svijetodstakla
19.02.2007., ponedjeljak
TEŠKE MISLI (II)
|
VRIJEME PAUČINE Raspuklo se Nebo u oblake, Sunce protiv tvoga oka zrije, Iza čela svjetlost razgara se u nepoznat izvor za lutanje. Ko zna ko se u vatrenom grotlu još komeša pred dugo ćutanje I kome će ako tebi neće usred zjena udomiti zmije? I šta imaš što je iza kosti tvoje glave meteor nastanjen? Sve što misli po kazni je došlo do posjeda pulseva od Sunca, A i ono, nekom ukradeno, samo ne zna zašto svjetlom bunca Lutajući po Kumovoj Slami kao pacov u oboru ranjen. Sve što imaš od Sunca u glavi samo kroz dva oka isijava Prigušenom dugom u oblaku uzavrele misli pritajene. Procjeđuješ kroz zjene u javu mršav dio Vječnosti što spava U lobanji kao u zatvoru, kako liči slici i prilici Onog što je Vječnost ukotvio iza svoje svemoguće sjene. Tu gdje bismo, iznići će trnje, da odmore pauci i svici... |
- 08:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Moj blog je izraz želje da svoje slobodno vrijeme popunim svrsishodnim djelovanjem, da se istrgnem iz režiranih i trivijalnih dokolica i da svojoj mašti dam na volju, da pišem kako znam da volim i da volim kako znam da pišem.
PREPUŠTANJE TUPOSTI
Suviše dugo čekam izlječenje od tuposti mukle u životu tvrdom, a opet ponekad poželim mučenje pred nekom u mozgu složenom utvrdom. Ni um praotaca nije više kletva, nalazim se skrušen u vakuumu nekom. Zbunjuje me odveć istorijska sjetva, ovo vrijeme smijeha rođeno lelekom. Možda neću smoći jake krvi tijelu da dovršim sukob sa svojom tjeskobom. Doka ameba bivam u povijesnom ždrijelu, već me neke sile vjenčavaju s grobom. I sam, eto tako, dodvorih se smrti, uzalud željom izmičem starenju. Sve se zaokruži uz neki uzdah škrti i bespomoćno daje raznošenju. Pred nekom u mozgu složenom utvrdom ponekad opet poželim mučenje. Od tuposti mukle u životu tvrdom suviše dugo čekam izlječenje. Zagreb- Tuškanac 22. maja 1979. godine |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||