Taajni svijet

Toliko je potrebno vremena...
...puno vremena da se nešto izgradi
i vrlo malo... da se nešto sruši...
Čovjek gradi, ulaže sve u tu gradnju, na početku s nevjericom krene stvarati temelje
ali ide to njemu, ide... već se vide i zidovi, i krozori i... gradi on dalje...
trudi se, ima u toj gradnji i tuge, ima i sreće, ali napreduje ka vrhu...

Krov je gotov.

A onda, zapiri vjetar, vjetar koji se pojavi samo odjednom... lud je taj vjetar... raspirio se... mogao bi uništiti sve u par minuta...
zamagljuje ti pogled i nedozvoljava BAŠ trezveno razmišljati.

Ipak, znamo da su oni prvi počeci bili najbitniji u gradnji... bitni su temelji... čvrsti, jednostavni, neiskrivljeni...


Ljudi su stvarno složena bića...

nakon vjetra, puno njih će se pitati... da li je moja "kuća" ostala čitava?
neki će se pitati... odakle odjednom taj vjetar?
Netko opet, možda neće imati nikakva pitanja... samo će očajavati.

Znate li šta je meni prvo proletjelo kroz misli nakon vjetra?
"Zar si posumnjao u naše temelje, naše zidove i krozore koje smo zajedno toliko dugo gradili? Zar si zaboravio da oni nisu iskrivljeni? Vjeruješ li nama ili vjetru?"


Bitni smo MI... vjetrovi dođu i prođu... ma nek pire, ne bojim se...

Po uzoru na National Geographic, jedan srpski novinar-amater, pokazao se kao iznimno hrabar čovek.
Riskirajući svoj život, snimio je iznimno retku i vrlo opasnu zverku...

Svaki dan je koračanje prema konačnom obračunu, prema kraju svega, smaku svijeta za pojedinca.

Često srećem one male, sitne pukotine u ledu, a znamo da i te male pukotine mogu potopiti cijeli brod... a klizavo u vražju mater.
(Lomiš se... da izdržiš...)

Pomislim da sam primitivna jer ponekad neznam kliziti po poledici, kačim se za one lijepe kristale prošlosti... još uvijek svjetlucaju u mojim mislima.
Oči se od njih neobično zasjaje i čovjek bi pomislio, kakva nasmijana sretnica...

Plaši me pomisao, ako se za nekog pridržim na tom ledu, samo ću mu zasmetati... zar nije dovoljan i sam sebi što mora održavati balans, ali opet, ako ima dobre ripne i stabilnost, možda ga uspijem nasmijati s mojom nespretnošću... izmamiti osmjeh i riječi... Mala, mnogo si smotana... hehehe
(ma zamisli ti tu scenu... on stabilan, a ona lamata sa sve četiri... ali lijepo je nasmijati drugoga, prava sreća je u pružanju, a ne u traženju)

Ali opet, ta "crta" u ljudima da uvijek teže boljem, je dvosjekli mač... ne možeš uvijek dobiti ono što zapravo želiš, ma koliko se trudio i bio uporan... a rane bole.
Pa čak i onda, kad misliš da su zacijelile, vidljivi su ožiljci... sva "sreća" pa čovjek može i slagati...
Šta ti je bilo?
Ma malkec sam se pokliznuo... proći će...

No dobro, neće ni zima vječno trajati... otopit će se led, a u proljeće... sve će krošnje izgledati podjednako zelene... eh da, zelene...

Odavno odlučih (a i da nisam, isto mi), idem koračati kao čovjek(ica) prema kraju i pamtiti, pamtiti... ma pamtiti kao slonica :)

I tako, krenem u proučavanje... bolidi i sve to skupa... ajmeee... pa to je čista !!!

Pa kaže rečenica:

"Dva su osnovna zadatka aerodinamičara: stvoriti downforce, silu koja pritišće bolid Formule 1 prema dolje, prema cesti, te tako povećava prianjanje gume o podlogu i omogućava brže prolaske kroz zavoje. Drugi je zadatak smanjiti otpor zraka."

Spojleri na trkaćim automobilima funkcioniraju na isti način kao i krila zrakoplova, samo umjesto da ga drži u zraku oni ga usmjeravaju i zabijaju u... zemlju. Zrakoplov koristi strujanje zraka da ga podiže gore, a bolid F1 koristi da ga pritišće prema dolje.


E onda me počelo zanimati, što je traction control?
Pa kažu:
"Elektronička tehnologija koja omogućuje dostavljanje maksimalne količine snage na podlogu. Znamo da su bolidi iznimno snažni, znamo da gume pružaju veliki grip, znamo koliki je udio aerodinamike (svašta oni znaju, izgleda) i uza sve to kotači se još uvijek mogu zavrtjeti u prazno što neosporivo usporava bolid. Čim više može dovesti do vrlo velikih neugodnosti ako se zavrti oko sebe. (hehehe...) Uz to što usporava bolid, troše se i gume, a samim time slabe i njihove mogućnosti."


A tek gumeee:

(e ako ovo nije !!!, onda neznam šta je...)
Današnje gume mogu pružiti određenu količinu gripa. Guma mora držati prilikom ubrzavanja i kočenja, ali također guma mora držati i bočno prilikom vožnje kroz zavoje. Procjena vozača gdje je granica tih mogućnosti guma je jedan od najtežih zadataka. Ako vozač ide preko granice posljedica će biti izlijetanje, ako pak bude išao osjetnije ispod granice ići će presporo. Ovdje se vidi značenje traction controla u vidu pomaganja vozaču jer će traction control omogućiti vožnju na granici mogućnosti guma. Neki kažu da više nije bitna vještina vozača.(oko ovoga se ne slažem ;))


Ipak ne svodi se sve na prolaske kroz zavoje uz pun gas jer će se to osjetiti na gumama. Nepažljivija vožnja bez osjećaja za potrošnju guma dovest će do gubitka gripa i češćim odlascima u boks. (zato, pažljivo i osjećaji, osjećaji...)



Pravilo kočenja je jednostavno: usporiti objekt otklanjajući kinetičku energiju.



Tehnička pravila zahtijevaju da svaki bolid ima dvostruki hidraulički kočnički sustav sa dva odvojena rezervoara posebno za prednje i stražnje kotače. Ovo omogućuje da u slučaju zakazivanja jednog sustava, kočenje bi još trebalo biti moguće pomoću drugog sustava. (ne mogu da verujem...)


Količina kočione sile kojom će kočiti prednji ili stražnji kočioni sustav može se podešavati iz kokpita dajući vozaču mogućnost da poboljša stabilnost bolida kroz zavoj. U normalnim okolnostima oko 60 % kočione sile ide na prednju osovinu jer se teret pri usporavanju kreće prema naprijed.

Trkaće gume su načinjene od jako mekane smjese guma koje nude najveći mogući grip, ali se zato i brže troše.

Odabir mekše ili tvrđe smjese guma ovisi o karakteristikama pojedine staze. (staze??) Ponuđene su dvije smjese guma na odabir momčadi, i odaberu li mekšu ili tvrđu moraju cijeli vikend, uključujući i utrku, odvoziti na tim gumama. (majko mila... pa to nema nigdje) Mekoća smjese ovisi o omjeru komponenata koje se dodaju smjesi. Najosnovnije tri smjese su ugljik, sumpor i ulje. Pri tom vrijedi: više ulja – mekša guma.

Intermediate i kišne gume imaju, kako smo već rekli, više utora koji su napravljeni da bi izbacivali vodu kad se vozi po kiši. (SUŠARA!!!)

I za kraj:

Nešto najgore što se može dogoditi vozaču je aquaplaning, situacija kada guma više ne izbacuje vodu dovoljno brzo te se stvara sloj vode između gume i podloge što uzrokuje da bolid zapliva. Guma gubi grip i moguće je izlijetanje. Zato su utori na gumi matematički dizajnirani da bi izbacili najveću moguću količinu vode i omogućili najbolji kontakt s asfaltom.

Hm... tema...
Razgovor sasvim normalno teče, tj. u stvari ako ću biti potpuno iskrena, baš i ne teče, ali ajde živci miruju... ma primjetila sam da danas nešto nije kak treba.
I odjednom potraga za tako glupom stvari, stvari za koju niti znam, niti koristim, al jebajga, dio sam obitelji, pa bi valjda i o jebenom teniskom reketu morala sve znati!!!
I gdje je, i zašto ga nema, i bla, bla...
Šutim, ne miješam se - nemam blage ni kak izgleda, vidjela ga možda prije godinu dana u prolazu.
Važem kako postupiti... Praviti se da ne primijetim sve veće uzrujavanje osobe koja ga traži ili mu pomoći u Jpotrazi, iako neznam gdje bi ga tražila?
Odabirem ono prvo.
Ali valjda ta moja "nezainteresiranost" za njegov nastali problem, njega još više živcira...
Ostani skulirana Voćko, ostani...
Njegov adrenalin sve više raste i počinje brondanje... "On nikada ne može naći ono što traži..."

Da, da, da... on ne može naći stvar koja je samo njegova i o kojoj se zadnji put, kad ju je imao u ruci, trebao pobrinuti i zapamtiti gdje ju stavlja... sad kreće optuživanje drugih...
Još uvijek šutim.
Dolazi u moju blizinu i nervozno prolazi par puta pokraj mene i strijela me pogledom... (hehehe) Koja igra... ali šutim i dalje, upućujem samo pogled koji mu govori da stvarno nemam veze s tim i da neznam kako mu pomoći...
Al on ne prstaje, ja više ne mogu to slušati, ide mi na živce jer nije u pravu, traži krivce u drugima za nešto što je sam sjebao. I naravno... Voćka progovori:
"Možda je u...."
Hehehe... mislim da je to jedva dočekao...
"Šta bi to bilo tamo? (ali ipak gleda na to mjesto i naravno ne pronalazi jebeni teniski reket na tom mjestu) Vi nikad ništa neznate! I ja sam budala što te slušam i što sam uopće pogledao tamo!!"

Eeeee... jebešga... a samo sam rekla rečenicu... u nadi da ću mu uspjeti pomoći i malo ga smiriti.
Ma daj prošetaj... idi igraj tenis... hehehe...


P.S.
E sam da još kažem, neznam ništa o rukometu, i niti ga pratim, i niti me zanima... i već mi je na vrh glave!!



P.S.S.
u sjećanje na Sanyu koja spava zimski san :)


Ja nisam ja
(Mario de Sa-Carneiro)

Ja nisam ja, ja sam netko drugi,
Nešto posredno između dvoga:
četverouglasti stup na mostu dosade,
što od mene prelazi na drugoga.

Zašto se opirem? Umjetnik ništa
Nema od prirode, ni od života.
Mi moramo skočiti u maglu
Pretrčat modrinu da bi se našla ljepota.

E Voćko čini se meni da si najeeee...žila... grlo steže, malo kao da mi se vrUti, a vJuuuće... i krenem, toplomjer pod ruku, lezi na krevet i čekaj rezultat...
I nikak mali seronja da se oglasi... kad ko za vraga... mobitel... ma tko je sad? šta mi nedaju mira?
A kad ono, poznati broj. Glavom i bradom - šef...
Ma neću se javiti, samo zvoni... pa nisam ja kao Netko da mu se uvijek javim... :) BmB... ali ne prestaje... odzvonio jednom, odzvonio drugi put, ma uporan je on...
Četvrti put zove, nakon par minuta. Ma ajd da vidim gdje gori...
Voćka: Molim?
Kerr: Dobar dan Voćko (inače on ne pozdravlja, šta mu bi?)
Voćka: Dobar dan...
Kerr: E, ajd mi odi u financijsko i pogledaj...
(E bajo, ajd ti malo oladi... pa jel ne vidiš koliko je sati????)
Voćka: Pa kak da ti pogledam kad ne radim?
Kerr: Kak ne radiš?
Voćka: Pa prošlo je 3!!!
Kerr: Ajd nemoj zajebavat, de mi J!
Voćka: Ma kojeg J??? Ne živim s J, jebate!!
Kerr: Pa znam da ne živiš s njim, daj mi ga na telefon.
(tri upitnika iznad moje glave)
Voćka: Pa zovi ga na njegov mobitel, ovo je moj privatni!
Ne, taj broj je od firme - opet će on
A sunce ti blesavo, mislim si ja... i izdiktiram mu moj broj i kažem da je davno prošlo tri, da je J tko zna gdje i da nazove sutra ujutro kad budemo radili

Veza se prekinula i taman što sam počela slagati njegove riječi u glavi... zvoni opet... i samo mi govori: Voćko ti buncaš, pa ti stvarno buncaš... buncaš...

I bogami sam buncala, niti je zvao, niti je trebao išta... samo sam zaspala s toplomjerom koji je pištao... a jedan od ukućana me budio s riječima... buncaš, buncaš...

A tako je lijepo započelo... inspiracija i... sve ono što je i trebalo... a onda, odjednom, kao da je vihor stigao... i poželjeh to mjesto...
Tiho je i... daleko, daleko.
Ma baš prava tišina i mir.
Neka pada lagna kiša... odletjeti tamo, samo se stvoriti na tom mjestu, kao u mašti i... mirovati.
Samo mirovati, a ti naiđi i ništa ne pričaj, samo šuti...
Riječi nebi bile važne, jer sve je jasno.
Ljudi nebi bili važni, jer je na tom mjestu - sve drugo nevažno.
Tamo noćas želim otići i ne misliti na ništa... sklupčati se i samo osjetiti blizinu nekoga tko razumije... to noćaš želim...
Znam da sutra moramo opet sve ispočetka, znam sve... i bit će sve OK, ali danas želim nestati... nemoguće je, uzaludno... ali... poželjeh

Ma, znala je da nešto nije bilo BAŠ kako je trebalo biti...
Noć je, zimska noć, ali opet, zašto je tako sve neobično... tiho, bez vjetra, sve sleđeno...
Osvrtala se oko sebe - nikog.
Pustoš duž mračne ulice, ali nekako ju je ta tama privlačila, morala je zakoračiti u nju...
istražiti tu crninu malo bolje (ma, mora ona, mora... sve vidjeti...)

Hoda, i hoda, tišina i mJak... ma ničeg se ne boji, a onda šok!
Jeebaateeeee!!??
Pa šta je sad to!?
Nešto ju je zgrabilo za lijevu nogu i nepušta... a jooooj... pa skoro je vrisnula...
Osjeti na nozi kandže, male, sitne, ali ipak kandže... probijaju kroz hlače i lagano se zabadaju u kožu.
Ostala je skamenjena na jednom mjestu u tom mraku i čekala par sekundi.
Odluka je donešena, pogledat ćeš šta je to... pa nije valjda već... vrag došao po svoje...

Polako je spuštala pogled prema nogavici, ali to biće se počelo verati po njoj... sve višlje i višlje...
"ma, zgrabit ću to čudovište golim rukama i boriti se za do posljednjeg daha!"...
pomislila je to i napravila pokret rukama prema straaašnom biću...

A kad ono... mala, cruno-bijela mačkica... a jooj... slatkog li stvora...
i kako me samo prepade...
Malo smo se družili, a onda je odjednom iskočila iz mog krila i brisss nekud niz ulicu...
Ma da mi je samo znati... šta je trebala?
I kud se na me ide uzverati??

(Možda se samo htjela osvetiti za onu crUnu, nikad prežaljenu... šmrc...)

Svi smo čuli za zmajeve... ja pogotovo :)

U davna, davna vremena, gdje ih je bilo u izobilju (ma mogo si birati kojeg god hoćeš za se...),
zmajevi su bili rijetko zla čudovišta, iako najčešće djeluju zastrašujuće (tigrove noge, orlovske kandže, jelenje rogove, đavolske oči, ljuske po tijelu... btw sušara),
ima nešto zagonetno u njima... neistraženo...
Iako su rigali vatru, oni su bili prijateljski nastrojeni i obično su letjeli nebom, kako bi skupljali oblake i žednoj zemlji darivali kišu.
(ma na hektolitre su znali donositi vodu...)
Ponosni i gordi, pravedni i snažni...
Zmajevi su bili vijesnici dobre sudbine i izazivali su veliko poštovanje.

Upravljali su vremenom...

Ali, ako bi se koji put razljutili, ali vrlo, vrlo rijetko (ma imali su opravdan razlog, sigurno), znali su biti nemilosrdni i
uzrokovati siiilne poooplave, suuuše i dramatična, zloslutna pomračenja... (ovu rečenicu pročitajte, onak, znate, sa žarom u glasu :)
Pa čak, ponekad nisu dozvoljavali proslavu novih godina, mislim si ja...
I kad zapravo počinje nova godina?
Jedni tvrde 1.1., drugi pak malkec kasnije, treći pred kraj prvog ili početkom drugog mjeseca...
i sad ga ti znaj... pa nije ni čudno da su onda zmajevi pop... popucali od tih silnih novih godina...

Šta još reći o zmajevima, a da vi neznate...?

Bili su dobri prijatelji, spremni uvijek pomoći, razveseliti, nasmijati... ma duše od zmajeva, kad vam kažem...
Pomalo mistični, znali čuvati taajnu, imali svoju tajnu...

Voljeli su papati... znali su pojesti krdo ovaca
(pokoja crUna im i umakla - a eto, imala valjda sreće više neg pameti)
i zbog toga su ih oni blentavi čobani ubijali, a oni su se samo jednostavno hranili i to im je davalo snagu za let, za vatru...
Pa nisu mogli samo travu pasti, majkumu poljubim!

Kao da i ti čobani nisu jeli meso...
ali ne, njima su smetali zmajevi, bili su ljubomorni na njih jer su ovi bili bolji i pametniji, mislili svojom glavom...

Smislili su paklen i zao plan... došuljali bi se do zmajevih špilja (dok su ovi spavali (e da, zmajevi su vam jaako voljeli pajkiti)),
natrpali unutra drva, slame i koječega, zapalili i zatvorili izlaz... ma strašno...
...tako lijepe, velike životinjice spaliti... prokletnici jedni bezobrazni...
spaljivali ih isto kao i popovi navodne vještice... žene koje su bile drugačije i imale svoje mišljenje...

Zato se nemojte čuditi ako slučajno negdje vidite, da neka crnokosa žena sjedi na leđima zmaja i leti, leti slobodno...
Nisu oni ni zli, ni prokleti, oni se jednostavno vole družiti, letjeti zajedno... imaju zajednički jezik... hehehe (o nebesa i mašta...).

I da, premda su čobani mislili kak su ih sve spalili, malo su se prešli, oni najbolji, najmudriji zmajevi su se spasili...
i još žive, tamo negdje iza sedam gora i sedam mora...
skoro pa u vukojebini...

A sad laku noć, pa vi probajte zaspati i ne pomisliti na Zmaja...

Dobro je...
Stablo, samo na čistini... tek na desetak metara daljine, drugo stablo...
Ovo prvo pomenuto, uvijek je željelo da je malo biže drugom stablu, ali ni najjači udari vjetra, nisu dozvoljavali da im se grane dodirnu...
Jesen je ta... koja je unosila čaroliju između njih. Lišće je letjelo prema drugom stablu, noseći nevidljive poruke...
Prvo stablo je mislilo da je zakinuto... sve do jednog dana... oblačnog, kišnog, vjetrovitog...
Munje su sijevale i znalo je stablo što ga čeka... grom ga je pogodio i počeo je goriti.
Osjećao je vatru u korijenu, na kori, na granama... iskre su letjele...

Ipak, stablo je ostalo sretno.
Zašto? e da... sve je shvatilo... dobro je... jer ipak je drugo stablo bilo dovoljno udaljeno da i njega ne zahvati požar... da i ono ne izgori...



Postoji uvijek negdje neko stablo, koje je samo, na čistini... i gori sretno...


Postoji uvijek... sreća u nesreći...

Dolaze snegovi, ne vredi...sve više i više mi smetaju studeni
U kosu me nežno, k'o sedefnu šnalicu udeni, to mi treba, moj mali zaklon ispod neba

Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi
pronašli su Ameri šifru za to - take it easy lutko lepa,
zrela se breskva nebom cepa

Spusti svetla, oduzmi gas, smešnih stvari se bojimo
misliš da neko pita za nas? ...kao da ne postojimo...
Stavi misli u prazan hod, stresi zvezde k'o dudove i polako nas uči brod na te plišane sprudove
...i sanjaj

Odlaze selice, lepršaju malena jedra po nebeskoj pučini
Taj odlazak gusaka uvek me starijim učini
put do raja, o, zar je uzvodno do kraja?

Da li vam je teže zaboraviti dobre ili loše stvari?
Loše događaje sami po sebi želite što prije zaboraviti... a one dobre... e da... to je već teže, bar meni.
Pogotovo ako sam svjesna da ih više neće biti. I onda šta? Slike su još tu i... zatrpavaš misli nekim drugim, kao važnijim stvarima, važnijim mislima. Radiš, samo radiš... no ipak, pojave se odjednom i zatekneš sam sebe u neobranom grožđu... želiš ih nazad, želja se rađa, a teško je to tražiti, jer mislim da tražim previše, možda nisam objektivna, možda...

Teško se prilagođavam novim situacijama, teško prihvaćam gubitak onoga što volim, što mi je lijepo...
Ne volim prisiljavati drage ljude oko sebe na nešto što će im teško pasti, ne želim ih povrijediti, izgubiti... i ako se dogodi neki događaj koji će prouzročiti bujicu osjećaja... osjećam se krivom, sebičnom i... padam... nestaje riječi...

Al idem dalje, osmjeh je tu... i da... neću zaboraviti dobre stvari, neću... ne želim.
BmB :)

Evo, gledala dnevnik na novoj i između ostalog naveli kak je danas najlošiji dan u godini. Ono kao stres, napadi živčanoće... bla, bla...
Ali našao se među ispitanicima (slučajnim odabirom) i jedan gospon (nažalost, ne upamtih mu ime), kao psiholog, koji je davao korisne savjete kako na kvalitetan način pobijediti stres. Zaključak mu je bio - kako god reagirali kod napadaja stresa (galamom, svađom, prigovaranjem...) na kraju se ipak treba na sve to nasmijati.
Kao zaključak na temu, dodao je rečenicu koja je po meni izjava dana:

"JADNA MAJKA ONOME KOJI OVAJ ŽIVOT SHVATI OZBILJNO!"

Hehehehehe... ma SUŠARA!!!


Btw, meni danas BAŠ odličan dan...

Moram priznati, zaželjela sam ga se...
Ima nešto u njemu, mmmm... nešto, nešto privlačno, neistraženo...
Po mojoj percepciji vremena, dugo sam ga čekala, ali znala sam da će stići...
Našao se pored mene, oko mene i... nisam mu moga odoljeti.
Sagnula sam se i dodirnula ga.
Osjetila sam lagano peckanje na prstima... polako se topio u mojim dlanovima.
Neobičan je, a opet, kao i uvijek, bez mirisa i okusa... sastavljen od bezbroj malih, sitnih djelića.
Tako prostran, a opet tako lako nestane... da, to je baš ovaj prvi snijeg u siječnju...