IV. Buđenje sjećanja

Moćna nebeska vojska u sivo crnim odorama valjala se sa sjevera. Tek tu i tamo sunce bi puhnulo iz svoje moćne trublje zlatnu traku kroz gusto zgusnute oblake. Po mojoj procjeni, za dva sata moj divlji prijatelj imat će društvo. Poput ženskih oblina mekano oblikovan gorski masiv, pružao je nadu za nekakvim skloništem. Požurio sam mu u zagrljaj kao kakvom starom prijatelju. Pećina nije bila prostrana, ali je bila suha. Prostro sam se po ležaju od suhog cvijeća lavande, jasmina i gospine trave. Vani je počeo bal. Zavukao sam ruku u svoju naprtnjaču i izvukao kovertu boje pijeska. Bila je prazna. U prvi mah sam pomislio kako sam izgubio sadržaj. No onda mi je sinulo, Kesten me se galantno riješio. Nisam mogao, a da se ne nasmijem samome sebi. Sjedeći tako neprimjetno sam započeo dijalog… Sva tvoja djela, osjećaji, vjerovanja, mišljenja i navike rezultat su vanjskih utjecaja i utisaka, jer ljudi su u zabludi kada misle da se nešto može uraditi…To je najuvredljivija stvar koju možeš ljudima reći…Naročito zbog toga što je to istina…S time je povezana još jedna stvar…Ljudima izgleda da drugi neprestano rade loše, da ne rade kako bi trebalo raditi. Svi misle da bi oni to mogli bolje…Ne shvaćaju da ono što se radi, a naročito ono što je već urađeno na jedan način, ne može i nije se moglo učiniti drugačije. Moram priznati da me ovo zbunjuje, kako… Sve zavisi o svem ostalom, sve je povezano, ništa nije izdvojeno. Stoga se sve odvija na jedini mogući način. Kada bi ljudi bili drugačiji, sve bi bilo drugačije. Ali pošto su ono što jesu, sve je onako kako jest...sjećanje se budilo, a miris ležaja zavodio u svoj zagrljaj...

°°°°°°° - ˇ