Ne znam sta mi je u zadnje vrijeme,ali pocinjem precesto razmisljati o svom zivotu,o svojoj mladosti/starosti..i sto sam zapravo postigla during my lifetime..moj se zivot sastoji od mastanja o nekom drugom-boljem mjestu gdje ne postoje bol,patnja,starost i smrt,a ljubav i sreca vladaju… zasto takvo mjesto ne postoji??? Zasto,gdje god da se okrenes,vidis ljude koji pate zbog nesretne ljubavi ili,jos gore, gubitka voljene osobe…?ovaj put ne govorim o prekidu veze nego o jedinim vladarom nasih zivota-govorim o SMRTI…

Kad razmisljam o njoj kao o jednom mjestu gdje cemo ostati zauvijek,gubim svaku zelju za postignucem,uspjehom,ucenjem nekog novog umijeca (glazba,gluma,sport?)… cemu se godinama i godinama truditi nesto postici kad ce to ionako otici u prah? Cemu???nase vrijeme je tako kratko…sto je 70-80 godina zivota?? To prodje dok kazes «keks»…
gledam svoje roditelje-40-ogodisnjake i shvacam da oni nisu ni skuzili da im je,nazalost,pola zivota iscurilo…u nepovrat…

Ne shvacam zasto se uopce radjamo kad cemo jednom biti prah,samo dio covjecje povijesti…nitko nas se za 100 godina nece sjecati.kao da nikad i nismo postojali..kao da nikad nismo hodali ovom zemljom,disali ovaj zrak,radovali se i tugovali zbog malih,gotovo nebitnih stvari… cijeli svoj zivot trcimo za necim (najcesce za bogatstvom ili pak za ljubavi koju nikad nismo prebpljeli…) i shvatimo prekasno da bezveze trosimo drogocjene trenutke…

Znam da nije dobro sto toliko razmisljam o prolaznosti zivota…ali I can't help it..kad se toga sjetim DOSLOVNO izgubim zelju za zivotom…cesto gledam klince iz vrtica kada npr setaju sa svojim tetama…i nevjerovatno ali osjecam ljubomoru…ne shvacam je ali vidim da njima tek zivot pocinje.a ja se nikad nikad necu vratiti u njihove godine…godine bezbriznosti i veselja…

Cesto se kaze da-kad smo mladi volimo dodati koju godinu,a kad ostarimo oduzimamo. Ali ja vec sada smanjujem. Za 3 mjeseca imam 17 godina,a ja jos uvijek govorim 16 i na neki nacin se ne zelim odvojiti od tog broja. Ja se vec osjecam starom :(( osjecam strah od buduceg zivota-stvarnog i okrutnog svijeta kada necemo biti zasticeni od strane roditelja. Onda cemo biti ostavljeni sami sebi. Dapace-mi cemo morati biti zastita i podrska svojoj djeci. Cesto se pitam jesam li spremna na to??? Bojim se da nisam…

...SMRC...

[Q]CALL ME FREAK BUT I CAN'T HELP IT!!!!