Jesam li dotakla dno ili mogu i niže ?
Niže ne može… ili može ? Je li to moje dno, onaj moj maksimum do kuda mogu ići sama sa sobom ili je to samo stanica na kojoj sam stala ne bih li uzela dah i zaronila još dublje ? Za mene više nema zraka, ne trebam ga niti ga zaslužujem. Najviše mi je žao osoba koje su tu uz mene i pomažu mi disati, jer upravo njih na kraju najviše povrijedim. Cijelo vrijeme glumim da sam jaka i cijelo se vrijeme trudim prikazati u prejakom svijetlu kako ne bih otkrila svoje stvarno emocionalno stanje, kojeg više niti nemam. Poput dijela tijela koje primi toliko udaraca da otupi i više ništa ne osjeća... Takva je upravo moja duša i moje srce... barem ono što je ostalo od njih.
Kad prije spavanja zatvorim oči, vidim sebe kako ležim na podu, nepomična, ostavljena, a svijetlo koje me obasjava sa prozora lagano se mrači. Budim se usred noći i nalazim mokar jastuk... Kada će to sve prestati ? Kada će doći vrijeme kada ću se probuditi bez ikakvih problema, bez podočnjaka i bez te velike rupe u grudima ? Koliko god pokušavala tu rupu na kratko sakriti, uvijek ju otkrijem kad se nađem sama. Gledam u nju, ona gleda u mene – tko će u koga upasti ?
Žudim za nečime što mi je nedostižno, a odbijam ono što me želi. Razlog kojeg vidim, ali ne želim priznati jest – strah. Bojim se toga dobroga i ne želim to vidjeti, jer duboko u sebi znam da to ne zaslužujem. Trčim za nečime što mene niti ne vidi... to shvaćam kao svoju kaznu, kao nešto što je tako određeno kako bih uvijek znala gdje mi je mjesto i gdje pripadam – a to je nigdje. Zaista sam u potpunosti izgubila vjeru u sve, a možda ponajviše u samu sebe. Znači li ona slika mene kako ležim nepomična u mraku da za mene nikad neće svanuti svijetlo i da nikad neće doći netko tko će me podignuti i poljupcem probuditi iz mog vječitog sna ?
Zapjevala mi je i mahnula zbogom zauvijek
Ležala sam u krevetu jednog poslijepodneva. Kiša je padala, vjetar puhao, usred bijelog dana sve se smračilo i povuklo u sebe. Dok sam ležala ispod pokrivača iščekivajući bar desetak minuta sna, začula sam melodiju... Melodiju svog djetinjstva. Kao mala imala sam jednu bebu koja je tu melodiju svirala kad god bih ju stisnula i koja je bila uvijek uz mene. Tu sam istu lutku bila izgubila i nikad ju više našla nisam. Preboljela sam to, no ta je melodija uvijek bila u nekom kutku mene. Sad mi se ponovno obratila. Potaknula me na razmišljanje o tome kako je ono bezbrižno razdoblje samo preletilo pored mene, nikad ne otkrivši mi pravi razlog zašto to nije moglo zauvijek ostati tako. Sada kad znam odgovor zahvalna sam toj melodiji što me je još jednom posjetila i na kratko se ponovno sjedinila sa mnom. Bila je kraj mene par minuta, a nestala je pojavom moje prve suze. Znači li to da me nije htjela zapamtiti takvu jer sam uvijek bila drugačija nego što sam sada ? Ili je jednostavno smatrala da je to nešto što moram riješiti sama kao zrelija osoba ? No jednom znam - moja su joj vrata uvijek otvorena i moj je dom uvijek spreman ponovno ju primiti.
She had some trouble with herself
He was always there to help her
She always belonged to someone else
I drove for miles and miles
And wound up at your door
I've had you so many times but somehow
I want more
I don't mind spending everyday
Out on your corner in the pouring rain
Look for the girl with the broken smile
Ask her if she wants to stay awhile
And she will be loved
And she will be loved
Tap on my window, knock on my door
I want to make you feel beautiful
I know I tend to get so insecure
It doesn't matter anymore
It's not always rainbows and butterflies
It's compromise that moves us along
My heart is full and my door's always open
You can come anytime you want
I don't mind spending everyday
Out on your corner in the pouring rain
Look for the girl with the broken smile
Ask her if she wants to stay a while
And she will be loved
And she will be loved
And she will be loved
And she will be loved
I know where you hide
Alone in your car
Know all of the things that make you who you are
I know that goodbye means nothing at all
Comes back and begs me to catch her every time she falls
Tap on my window, knock on my door
I want to make you feel beautiful
I don't mind spending every day
Out on your corner in the pouring rain
Look for the girl with the broken smile
Ask her if she wants to stay a while
And she will be loved
And she will be loved
And she will be loved
And she will be loved
Please don't try so hard to say goodbye
Please don't try so hard to say goodbye
I don't mind spending everyday
Out on your corner in the pouring rain
Please don't try so hard to say goodbye
