U proslom sam postu pisala o tome kako mi se nista ne da..kako sam postala hodajuca biljka…ali ne..nije to zima..to je moja emocionalna situacija…
Danas je pala kap koja je prelila casu..doslovno kap,obicna sitnica,gotovo beznacajna…jedna pjesma..ne znam ni kako se zove,ali u roku sekunde me izdeprimira..mislim da je pjeva Parni valjak…i svaki put kad je cujem,samo mi suze krenu na oci,same od sebe..protiv moje volje na vidjelo izadju svi moji osjecaji,tako duboko pohranjeni u meni..u mojoj dusi..u mom srcu..tako ih zelim ugusiti,ignorirati..ali ne mogu…tako ih dugo ignoriram ali ne..to je ovdje..u mojim mislima i ne mice se…jednom i zauvijek…volim ga..decka koji je toliko traga ostavio na meni..kao ni jedan drugi…volim ga i samu sebe mrzim zbog toga..zelim ga zaboraviti,ohladiti se,nastaviti sa svojim zivotom..ali ne..on je jos uvijek ovdje..u svakom trenutku,prati svaki otkucaj mog srca..
Ja zivim sa uspomenama,na nasu ljubav tako jaku i neslomljivu,a opet tako slabu da ju je uspio unistiti jedan pogled plavog oka..jedan osmjeh slatke 15-godisnjakinje…tko me poznaje zna o cemu pricam…zelim se ponono zaljubiti i uzivati u ljubavi..jer ovo nije zivot..na licu uvijek imati osmjeh..skrivajuci svoje pravo lice…lice nateceno od suza,uvijek tuznog pogleda…pogleda koji u svakom trenutku trazi samo njega i nista vise…pogled koji vise od svega zeli vidjeti ljubav u njegovim ocima,ljubav koja samo meni pripada…kao nekada..ali proslost se ne vraca..mene u zivotu cekaju jos mnoge pobjede i porazi..svatko krci svoj put..trazi svoju srecu..a moje su oci uporno okrenute prema proslosti..i to me ponovno unistava…iznutra sam potpuno druga osoba..kakvu me mozda ne znaju ni moje najbolje frendice..ali sada-sada mi je dosta skrivati svoju patnju---dosta mi je govoriti-ne volim ga i boli me briga za njega…mislim da je prvi korak da ga prebolim to da priznam svoje osjecaje..sebi i onima kojima je do mene stalo…
…there is just too much that time cannot erase..kaze Evanescence i istina je..vrijeme koje sam provela s njim prepuno je uspomena,
posjecenih mjesta..doslovno me svaki kamencic,svaki spomen nekog dogadjaja podsjeca na njega—u stilu «tamo sam bila s njim»…i jedini je nacin da se maknem iz ovog prokletog gradica u kojem jos nase sjene hodaju ulicom zagrljeni i zaljubljeni…sretni i uvjereni u «zauvijek»…sigurni da ih nitko nikad nece rastaviti…….