Taajni svijet

Žao mi je zbog puno toga...
Malene mace koja se našla na cesti... a znala sam da neće preživjeti i...
onog ježa od neki dan.

Zbog čega ljudi žale?
Ne vrijedi, jednostavno se neke stvari ne mogu promijeniti, ispraviti... neke navike su ukorjenjene.
Putevi su vjerojatno, odavno, zacrtani svima nama, možda još od onog trenutka kad nam se roditelji grle u krevetu...
Žaliti? Jebajga, kad su nam srca još uvijek mekana... a suze cure... i pitaš se zbog čega?
Pomaže li suza? Ne... ona samo curi i slana je.

Kad se bar nebi nikada osvrtali, osvrtali na te puteve koje smo prošli.
Kada se nebi ničega sjećali što je iza nas, možda bi bilo manje bolno... ali
onda nebi bili ljudi, s velikim lj.

Ipak, neobični su ti putevi
i koliko god se mi trudili ispraviti nešto, to nešto ima svoj tok, kao rijeka, ne možeš je obuzdati, odlazi, otiče, a mi smo samo kamenje...
tvrdo i teško, tvrdoglavo i ponosno, mislimo da smo jači od rijeke, iako smo na dnu,
mislimo kako plivamo iako stojimo.

Svašta mislimo, želimo, a neznamo ništa... ni kuda ode ta rijeka, ni gdje počinje, ni gdje joj je kraj.

Ne bojim se kraja rijeke, svaka odlazi u neko more, slanije od suza, tako to biva...

Ne bojim se više ni drugog kamena... nema ga više... otkotrljao se dalje, odnijela ga rijeka nekuda od mene... tko će više znati kamo.

Bojim se samo jedne mogućnosti... bojim se da ću ostati sama na dnu rijeke... ostati kamen bez drugog kamena.
(...i uhvatiti će se alge za njega i postat će klizav i stopiti će se potpuno s dnom mutne rijeke i... nitko primjetiti neće...)
a kamen je još mekan iznutra, i ima nešto slano u njemu što ponekad izvire van... ali ne primjeti se taj mali slani izvor u slatkoj rijeci...

Bez obzira na sve, svaka rijeka ima svoj put, a svaki kamen ima svoju rijeku... i ne treba ju proklinjati...

Sasvim slučajno, Netko mi upalio lampicu za ovaj post.

Kuhača... ma tko uopće razmišlja o njoj?
(osim kuhara i ponekog diteta kojem nii ni malo lako)

Al kad malo bolje razmisliš… ta tako obična stvar, ugl. drvena (dobro sad u naše doba, izrađene su od raznih materijala), stane u svačiju ruku (!!!), napravljena tako da je ni ne doživljavaš dok se baviš glavnim poslom – pripremom hrane : )

Uglavnom su one vijerne družice mnogim ženama (pa i muškarcima), a da ove toga nisu ni svjesne.
Za pripremu gotovo svakog jela - treba kuhača.

I ne samo jedna, kod mene je pravilo – određena hrana – određena kuhača.
Za tijesto mi služi ona s rupicom u sredini, za kuhanje jušnate hrane ona malo šireg donjeg dijela, a za kuhanje kreme od mađarice – jedna najduža (i najdraža : )

Sudeći po sebi, trebale bi sve žene voljeti svoje kuhače, jer pomoću njih nahrane svoju obitelj, pa i šire ; )
Svi znamo da su zadovoljni ljudi – siti ljudi, pa ako još uspiješ i dobro skuhati s tom kuhačom i time zadovoljiti svoje drage ljude… postaješ i sam sretan…

Napomena – što nikako ne činiti:
NE TUCITE DJECU S KUHAČOM!!!

Možda će se nekima učiniti baš zgodno tako kazniti „zločesto“ dijete, ali to niiii nikako dobro, jerbo maleno dite nezna razloge „zločestoće“ kada mu kažeš „e sad si pretjerao" i opališ ga kuhačom.
Postoje i druge metode, bez udaranja, kako objasniti ditetu šta je dobro, a šta ne…
(zato, puuuuuu… na Rodu)

Za kraj, vi koji ne kuhate, cijenite to što vam drugi kuhaju, a vi koji kuhate, uživajte u kuhanju, jer usrećujete druge (uz pomoć kuhače).

I da, Netko izreče jednu dobru rečenicu o svemu tome:

„očito postaje predmet predaje... fascinantno kako ženska djeca to preuzmu od svojih matera...“

kasna jesen - vidjeh i buuuummmm, tras, i kuc, kuc, kucaaaaaa ko ludo

a ondaaaaa -11 tj. +11

pa kasnije 21 razlike (pripijen o zid)

jel ponekad to vidiš i sjetiš se?

neprestaje,

milje nečega iza nas

a u znatiželjnom biću... ?

?
?
?
i još poneko


i bilo - još uvijek na onoj visini

nitko nije kriv

:)

ZNAM DA NEĆEŠ NIKADA USPJETI OVO RIJEŠITI

"Btw, i željezo hrđa pa je sklono promjeni kao posljedica korozije....tako da se i oni najhladniji moraju promjeniti (prije ili kasnije)!"

...kukavice umiru puno puta prije svoje smrti, odvaži samo jednom.
Od svih čuda koje sam čuo
najčudnije mi je što se čovjek boji
jer smrt, nužan kraj, dolazi kad mora doći.

J. Cezar

Često ne slušam šta pričaju, sve više propuštam te njihove razgovore... kao slušam, a u stvari samo napola slušam.


Vidim pitanja na licima žena...
Vidim svaku promjenu u razgovoru...
Osjetim kad nekome nešto ne paše...
Ma sve vidim, možda i previše...

i uopće mi nije stalo, jednostavno nije, ni šta misle, ni šta rade, za mene su samo ljudi s malim lj



Netko me razumije (jel tako da me razumiješ? znaš sve... moje mišljenje, moje strahove, moje stavove)


Ne treba mi ništa više...


(Sunce izlazi i zalazi, sve je kao i obično
Kada o tebi ne razmišljam, stvarno se osjećam PREVIŠE OBIČNO

A kada padne noć, ponekad... ma, zovem upomoć
jer tebe nema tu)


Trebala bi ti u stvari, postaviti još par pitanja... hehe... jebemmu i pitanja... :)
A ima ih... malo su dublja i koliko god ih u stvari vrtim u glavi, nekak mislim da još nije vrijeme da mi odgovoriš na njih.
Ne zato što se bojim odgovora, nego... ma znaš, onaj osjećaj, kad u stvari znaš odgovor, a...
U dubini duše (ove male i proste) znam odgovore na sva svoja pitanja...

Priznat ću ti, uvijek sam bila iskrena,
tako je lipo dobijati odgovore na postavljena pitanja...
Jednom si rekao... kroz pitanja otkrivaš kakav je tko...

a... jesi li znao, da ogdovori na pitanja, govore šta misliš i osjećaš prema toj osobi kojoj odgovaraš?

(zato te volem pitati...)




Ono nešto, što već duže vrijeme dobijam, malo, bilo, u desnom kutu, mogu opisati u samo jednoj rečenici:

Kao da čujem Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu, koju prvi put slušam, a godinama je znam...

Voćko, selim se na Sjeverni pol!!!

Sušara! Hoćeš me povesti? Moraš se s nekim grudati i praviti snješka, ne moš biti sam!


Može čovjekice, ti sam provjeri kad imamo prvi let/plovidbu/nešto slično da baš ne guslimo do tamo


Vidiš, to je dobro mjesto za bijeg... jel znaš izrađivati iglu?


Znam od snijega, ali ne i od ledenih kocki - nisam nikad imao priliku probat


Zamisli scenu.....ravnica, svuda snijeg, sve bijelo, i onda vidiš dvije spodobe, smrzavaju se, nigdje nikog oko njih, ali jebajga one su sretne... nema Pxwxxx


jebote IDILA


Ledeno doba...


Ja ću bit ona wiewjurka,
a ti budi neki opaki ninđa!


sušara
zar se taj ne utopi ili tak nešt?


ma nema ninđi u ledenom dobu... al mi ćemo sjebat koncepciju da ne moraju drugi...

Netko je jednom rekao da jedan osmijeh govori više od tisuću riječi.

Ljudi svoje osjećaje iskazuju na bezbroj načina.
Smijeh je jedan od najiskrenijih.
Ne traži nikakva objašnjenja.

To je razlog zašto bez osmijeha ne mogu živjeti.
To mi je važno... i zato ću se smiješiti... pa bilo to i petkom :)

Sve je između izlaska i zalaska sunca... ponekad se stvari mijenjaju za tren oka, prije nego što se čovjek stigne naviknuti na njih.

...ali imam moju malu unikatnu dragocjenost... u zalogajnici ovog ludila...

I da...

oni koji su nekad uspjeli vratiti osmijeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osjećaj.

Zeko... ma tak, neki neobičan kao i sama priča…
Nije imao tako velike uši, ali mu je zato repić uvijek bio dugačak.
Još dok je bio mlad, podosta mlad, upoznao je svoj nadraži vrt.
Uživao je u njemu.
Sve mu je taj vrt pružao. Imao je hranu od koje je živio, sunce koje mu je davalo nježnost i toplinu.
Šta je više i trebalo tom zeki…
A onda je došao rat i… zeko je ostao bez svog vrta. Bomba ga je cijelog raznijela, više se u njemu nije moglo živjeti… ostala je samo crna rupa i sivilo u zraku.
Ostao je bez vrta koji je o njemu znao sve, koji mu je pružao sve. Koji ga je volio.

Zeki nije bilo do ničeg. Baš do ničeg. Mjesecima je tugovao, sam i tužan.
Jednog dana se, na nagovor svojih prijatelja odlučio u potragu za drugim vrtom.
Ni jedan vrt nije bio kao onaj, a ako je i postojao negdje, bio je valjda još premalen da bi se u njega nastanilo…

No kako Zeko nije pokazivao nikakve interese za ni jedan vrt, baš to je natjeralo jedan vrt da on proganja zeku. I dozivao ga, i zvao ga lijepim riječima, nudeći sunce i zelenu livadu.
I pristade zeko stanovati u tom vrtu…

E moj maleni Zečiću, nisi ti znao šta ti se sprema u tom vrtu. Nisi ga dobro upoznao, nisi istražio sve njegove kutove prije nego što si se naselio u njega.
Lijepo je bilo Zeki u tom vrtu. Mislio je da ima sve, osnovao je malenu obitelj.
Od zaslijepljenosti nije dobro vidio… a vrt je bivao sve tamniji, sve manje je bivalo sunca u njemu, sve manje vode koja je potrebna za život, a sve više vjetrova…
Ma, proći će, mislio je Zeko, u svakom vrtu ima vjetrova, korova… sve ću ja to popraviti za moju obitelj. I trudio se Zeko, je, je…
Znalo ga ponekad maleno srce zaboljeti, znali mu vjetrovi zadati udarce, ali taj Zeko vam je bio optimista, uvijek je mislio da će biti bolje, da se ne može ništa strašno dogoditi.
U tihim noćima dok je bio sam, sve mu je više falilo topline i nježnosti. Trebao je ljubav, hranu za dušu…

Jednog dana dok je tako šetao ostade šokiran prizorom. Ispred njega se nađe vrt. Vrt koji ga je odmah podsjetio na onaj njegov uništeni.
Svaki dan je prolazio kraj tog vrta i svaki dan je pronalazio nešto novo, nešto zanimljivo, sve više se zadržavao uz rub toga vrta.
Nakon nekog vremena upoznaše se vrt i zeko. Zeko shvati da je to ono što je oduvijek tražio. Ali prekasno… on je imao svoj vrt u kojem je živio, bar je mislio da živi… a taj vrt kojeg je upoznao, ne pripada njemu.
Nije očajavao, bio je ponosan što je upoznao takav vrt, pa makar ga gledao izdaleka, makar nikada ne protrčao njegovim livadama… vrt ipak postoji...

Ovih dana Zeko je ranjen, bole ga rane od prejakog vjetra koji hara njegovim vrtom. Bole ga uši, bole ga šapice, a najviše ga boli srce.
No, Zeko je nasmijan, ostao je pravi zeko u srcu, kakav je oduvijek bio, a i znao je da ispod ovog plavog neba postoji jedan vrt koji mu vraća osmjeh na lice…

3.4.2009., jutro... 6:35 a sunceee, ma lipo... evo ovako...




Znala sam da će dan biti lijep, ma znala sam. Na sami pogled na tu veliku kuglu, koja se još nije potpuno užarila, sve mi je bilo jasno.
Dijete u ženi se probudilo.
Otvorilo širom oči.
Razvuklo osmijeh.
Upijalo zrake...

(You are my sunshine, my only sunshine. You make me happy when skies are grey. You'll never know, dear, how much...)


P.S. Savršena izjava tjedna:
PA DAJ NEMOJ TOLIKO MJENJAT TEME - JA SAM MUŠKO I NISAM SPOSOBAN NA TAKVE PROMJENE U TAKO KRATKO VREMENA

Ovih par dana travnja, muzika mi zvuči posebnije nego inače...
U njoj sam, skoro potpuno, prolazi kroz kožu, uvlači se u me i opija kao... hm... (zamisli što želiš)
Ovaj travanj neodoljivo podsjeća na ONAJ travanj... osmjeh u dubini mene je prisutan...

I mašta, i snovi, i još malo... poletjet će opet ptica u zrak.
Samo djelić zdravog razuma se još bori, ali snaga ga izdaje... više zvuči kao jeka, iz velike daljine poslana...
već gotovo nerazumljiva, ali djeluje kao upozorenje koje nitko u zraku ne želi slušati.

Ptica može sletjeti na čardak, ma gdje god se on nalazio.

Zvuk gitare može proći kroz kožu i ostati zauvijek.

I svaki travanj je na svoj način poseban, ali samo je jedan bio sretniji...

REĆI ĆU TU
(bez riječi)

ŠAPNUT ĆU TI
(bez približavanja)

POGLEDAT ĆU TE
(samo na sekundu)

DODIRNUT ĆU TE
(bez dodira)

I... JEDNOM ĆU OTIĆI
(prepuna sjećanja)