Taajni svijet

Promatram te danas...

Jutro je neobično stiglo, samo odjednom, kao da ga je netko izvukao iz rukava
otvorih oči i shvatih, vrijeme je...
U zimskim jutrima noć se neda lako otjerati s krozora, sa zamagljenih stakala, sa
naših očiju...

Krenula sam van, a draga psina me škicnula onim svojim pogledom... briga me što ti moraš ići,
samo me pusti da krepivam... i da je susjedova mačka bezobrazno prošla pored njega, nebi trzao zavaljen u svoju košaru.

U sobi je još pusto, pojačavam muziku dok nitko ne stigne, godi ova samoća, još više zbog mirisa prve kave i
radnje koja će se uskoro dogoditi :)
Slatko isčekivanje... poznato?

Stepenicama odzvanjaju prvi koraci...
Pale se svjetla...
Izvana dopiru zvuci auta koji se zaustavljaju, jedan od njih je...

Razmišljam o tome... gledam kako postojiš, koračaš, odrađuješ još jedan utorak...

Došlo mi je da ti pošaljem pitanje koje se upravo rodilo u mislima izmješano sa hrpom papira
razbacanih po stolu...
Odgovor bi, znam, poprilično brzo stigao... zašto te nisam pitala neznam ni sama...
Koliko je utoraka prošlo od prvog utorka?

Neću napisati da smo trebali drugačije igrati jer onda nebi došli do današnjeg...

Kako god izgledalo, lijepo je...

Vrijeme je nemjerljivo u sekundama, minutama, satima... koliko god neobično zvučalo

Ponekad prevrtim to vrijeme i zapnem za neke slike, onda su bile važne i izgledale
nerješive, zajedno smo ih gledali i pospremili u album mojih sjećanja
Jutros se odjednom otvorila jedna...
htjedoh ti je pokazati, opet neznam zašto nisam, ali sam pomislila... vidiš i to smo riješili...

Danas sam često zastala i gledala kako postojiš

12.01.2010. u 17:43
| Šta ti misliš? (2) | Tko printa? |