XI.
Odgađao sam svoj prvi udisaj. Znao sam da je i prošli puta bio bolan. No, on je neminovan, kao što je i neminovno ponovno naučiti baratati tijelom. Svakim dijelom zasebno, noge.., korak po korak - naučiti hodati, jezik i usta.., slovo po slovo- izgovarati misli koje čekaju poput pupoljaka prije nego procvatu. Zagledao sam se duboko u njene oči. U njima se zrcalila bezuvjetna ljubav. Shvaćala je da od mene može očekivati puno prešutnih zahtjeva. Prešutnih, jer znam što želim, ali vještinu nužnu za izricanje tek trebam usvojiti. Bio sam svjestan svega, ali nisam znao razloge. Nedostajala mi je poveznica između naizgled nemogućih zbivanja i zbivanja za koja sam mislio da se dešavaju radi sebe. Nisam usvajao ni znanja ljudi oko sebe. Djelovala su mi beznačajno. Nisam znao zbog čega su im bitna sva ta pravila, zbog čega igru smatraju manje važnom od „ozbiljnog posla“, i na kraju, zašto su uopće radili razliku između igre i rada? Nestrpljiv sa nespretnošću vlastitog tijela, doveo sam se u situaciju da su me prozvali hiperaktivnim djetetom. Utjehu sam nalazio u snovima. Snovima toliko stvarnima da kada sam se u njima penjao po stablima, budio bih se sav izgreben. Imao sam i prijatelja kojeg su smatrali izmišljenim. Pokušao sam im objasniti da je riječ o Parmonu, i da često utjehu nađem u njegovim riječima što se bude u sjećanje za tjeskobnih dana. Takovih dana često ima u vrijeme kada ti ruše svijet u kojem se najbolje snalaziš.(...Ljudima izgleda da drugi neprestano rade loše, da ne rade kako bi trebalo raditi. Svi misle da bi oni to mogli bolje… Sve zavisi o svem ostalom, sve je povezano, ništa nije izdvojeno. Stoga se sve odvija na jedini mogući način. Kada bi ljudi bili drugačiji, sve bi bilo drugačije…) |
°°°°°°° - ˇ
|
Dnevnik.hr |