..Ovo je moja priča,moje sjećanje,istina o meni.
Kada sam bila klinka,znala sam lec na travu i razmisljati,mastati, da vec sam tad znala zivjeti u masti... Kad mi neko spomene djetinjstvo uhvati me neka nostalgija.To je bilo vrijeme sreće,bezbrižnosti,nevinosti,pažnje. Stanem,okrenem se oko sebe..bum!,nestalo je,nema ga više,ostaju samo uspomene..nekad mi jako fali to vrijeme..i kako vrijeme prolazi strah me da ce otici i prijatelji i ludosti svaki dan,pusta školska sjećanja,biljari i kave..

Zar će izblijedjeti sva mjesta i sve ljubavi,zar će nevažne postati sve one pjesme i svi tajni poljupci?Zar će vrijeme uzeti meni,sve one lijepe dane,moju prvu ljubav,moje razočaranje?Gdje su one suze koje sam oplakala....one ulice gdje sam skakala...ona klupa gdje sam se s njim ljubila.Onaj zid gdje sam se skrivala...ono mjesto gdje sam postala skroz zaboravljena...tamo gdje sam odrasla...Zar ce se zaboraviti ono mjesto kdje smo zatrpali naše igračke,da ih iskopamo kad navrsimo 18..haha,sad se ni ne pozdravljamo vise.. [ =(]

2 godine sam prošla s vama,i osmjehe,i suze,pa čak i svađe a sada riječ prijateljstvo iz prezenta ode u perfekt.. Tu su puste želje,da ćemo se i izvan škole družiti,da se nećemo odvojiti,mah..puste priče,falit će mi sve to, ti hodnici su tako pusti bez VAS..=(

Komentari ( 10 )