutnja ugrizat prestat će
a život bit će
pokušaj vrijedan
svemu što taj pogled k Suncu sadržava
10.
preplašila si me u toj noći
četrnaest godina
nije me tako stegnuo strah
i vratio sliku
praznine u kojoj nestaju ruke
oči su boljele u toj tami
gorjele su nad tobom
ponovo s tom tamom
11.1
srijedom
kad počnu dani
nordijske mitologije
oduvijek smještene
u nezaobilazno prisjećanje
utisnutih relikta
posvuda u udovima
i posvuda po koži
poput endema
na Uskršnjem otoku
ili Madagaskaru
srijedom
kad počnu dani
odbrojavati se na poseban način
bližeći se svojem kružnom dovršavanju
otkucavajući se do opetovanih početaka
u nikad zaustavljenom trajanju
srijedom
kad počnu dani
nejasni razumu
zbog davno uspostavljenih odnosa
koji su bili prije njega
u orbitama krvi i mesa
i koji mu pulsiraju
hraneći ga neodustajanjima
u njegovim nezaustavljim mislima
tko zna radi koga
srijedom
kad počnu dani
osovinskih simbioza
i kad se pitam
što donijet će mi buduće vrijeme
po čijoj potaracanoj sadašnjosti
smjerom odjekuju mi koraci
nikad se ne pitajući
zbog čega se mora tako lako
preuzeti hod
u kojem sva čula toliko oštra
i toliko nejasna u izmaglicama sjećanja
aksiom su i vječan zakon
svakog ljudskog ponašanja
srijedom
kad počnu sati
već dolazećih dana
u kojima sam gust i porozan
pitam se
što se to događa
među nama
11.2.
Sutrašnji dan
današnju patnju tka;
nečije ruke na razboju
po osima potke
razmiču bore između obrva
i pogled sad drugačije je osunčan
novim stanarom.

Vrijeme je živo
i nismo mu vlasnici;
iznajmljeni smo
u nekom čudnom ritualu milosrđa:
nadati se mjestu koje obećava.
Svi napori uma
ne mogu slijediti osjećaj
s kojim se predajemo;
nespremna cjelina to zna,
ali se ipak opredjeljuje jednoj strani kobi
i dragocjene joj česti strahuju
dok mislimo da gubimo,
a odsudno se radujemo slutnjom.

Tko upravlja dijelovima slijeda
toliko pribran i ishodu odan
struni koju dobismo,
a dodiri su mu u predosjećaju
žarnica što ocrtavaju nam osmijeh licu?
Tko je u nama zanijekan,
a ipak čistoćom zbori
i kad svijest razuma
najrevniji je krvnik svih odluka?
12.
imam tek ime
i glas mu
sve drugo nije moje
i nije do mene
u dvorani odvagivanja s perom
moguće je – glas bit će pretijesan
za svu obijest života
tek ime imam
što glas uze
moguće je – iznevjerit ću glas
ne znajući se imenom
u obijesti sluha
što ostat će mi
što preostat će
ako pozive ne čujem?



- 11:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2021  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Rujan 2021 (2)
Kolovoz 2021 (12)
Srpanj 2021 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv