U izmaštanom svijetu probuđene strasti

nedjelja , 01.12.2013.

Harold Pinter: Ljubavnik
redatelj: Lawrence Kiiru
premijera: 16.3.2012.




Istočni rub jedinstvenoga dubrovačkoga urbanističko-arhitektonskog sklopa Trga od Luže, nekad povijesnoga središta javnoga života Dubrovačke Republike, a danas reprezentativne ambijentalne kulturne pozornice unikatnih spomeničkih vrijednosti, uokviruju zgrada Glavne straže, niša s Malom Onofrijevom fontanom i palača Velikoga vijeća. Vješto skriven duboko u nutrini toga graditeljskoga kompleksa i daleko iza blještavila njegove izvanjske arhitektonske plastike, svoj je zaklon u interijerskoj rekonstrukciji osamdesetih godina prošloga stoljeća pronašao malen i intiman prostor beskonačnih uporabnih mogućnosti, no prostor koji je ipak svoju klaustrofobičnu interijersku datost u simboličkom smislu u punini ostvario prigrlivši scensku umjetnost i postavši komornom scenom Kazališta Marina Držića. Dubrovačka kazališna kuća u Teatru Bursa pronašla je toliko potreban ambijent za svoju malu scenu, vješto koristeći njegove prostorne osobitosti, ispreplićući ih s dramskim tekstovima, te ih pretačući u raznovrsna i iznimno ekspresivna scenska ostvarenja komornih minijatura silnoga umjetničkog izraza. Ostvarenja su to kojima takva ambijentalna skučenost prvenstveno pripomaže dodatno akcentirati slojevitost dramskoga teksta, intenzivirati emocije, te kod publike izazvati snažnije proživljenu impresiju. U tom skrovitom scenskom prostoru tako već treću sezonu zaredom igra „Ljubavnik“, intrigantna jednočinka engleskoga dramatičara i nobelovca Harolda Pintera, a koja problematizira životnu monotoniju jednoga bračnog para, para koji drastično mijenja svoje živote iznenadnom pojavom ljubavnika.



Osim što je bio priznati dramatičar i politički aktivist, Harold Pinter bavio se i kazališnom režijom, a pisao je podjednako i za kazalište, radio, televiziju i film. Prijateljevao je s irskim dramatičarem i romanopiscem Samuellom Beckettom, jednim od glavnih predstavnika teatra apsurda, pod čijim su utjecajem i nastali brojni Pinterovi dramski tekstovi, a osobito oni raniji, koji se nerijetko povezuju upravo s teatrom apsurda. Kao takvi, oni problematiziraju raznovrsne poteškoće ljudske egzistencije s fokusom na otuđenost koju donosi moderni način života. Pinterov „Ljubavnik“ napisan je 1962. godine, nakon čega je vrlo brzo praizveden na sceni londonskoga Arts Theatrea, postavši s vremenom jedan od autorovih najizvođenijih tekstova, koji se poput većine njegovih dramskih plodova jednako može smatrati duhovitom komedijom i ozbiljnom psihološkom dramom. U središtu radnje su Sarah i Richard, supružnici čiji se destogodišnji bračni život u mirnom predgrađu pretvorio u tek rutinu izgubljene strasti, ponestale zaljubljenosti i iscrpljene želje, pa im oni pokušavaju pronaći uzroke i opravdati im povode, iznova naći iščeznute motive, ubrzati ritam srca i ponovno razbuktati svoj gotovo pa ugasli ljubavni plam. Opetovano se prepuštajući seksualnim fantazijama i ljubavnim igricama u kojima Richard igra ljubavnika, a Sarah prostitutku, otuđeni i neurotični bračni partneri od svojih ustaljenih malograđanskih rituala svakodnevno bježe u izmaštani svijet probuđene strasti. Svijet je to koji funkcionira sve do trenutka kada njegovi protagonisti ne prepoznaju njegovu ispraznost i ne istroše pobude, te se suočeni s emocionalnom prazninom vlastitih života nostalgično u intimi spavaće sobe prisjećaju svoje nekadašnje ljubavne strasti i erosa, svjesni kako su im vlastite maštarije ipak ono jedino što im preostaje.



Režiju ove intrigantne scenske minijature s fokusom na čvrstom i doslovnom iščitavanju Pinterova književnoga predloška potpisuje kenijski redatelj sa zagrebačkom adresom Lawrence Kiiru, redatelj s bogatim kazališnim, filmskim i televizijskim iskustvom, a koji je već otprije poznat dubrovačkoj publici po režiji teksta Ronalda Harwooda „Na čijoj strani“. Uz kostimografski odabir Zjene Glamočanin, raskošno i privlačno scenografsko rješenje Stefana Katunara, provokativnu, ali dopadljivu koreografiju Alena Čelića, te pronicljiv glazbeni odabir Paole Dražić Zekić, kreiran je nenametljiv i poticajan scenski okvir za Franu Perišina u ulozi Richarda i Gloriju Šoletić kao Sarah. Njihov je glumački izraz, duboka usredotočenost i izrazita posvećenost rezultirala upečatljivom te iz prizora u prizor jednako uvjerljivom ekspresijom čitave palete raznovrsnih emocija izgubljenoga i nesretnoga bračnoga para kojega su utjelovili. Uočljiva je i vrlo dojmljiva koncentracija i lakoća Perišinova glumačkoga izraza, baš kao i jasna dikcija njegova melodioznoga bas-baritona ispunjenoga prigušenim eksplozivom, dok je glumačko nijansiranje Glorije Šoletić od prvobitno samozatajne, ali vidljivo potištene supruge dojmilo iznenadnim prerastanjem u neurotičnu i emocionalno rastrojenu ženu, preobrazbu koja je na sceni popraćena moćnom Glorijinom gestom i njenom vještom mimikom. Rezultat svega je zapažena, vrijedna, iskrena i istinski proživljena glumačka studija.



Kao još jedan u nizu zapaženih scenskih ostvarenja dubrovačke kazališne kuće, ne iznenađuje činjenica zašto „Ljubavnik“ i dalje nastavlja živjeti na daskama male scene Kazališta Marina Držića. U intimnoj atmosferi Teatra Burse u kojoj je taj izmaštani svijet pronašao svoje utočište i mjesto svoga scenskoga oživotvorenja, redatelj Kiiru i odličan glumački dvojac stvorili su dojmljivo uprizorenje ispunjeno osjetnom glumačkom energijom, te prožeto spektrom sekvenci isprepletenih živom strašću, žarkom žudnjom i vatrenom srčanošću, ali i duhovnom prazninom, teškom neurotičnošću i emocionalnom osakaćenošću njegovih protagonista. Oglasivši se s male scene dubrovačkoga teatra, ova je psihološka drama s komediografskim primjesama posredstvom odličnog ansambla nedvojbeno razotkrila silnu snagu i literarnu vještinu Pintorove književne misli, ali i prostorne kvalitete Teatra Burse, koji je ostao u nestrpljivom iščekivanju novoga kazališnoga kreatora kojemu će ponovno ponuditi svoje interijerske potencijale, s nadom kako će ih ovaj prepoznati, te mu nanovo odjenuti jedinstveno scensko ruho, barem jednako dobro iskrojeno kao ono u koje ga je odjenuo Lawrence Kiiru sa svojim umjetničkim suradnicima.

Dubrovnik, 29.11.2013.

Oznake: Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Harold Pinter, ljubavnik, Lawrence Kiiru, Frane Perišin, Glorija Šoletić

Prodorna Krležina dramatika

subota , 16.11.2013.

Miroslav Krleža: U agoniji
redatelj: Joško Juvančić
premijera: 16.11.2013.




Nijedan se drugi pisac u novijoj hrvatskoj književnosti i u svome dramskom stvaralaštvu nije uspio toliko snažno nametnuti svojom specifičnom frazeologijom i leksikom, te progovoriti sa scene osebujnom kompozicijom literarnih varijacija, minuciozno kreirajući samosvojnu dramsku varijantu hrvatskoga govornog jezika i svoj vlastiti dijaloški izraz kao što je to uspjelo Miroslavu Krleži, najplodnijem i najsvestranijem književniku u povijesti hrvatske književnosti. Stvarajući pod snažnim utjecajima skandinavske dramatike Ibsena i Strindberga, Nietzscheove filozofske misli, pjesničkih ostvarenja austrijskih pisaca Krausa i Rilkea, ali i impresionističkih i ekspresionističkih tendencija koje su tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća dominirale u zemljama njemačkoga govornog područja, Krleža je oslikavajući šaroliko platno književnih ostvarenja s „grozničavim dijalozima“ u maniri Dostojevskoga, a osobito kolopletom ideja, motiva, strukturom djelâ i karakterizacijom dramskih protagonista, istovremeno kreirao i iznimno inspirativnu platformu za scenska uprizorenja svojih dramskih predložaka, zbog čega ne iznenađuje činjenica kako je u međuratnom razdoblju na zagrebačkoj pozornici odigrano čak sedam praizvedbi prema predlošcima njegova književnoga pera.



Fokusirajući se na sâm teatar i glumačku (su)igru, a osobito na govornu kulturu i vještinu, Miroslav Krleža je ostvario nemjerljiv utjecaj na generalni razvitak hrvatske dramatike i kazališta uopće. Ciklusom psiholoških drama o sudbini jedne građanske civilizacije na odlasku („U agoniji“, „Gospoda Glembajevi“ i „Leda“, te naknadno pridružena drama „U logoru“) Krleža problematizira osobne drame pripadnika obitelji Glembaj, opisujući njihov financijski uspon neposredno pred sâm početak I. svjetskog rata, kao i postupno opadanje njihove financijske moći i gubitak aristokratskog statusa u društvenim promjenama koje su uslijedile, maestralno pri tome portretirajući svu dekadenciju i patologiju tih reprezenata onodobne građanske kulture. Sjećanje mi još uvijek živo priziva dvije dramske uspješnice koje je zagrebačka kazališna scena iznjedrila početkom 2011. godine; prva je bila „Leda“ u GDK-u Gavella u režiji Borisa Svrtana, a druga „Gospoda Glembajevi“ u režiji Vita Taufera i izvedbi dramskoga ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta. Oba su ova scenska uprizorenja posredstvom ponajboljih hrvatskih glumačkih imena vrlo dobro izložila svu karakternu multidimenzionalnost Krležinih likova, a u kombinaciji s inovativnim, suvremenim i izrazito poticajnim scenografskim rješenjima, kostimografijom i glazbenim odabirom uspješno pripomogla scenskom poetsko-lirskom poniranju u sve elemente ovih Krležinih psiholoških dramâ. U takvim sam okolnostima opijenosti Krležinom dramom iščekivao scensko uprizorenje njegova najizvođenijeg i kritički najbolje ocijenjenoga dramskoga teksta „U agoniji“, prvobitno dramu u dva čina, kojoj je autor naknadno izmijenio kraj i nadopisao treći čin, nezadovoljan usmjerenošću kritike i publike na glavni ženski lik. Dubrovačka kazališna kuća hrabro je posegnula za prvobitnim Krležinim dramskim tekstom, te u režiji Joška Juvančića na kazališne daske iznijela korektnu inscenaciju koja je na sceni KMD-a posljednji put odigrana još daleke 1957. godine, te koja je prema mnogim književnim povjesničarima označila početak Krležine socijalno angažirane književnosti ili modernog objektivizma.



Radnja ove komorne drame, čiji se temeljni sukob gotovo u cijelosti zasniva na kompleksnom međuodnosu njezinih protagonista, smještena je u salon uz galanterijsku radnju Laure Lenbachove (Jasna Jukić), udane za bivšega konjaničkog potpukovnika, pijanicu i kockara, baruna Lenbacha (Frane Perišin). Lenbach svojoj ženi svakodnevno izvlači novac, žaleći se zbog izgubljenog statusa plemića i časnika, istovremeno ju ucjenjujući prijetnjama da će se ustrijeliti. Senzibilna Laura, koja hrabro podnosi nezadovoljstvo zbog društvene i imovinske degradacije koja ih je zatekla, utjehu pronalazi u intimnim druženjima s licemjernim intelektualcem i advokatom Ivanom pl. Križovcem (Vladimir Posavec Tušek). Uz minimalne, nenametljive i diskretne, no iznimno pronicljive i svrsishodne Juvančićeve redateljske intervencije s evidentnom usredotočenošću na sâm književni predložak, čitav je spektar Krležinih misaonih refleksija pretočenih u moćan i energičan polemički psihološki konstrukt emotivnih sukoba i nezadovoljstava jednako prožet nizom angažiranih rasprava o intelektualnim konceptima i umjetnosti, ali i o novčarskim transakcijama, te je posredstvom vrsnih glumačkih interpretacija zasjao u svom punom literarno-kazališnom sjaju. Stoga je uistinu prava šteta što sjajan redateljev koncept „manje je više“ nije jednako primijenjen i na scenografsko rješenje. Transparentna platna s otisnutim interijerskim prizorima podijelila su scenu u manje prostorne cjeline, imitiravši reprezentativni građanski salon dvadesetih godina prošloga stoljeća, pa osim što su pokazala izrazite znakove estetske (ne)prihvatljivosti (posebice ako poznajemo Krležine opsežne didaskalije i veliku pozornost usmjerenu na detaljne opise prostora i namještaja), u trenucima kada su se glumci nalazili iza njih, pogubno su djelovala čak i na samu akustiku.



Zbog toga će drugi ovogodišnji premijerni naslov Kazališta Marina Držića dubrovačka kazališna memorija prvenstveno pamtiti po profinjenome i dojmljivo iznijansiranome glumačkom portretiranju karakterno složenih Krležinih protagonista, ali također i kao hvalevrijedan stvaralački poriv dubrovačkoga teatra da se u godini kada se obilježava 120. godišnjica rođenja velikana hrvatske pisane riječi uvrštavanjem njegove intrigantne i prodorne dramatike u svoj kazališni repertoar okuša u njegovoj sveobuhvatnoj kompleksnosti, te publici i kritici razotkrije svo bogatstvo i širinu svoga kazališnoga umijeća. Juvančićeva „Agonija“ u suštini je ipak uprizorenje kojim je potvrđeno kako su u KMD-u prisutne sve osnovne pretpostavke i za buduća slična inscenacijska iskušenja, pa stoga samo preostaje za nadati se kako ovakva kazališna politika neće biti tek iznimka, već da će postati stalna umjetnička praksa brojčano maloga, ali glumački iznimno zreloga dubrovačkog teatra.

Dubrovnik, 15.11.2013.

Oznake: Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Miroslav Krleža, U agoniji, Joško Juvančić, Jasna Jukić, Frane Perišin, Vladimir Posavec Tušek, Izmira Brautović

Grom koji pogađa duboko u nutrinu

nedjelja , 16.06.2013.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Braća Karamazovi
redatelj: Dejan Projkovski
premijera: 10.6.2013.




Gdje potražiti riječi kojima bi čovjek mogao opisati ono istinsko i duboko proživljeno iskustvo osobnog propitkivanja nad vječitim i fundamentalnim temama čovjekove esencije, temama koje Fjodor Mihajlovič Dostojevski kao majstor psihološkog portretiranja iznosi u filozofskome dramskom romanu „Braća Karamazovi“, a makedonski redatelj Dejan Projkovski preko vrsne dramatizacije Andreja Hienga tako vješto komprimira i preoblikuje u trosatni dramski spektakl, iznoseći pred dubrovačku publiku vječne rasprave o Bogu, slobodi, odgovornosti, moralu i smislu općenito? Progovarajući o onome za što će i sam redatelj reći kako „sažimlje iskustvo naše civilizacije, naš kolektivni pogled na svijet“, dubrovačka kazališna kuća ne bježi od beskompromisnog suočavanja s ograničenjima tehničkih datosti, te unutar okvira mogućega hrabrim uprizorenjem klasika svjetske književnosti dokazuje da je kadra, kako u produkcijskoj, tako zasigurno i u onoj značajnijoj, glumačkoj komponenti, iznjedriti uprizorenje kojim u potpunosti može parirati i najvećim hrvatskim kazališnim kućama, ako ne i velikoj zagrebačkoj kazališnoj sceni.

Impresivna je i poticajna nakana ponajboljega makedonskog scenografa Vlada Gjoreskog, duboko promišljena i utjelovljena u poetici (pre)oblikovanja scenskoga prostora, a koja je rezultirala nizom uspješnih i nadahnjujućih dramskih efekata. Prvenstveno se to odnosi na transformaciju čitavoga gledališta u jedinstveni središnji scenski „otok“ s tek nekolicinom rubno postavljenih sjedećih mjesta, čime je oformljen beskonačni manevarski prostor, koji i redatelju i glumačkoj ekipi prepušta neslućenu slobodu interpretacije i individualne intervencije, istovremeno pretvarajući onu malobrojnu publiku koja s glumcima dijeli scenu u aktivnoga sudionika njihovih inscenacijskih propitkivanja. Dostojevski je u književnom portretiranju obitelji Karamazov sumirao sve one teme svojih osobnih intimnih preispitivanja, no tragične sudbine oca Fjodora i njegovih sinova Dmitrija, Ivana i Alekseja, od kojih svaki ponaosob nosi vlastite ideje poput vlastitoga tereta i utjelovljuje ih svojim životom, na kazališnim daskama poprimaju sasvim novu dimenziju, vješto izvlačeći iz gledatelja posredstvom svojevrsnih eksplozija glumačkih talenata živu empatiju naspram silne težine „snage karamazovske niskosti“. Znakovita je, stoga, simbolička postava kaveza na sceni, zatvorenoga bezizlaznoga kruga, koji vješto ocrtava nemogućnost pronalaska odgovora na vječna pitanja od kojih je sazdana čitava povijest ljudskoga postojanja, tek unutar kojega glumački krik poprima svoju cjelovitu ekspresiju osobne i samodestruktivne potrage za neuhvatljivim odgovorom o smislu. U takvom kontekstu, ukupan umjetnički dojam zaokružen je duhovnom glazbom priznatoga makedonskog skladatelja Gorana Trajkoskoga, a upotpunjen vrsnim glasovima djevojačkoga zbora Amorette pod vodstvom profesorice Maje Marušić.

Suvereno vladajući scenskim prostorom, čitav je glumački ansambl Kazališta Marina Držića, obogaćen tek nekolicinom gostujućih imena, maestralno uspio do detalja iznijansirati svakoga od karakterno izrazito složenih likova, iznoseći pred publiku dojmljive i duboko proživljene glumačke studije. Frane Perišin u ulozi starog Fjodora Pavloviča Karamazova, raskalašenog alkoholičara i hedonista okarakterizirana duševnim siromaštvom, uspješno se izdvaja jasnoćom i snagom glumačke riječi i izraza. Vladimir Posavec Tušek, koji utjelovljuje Fjodorova sina Dmitrija, razvratnika karakterno najbližega ocu, vrsnoćom svoje interpretacije još jednom publici predstavlja svu raskoš i širinu glumačkoga talenta kojim raspolaže. Izrazito je dojmljiv i upečatljiv psihološki portret intelektualca Ivana, ateističkog amoralista koji živi po načelu „sve je dozvoljeno“, a kojega uspješno kreira Trpimir Jurkić. Njegova uloga u svojoj punini nesumnjivo predstavlja iznimno vrijedan umjetnički doprinos kazališnoj sceni uopće. Fjodorova trećega sina, isposnika i duboko religioznoga čovjeka Alekseja, suštinsku suprotnost ocu Fjodoru i braći Dmitriju i Ivanu, igra sjajni Mijo Jurišić. Istinski proživljena uloga isprepletena čitavim spektrom moralnih dvojbi, proturječja i uzburkanih emocija koje prožimlju Jurišićev lik rezultiraju glumačkom kreacijom koja gledatelja uspijeva natjerati da se kroz izrazitu dozu iskustvenog suosjećanja s fiktivnim suoči s vlastitim intimnim propitkivanjem i reakcijom unutar realnog. Ništa manje loš nije ni ostatak ansambla.

I to je teatar, i to su Karamazovi! Njihove su poruke poput groma nakon kojega se čovjek mijenja prepusti li im se i dopusti li im da njihova riječ pronikne duboko u njegovu nutrinu. Stoga ću zaključiti s dopuštenjem da budem osoban i tako, parafrazirajući Dmitrija, iznesem vlastito iskustvo za koje vjerujem kako ga dijele mnogi. Štoviše, oduševljeno mnoštvo koje sam promatrao protekloga tjedna kako snažnim pljeskom i iskrenom emocijom ispraća glumce s pozornice u to me uvjerava. A Dmitrij kaže ovako: „Brate, ja sam u sebi za ova dva posljednja mjeseca novog čovjeka osjetio, uskrsnuo je u meni novi čovjek! Bio je zatvoren u meni, ali se nikada ne bi javio da ne bijaše ovoga groma! Strašno! I što me se tiče što ću u rudnicima dvadeset godina rudu kopati. Ništa se ja toga ne bojim; drugo je sad meni strašno: da mi ne izmakne, da ne ode od mene taj uskrsli čovjek!“

Dubrovnik, 11.6.2013.

Oznake: Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi, Dejan Projkovski, Frane Perišin, Vladimir Posavec Tušek, Trpimir Jurkić, Mijo Jurišić

Melodramska priča o ljubavi i ponosu

nedjelja , 27.01.2013.

Milan Ogrizović: Hasanaginica
redatelj: Ivan Leo Lemo
premijera: 18.3.2011.




Kada je i godinu dana nakon premijerne izvedbe jedne predstave kazalište ispunjeno gotovo do posljednjega mjesta, samo je po sebi jasno kako je autorski tim uz pomoć vrsnoga glumačkog ansambla uspio uprizorenjem jednoga od najpoznatijih hrvatskih dramskih tekstova na scenu donijeti novu kazališnu uspješnicu. Drama u kojoj se u ponešto drugačijoj formi i izričaju na kazališne daske preslikava aktualni društveno-povijesni trenutak i to u obliku naglašenog sukoba između tradicionalnoga i suvremenoga, već je sama po sebi potencijalni hit, no kada svemu tome pribrojimo i iznimna gostujuća imena s hrvatske glumačke scene kojima je dubrovački ansambl bitno osvježen, te povrh svega izrazito zahtjevnu dramsku produkciju, onda svjedočimo umjetničkom ostvarenju za kakvo Kazalište Marina Držića svakako ima potencijala, pa je stoga prava šteta kako ovakva uprizorenja dubrovački teatar ne nudi češće.

Narodnu epsko-lirsku baladu „Hasanaginicu“ prema književnom predlošku pripovjedača, dramatičara, esejista i kritičara Milana Ogrizovića, redatelj Ivan Leo Lemo pred publiku iznosi potencirajući njezin melodramski izričaj i poetiku, u središtu kojega je ponosom prožeta strasna ljubav između Hasanaginice i Hasanage. U isto vrijeme, redatelj je duboko inspiriran cjelokupnom islamskom kulturom i naslijeđem, što je pak najvidljivije u međusobno nadopunjavajućim scenskim komponentama Vesne Režić (scenografija), Mirjane Zagorec (kostimografija) i Paole Dražić Zekić (glazba). Lemova je „Hasanaginica“ stoga prije svega priča o nesretnoj sudbini žene, požrtvovne majke i supruge zarobljene unutar zakonitosti i pravila patrijarhalne zajednice Hasanagina dvora, ali također i ponosite aginice koja se pred mužem odbija poniziti, prkoseći time zakonima, običajima i tradiciji, te svjesno pristajući na izgon, odvojenost od svoje djece i kolijevke sa sinom kojega možda više nikada ne će vidjeti.

U takvoj režijskoj koncepciji snažne emocije i dubokoga patosa čitav je dramski ansambl polučio dojmljive, izražajne i interpretativno jasne glumačke studije, što je rezultiralo scenskom majstorijom unutar koje su ipak iskočile četiri glumačke kreacije: Hasanaginica Jasne Jukić, Hasanaga Vladimira Posavca, Imotski kadija Slavka Jurage, te Umihana Milke Podrug Kokotović. Jasna Jukić na scenu donosi tragičnu i dramatičnu sudbinu žene čiji je jedini krimen taj što nije na bojištu posjetila ranjenoga muža, već ga je u skladu s patrijarhalnim vremenom u kojemu ženi nije bilo dopušteno izbivati od kuće, čekala na dvoru s djecom. Njezina je interpretacija u potpunosti zaokružena, istinski proživljena snažna emotivna studija bolne duše koju razdiru isprepletena čuvstva ljubavi, strasti, tuge, boli, patnje. Splitski glumac Vladimir Posavec ulogom Hasanage predstavlja samo naizgled surovog i okrutnog čovjeka, koji svoju ženu tjera s dvora budući da mu u ranjeničkim mukama nije došla „vidati rane“. Vrsno glumačko balansiranje između snažne i čvrste prezentacije bešćutnog vojskovođe, pa sve do duboko nesretne ljudske duše prožete ljubavlju, strašću i patnjom zbog svoje ishitrene odluke, Posavec zavidnom lakoćom glumačkoga izričaja opravdava povjereni mu angažman od strane dubrovačke kazališne kuće. Slavko Juraga, Imotski kadija koji prosi Hasanaginicu nakon što ju Hasanaga izbacuje s dvora, fascinirao je pak ulogom čovjeka odmalena zaljubljena u Hasanaginicu. Odlično ovladanom ulogom, jasnoćom scenskog izraza tijekom čitave izvedbe, te u konačnici upečatljivim i istinski proživljenim krikom zbog smrti svoje voljene na samome kraju izvedbe, pokazao je kako ga kazališna kritika s punim pravom ubraja među ponajbolje hrvatske kazališne glumce. Neponovljiva Milka Podrug Kokotović, istinska diva hrvatskoga i dubrovačkoga teatra, na sceni utjelovljuje Hasanaginu majku Umihanu. Vrsnoćom svoje scenske uvjerljivosti prožete snažnom gestom i mimikom, Milka po tko zna koji put ostvaruje jedinstvenu glumačku kreaciju, ovoga puta ulogom surove žene kojoj je stalo isključivo do sreće vlastitoga sina i koja će učiniti sve kako bi svome djetetu na tome putu i pomogla.

U konačnici, „Hasanaginica“ je neosporno bezvremenski tekst, suvremen i aktualan, u svojoj lirici univerzalan i besprijekoran. Njenim uprizorenjem Kazalište Marina Držića i redatelj Ivan Leo Lemo posredstvom ansambla pokušavaju (i u tome uspijevaju) kazališnim jezikom istkati melodramsku priču o ljubavi i ponosu, ne zaboravljajući pritom u predstavu uključiti uobičajene predrasude i stereotipe o islamskoj kulturi. I dok u prednjem planu promatramo tragične sudbine njenih likova, u pozadini predstave ponuđen nam je dašak surovoga realiteta, realiteta kojega smo svjedoci i kojega smo dijelom, čime nas teatar na najizravniji način upućuje na razumijevanje, empatiju i, prije svega, na ljudskost.

Dubrovnik, 26.1.2013.

Oznake: Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Milan Ogrizović, Hasanaginica, Ivan Leo Lemo, Jasna Jukić, Vladimir Posavec Tušek, Slavko Juraga, Milka Podrug Kokotović

Ne vrti se okolo gola golcata ili razotkrivanje političke „elite“

utorak , 08.01.2013.

Georges Feydeau: Ne vrti se okolo gola golcata
redateljica: Maja Šimić
premijera: 14.12.2012.




Proteklih mjeseci, pa i godina, hrvatsko društvo svjedoči političkoj sceni prožetoj sve očitijim, besramnim, oštrim i nemilosrdnim borbama za vlast, kako od lokalne tako sve do državne razine. U kontekstu vremena u kojemu se takozvana politička „elita“ time izravno izruguje društvu u cjelini, u vremenu u kojemu se u politiku češće ulazi zbog svoga vlastitog, a ne zbog općeg interesa, te u konačnici, u vremenu u kojemu politička podobnost nerijetko postaje jedino sredstvo kojim se mogu ostvariti određeni, doduše ne nužno moralno upitni ciljevi, teatar osluškuje i odgovara. Uprizorenjem komedije Ne vrti se okolo gola golcata, koju je 1911. godine napisao jedan od najvećih francuskih komediografa Georges Feydeau, Kazalište Marina Držića na porugu već spomenute političke „elite“ odgovorilo je porugom i to u obliku gotovo jednosatnoga scenskog ostvarenja protkanoga ironijom, alegorijom i bučnom komikom.

Nakon Oca Elvisa Bošnjaka i Zločina na kozjem otoku Uga Bettija, ovo je već treća ovosezonska premijera dubrovačkoga kazališta. Feydeau, kojega se svojedobno često uspoređivalo s najvećim francuskim komediografom Moliereom, u ovoj drami koju je izvorno naslovio Ne hodaj okolo gola, vještim dijalozima razotkriva publici sva ona nemoralna zbivanja koja prožimaju zakulisje svake političke scene. Dramska se radnja odigrava u salonu stanovitog političara Melka koji svojoj ženi Klari predbacuje njezin oskudni način odijevanja, zamjerajući joj što tako razodjevena slobodno šeće po kući i to pred njihovim dvanaestogodišnjim sinom i poslugom. U jeku predizborne kampanje, Melko u svome domu prima gradonačelnika, svoga izravnoga političkog suparnika, koji pak od njega traži stanovite usluge. U borbi za osiguranjem što bolje političke pozicije, Melko je spreman učiniti sve što njegov oponent od njega traži, no zbog nesmotrenog ponašanje svoje žene, duboko strahuje za budućnost vlastite političke karijere.

Kao da virtuozno skrojen Feydeauov tekst isprepleten slojevitim sarkazmom redateljici Maji Šimić nije bio dovoljan kako bi upozorila na mentalitet glavnih protagonista političke scene, pa u želji da isti do kraja i u potpunosti razotkrije, povjerava doajenu dubrovačkoga i hrvatskoga glumišta Miši Martinoviću adaptaciju teksta na dubrovački dijalekt. Lokalizirajući Feydeauov tekst, redateljica s kazališnih dasaka metaforičkim pristupom iznosi svojevrsnu kritiku one društvene skupine koja je sama sebe prozvala „elitom“, a čiji se mentalitet u više od sto godina otkad je djelo napisano očigledno nije promijenio. Štoviše, isti kao da je nastavio metastazirati u svojem beskrupuloznom traganju za moći.

Međutim, angažirani redateljski pristup Maje Šimić ovdje se nije zaustavio. Kako bi političkoj „eliti“ nedvosmisleno poručila kako je razotkrivena, te kako bi istu tu „elitu“ dodatno ismijala, Šimić određenim redateljskim implikacijama namjerno nastoji naglasiti parazitizam glavnih likova, iziskujući od ansambla glumačke studije u kojima se kod likova okarakteriziranima odsustvom stvarnoga moralnog i intelektualnog kredibiliteta potencira mentalitet patoloških boraca za poziciju. Takva redateljska koncepcija pokazala se preteškim zadatkom za Gloriju Šoletić u ulozi Klare. Njezini su glumački pokušaji samo u rijetkim trenucima dopadljivi i to uglavnom zbog duhovitih dosjetki njena lika, a ne zbog vrsnoće njezina glumačkog izričaja. Razlog tome svakako je izrazita doza interpretativne nesigurnosti začinjena velikim brojem „tipfelera“, kojima je u kombinaciji s prenaglašenom glumom svoj lik u potpunosti svela na karikaturu. Istovremeno, spomenuti redateljski zahtjevi Branimira Vidića Fliku nisu sputali u njegovu scenskom izričaju, te je povjerenom mu ulogom Melka uspio ostvariti dopadljiv glumački prinos, jasnoćom svoga izraza vidno iskačući od ostatka ansambla. Boris Matić u ulozi gradonačelnika te Edi Jertec u ulozi lokalnog novinara ostvarili su zadovoljavajući glumački učinak, dok epizodna uloga sluge Lambra kojega igra Hrvoje Sebastijan ne ostavlja dovoljno prostora za ozbiljniju kritičku analizu.

Ne vrti se okolo gola golcata predstava je koja na kazališne daske stiže u trenutku kada je možda najpotrebnija, u trenutku kada borba za pozicije poprima neslućene razmjere, a društvo ostaje po strani kao pasivni promatrač. Kazalište Marina Držića uprizorenjem Feydeauova teksta stoga kritički progovara o ovoj društvenoj anomaliji, razotkrivajući politiku i njene protagoniste, baš kao što Klara svojom odjećom razotkriva sebe. No, kao što se ni Klara svoje obnaženosti nije posramila, pitanje je hoće li je se i politička „elita“ ikada posramiti te čuti povike upućene iz teatra kako je car već odavno gol.

Dubrovnik, 21.12.2012.

Oznake: Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Georges Feydeau, Ne vrti se okolo gola golcata, Maja Šimić

Ljubav kao jedini smisao i svrha čovjekova postojanja

srijeda , 28.11.2012.

Gostovanje splitskog kazališta PlayDrama u Kazalištu Marina Držića

Elvis Bošnjak: Srce veće od ruku
redatelj: Elvis Bošnjak
premijera: 9.10.2012.




U teatar nikad nisam odlazio kao pasivni promatrač. Štoviše, jedan sam od onih koji ga ni ne doživljava mjestom usputne zabave pa čak niti umjetno stvorenim svijetom kojeg pojedinci koriste kako bi se skrili od svoje vlastite stvarnosti i svakodnevice. Baš naprotiv, on me uvijek potiče na razmišljanje o istoj toj stvarnosti koju živimo i koje smo dio. U teatru učim, promatrajući i osluškujući. Osobito volim osluškivati bilo kazališne publike. Volim slušati njegove otkucaje, pratiti njegov ritam i uživati u ljepoti njegova crescenda. Tu i tamo koji uzdah, smijeh, suza ili čak komešanje uz neočekivani popratni komentar ono je što me osobito privlači. Ipak, najviše volim slušati tišinu. Ona mi najizravnije svjedoči o dubokoj usredotočenosti promatrača na scenu, na glumca, na izgovorenu riječ.

Kada se u četvrtak navečer u Kazalištu Marina Držića spustio zastor, nitko od prisutnih nije čuo tu tišinu. Čuo se samo i jedino teški muk. Vidljivo dirnuta porukom o ljubavi kao jedinom smislu ljudskoga postojanja, publika je ostala neko vrijeme sjedati u tišini, dok su snažne poruke dramskoga teksta i dalje odzvanjale kazalištem poput jeke. Nedugo zatim, ta se dugo akumulirana količina pozitivnoga emocionalnog naboja pretočila u gromoglasan pljesak. A sve zbog jednoga gostovanja i izvedbe predstave Srce veće od ruku splitskog kazališta PlayDrama. Ponovno se tako u Dubrovniku igrao jedan tekst možda najintrigantnijeg dramskog pisca suvremene hrvatske književnosti, čovjeka koji je već sa svojim dosadašnjim radom ostavio dubok trag na hrvatskoj književnoj sceni - Elvisa Bošnjaka. Bošnjak se dubrovačkoj publici već prije predstavio kao sjajan pisac, međutim, ovim se gostovanjem potvrdio i kao izniman glumački talent.

Ljubiteljima kazališta i kazališne umjetnosti Bošnjak je otprije poznat po svojem karakterističnom stilskom izričaju i emocionalno nabijenim tekstovima isprepletenim nizom univerzalnih filozofskih pitanja; od onih egzistencijalističkih pa sve do onih etičkih i moralnih. No, njegovo se književno pero nije zaustavilo isključivo na tim pitanjima, već je krenulo i dalje, povezujući egzistencijalističku misao s temom ljubavi kao jedinim smislom i svrhom čovjekova postojanja. Srce veće od ruku poetska je drama koja sadrži upravo netom spomenute teme, a u kojoj autor u središte svoga razmatranja postavlja odnos između dva bračna para i ljubavni četverokut unutar kojega se nalaze. U kontekstu nemogućnosti pronalaska istinske sreće sa svojim partnerom, svaki od njih živi u svojevrsnom imaginarnom svijetu s osobom koju voli i za kojom mu srce žudi, ne primjećujući pri tome kako njihov partner proživljava potpuno ista čuvstva. Iz takve jedne iskrene čežnje za ljubavlju proizlaze vrlo jaki i kompleksni dijalozi, koji u konačnici eskaliraju u iznimno složene komunikacijske forme istovremeno prožete dubokim filozofskim konstatacijama i zaključcima o ljubavi kao jedinom cilju za koji se uvijek isplati i za koju se uvijek treba boriti.

Suradnja između splitskoga glumca i redatelja Trpimira Jurkića i Elvisa Bošnjaka kao autora i jednoga od četvero glumaca rezultirala je uistinu maestralnim umjetničkim ostvarenjem i to u svakoj pojedinačnoj komponenti ove scenske majstorije obogaćene mnoštvom brižno promišljenih detalja zajedno stopljenih u jedinstvenu umjetničku cjelinu, svjedočeći na najizravniji mogući način svu raskoš i ljepotu modernog teatra. Nezahvalno bi stoga bilo izdvajati bilo koji od spomenutih detalja; koreografiju, scenografiju, kostimografiju ili pak svjetlo i ton. Svaki od njih bitno doprinosi formiranju cjeline, pa izuzet od nje same potpuno gubi svoj smisao i scenski identitet. Ipak, scenografsko rješenje Ozrena Bakotića sa stiliziranim crno-bijelim elementima koji u različitim prizorima poprimaju različite oblike korištenja zasigurno spada u jedan od najupečatljivijih scenskih komponenti. Iako je tema fleksibilnosti scenskog prostora uz brzu vizualnu izmjenu scene već često puta viđena u modernom teatru, ovakva inovativna rješenja uvijek znaju značajno doprinijeti ukupnom umjetničkom dojmu i izražajnosti konačnog proizvoda. Što se pak tiče glumačke ekipe, Elvis Bošnjak, Vladimir Posavec Tušek i Petra Kovačić Pavlina svoj su zadatak izveli krajnje uvjerljivo i jasno, osobito u trenutcima interpretacije izrazito zahtjevnih dramskih formulacija, dok je Anastasija Jankovska ostala donekle u svojoj emociji ipak pretjerano naglašena.

U konačnici, uzevši ovoga puta kao srž svoga dramskoga promišljanja ljubav, esenciju života svakoga čovjeka, Elvis Bošnjak se još jednom dokazao kao majstor oblikovanja iznimno složenih psiholoških dijaloga prožetih univerzalnim i uvijek angažiranim mislima, svime onime što čini njegov prepoznatljiv književni stil. Time je još jednom potvrdio svoju književnu zrelost i opravdao visoka očekivanja. No, imam neki osjećaj kako ono najbolje od Elvisa tek dolazi i tome se iskreno veselim. Iako se u isto vrijeme potajno znam upitati može li uopće od ovoga bolje.

Dubrovnik, 22.11.2012.

Oznake: Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Elvis Bošnjak, Srce veće od ruku, Trpimir Jurkić

Univerzalnost Bošnjakove dramske misli

srijeda , 21.11.2012.

Elvis Bošnjak: Otac
redatelj: Joško Juvančić
premijera: 19.10.2012.




Prvi sam se put s jednim Bošnjakovim tekstom susreo tek prošle godine, kada sam u zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella imao priliku pogledati Dolenčićevo uprizorenje njegove drame Nosi nas rijeka. Elvisa Bošnjaka sam tada poznavao isključivo kroz kazališnu i književnu kritiku. Hvaljen i od publike i od kritike, kod mene je uvijek izazivao neki neobičan interes i pažnju. Tako sam znao za sve njegove uspjehe na Marulićevim danima, baš kao i za Nazora kojega je osvojio 2003. godine (upravo za djelo Nosi nas rijeka i ulogu Jerka). Ipak, priznajem, njegovi su me tekstovi spletom različitih okolnosti uvijek nekako zaobilazili. Sve do onog dana kada sam ga upoznao na sceni zagrebačkoga kazališta. Univerzalnost i slojevitost već spomenute drame ukazala mi je na ono što ću poslije uočiti kao jednu od najbitnijih komponenti Bošnjakova shvaćanja teatra i kazališne umjetnosti – temu društvene angažiranosti umjetničkoga djela.

Spomenuta univerzalnost Bošnjakove dramske misli reflektira se i u prvome ovosezonskom premijernom naslovu Kazališta Marina Držića uprizorenome u Teatru Bursi, drami Otac u režiji Joška Juvančića. Riječ je o svojevrsnom psihološkom zatvorskom trileru u čijem je fokusu lik Oca optuženoga zbog dvostrukog čedomorstva i silovanja kćeri, a kojega utjelovljuje Branimir Vidić Flika. Duboko svjestan težine zločina koji je počinio, Otac u zatvoru doživljava preobraćenje. U Bogu pronalazi jedinu utjehu, nadajući se kako će mu On oprostiti teške grijehe njegove prošlosti, kad već društvo neće. Tako se noć prije izlaska na slobodu Otac iz samice vraća u ćeliju, tražeći od zatvorenika s kojima je dijeli nož i to s namjerom da izvrši samoubojstvo. On je itekako svjestan činjenice da će bez obzira što je okajao svoj grijeh, priznao ga i pred Bogom i pred ljudima, te odležao svoju kaznu, zauvijek na svojim leđima nositi težak teret svoje prošlosti, društvo mu nikada više neće vjerovati, niti će mu dati priliku za novi početak. Pokazali su to drugi likovi u komadu, zatvorenici koji su u zatvoru također zbog krvnog delikta. Ni oni Ocu ne dopuštaju biti čovjekom, koji sve što traži jest oprost i novi početak.

Svjedoci smo aktualnoga društveno-povijesnoga trenutka s karakterističnim i sveprisutnim medijskim senzacionalizmom u kojemu se novinski stupci i naslovnice pune crnom kronikom; vremena u kojemu se društvena stvarnost i misao oblikuje senzacionalističkim pristupom s neprovjerenim informacijama; vremena u kojemu mediji bezpoštedno upravljaju ljudskim životima ne mareći za posljedice po pojedinca; vremena u kojemu je dominanta kultura postala kultura trača; i u konačnici, vremena u kojemu se društvo hrani tuđom nevoljom i patnjom, osuđujući čovjeka zbog njegovih grijeha, mana i propusta iz prošlosti, bez obzira što su isti nerijetko teško okajani. Društvo pojedincu nije spremno dati novu priliku, on je za nj zauvijek obilježen svojim krimenom, te je kao takav osuđen i odbačen. Društvo zanima isključivo njegova psiha, motivi, razlozi za nedjelo, dok je interes za njega kao čovjeka svjesnoga svoje pogreške potpuno irelevantan. Još je manje bitna njegova budućnost. U takvom kontekstu iskrivljene i poljuljane društvene stvarnosti, umjetnost reagira na sebi svojstven način i rezultira angažiranim umjetničkim ostvarenjem. Elvis Bošnjak testira društvo tamo gdje je ono najosjetljivije i na zasigurno najekstremniji mogući način, postavljajući u središte svoga dramskoga teksta kršćansku ideju oprosta, koju, kao što sam kaže, suprotstavlja najgorem mogućem zločinu; zločinu pedofilije i čedomorstva.

Odabravši malu scenu Kazališta Marina Držića kao mjesto uprizorenja ovoga napetoga kazališnog komada, Joško Juvančić je zajedno sa scenografijom i kostimografijom Marina Gozze, te glazbom Paole Dražić Zekić, uspio iskoristiti klaustrofobičnost samoga Teatra Bursa i to kako bi kod relativno malog broja gledatelja koji mogu stati u gledalište izazvao stalan osjećaj napetosti, nelagode i straha. U takvom ambijentu, Bošnjakove rečenice i napeti dijalozi odzvanjaju još i jače, pogađajući gledatelja snažno i duboko, čvrsto zadržavajući njegovu pozornost do samoga kraja izvedbe i izazivajući pritom čak i osjećaj empatije prema čovjeku koji ne može oprostiti ni sam sebi. Postavljajući, stoga, duboka etička i filozofska pitanja oprosta, prvi put sam osjetio kako me jedan dramski tekst posredstvom teatra dovodi pred zid izazivajući u meni niz etičkih dilema. Štoviše, u Ocu sam odjednom ugledao čitav niz odbačenih pojedinaca iz naše svakodnevnice, ljudi koji traže novi početak. Koliko će oni još trpjeti osudu okoline i koliko će ih dugo društvo nastaviti bezobzirno gaziti, tražeći kroz njihovu patnju svoju vlastitu nematerijalnu zadovoljštinu? Upitao sam se imaju li takvi obraćenici pravo na oprost. Duboko sam u sebi došao do odgovora. Dao mi ga je teatar, teatar koji bi ovakav trebao biti uvijek; nikako sam sebi svrha, već uvijek univerzalan, suvremen i angažiran, jer jedino kao takav može utjecati na formiranje nekog boljeg društvenog realiteta, realiteta koji svi priželjkujemo, a tako malo činimo da istome i doprinesemo.

Dubrovnik, 16.11.2012.

Oznake: Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Teatar Bursa, Elvis Bošnjak, otac, Joško Juvančić

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.