Taajni svijet

Uvijek sam sebe smatrala djetinjastom, ali ne ono kao razmaženo derište, nego više kao sklop u glavi.
Golema osoba koja gleda crtiće, priča malim ljudima razne priče, igra se s njima... i... nisam to doživljavala kao manu, jednostavno mi to paše, takva sam.
Volim zakoračiti u još ne pokvareni svijet...
Iznenađuj me odrasli... često šokiraju svojim ponašanjem i uglavnom to prešutim. Ne vrijedi. Drugi svjetovi...
Tako su razboriti, ozbiljni, nepogrešivi, a u isto vrijeme tako pubertetski nastojeni. Iznose činjenice koje sebi stvaraju u glavi i misle da su u pravu, da nema druge istine od one koju su si oni stvorili...
Navale ogorčenosti bez razloga...
Skup riječi koje odaju da su daleko u zaostatku... umišljeni... jebeni čobani...

ponekad (dobro često) pomislim da ti uživaš biti dvosmislena...

Da, da... u deset minuta ne stane gotovo ništa ili puno toga...

Može se dogoditi, recimo, savršeni prepad, savršenog zajebanta na jednu savršeno golemu osobu... u savršenih deset minuta...

Putnik kroz snove nezna za taj put.
Slijep čovjek zna za pogled nijeme žene.
Ljudi u avionu neznaju da su jedini koji remete mir i dijele nebo na pola.
Ni lastavica nezna što ju je snašlo, jednostavno ne može letjeti.
Što se dogodilo? Svašta i ništa...
Nijema žena ne može tražiti nekoga za šetanje, plakanje, čuvaje, nekoga za zauvijek...
U deset minuta ne stane puno toga...
U deset minuta stane cijeli svijet...

Život ide dalje... bez obzira na sve. I ona se smiješi. I... kakve to veze ima što ona vidi ono što drugi misle da ne vidi? Nezna to nitko... a i da znaju, vjerojatno bi bilo još gore, još više bi glumili, a ona bi i to znala.
Znati... pa, baš i nije prednost... nije, nije. Znanje zaboli, često... i ma koliko god u stvari znao neke stvari, neke odnose i osjećaje ljudi prema tebi, potiskuješ sve to, smješiš se, raduješ se svakom produktu prirode, i sam si produkt iste... ali majkumu, zašto te znanje podsjeti u neočekivanom trenutku? baš onda kada zaboraviš ili ne misliš... znanje kažnjava kroz dnevnu zaboravnost koja poprilično godi... jebeš ga... smiješi se Voćko, još si živa...

I da... konobar, molim jedan gusti od marelice, pa kud puklo

Show love with no remorse and
Climb on to your seahorse and
This ride is right on corse
This is the way I wanted it to be with you
This is the way that I knew that it would be with you

Na putu, tj. na povratku iz N u Đ, na samoj polovini puta, vratila mi se u misli današnja napisana rečenica, a onda... smijeh, opaki smijeh...
nalazim se sama u bolidu i umirem od smijeha na svoju izjavu, jebeno iskrenu, ali isto tako i smiješnu...
"...mogu reći GOTOVO sve..."
i onda?? što se još dogodi? ponovo repriza iz malo starijeg vremena, ali isti glumci prisutni... kad je osoba izjavila nešto što je vjerojatno opako iznenadilo drugu (zadrtu) osobu. Ta izjava je bila toliko spontana i skrena, a radilo se o... hehe, radilo se o... ma ne mogu to ni ovdje napisati... ali da me ponovo pitaš nešto na tu temu vjerojatno bi se zacrvenila, ali isto tako iskreno odgovorila...
i... kad sam povezala današnju izjavu s tom od prije gotovo dvije godine, shvatih da zapravo ono GOTOVO mogu prekrižiti.
Drago mi je zbog toga, zapravo jako drago i ne mogu ovdje sve napisati, al nadam se da je i tebi tako.

P.S.
I da, moram unijeti bar malo uskličnosti u sve to, ali opet istinito, činiš me sretnom (u nepokvarenom smislu)

Princip??

Ma nemoj... sad bi i princip spominjali, e neš... nedam
Ako će se netko pozivati na princip, onda će to ipak biti Voćka
i to ne bilo kakva, nego ona s okusom kave!

I to je to! Ha!

Jednom netko reče kako se i oni najhladniji moraju promjeniti prije ili kasnije...
A što kada je postupak obrnut?
Jednom netko reče da neće skoro i da će još jako dugo...
Zašto je dugo tako brzo prošlo?
Jednom netko bijaše baš onakav kakav je...
Jednom se netko pretvorio u ono što nije... sve same sitnice, nekome bitne sitnice...
Đabe mi sve...


(12:34:56 - 7.8.´09. - pa opet ista pozicija za 1000 godina)

Samo jednom u životu dozvoliš da te netko zarobi, potpuno, bez opiranja, prepustiš se tome...
Kao kad spokojno plutaš na površini mora, znaš da je veliko, znaš koliko je opasno, ali godi...
Duboko u sebi... sve znaš... ma jasno je to... vanjske slike zamračuju pogled, ali duboko u sebi... znaaaš...
To je to...
Duboko u sebi zapravo živiš jedino iskreno
spremaš misli
pohranjuješ slike
Izgovorene vanjske riječi pišeš na papir unutrašnosti i spremaš u ladicu s ključem... ali zapravo smiješno... zašto zaključavati nešto što je već spremljeno duboko u tebi?
Duboko u tebi postoje sobe i soba... duboko u sebi znaš da je množina nebitna... bitna je jednina
Duboko u sebi imaš sve i što dublje biva, postaje očitije na koži... spremaš unutra, a... osjećaš izvana
koža je u stvari vrlo tanka, znaš li to?
i... koliko god bila tanka prekriva te cijelog, pa se kao ne vidi ono iznutra...
od čega se sastojiš? od čega se sastojim?
tisuće i tisuće nečega što se ne vidi... ali znaš da postoji...
duša? hmmm...
koža prekriva sve, baš sve... cijelo tijelo... pa čak i prste koji ovo pišu,
koža dodiruje slova, slova ostaju napisana
tvoje oči prelaze preko slova, slova u tvojim mislima tvore riječi, stvaraju sliku, i... sad je ta slika u unutrašnjosti tebe... a ti je obriši ili pospremi duboko u sebi...

"kolike li ljubavi za klince... kolike li ljubavi za svijet...
umalo da i ja dječjim tragom zavirim u mravlji svijet

hej pogledaj me, osvrni se na me
zagledaj me dobro i to s obje strane, pa neka ti pamet stane...

nobody knows the trouble i've seen
nobody knows my sorrow
nobody knows the trouble i've seen..."
Azra

I kako to da drvene stepenice tako obično škripe?
I kako to da dugo nije bilo kiše?
I zašto mi je dovoljan samo jedan pogled na tebe da znam kako se osjećam?
I kako to da su neke popratne pojave tako stvarne, ljepljive, mazne, uporne i tihe?
I zašto je i danas taj osmjeh prisutan, a dogodio se jučer?
I neznam kakav je osjećaj biti zgužvani papir na kojem nešto zanimljivo piše (pisano pismeno-pročitano nepismeno :),
ali znam kakav je osjećaj dobiti taj papir u kosu kad si negdje u svojim mislima... slično kao sa žvakom... poželiš vratiti istom mjerom...
I ovo izgleda kao kad misli pokloniš... al što sad... dobro je tako... imati nekog, a kao nemati, a ipak imati... i opet nemati...
Volim kad pričaš u svom onom ludilu... to se zove PER TU... i to se događa... ponekad...

SVAKO ZLO ZA NEKO DOBROOO... O DA...

:))