Taajni svijet

Daleki svijet

Odgrtala je rukama snijeg većim dijelom zaleđen. Nije osjećala hladnoću, prsti su joj bili crveni.. Želja da dođe do kovčega bila je jača od hladnoće.
Noć se spuštala, zavijanje polarnog vuka na trenutak joj je odvuklo pogled. Očiju uprtih u Mjesec i kosom koja se miješala s vjetrom i toplim obrazima izgledala je kao opčinjena.
Vodila je nijemi razgovor s Mjesecom, šapat se provlačio kroz rumene usne, vjetar ga je uz fijuk odnosio dalje…
«bit će dobro… osjećam da je tu, bit će dobro…»
Klečala je i dalje, jače uz sebe privukla ogrtač i krenula dalje otkopavati.
«… još samo malo… nastavi.. dovrši…»

Na bljedunjavoj noćnoj površini koja se prostire sve do mora, na prostranstvu smrznute zemlje kleči žena, rasutih crnih kosa, očiju blještavih gotovo kao i kovčeg kojeg je privila na prsa. Samo šapat kojeg je vjetar nosio daleko remetio je ledenu tišinu.
«… imam te… ponovo te imam…»
Ljubila je kovčeg, zatim ga dugo promatrala na mjesečini, upijala svaki njegov dio, prizivala sjećanja. Ledenim prstima je obrisala suzu koja se pokušavala preko brdašca obraza spustiti niz vrat…
Ustala je i krenula na dug put zaleđenim prostranstvom prema moru. Nije brinula za sebe, za hladnoću, samo neka kovčeg izdrži, treba ga čvrsto umotati, čuvati.

Jutro bez sunca nagovijestilo je skoru plovidbu. Brod na zaspaloj pučini… ne onakav kakav znamo, nego Niim. Niim koji se dogodi na višem stupnju razvoja bića, prilagođen osobi koja ga posjeduje, funkcionira pomoću misli. Animi ingenium – Niim.
Srebrno bijela stolica, minimalizam, sačinjena iz jednog komada, nema ništa i ima sve. Naslon za glavu koji se povija u naslon za ruku, kormilo na dodir povezan s mislima, karta u glavi, odredište unaprijed poznato. Kaus, Nunki, potom M2 u blizini zviježđa ribe, na kraju Markab…
Stolica smještena u prozirni trokut plutala je na površini mora. Ušla je kroz opnu trokuta koji se u tom trenutku ponašao kao voda, tekućina… slap bez šuma vode. Stranice trokutastog Niima poprimiše na njezin ulazak zelenkastu prozirnost prilagođavajući prostor ženinoj temperaturi.
Stajala je nekoliko minuta bez pokreta, ne puštajući kovčeg iz ruku. Plašt koji je imala na sebi počeo je mijenjati oblik, nestajao, pretvorivši se u pokrov uz tijelo.
Tek sada je lagano spustila kovčeg i dalje ne skidajući pogled s njega. Promatrala je i čekala. Tek kada je i kovčeg poprimio zelenkastu boju sjela je na stolicu. Radost na licu i bljesak u očima. Uspjela je, spasila ga je… može krenuti dalje.
14.02.2011. u 20:50
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |