Voyager-nova generacija

subota, 06.10.2018.

Raspad Jugoslavije

O raspadu Jugoslavije bi se moglo danima pisati iz raznih uglova. Ja sam zastao čak sam se ulijenio i mislio više ne pisati ali evo pokušat ću malo oživiti blog. Treba sagledati i unutrašnju i vanjsku situaciju. 20 stoljeće je bilo američko stoljeće i praktički su osim komunističkog bloka vladari SAD vladali ostatkom svijeta. Posebna je tema tko upravlja SAD-om. Ne bih ulazio u tu temu ali ukratko tko upravlja novcem on upravlja i svijetom. Iza dolara stoji FED Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u, koje su osnovale privatne banke čiji su vlasnici praktički ljudi koji vladaju svijetom. Jedna obitelj od tih vladara su i Rockeffeleri. Dolar je nametnut kao sredstvo kupnje nafte preko OPEC-a. Na taj način ako netko želi kupiti naftu mora imati dolare, a dolare tiska FED. Kad su pojedini vladari pokušali se prebaciti na neku drugu valutu neslavno su završili ( Gadaffi, Husein ). Ali vratimo se mi na kraj osamdesetih kada se hladni rat bliži svome kraju, niske cijene nafte umjetno stvorene poticajem američke administracije osamdesetih pridonijele su raspadu SSSR-a, prazne police prodavaonica i pad standarda urušile su sustav temeljen na planskoj privredi i slijedi pljačka društvenog vlasništva, i ostaje jedina velesila SAD, sa slabom Rusijom i mnoštvo oligarha po naški tajkuna. Vodeći krugovi Washingtona i Londona pripremili su poseban scenarij za Balkan.

Postojala je opasnost da ujedinjena Njemačka na čelu EZ postane jaki globalni igrač konkurencija SAD-u. Njemačka je stala u obranu Slovenije i Hrvatske koja je proživljavala nesmiljenu agresiju Miloševićeve JNA za što je imala otvorenu podršku SAD preko Jamesa Bakera. Britanija i Francuska su također podržavali velikosrpsku agresiju u strahu od jačanja njemačkog utjecaja na Balkanu a posebno u samoj EZ. Bushevi savjetnici Kissinger ( neslužbeno) i Lawrence Eagleburger ( službeno ) nikako nisu željeli jaku Njemačku. Kad je došao na vlast Bill Clinton njegova vlada je izvršila pritisak na Izetbegovića da ne potpiše mirovni sporazum 1993 postignut u dogovoru sa europskim zemljama. Potaknut je rat Hrvata i Muslimana koji se od 1993 službeno nazivaju Bošnjacima. Sve da bi kasnije amerikanci došli kao spasitelji instalirali NATO i dali odgovor da je NATO potreban i nakon raspada Varšavskog pakta. Kasnije je i Jugoslavija bombardirana i Srbima oteto Kosovo radi širenja NATO-a i geostrateškog američkog cilja sprečavanja Rusije izlaska na Sredozemno more te uz primanje Bugarske i Rumunjske u NATO da se preuzme kontrola nad naftom u Kaspijskom jezeru.

Glavni glumci koji su početkom devedesetih godina igrali lord Carrington, Cyrus Vance i Lawrence Eagleburger su djelovali po scenariju koji je napisan u uredu bivšeg američkog ministra vanjskih poslova Henrya Kissingera. Lord Carrington je preko ministra Hurd-a djelovao. On je Srbiju držao prirodnim nasljednikom Jugoslavije i ona je trebala biti protuteža Njemačkoj na Balkanu. Britanska vlada je potaknula uvođenje embarga na uvoz oružja u bivšu Jugoslaviju. To je bilo jako cinično jer je JNA treća vonja sila u Europi a preuzela je i oružje TO Hrvatske i BIH. A uz to se u ljeto 1991 Hurd jako usprotivio mirovnim snagama kad se još moglo spriječiti krvoproliće. Kasnije su britanska i američka tajna služba u BIH i Kosovo omogućavali uvoz đihadista kako bi pojačali krvoproliće, ne želeći završiti rat.

Henry Kissinger je 1982 osnovao vrlo moćnu savjetodavno političku tvrtku Kissinger Associates čije je osnivanje financirala investicijska banka s Wall Streeta Goldman Sachs. Ta tvrtka je privatno gnijezdo američke tajne službe i moćna organizacija za prljave trikove. Među suradnicima tvrtke je bio i bivši američki veleposlanik u Beogradu i kasnije ministar vanjskih poslova Lawrence Eagleburger. 1984 je postao predsjednik tvrtke. Dok je bio veleposlanik u Beogradu razvio je prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem tadašnjim direktorom Beobanke. Kad je postao predsjednik tvrtke poslove je proširio na Srbiju i sa Miloševićem organizirao operaciju Yugo. To je automobil koji se izvozio u SAD. A u biti je bilo pokriće za američke poslove u Libiji i Iraku koji su išle preko Miloševića. Lawrence Eagleburger je kasnije postao glavni savjetnik Busha za Jugoslaviju. Crvena zastava je prodavala oružje Iraku i Libiji na poticaj kompanije, jer cilj SAD je bio rat na bliskom istoku kao i kasnije na Balkanu. Sadam Husein je tada smatrao SAD svojim prijateljem kao i Slobodan Milošević. Kasnije su ih obojicu odbacili kad su odigrali svoju rolu.

Milošević je osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom Požarevcu, gdje je odrastao s majkom i rođenim bratom. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, 1964. godine. Prvo zaposlenje mu je bila dužnost rukovodioca za informiranje Skupštine grada Beograda. No, krajem 1960-ih godina počinje uspon u njegovoj karijeri kada je imenovan za zamjenika generalnog direktora beogradske firme "Tehnogas", na čijem je čelu tada bio njegov prijatelj Ivan Stambolić. Godine 1973., Milošević postaje generalni direktor "Tehnogasa". Na toj dužnosti bio je do 1978. godine, kada je izabran za direktora "Beobanke" (neko je vrijeme bio i predstavnikom "Beobanke" u New Yorku).

Politički je uspon počeo ranih osamdesetih, kao prijatelj Ivana Stambolića, tada visokog srbijanskog partijskog funkcionera. Najprije je 1983. godine postao član Predsjedništva CK Saveza komunista Srbije, a u tom periodu obnašao je i dužnost predsjednika Općinskog komiteta Saveza komunista beogradske općine Stari Grad. U proljeće 1984. godine, Milošević (uz Stambolićevu potporu) biva izabranim za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, i tada počinje njegov ozbiljan uspon u politici. Pošto je u njega imao veliko povjerenje, u zimu 1986. godine Stambolić je podupro Miloševića u izboru za predsjednika Saveza komunista Srbije. No, u jesen 1987. godine, Milošević se okreće protiv svoga dugogodišnjeg prijatelja Ivana Stambolića i zbacuje ga s vlasti.
Njegov uspon počinje rujna 1987. godine, kad je na jednoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije njegova frakcija odnijela prevagu nad do tada vladajućom frakcijom okupljenom oko Ivana Stambolića, tadašnjeg predsjednika Srbije. Osiguravši kontrolu nad partijom — što je u to vrijeme donosilo i kontrolu nad državnim aparatom i najvažnijim medijima u Srbiji — Milošević je zatim vodi novim putem, određuje joj nove ciljeve.
Pod njegovim rukovodstvom, komunisti se okreću obrani interesa srpskog naroda, posebno Srba koji žive van uže teritorije Republike Srbije. Mediji pod njihovom kontrolom počinju da zasipaju javnost dramatičnim izvještajima o navodnim primjerima pritisaka, progona i zlostavljanja čije su žrtve Srbi na Kosovu, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a vinovnici njihovi susjedi Albanci, Hrvati ili Muslimani. To se povezuje sa stradanjem Srba u prošlosti, posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata, o kome se ranije — dok je Tito bio živ — navodno šutalo, da bi se održala idilična slika “bratstva i jedinstva” jugoslavenskih naroda. Sad srpski komunisti na poziv Miloševića otkrivaju i obznanjuju da je ta slika bila lažna i da je ona stvorena guranjem u zaborav prave istine o razmjerima “mržnje prema Srbima”, “srpske golgote”, “genocida nad Srbima”, o protjerivanju srpskog naroda “sa vjekovnih ognjišta”, odnosno sa njihovog “duhovnog i etničkog prostora”, o “zatiranju srpskih korijena”, o skrnavljenju i rušenju “srpskih svetinja” i “srpskih grobova”. To su neki od izraza koji daju ton novom diskursu srpskih komunista okupljenih oko Miloševića i medija u njihovoj službi. U stvari, put kojim je Milošević poveo srpske komuniste i jezik kojim su oni, našavši se na tom putu, progovorili, nisu predstavljali nikakvu novost. U vrijeme kad je Milošević preuzeo vlast u Srbiji, taj put je već bio trasiran i taj jezik je već bio stvoren. O nekadašnjim i sadašnjim progonima i stradanjima Srba i o dužnosti da se oni zaštite uveliko se govorilo i to s mnogo jezivih detalja i potresnih slika. Ali to su radili protivnici komunističkog režima u Srbiji, među njima i bivši “razočarani” komunisti, iz redova nacionalistički orijentirane inteligencije i svećenici SPC. Novo je bilo samo to što se sada na putu obrane “ugroženog srpstva” i u službenom jeziku te obrane našao i Milošević sa svojom partijom. Graditelji tog puta i jezika oduševljeno su ga dočekali. Srpski nacionalizam, koji tijekom Brozove vladavine nije imao šanse (a ni prevelikih ambicija) da se razmaše, potpaljen fitiljem albanske iredentističke pobune izuzetno je brzo nabujao, hranjen i ideološko-politički usmjeravan srpskom nacionalno-intelektualnom elitom u kojoj su dominirali Dobrica Ćosić, Smilja Avramov, Kosta Mihailović, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, kao i drugi pisci, ekonomisti, povjesničari-članovi Udruženja književnika Srbije i Srpske akademije nauka i umetnosti. Istodobno su se pojavili i populističke masovne demonstracije, jasno obilježene srpskom nacionalnom ikonografijom.
Memorandum SANU je dokument koji je stvorila Srpska akademija znanosti i umjetnosti - SANU kao strateški program srpske inteligencije. Memorandum SANU je odredio smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije - jasno progovarajući o mogućnosti da se ta državna zajednica raspadne i o potrebi da se Srbi odlučno pripreme za takvu situaciju. Ovaj dokument bio je objavljen u javnosti preko novina "Večernje novosti" u dva nastavka 24. i 25. rujna 1986
Memorandum SANU rehabilitira sadržaje predjugosavenskih srpskih politika iz vremena kada se težilo ostvarenju projekta Velike Srbije. U jednom moderniziranom obliku, on ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa ("Načertanije","Srbi svi i svuda", "Homogena Srbija"...):
· granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, jer prema memorandumu Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku,
· ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda na području SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi,
· jačanje protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci),
· potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda.
Memorandum stavlja srbijanskoj i jugoslavenskoj javnosti pred oči imanentnu mogućnost raspada SFR Jugoslavije i potrebu da se Srbi za takvu mogućnost odlučno pripreme: "Zastoj u razvoju društva, ekonomske teškoće, narasle društvene napetosti i otvoreni međunarodni sukobi, izazivaju duboku zabrinutost u našoj zemlji. Teška kriza je zahvatila ne samo politički i privredni sistem već i celokupni javni poredak zemlje... Objektivno ispitivanje jugoslovenske stvarnosti dopušta mogućnost da se sadašnja kriza završi socijalnim potresima sa nesagledivim posledicama, ne isključujući ni tako katastrofalan ishod kao što je raspad jugoslovenske državne zajednice... Postojeće depresivno stanje srpskog naroda, sa sve žešćim ispoljavanjima i srbofobije u nekom sredinama, pogoduje oživljavanju i sve drastičnijem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda i reagovanima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna... Jugoslavija je sa Ustavom iz 1974. godine postala labava državna zajednica u kojoj se razmišlja i o drugim alternativama, a ne samo jugoslovenskoj, kao što pokazuju skorašnje izjave slovenačkih javnih poslenika i raniji stavovi makedonskih političara. Ovakva razmišljanja i temeljno izvršena dezintegracija navode na pomisao da Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastočavanja. Srpski narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj neizvesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogućnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim težnjama i namerama. Srbija bi se u tom slučaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes..." (1. dio Memoranduma).

Prikazujući trenutačno krizno stanje SFR Jugoslavije kao zemlje koja dugi niz godina i vidno zaostaje za drugima u svijetu i u kojoj postoje jasne dezintegrativne tendencije (što je sve bilo u jednakoj mjeri točno, koliko i u suprotnosti sa službenom jugoslavenskom propagandom), Memorandum stavlja veliki naglasak na tobožnju neravnopravnost srpskog naroda u Jugoslaviji, te se iznosi da je "srpski narod u Hrvatskoj izložen rafiniranoj i delotvornoj asimilacionoj politici. Sastavni deo politike je zabrana svih srpskih udruženja i kulturnih ustanova u Hrvatskoj, koja su imala bogatu tradiciju iz vremena Austro-Ugarske i međuratne Jugoslavije, zatim nametanja službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oličavajući time nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog područja, što doprinosi slabljenju veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima... Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronađu, posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj već i po čitavu Jugoslaviju. " (8. dio Memoranduma)

Rješenja su sastavljači Memoranduma tražili u srpskim strategijama iz predugoslavenske prošlosti: "Demokratska građanska tradicija, za koju se Srbija borila i izborila u devetnaestom veku zbog uskogrudosti i neobjektivnosti zvanične istoriografije ostala je sve donedavno potpuno u senci srpskog socijalističkog pokreta. Time je istorijska slika pravnih, kulturnih i državničkih doprinosa Srbije građanskog društva toliko osiromašena i sužena da tako izobličena nije nikome mogla da posluži kao duhovna i moralna potpora ili kao oslonac za očuvanje i obnovu istorijske samosvesti. Čestiti i hrabri oslobodilački napori bosanskohercegovačkih Srba i čitave jugoslovenske omladine, kojoj je pripadala i Mlada Bosna, doživeli su sličnu sudbinu i pred istorijom bili potisnuti u drugi plan doprinosa klasne ideologije čiji su nosioci i tvorci bili austromarksisti kao osvedočeni protivnici nacionalnih oslobodilačkih pokreta." (9. dio Memoranduma)

U takvom je ozračju Slobodan Milošević došao na vlast. Dana 24. travnja 1987. godine, Milošević posjećuje Kosovo Polje gdje se susreo s lokalnim Srbima. Oni su se žalili da ih većinski Albanci teroriziraju. Tijekom njegova razgovora sa Srbima i lokalnim komunističkim funkcionarima, više tisuća Srba okupilo se ispred zgrade i počelo je kamenovati, zahtijevajući susret sa Miloševićem. Dolazi do sukoba mase sa milicijom, i Milošević staje na stranu naroda rekavši "Niko ne sme da vas bije". Ova događanja izazvala su rascjep u državnom vrhu Srbije. Milošević se okreće protiv svoga dugogodišnjega mentora Ivana Stambolića i njegova bliska suradnika Dragiše Pavlovića (u to vrijeme čelnika beogradskih komunista). Pavlović je najoštrije kritizirao Miloševićevu politiku prema Kosovu, smatrajući da ona raspiruje srpski nacionalizam. Milošević stoga organizira Osmu sjednicu Centralnog komiteta SK Srbije, 23. rujna, na kojoj je Pavlović uvjerljivom većinom smijenjen sa svih dužnosti. Samo tri mjeseca kasnije, 14. prosinca, i Ivan Stambolić smijenjen je sa dužnosti predsjednika Srbije. Krajem 1987. Milošević uspijeva ukloniti gotovo sve protivnike u državnom i partijskom vrhu Srbije, te uskoro, nizom poteza uspostavlja samovlast u Srbiji.

Ljeto i jesen 1988. godine u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji obilježili su masovni prosvjedi Srba i Crnogoraca u socijalističkim republikama Srbiji i Crnoj Gori. Njihova svrha bila je rušenje postojećeg stanja u Srbiji, odnosno ograničavanja autonomija pokrajinama Kosovu i Vojvodini. Te su prosvjede već suvremenici nazivali „događanjima naroda“, „mitinzima istine“ ili „antibirokratskom revolucijom“. Premda je 14. rujna 1988. na sjednici Predsjedništva SFRJ proširenoj s čelnicima republika i pokrajina traženo da se mitinzi ne potiču u drugim republikama i pokrajinama, to se nije dogodilo.
Pod pritiskom mase okupljene na mitingu u Novom Sadu 6. listopada 1988. godine, rukovodstvo Vojvodine, koje se do tada suprotstavlja Miloševićevom planu da značajno ukine autonomiju Pokrajine, prisiljeno je na ostavku. Na isti način, pomoću serije mitinga, Miloševićeve pristalice izvele su “antibirokratsku revoluciju” i u Crnoj Gori. Prvi takav miting u ovoj republici održan je u Titogradu (Podgorici) 7. i 8. listopada 1988, a posljednji u istom gradu 10. siječnja 1989. Dan poslije tog posljednjeg mitinga, tadašnji čelnici Crne Gore bili su prisiljeni da podnesu ostavke na svoje funkcije.

Posebno mjesto u povijesti “događanja naroda” i uspona na vlast Slobodana Miloševića imala je proslava 600. godišnjice bitke na Kosovu, povijesnog događaja od najvećeg simboličnog značaja za oblikovanje srpskog nacionalnog identiteta u XIX stoljeću. To je za novog srpskog lidera bila prilika da sebe i svoju politiku poveže s tim važnim datumom srpske povijesti, da proslavu jubileja Kosovske bitke pretvori u ritual vlastitog ustoličenja u ulogu davno očekivanog novog srpskog vođe koji će biti dostojan čuvar zavjeta koje su, prema legendi, ostavili preci pali u ovoj slavnoj bici. Proslava je održana na samom mjestu bitke, pred više od milijun ljudi, kojima je Milošević održao kasnije često citirani govor o Srbiji u bitkama i pred bitkama, ne isključujući i one oružane.

Najvažniji učinak „događanja naroda“ bilo je rušenje jugoslavenskog federalizma, odnosno ustavne konstrukcije postavljene s Ustavom SFRJ iz 1974. Osnovna značajka te konstrukcije bilo je držanje pod nadzorom srpskog unitarizma i hrvatskog separatizma koje je Savez komunista Jugoslavije držao najopasnijima za Jugoslaviju. Rješenje su bile dvije autonomne pokrajine unutar SR Srbije, a koje su postale element federalnog ustroja, zatim definiranje SRH i kao države srpskog naroda – premda je ona bila nacionalna država hrvatskog naroda – i priznavanje Muslimana narodom što je od Bosne i Hercegovine napravilo Jugoslaviju u malom. Na taj način stvoren je međuovisni sustav „osigurača“ koji su držali Jugoslaviju na okupu.
Sredinom 1980-ih, govor mržnje u srpskim medijima koncentrira se na Albance. Uz albansko ime su od sredine 1980-ih korištene riječi “genocid”, “zulum”, “razbojništvo”, “silovanje”, čime je spominjanje Albanaca i u privatnom govoru steklo negativnu konotaciju. 1985. godine je objavljena Knjiga o Kosovu srpskog povjesničara Dimitrija Bogdanovića čija je osnovna teza da Albanci provode “planski genocid” nad Srbima, a odlikuje je negativni naboj prema Albancima. 1986. godine je objavljen utjecajni Memorandum SANU, koji demonstracije Albanaca na Kosovu 1981. godine naziva „neofašističkom agresijom“i navodi da se na Kosovu i Metohiji provodi „fizički, politički, pravni i kulturni genocid nad srpskim stanovništvom“. Ovaj Memorandum je stručna komisija Ujedinjenih naroda nekoliko godina kasnije ocijenila kao „sredstvo širenja antialbanskih osjećaja“.
Nakon što je tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Slobodan Milošević masovnim prosvjedima srušio pokrajinske vlasti Vojvodine i republičke vlasti Crne Gore, na njihovo mjesto postavivši svoje pristaše, započeo je pritiske na rukovodstvo Kosova. Početkom 1989. godine najavljene promjene srbijanskog ustava izazvale su generalni štrajk albanskih rudara u rudniku Stari Trg kod Prištine. Milošević je otišao na Kosovo, ali njegov govor nije uvjerio Albance da prekinu štrajk. 27. veljače, slovenski državni vrh, na čelu sa Milanom Kučanom, dao je podršku kosovskim rudarima u njihovom štrajku. Sljedećeg dana, 28. veljače, u Beogradu je pred saveznom skupštinom demonstriralo više stotina tisuća ljudi, tražeći hitno rješavanje situacije na Kosovu. Istog dana, 28. veljače, Predsjedništvo SFRJ odobrava upotrebu vojske i uvodi izvanredno stanje na Kosovu. Nakon toga, specijalne snage srpske policije upale su u rudarska okna i ugušile štrajk albanskih rudara. Uhićeno je na stotine osoba, a pokrajinsko rukovodstvo je smijenjeno. 23. ožujka 1989. godine kosovski parlament usvaja ustavne amandmane. Kosovo gubi dotadašnju široku autonomiju i ponovo dobiva Metohija u nazivu.

Tako je Milošević srušio Jugoslaviju i više nije bilo šanse za mir, osim ako on ne postane lider cijele Jugoslavije. To je bio mali državni udar jer je preuzeo većinu u predsjedništvu poništio Ustav iz 1974. U Hrvatskoj je vladala šutnja nije bilo lidera, jedino su se Slovenci usprotivili. 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije održan je od 20. do 22. siječnja 1990. godine, u beogradskom centru "Sava". U kongresu su sudjelovali izaslanici iz svih tadašnjih jugoslavenskih republika i pokrajina, kao i partijsko izaslanstvo JNA. Tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SKJ bio je Milan Pančevski iz SR Makedonije.
Na kongresu su se ponajprije sukobili srpsko i slovensko izaslanstvo. Prvi su se zalagali za uvođenje sustava „jedan čovek - jedan glas“, tj. za unitarnu Jugoslaviju. Slovenci su, međutim, predlagali konfederaliziranje partije i države. Bit njihovih prijedloga bila je u tome da se uvede politički pluralizam, koji je u stvarnosti zapravo već i postojao, jer su u Sloveniji već bili održani izbori za slovenskog predstavnika u saveznom Predsjedništvu, a u Hrvatskoj i Sloveniji bile su u tijeku pripreme za prve višestranačke izbore za Hrvatski sabor i Skupštinu Slovenije. Potom su zahtijevali da se izbaci iz zakonodavstva odredba o takozvanom verbalnom deliktu, da se zabrani mučenje političkih zatvorenika, kao i politička suđenja. Također su tražili da veze između saveznih jedinica budu drugačije i da sve savezne jedinice budu autonomne i da nadglasavanje postane nemoguće. Svi prijedlozi slovenskog izaslanstva, koje je predvodio Milan Kučan, bili su odbijeni. Istovremeno, srpski su prijedlozi prihvaćani većinom glasova.
Poslije dva dana rada i oštrih verbalnih sukoba, izaslanstvo Slovenskih komunista napustilo je 22. siječnja navečer kongresnu dvoranu centra "Sava", praćeni pljeskom srpskih predstavnika. Na poticaj Slobodana Langa, Ivica Račan koji je bio na čelu hrvatskog izaslanstva prišao je govornici i izjavljuje "da mi (izaslanstvo SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca" te nakon toga i hrvatsko izaslanstvo napušta Kongres.
Odmah nakon toga, vođa srpske delegacije, Slobodan Milošević, predložio je da kongres nastavi rad, da se uspostavi novi kvorum koji će kongresu omogućiti donošenje odluka, te da se prijeđe na glasovanje. Tada su i hrvatski izaslanici odlučili napustiti kongres. Taj je događaj označio kraj vladavine SKJ.
Nakon što su se hrvatskom stavu pridružila i izaslanstva Makedonije i Bosne i Hercegovine, predsjedatelj kongresa Momir Bulatović odredio je 22. siječnja u 22,45 sati stanku od petnaest minuta, no do nastavka rada kongresa u pravom smislu nije nikada došlo. Time je, nakon 45 godina, prekinuta vladavina SKJ. Ovaj događaj bio je jedan od ključnih u raspadu SFRJ.
Bez izaslanstava iz Slovenije, Hrvatske i Makedonije kongres je zaključen 30. svibnja 1990., no upravo zbog njegova okrnjena sastava nije moguće govoriti o legitimnom nastavku kongresa.

Hrvatska i Slovenija su prve prihvatile demokraciju i izbore, Milošević je izmanipulirao svoj narod učvršćujući svoju vlast odgađajući izbore i potičući velikosrpsku politiku, iako on nije nacionalist već pragmmatik koristio je i socijalizam i komunizam i nacionalizam za ostanak na vlasti. Neformalnim državnim udarom krajem osamdesetih je počeo čistiti kadar u JNA i sve pripremio za rat koji je planirao.

06.10.2018. u 23:16 • 20 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.09.2017.

Poslije Tita Tito

Drug Tito je bio doživotni predsjednik SFRJ. Da bi SFRJ opstala na ravnopravnim osnovama, a da ne bi nijedan narod ili pojedinac bio iznad drugih, napravljen je novi Ustav 1974 godine. Jedino je Tito imao uloga kulta Boga. Ustavom se narodima i republikama daje formalna ravnopravnost, Muslimani se imaju pravo zvati nacijom. Ustav je proglašen na sjednici Vijeća naroda Savezne skupštine. Uveden je konsenzus republika i pokrajina prilikom odlučivanja, uključujući i promjenu ustava. Legalizirano je pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje. Usvajanju Ustava prethodili su značajni politički događaji koji su se dogodili nekoliko godina ranije, a koji su označili početak federalizacije zemlje. U ljeto 1966. godine na Brijunskom plenumu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) smjenjen je sa svih funkcija Aleksandar Ranković, dotad jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita. Ranković je bio protivnik federalizacije zemlje. Nakon smjene Rankovića je ojačala partijska struja liberala SKJ koju je predvodio Edvard Kardelj, a koji su bili za daljnje jačanje samoupravljanja i tržišta, smanjenje uloge centralne države i za veću federalizaciju države. Ustavnim amandmanima iz 1968. i 1971. na Ustav Jugoslavije iz 1963. godine, to je djelomično i napravljeno. 1971. uvedeno je Predsjedništvo SFRJ kao kolektivni organ rukovođenja. Zahtjevi za što većom republičkom samostalnošću posebno su bili izraženi u SR Hrvatskoj gdje je tokom Hrvatskog proljeća tražena veća financijska i politička samostalnost. Nakon što je osobno intervenirao u rješavanju hrvatske krize 1971., tako što je smjenio dotadašnje rukovodstvo, Tito se postepeno povukao iz unutrašnjeg političkog života. U jesen 1972, smjenjeno je i rukovodstvo SR Srbije, a izvršene su smjene i u rukovodstvima SR Slovenije i SR Makedonije. Nakon ustavnih amandmana iz 1972. godine, došlo se do zaključka da zemlji treba novi Ustav. Idejni kreator ustava bio je Kardelj koji je od 1970. godine bio je predsjednik Koordinacione komisije svih vijeća Savezne skupštine za ustavna pitanja. Njegova komisija je izradila ustavne amandmane 1971., a zatim pripremila novi Ustav Jugoslavije. SKJ je nakon velikih političkih potresa; Studentskih demonstracija 1968., Demonstracija na Kosovu 1968., Hrvatskog proljeća 1970. i brojnih štrajkova po poduzećima, bio svjestan da mora nešto poduzeti, te je izlaz ponovno nađen u daljnjem jačanju samoupravljanja.

Po Ustavu su republike definirane kao države i samoupravne zajednice. Odluke u Skupštini SFR Jugoslavije mogle su biti donešene jedino konsenzualno, jer je svaka republika i pokrajina mogla uložiti veto ukoliko joj prijedlog nekog zakona nije bio po volji. Ustavom je preoblikovana Skupštini SFR Jugoslavije kao najviši izraz samoupravnog sistema. Ustav je propisao složeni izborni postupak za to tijelo, on je kretao od lokalnih organizacija udruženog rada i političkih organizacija (SKJ, SSRNJ, SSOJ, SSJ, SUBNOR). Među njima su se birali članovi općinskih skupština, nakon tog su one među svojim članovima birali članove pokrajinskih i republičkih skupština, a koje su na kraju između svojih članova birali delegate za dva doma Savezne skupštine; Savezno vijeće, te Vijeće republika i pokrajina. Kao i prethodni Ustav iz 1974. pokušao je poboljšati ravnotežu između ekonomske i etničke raznolikosti s jedne strane, te komunistički ideal društvenog jedinstva s druge strane.
Josip Broz Tito proglašen je doživotnim predsjednikom i Vrhovnim komandantom, te je formirano Predsjedništvo SFRJ kao kolektivni organ upravljanja. Prvi put je u najvišem pravnom aktu države navedeno da SFR Jugoslavija ima himnu. Uveden je društveni pravobranioc samoupravljanja kao samostalni organ koji je pokretao postupak za zaštitu samoupravnih prava radnih ljudi i društvene svojine.
Novi Ustav je smanjio broj članova Predsjedništva sa 23 na 9 članova, po jednog iz svake republike i pokrajine, te predsjednika SKJ (koji je imao položaj ex-officio). Na taj način je SKJ pokušala osigurati svoju ulogu u vođenju nacionalne politike kroz automatsko uključivanje predsjednika SKJ u državno Predsjedništvo. Ono je mehanizmima dogovora i konsenzusa trebalo osigurati opstanak i funkcioniranje višenacionalne Jugoslavije i nakon Titove smrti. Novi ustav dodatno je proširio zaštitu individualnih prava i sudski postupak, uz ogradu da se te slobode ne smiju koristiti za rušenje društvenog sistema. SAP Kosovo i SAP Vojvodina, dvije konstitutivne pokrajine SR Srbije, dobile su bitno veću autonomiju, uključujući i pravo veta u srpskoj skupštini. Ova promjena postala je užareno političko pitanje sredinom 1980-ih, i na neki način bila jedan od uzroka raspada Jugoslavije. Bosanski Muslimani su prvi put dobili ravnopravni status naroda unutar jugoslavenske zajednice.

Činjenica da su političke elite u republikama inzistirale na radikalnoj decentralizaciji govori o tome da je država imala sistemske probleme koje nije mogla da riješi, prije svega u ekonomskoj sferi. Decentralizacija u pravilu poboljšava situaciju, pa se smatralo da će poboljšati socijalističke ekonomske odnose, kako se to tada zvalo, to jest da će ekonomija biti efikasnija. Mada tradicionalni centralisti i unitaristi smatraju da je ovaj ustav razbio Jugoslaviju, moje je mišljenje da je stvar potpuno obrnuta, odnosno da je on pokušaj da se ta država spasi. Po meni je ovo bio dobar temelj da se država spasi da države na ravnopravnim odnosima surađuju, kasnije kad bi došla demokracija samo bi se izbacili zaostala komunistička ideološka matrica i na zdravoj ekonomiji bi mi mogli biti među najrazvijenijim područjima Europe. I naravno ne bi bilo rata.

Poznato je npr da sav prihod od turizma koji ostvaruje Hrvatska ide u Beograd, pa je jasno o kakvoj se nepravdi radi. Vidimo i ovih dana i godina da se u Španjolskoj i Katalonija bori za nezavisnost baš iz tih razloga. Stvar je u poštenoj ekonomskoj podjeli.
Ali ja sam naišao na izjavu Slobodana Budakova današnjeg predsjednika Vojvođanskog pokreta koji kaže.
Razvoj samoupravljanja je garantovao pravo, pre svega, svakom pojedincu, a onda svakoj organizaciji i teritorijalnoj celini da odlučuje o svojoj sudbini. Bila je sasvim prirodna stvar da Vojvodina kao istorijska pokrajina, specifična po etničkom sastavu, civilizacijskim dostignućima u kulturi i privredi, predstavlja zasebnu celinu u okviru SFRJ. Sa današnje tačke gledišta mnoga rešenja iz tog ustava se mogu itekako kritikovati, ali istovremeno ne treba smetnuti s uma činjenicu da je Vojvodina u periodu od 1974. godine pa do 1988. godine, kada joj je ukinuta autonomija, dostigla najviši stepen privrednog, kulturnog i svakog drugog razvoja.

Možemo reći da je od donošenja ovog ustava, pa sve do njegovog faktičkog i bespravnog, takoreći uličnog poništavanja, 1988. godine, kao posljedice antiborokratske revolucije koju je proveo novi vođa koji je trebao sjesti na prijestolje centralizirane Jugoslavije Slobodan Milošević po Srbiji su se vodile kafanske i znanstvene rasprave i pravile analize o negativnom utjecaju određenih ustavnih odredbi na srpsko nacionalno pitanje. Dobrica Ćosić, po mnogima glavni koordinator ovih rasprava, rekao je svojevremeno da je Ustav iz 1974. godine “za srpski narod oktroisan, i da je on stavio srpski narod u neravnopravan položaj sa ostalim jugoslovenskim narodima”. Tada se založio i za aktivnije učešće intelektualaca u političkom životu jer nas “u bliskoj budućnosti čekaju odluke teže od onih koje smo donosili 1941. godine”.
To je ta velikosrpska ideja koja je tinjala i čekala povoljnu situaciju da se razvije. To je anahrono i zaostalo razmišljanje da država mora biti centralizirana sa jednim sjedištem gdje se sve slijeva. U pitanju je organicistička koncepcija države kao velikog organizma u kojem su svi dijelovi podređeni cjelini. Ta anahrona koncepcija na svako pitanje nudi jedan isti odgovor: cjelina je toliko dragocjena da se mora očuvati silom. Međutim, kod nacionalno mješovitih država, kao i kod država sa velikim razlikama u ekonomskoj razvijenosti pojedinih regija, sila je veoma opasna kao kohezivni element. Ona može da funkcionira jedno vrijeme, ali kada napetosti i proturječnosti dostignu određenu granicu, sila može samo da odgodi ali ne i da spriječi eksploziju. Komunisti su to shvatili, te su odlučili da pokušaju spasiti Jugoslaviju izvjesnim popuštanjem unutrašnjim silama. Proizvod toga je Ustav iz 1974. godine.

Nakon smrti druga Tita po Ustavu njegovu ulogu je preuzelo Predsjedništvo SFRJ. Ono je kolektivni šef države a od 1980. i kolektivna Vrhovna komanda Oružanih snaga SFRJ (JNA i Teritorijalna obrana).
Na temelju odredbi Ustava SFRJ iz 1974. Predsjedništvo SFRJ počinje funkcionirati punim kapacitetom tek poslije smrti predsjednika Jospa Broza Tita 1980 godine.

Predsjedništvo SFRJ, bilo je sastavljeno od osam predstavnika federalnih jedinica (6 republika i dvije autonomne pokrajine) plus predsjednika Predsjedništva CK SKJ (sve do 1988. godine) koji su se svake godine mijenjali na mjestu predsjednika koji je imao samo proceduralne (npr. sazivanje i vođenje sjednica), a ne i stvarne ovlasti. Mandat člana Predsjedništva trajao je pet godina.

Predsjednici Predsjedništva SFRJ:

Lazar Koliševski 4.5.1980.-15.5.1980.
Cvijetin Mijatović 15.5.1980.-15.5.1981.
Sergej Kraigher 15.5.1981.-15.5.1982.
Petar Stambolić 15.5.1982.-15.5.1983.
Mika Špiljak 15.5.1983.-15.5.1984.
Veselin Đuranović 15.5.1984.-15.5.1985.
Radovan Vlajković 15.5.1985.-15.5.1986.
Sinan Hasani 15.5.1986.-15.5.1987.
Lazar Mojsov 15.5.1987.-15.5.1988.
Raif Dizdarević 15.5.1988.-15.5.1989.
Janez Drnovšek 15.5.1989.-15.5.1990.
Borisav Jović 15.5.1990.-15.5.1991.
Stjepan Mesić lipanj 1991.-listopad 1991.

Lazar Koliševski je nakon smrti druga Tita preuzeo mjesto predsjednika predsjedništva SFRJ. Predstavnik je SR Makedonije. Član KPJ je postao 1935. godine i ubrzo se pokazao kao jedan od istaknutijih aktivista KPJ. Bio je organizacijski tajnik Okružnog komiteta KPJ za Kragujevac i delegat na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu 1940. godine. Od travnja 1941. godine, po zadatku CK KPJ, radio je na organiziranju ustanka u Makedoniji. Kada su u rujnu partijske organizacije Makedonije vraćene iz sastava Bugarske radničke partije (komunista) u sastav KPJ, postao je tajnik Pokrajinskog komiteta KPJ za Makedoniju. Bugarske vlasti su ga uskoro uhitile i osudile na smrt, ali mu je zbog protesta makedonskog stanovništva kazna preinačena u doživotnu robiju. Iz zatvora je pušten nakon pada proosovinske vlade u Bugarskoj u rujnu 1944. godine, nakon čega se vratio u Makedoniju i priključio Narodnooslobodilačkom pokretu.

Poslije rata nalazio se na raznim značajnim funkcijama u Makedoniji i SFRJ kao što su predsjednik Izvršnog vijeća NR Makedonije, Sobranja Makedonije, tajnik Izvršnog komiteta CK SK Makedonije, član CK SKJ, predsjednik saveznog odbora SSRNJ i član Predsjedništva SKJ. U svibnju 1974. godine bio je izabran za člana Predsjedništva CK SKJ i člana Predsjedništva SFRJ. Kada je umro Josip Broz Tito 4. svibnja 1980. godine, Koliševski je bio potpredsjednik Predsjedništva i postao je predsjednik. Nositelj je ordena narodnog heroja.
Zamijenio ga je predstavnik BiH Cvijetin Mijatović. On je bosanski Srbin sudionik Drugog svjetskog rata na strani partizana, društveno-politički djelatnik SRBiH i SFRJ, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije.
Član KPJ je od 1934. godine, a od 1934. do 1936. bio je član Univerzitetskog komiteta KPJ. Zbog komunističke djelatnosti hitan je i osuđivan, a 1935. godine bio je u koncentracijskom logoru u Višegradu. Godine 1936. postao je instruktor Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a 1938. je upućen u Bosnu raditi na stvaranju novih partijskih organizacija. Po povratku iz Bosne, 1939. godine, postao je član Mesnog komiteta KPJ za Beograd. Godine 1940. ponovno je poslan u Bosnu, gdje je u Tuzli i okolini, radio na stvaranju i jačanju partijskih organizacija. Poslije Travanjskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine, Cvijetin je aktivno radio na organiziranju i pripremanju ustanka. Najveći dio rata proveo je u istočnoj Bosni, na raznim rukovodećim vojnim i političkim dužnostima. Lipnja 1941. godine postao je politički komesar Štaba partizanskih odreda za Tuzlansku oblast. Kasnije je obavljao dužnost političkog komesara Birčanskog partizanskog odreda, člana Operativnog štaba za istočnu Bosnu, političkog komesara Šeste istočno-bosanske udarne brigade i dr. Od lipnja 1943. godine bio je sekretar Oblasnog komiteta KPJ i sekretar Oblanog komiteta Narodnooslobodilačkog fronta za Istočnu Bosnu. Bio je član ZAVNOBiH-a i član AVNOJ-a (od drugog zasjedanja u Jajcu, studenog 1943. godine).

Nakon rata, obavljao je mnoge odgovorne državne i partijske funkcije.

Sergej Kraigher je slovenski partizan, časnik i prvoborac. Godine 1933. postao je članom Komunističke partije Slovenije (KPS), a iste je godine uhićen i osuđen na dvogodišnju kaznu zatvora. Bio je od 1951. guverner Narodne banke Jugoslavije, od 1967. predsjednik Skupštine Socijalističke Republike Slovenije, od 1974. predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Slovenije, od 1979. član Predsjedništva SFRJ.

Petar Stambolić je bio predstavnik SR Srbije. On je narodni heroj Jugoslavije, visokopozicionirani dužnosnik SR Srbije, drugi predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i četvrti po redu predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije. Odmah poslije upisa na fakultet, Stambolić se uključio u akcije revolucionarne studentske omladine Sveučilišta u Beogradu. Bio je jedan je od organizatora i rukovodilaca akcije studenata za pomoć političkim zatvorenicima u listopadu 1933. godine. Kao član Akcijskog odbora stručnih studentskih udruženja, radio je na osnivanju stručnih studentskih udruženja i okupljanju studenata marksističkog svjetonazora. Tokom 1935. i 1936. godine bio je jedan od organizatora štrajkova i borbe revolucionarne studentske omladine za slobodu nauke i autonomiju Sveučilišta u Beogradu, te protiv nacionalističkih studentskih udruženja i ostaloga. Članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) postao je u prosincu 1933. godine, kada je postao i rukovodilac ćelije SKOJ-a na fakultetu koji je pohađao. U rujnu 1934. godine Stambolić je uključen u članstvo komiteta SKOJ-a Sveučilišta u Beogradu, a krajem 1935. godine u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, Stambolić je u svojstvu instruktora PK radio na organiziranju ustanka na području Jagodine i Smederevske Palanke, te na formiranju prvih partizanskih jedinica u centralnoj i zapadnoj Srbiji. U jesen 1941. godine je u tada oslobođenom Užicu radio na organiziranju organa narodne vlasti i bio izabran za prvog sekretara Glavnog narodnooslobodilačkog odbora za Srbiju. Nakon rata i uspostave SFR Jugoslavije, Stambolić se nalazio na najodgovornijim partijskim i državnim dužnostima u SR Srbiji i Jugoslaviji. Polovinom 1980.-ih godina se povukao iz političkog života, te je živio povučeno sve do svoje smrti 21. rujna 2007. godine. Stambolićev nećak je bio Ivan Stambolić, tragično ubijeni predsjednik SR Srbije. Ivan Stambolić je postao ravnateljem poduzeća Tehnogas 1965. godine a zamjenik mu je bio Slobodan Milošević (upoznali su se na sveučilištu). To je bio početak Miloševićevog nasljeđivanja Stambolića, kad god bi Stambolić krenuo na drugo zaposlenje, što u politici, što u gospodarstvu. Svibnja 1986. godine biva izabran predsjednikom Predsjedništva SR Srbije a malo prije toga dao je odlučujuću podršku Miloševiću u izboru za predsjednika CK SK Srbije. Nakon Miloševićeve posjete Kosovu Polju, 24. travnja 1987. godine, gdje je dao podršku kosovskim Srbima, započeo je razdor u srpskom državnom rukovodstvu. Tada Milošević započinje sukob s Dragišom Pavlovićem koji je tada bio vođom beogradskih komunista. Dragiša Pavlović bio je pripadnikom liberalnog krila SK Srbije, te se njegova sintagma uzima za opisivanje Miloševića - "olako obećana brzina". Ojačavši svoj položaj, Milošević (23. i 24. rujna 1987. godine) na Osmoj sjednici SK Srbije (gdje je Pavlović razriješen svih dužnosti) napada i svoga dugogodišnjega mentora Ivana Stambolića (pred TV kamerama). To je značilo prekretnicu u politici srpskih komunista, koji se sve više priklanjaju srpskim nacionalistima okupljenim u Udruženju književnika Srbije i Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (Memorandum, čiji su autori: Dobrica Ćosić, Smilja Avramov, Kosta Mihailović, Dejan Medaković, Vasilije Krestić i ini pisci, ekonomisti, povjesničari.).

14. prosinca iste godine Stambolić je razriješen dužnosti predsjednika Predsjedništva Srbije. Na prijedlog tadašnjega Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, u siječnju 1988. godine, postao je ravnateljem Jugoslavenske banke za međunarodnu ekonomsku suradnju - JUBMES. Milošević ga je smijenio s toga položaja 1997. godine.

Pod sumnjivim okolnostima tijekom Antibirokratske revolucije, u travnju 1988. godine, kod Budve u prometnoj nesreći poginula je njegova kći Bojana (tada je imala 24 godine).

25. kolovoza 2000. godine, mjesec dana pred izvanredne izbore za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije (gdje se očekivalo da bi Stambolić mogao nastupiti kao kandidat), biva otet, za vrijeme jogginga u Beogradu, i od tada nije više viđen živ.

Njegovi su posmrtni ostatci pronađeni 28. ožujka 2003. godine na Fruškoj gori (Vojvodina). Kako se tada saznalo, ubijen je po nalogu Slobodana Miloševića, a ubojstvo su izvršili osmorica pripadnika Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije (predvođenih Miloradom Lukovićem - Legijom). Ubojice su osuđeni na 15 do 40 godina zatvora. Ivan Stambolić pokopan je uz državne počasti 8. travnja 2003. godine na beogradskome groblju Topčider.

Mika Špiljak bio je hrvatski partizan, komunist i političar, predstavnik SR Hrvatske, predsjednik Predsjedništva SFRJ. Rodio se Odri Sisačkoj, prvom selu do Siska na cesti prema Zagrebu. Otac Dragutin bio radio je na željeznici. Po školovanju je Mika Špiljak bio postolar.

Već 1933. priključuje se radničkom pokretu, 1935. postaje članom SKOJ-a, a 1938. Komunističke partije Jugoslavije. Kad je 22. lipnja 1941. nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez i time raskinula Pakt Ribbentrop-Molotov, Mika Špiljak bio je u skupini onih komunista koji su izašli iz grada, prvo u Žabno, susjedno selo Odri, a potom i u šumu Brezovicu, gdje su osnovali Prvi sisački partizanski odred.
Nakon Drugog svjetskog rata bio je tajnik Narodne fronte za grad Zagreb, a od 1949. do 1950. bio je i gradonačelnik Zagreba. Od 1945. do 1951. bio je i sekretar Gradskog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Veliki utjecaj na život glavnog grada Hrvatske omogućio mu je i uspon u političkoj hijerarhiji u tadašnjoj Hrvatskoj, tako da je od 1951. do 1958. djelovao u Izvršnom komitetu CK Saveza komunista Hrvatske, a od 1963. do 1967. bio predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, to jest tadašnje hrvatske vlade. U tom je svojstvu sudjelovao i na pripremama za Brijunski plenum SKJ (održan 1. srpnja 1966.), na kojem je politički likvidiran Aleksandar Ranković.
Nakon toga odlazi u Beograd gdje će obavljati niz saveznih dužnosti. Mika Špiljak za taj će svoj odlazak iz Hrvatske optuživati Vladimira Bakarića, vjerujući da ga je ovaj htio odstraniti i smanjiti mu utjecaj. U Beogradu najprije obavlja dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, to jest savezne vlade. Tu dužnost preuzima 16. svibnja 1967. i na njoj ostaje do 18. svibnja 1969. 1968. odlazi u posjet u Vatikan gdje priprama teren za Titov posjet Vatikanu 1971., gdje ga je primio papa Pavao VI. Kao predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ svečano je proglasio i potpisao Ustav SFRJ iz 1974. (21. veljače). Krajem 1970-ih preuzima utjecajnu dužnost predsjednika Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije. U vrijeme ekonomske krize u SFRJ, 1982. ulazi u Presjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a ubrzo, nakon smrti Vladimira Bakarića (1983.), ulazi i u Predsjedništvo SFRJ. U to je vrijeme i član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Kao predsjednik Predsjedništva SFRJ, 1984. u Sarajevu izgovorio je i rečenicu: „Proglašavam da su 14. zimske olimpijske igre u Sarajevu otvorene!“

Ime Mike Špiljaka u zadnje vrijeme se često povezuje sa slučajem ubojstva hrvatskog emigranta i bivšeg direktora u INA-i Stjepana Đurekovića kojeg je jugoslavenska tajna služba UDBA ubila u Njemačkoj 1983. godine. Svjedoci pred njemačkim pravosuđem optužuju Miku Špiljka da je naručio ubojstvo Stjepana Đurekovića koji je znao za financijske malverzacije njegovog sina Vanje koji je bio direktor u INA-i.

Vinko Sindičić na toj audio snimci, na korektnom njemačkom, nedvojbeno tvrdi da je ubojstvo “naručio” tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika Špiljak, kako bi zaštitio svoga sina Vanju, također jednog od direktora u Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije vezano za uvoz nafte. “Vanja je pronevjerio veliki iznos novca, koji je on ubirao po europskim tržištima nafte. Đureković je znao za Špiljkove malverzacije pa je bio nezgodan svjedok.” Kako se krug istrage oko Vanje Špiljka stezao, prema Sindičićevom iskazu, Mika Špiljak je shvatio da mu Stjepan Đureković, koji je sve znao o malverzacijama u Ini, predstavlja najveću opasnost za sina, ali i posredno za njega jer se vjerojatno ne bi uspio održati na visokoj dužnosti ako bi mu sin završio u zatvoru zbog malverzacija.
Mika Špiljak odlikovan je ordenom Narodnog heroja Jugoslavije.

Veselin Đuranović je visokopozicionirani dužnosnik SR Crne Gore, šesti predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i sedmi predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije.

Političku karijeru je okončao tijekom Antibirokratske revolucije 1988. — 1989. godine, kada je podnio ostavku na sve političke funkcije i povukao se iz političkog života.

Radovan Vlajković je sudionik Drugog svjetskog rata u partizanima, društveno-politički djelatnik SAP Vojvodine, SR Srbije i SFRJ. Predsjednik SFRJ od 15. svibnja 1985. do 15. svibnja 1986.

Sinan Hasani je albanski pisac, političar i diplomat. Funkciju predsjednika Predsjedništva SFRJ vršio je od 15. svibnja 1986. do 15. svibnja 1987. godine.

Lazar Mojsov je makedonski komunist diplomat, sudionik Drugog svjetskog rata u partizanima i društveno-politički radnik SR Makedonije i SFRJ. Predsjednik SFRJ od 15. svibnja 1987. do 15. svibnja 1988. godine.

Iza njega opet dolazi red na BIH, Ulogu predsjednika preuzima Raif Dizdarević. Kod njega sam našao zanimljiv podatak da u doba dok nije kao nacionalnost u jugoslavenskim statistikama uvedeno Muslimani, Raif Dizdarević se izjašnjavao kao Hrvat.

Onda se dogodila antibirokratska revolucija kojom je na jedan mali način Slobodan Milošević izvršio državni udar i počeo preuzimati vlast u cijeloj državi. O tome možda napišem poseban post. Ali mu nikako nije odgovaralo što je sad bio red na Sloveniji da ima predsjednika. To je bio Janez Janša. 15. svibnja 1989. je postao predsjednik Predsjedništva SFRJ; na dužnosti predsjednika je bio do 15. svibnja 1990. On se kao mladi ekonomist nakon dobivanja diplome 1973. godine zaposlio u poduzeću IGM Zagorje i 1981. godine magistrirao na temu analize organizacijskog razvoja tipičnog građevinskog poduzeća.

U početku 1980. je bio zaposlen kao direktor Ljubljanske banke u Trbovlju. Jednu godinu je radio kao ekonomski savjetnik jugoslavenskog veleposlanstva u Kairu, Egipat.

Godine 1986. je doktorirao s temom Međunarodni novčani sustav i Jugoslavija. Iste godine je postao slovenski delegat Odbora republika i pokrajina SFRJ; Na toj dužnosti je bio do 1989. godine, kada je bio na prvim izborima sa više kandidata u Socijalističkoj Republici Sloveniji izabran za člana predsjedništva SFRJ.
Ruši se berlinski zid, pada komunizam na istoku Europe, Slovenija i Hrvatska u proljeće 1990 organiziraju demokratske izbore, dok Milošević to odgađa i kalkulira kako da ostane na vlasti, preuzeo je institucije ukinio autonomiju Vojvodini i Kosovu, postavio svoje ljude i u Crnoj Gori, pričom o ugroženosti Srba, te onda preuzima JNA dajući joj smisao pričom o Jugoslaviji i očuvanju iste. 1990 predsjednik postaje njegov čovjek Borisav Jović. On je 28. ožujka 1989. izabran za srbijanskog člana Predsjedništva SFRJ. Bio je potpredsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1989. do 15. svibnja 1990., a zatim predsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1990. do 15. svibnja 1991. Bio je predsjednik Socijalističke partije Srbije od 24. svibnja 1991. do 24. listopada 1992., što je prethodno bio Slobodan Milošević koji je taj položaj formalno napustio (ali je neslužbeno u njoj zadržao presudni utjecaj), jer po Ustavu nije mogao istovremeno biti predsjednik stranke i predsjednik Srbije. Kada se Milošević službeno vratio na čelo stranke, Jović je postao potpredsjednik SPS-a i ostao na toj funkciji do kraja studenog 1995.

To je sve dovodilo do neupitnog razdvajanja republika što naravno Milošević i njegova vrhuška nisu mogli prihvatiti pa je došlo do krvavog rata i nestanka države. Miloševićev je u svome cilju za vlašću poticao nacionalističke strasti. Ali on je prije svega bio pragmatik kojemu je jedini cilj bila vlast. On je bio bankar u SAD i on je imao podršku službi, bio je projekt koji se kasnije otrgnuo pa su ga svrgnuli kao i Sadama Huseina. Država je financijski iscrpljena, dugovi su došli na naplatu. Osamdesete godine bile su obilježene odlaganjem početka vraćanja vanjskog duga Jugoslavije zbog financijske nemoći gospodarstva. Jugoslavija je 1991. godinu dočekala sa oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Šta je ovom stanju prethodilo? Prethodilo mu je nekoliko desetljeća izgradnje ekonomije čija je struktura bila takva da joj je opstanak zavisio baš od stalnog povećanja vanjskog duga. Da sad ne idem u detaljniju analizu koja je dovela do ovakve situacije a onda i raspada države kojoj su temelji dobrano narušeni možemo vidjeti da je svatko gurao na svoju stranu, a simbolički se to vidi i preko štafete mladosti koja nekako prestaje preuzimanjem uzdi vlasti od strane Miloševića. Štafeta mladosti uvedena je 1945. godine, a na Titovu inicijativu, 1957. događaj je proglašen "Danom mladosti". Do Titove smrti 1980., štafeta mu se osobno dodjeljivala na stadionu JNA u Beogradu. Poslije njegove smrti, štafeta se predavala predsjedniku Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije.

1987. godine, u Sloveniji je izbio skandal kada je objavljen plakat za "Dan mladosti", koji je podsjećao na plakate njemačke nacionalsocijalističke stranke kada je ona bila na vlasti. Ipak, skandal je utišan i priredba je održana.

Sljedeće godine, 1988., posljednji je put na beogradskom stadionu održana priredba za "Dan mladosti". U tijeku te godine, SSOJ je ukinuo ovu nekada popularnu manifestaciju.
Posljednji predsjednik Predsjedništva je bio predstavnik Hrvatske Stjepan Mesić. Već je počela agresija na Hrvatsku od strane JNA i pobunjenih Srba. Mesić je bio predstavnik izabran od Sabora izabranog demokratskim putem iz stranke HDZ pokreta koji je pobijedio na demokratskim izborima a predstavljao je težnju hrvatskog naroda za slobodom i ravnopravnošću.



21.09.2017. u 21:08 • 47 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.05.2017.

Umro je drug Tito

04.05.1980. cijelu državu je pogodila vijest koja je mnoge šokirala, mnogi su mislili da je takvo nešto nemoguće, ali dogodilo se.
Umro je drug Tito.



U trenutku objave se igrao najveći nogometni derbi Jugoslavije između Hajduka i Crvene Zvezde koji je tada prekinut



Evo mali video da se osjeti kakva je to psihoza bila slično današnjim slikama iz sjeverne Koreje, ljudi su u Titu vidjeli oca, u zemlji u kojoj je religija zabranjena Tito je bio Bog, božanstvo.



On je umro, što će biti s nama. On je pokušao prodati iluziju da će i poslije njega biti isto



Njegova veličina je u tome što je znao iskoristiti sve što mu život pruža pa je balansirao između istoka i zapada, postao glavni globalni igrač, osnovao nesvrstane, zagovarao mir u svijetu, 1972 mu je za 1 glas izbjegla Nobelova nagrada za mir. Sahrana mu je bila najveći globalni događaj koji je okupio na jednome mjestu najveće svjetske lidere, moćnike svijeta koji upravljaju u tom trenutku svijetom. Svijet mu se poklonio



Za one koji imaju vremena malo duži video sa ispraćajem plavog vlaka i sahrane. Prvih nekoliko minuta je ispraćaj iz Zagreba, onda je Beograd.





04.05.2017. u 20:46 • 27 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.04.2017.

drug Tito

Josip Broz je rođen 7. svibnja 1892. godine u Kumrovcu u Hrvatskom Zagorju. Otac mu je bio težak Franjo Broz, a majka Marija, rođena Javoršek, bila je Slovenka. Josip je bio sedmi od petnaestoro djece. U Kumrovcu je završio četverogodišnju pučku školu (1901.-1905.). U sljedeće dvije godine radi kao težak na imanju svojeg ujaka u Podsredi. Dolazi u Sisak 1907. godine s namjerom da uči zanat konobara, ali ubrzo odlučuje postati mehaničar. U razdoblju od 1907. do 1910. godine uči bravarski zanat i pohađa šegrtsku školu. Tijekom 1910. godine, u Sisku se ilegalno osnivaju sindikati, a u rujnu Josip Broz završava zanat i postaje bravarski pomoćnik. Odlazi u Zagreb, gdje se na dva mjeseca zaposlio u bravarskoj radionici kod Haramine u Ilici. Upisuje se u Savez kovinarskih radnika, i time također postaje i član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Tražeći posao, odlazi u Ljubljanu, Trst, pa ponovno u Zagreb, gdje je usavršio zanat kod poznatog majstora Augusta Knausa. U svibnju i lipnju 1911. godine sudjeluje u štrajku bravarskih radnika, koji je potrajao šest tjedana. Zatim se zapošljava u tvornici metalne robe u Kamniku u Sloveniji. Tu je, kao dobar gimnastičar, postao član "Sokola". Zatim radi u Čenkovu u Češkoj, pa u Plzeňu u tvornici Škoda, pa putuje Njemačkom i povremeno radi. U listopadu 1912. godine dolazi u Beč, a zatim u Bečko Novo Mjesto, saznavši da mu tamo živi stariji brat Martin (r. 1884.). Zapošljava se u u tvornici automobila "Daimler", u kojoj je radio i Martin, te postaje probni vozač automobila.
Rujna 1913. godine Broz stupa na odsluženje vojnog roka, prvo u Beču, a zatim na vlastitu molbu u 25. domobranskom puku u Zagrebu. Krajem 1913. godine upućen je u dočasničku školu i postao najmlađi vodnik u puku. Svibnja 1914. godine u Budimpešti je osvojio srebnu medalju na prvenstvu Austro-ugarske vojske u mačevanju. Bio je i dobar skijaš. Nakon izbijanja rata protiv Srbije, borio se na srpskoj bojišnici od kolovoza do prosinca 1914. godine. Siječnja 1915. godine njegov je puk prebačen na Karpate, na bojište protiv Rusa. Zbog jedne akcije predložen je za odlikovanje, koje poslije nije mogao uzeti jer je bio u zarobljeništvu. Kada je Tito 1967. godine posjetio Beč, željeli su mu uručiti to odlikovanje, ali je on odbio. Na sam Uskrs, 25. ožujka 1915. godine, biva teško ranjen kopljem jednog Čerkeza. Zarobljen je i punih 13 mjeseci leži u bolnici u Svijažsku, malom mjestu blizu Kazana. Dobio je i upalu pluća i jedva preživio. Uči ruski i čita mnoga djela ruskih klasika, naročito romane Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina i drugih. Kad se oporavio, upućen je na rad kao mehaničar. Zatim je upućen na prisilni rad u uralski gradić Kungur, gdje ga zarobljenici biraju za zarobljeničkog zapovjednika logora. U veljači 1917. godine radnici su provalili u tamnicu i oslobodili zatvorenike. Pridružuje se jednoj boljševičkoj skupini. Ubrzo opet biva uhićen, pa bježi. U Petrogradu 16.-17. srpnja sudjeluje u velikim demonstracijama protiv Privremene vlade, koje su organizirali boljševici. Pokušava pobjeći u Poljsku, ali ga ulove i zatvore u Petropavlovsku tvrđavu. Ponovo je protjeran u Kungur, ali bježi u Sibir. Pridružuje se Internacionalnoj crvenoj gardi u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe. Vjenčao se s ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom, od koje će se razvesti 1936. godine. Srpnja 1918. godine Omsk osvaja Češka legija. Međunarodna brigada je razbijena, a Broz je pobjegao u stepu i zaposlio se kao mehaničar u selu nedaleko Omska, gdje je ostao dulje od godinu dana. Ujesen 1919. godine komunisti su ponovno osvojili Omsk i okolicu. Broz početkom siječnja 1920. godine zajedno sa suprugom kreće na tegoban put do kuće, kamo konačno stiže u rujnu. Broz se zaposlio u Zagrebu kao mehaničar i odmah se upisao u KPJ. Na izborima u studenom 1920. godine komunisti su osvojili 59 mandata i postali treća stranka po snazi u Kraljevini SHS. Kraljev režim to nije htio tolerirati; proglašena je tzv. Obznana, kojom je KPJ stavljena van zakona.
U Zagrebu je već 31. prosinca 1920. godine organiziran opći štrajk, u čemu je i Broz sudjelovao. Međutim, njihov je otpor brzo slomljen. U kolovozu 1921. godine mandati svih komunističkih zastupnika bili su poništeni. Broz je odlučio nastaviti djelovati u ilegali. Početkom 1921. godine naseljava se u Velikom Trojstvu kod Bjelovara i radi kao strojar. Ožujka 1923. godine Broz i skupina drugova iz Velikog Trojstva uspostavljaju kontakt s komunističkom organizacijom u Bjelovaru. Početkom 1924. godine izabran je za člana Okružnog komiteta u Križevcima. Sredinom 1925. godine Broz seli u Kraljevicu, gdje se zapošljava u brodogradilištu. Izabran je za sindikalnog povjerenika, čime se bavi sljedećih godinu dana. U ljeto 1926. godine Broz je na čelu štrajka u brodogradilištu, ali 2. listopada dobiva otkaz. Odlazi u Beograd i zapošljava se u tvornici vagona u Smederevskoj Palanci. Izabran je za radničkog povjerenika, ali već u ožujku 1927. godine dobiva otkaz. Ubrzo nakon toga vraća se u Zagreb i odlukom Mjesnog komiteta KPJ postaje tajnik Oblasnog odbora Saveza metalaca za Hrvatsku - njegova prva partijska funkcija. Odsjedio je mjesec i pol u Ogulinu zbog komunističke agitacije. Broz se vraća u Zagreb i preuzima svoju sindikalnu dužnost, te uz to i dužnost tajnika Saveza kožarskih i prerađivačkih radnika. U unutarpartijskim borbama nalazi sve više pristaša, prvenstveno među radnicima. Na konferenciji Mjesnog komiteta KPJ Zagreba 25. veljače 1928. godine izabran je novi komitet na čelu s Brozom kao generalnim sekretarom. Nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih narodnih zastupnika Atentat u Narodnoj skupštini 1928. u atentatu u Narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine, KPJ preko Nezavisnih sindikata, letkom koji potpisuje Josip Broz, poziva radništvo i građanstvo na masovne prosvjede a tim povodom i Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku uputio je proglas seljaštvu na zajedničku akciju s radništvom. Broz je prisiljen prijeći u ilegalu, ali ostaje u Zagrebu i obavlja razne poslove za Partiju i sindikate. Biva uhićen 4. kolovoza 1928. godine ispred stana u kojem je pronađeno nekoliko bomba, po čemu je suđenje Brozu i drugovima, održano 6.-14. studenoga 1928., dobilo naziv Bombaški proces. Josip Broz je u fokus interesa boljševika došao nakon što je na Bombaškom procesu, na kojemu je bio optužen, izjavio u Zagrebu, 1928. godine: „Ne priznajem buržoaski /građanski/ sud, nego samo sud Partije! “ Kaznu služi u kaznionicama u Lepoglavi i u Mariboru, a zatim odslužuje još 3,5 mjeseca ranije kazne u Ogulinu. Broz u kaznionici dobiva posao majstora u električnoj centrali i povremeno se kriomice sastajao s komunistima iz Zagreba. Za njegova pomoćnika u centrali postavljen je Moša Pijade, s kojim je organizirao partijsku ćeliju. Početkom 1931. godine, zbog straha od bijega, Broza su premjestili u kaznionicu u Mariboru. Ožujka 1934. godine, Broz izlazi iz zatvora u kućni pritvor u Kumrovcu, ali ubrzo odlazi i počinje živjeti s lažnim dokumentima i promijenjenim izgledom - postaje "profesionalni revolucionar". Mnogobrojni vodeći jugoslavenski komunisti dobili su tridesetih godina 20. st. politički azil u Moskvi radi progona komunističke partije u europskim zemljama gdje su zbog svoje tajne terorističke djelatnosti radi pokretanja „Svjetske proleterske revolucije“došle pod udar zakona. Neki od njih nalazili su se u različitim oblicima suradnje s obavještajnim službama Sovjetskog Saveza. Tako je i Josip Broz uspostavio bliske, strogo povjerljive veze sa rezidentima sovjetske tajne policije i obavještajne službe NKVD koji u njegov kadrovski dosje upisuju ocjenu: „Zaslužuje naše povjerenje“. „Valter“ je kompromitirajuće podatke o svojim jugoslavenskim drugovima iznosio dvojici funkcionara sovjetske tajne policije NKVD koji su radili u aparatu Kominterne u Moskvi, Bugarinu Ivi „Špineru“ Karaivanovu, i Rusu „Jakuboviču“ (pravo prezime ostalo je nepoznato odnosno šifrirano). Josip Broz je svoju karijeru u komunističkoj partiji izgradio na krvi i mučeništvu svojih najbliskijih partijskih drugova, čak i na smrti svoje dvije zakonite supruge, prve i druge koje je također oklevetao jer su došle u nemilost staljinističkoga režima; kako ne bi ugrozio svoje pozicije u borbi za čelno mjesto jugoslavenske komunističke partije, javno ih se odrekao. Dok se odricao već strijeljane i mrtve svoje životne družice, Anne König, sve svoje drugove je pred Kominternom i sovjetskom tajnom policijom svjesno ocrnio, lagao o njima, oklevetao ih i sramno ih se odricao, iako je među njima bilo njegovih dobrotvora, kao generalni sekretar politbiroa CK KPJ, drug Josip Čižinski „Milan Gorkič“, ili Vladimir Čopić. „Valter“ se „Gorkiča“ naknadno odrekao, kad je ovaj već bio strijeljan od tajne policije u Moskvi, 1. studenog 1937. godine, i iako ga je ovaj bio preporučio za jedno od čelnih mjesta u jugoslavenskoj komunističkoj partiji. Oklevetao je i Vladimira Čopića koji je bio jedan od zapovjednika antifašističkih snaga u španjolskom građanskom ratu.
Čopićev pak brat bio je jedan od onih antifašističkih zapovjednika koji je ubijao ratne zarobljenike: socijaldemokrat Max Reventlow je posvjedočio da su republikanske brigade nakon proboja nacionalističkih oružanih snaga, prilikom povlačenja sa sobom povele i 500 ratnih zarobljenika; došavši u Kataluniju, zatvoreni su u dva zatvora, u Horti i Castellonu, čiji je komandant bio hrvatski komunist Čopić; prilikom dolaska prve skupine zarobljenika odmah je dao strijeljati njih 16; u tim je zatvorima pod Čopićevim vodstvom jedna komisija donosila smrtne presude bez ikakvog udjela pravosuđa; nakon bijega 50 zarobljenika, strijeljano je u znak odmazde drugih 50; mučenja su u tim zatvorima bila na dnevnom redu; njemački dragovoljac i poručnik Hans Rudolph bio je šest dana mučen: boljševici su mu slomili ruke i noge, iščupali nokte, i smaknut je 14. lipnja 1938. metkom u potiljak; nekoliko dana nakon toga je Čopić uhićen od republikanskoga režima pod optužbom špijunaže ali je spašen zahvaljujući intervenciji svoga brata, pukovnika Vladmira Čopića, i dvojice drugih vodećih marksista, Luigia Longosa i Andre Martysa. Dok su Hitler i Mussolini financirali snage generala Franca kreditima, SSSR je republikanskim snagama i ljevici slao oružje, ali ne za kredit nego za iznos španjolskih državnih rezervi zlata i za plaćanje na licu mjesta, i uz uvjet kontrole antifašističkih snaga od strane boljševika. Fanatični, ekstremni ljevičari - boljševici - su svojim terorom među republikanskim snagama, svojom isključivošću i staljinističkim čistkama među samim ljevičarima, marksistima, slabili i osramotili antifašistički front, a ista situacija iz Španjolske se ponovila 1941. i u Hrvatskoj gdje su glavnu riječ imali „španci“ odnosno politički komesari partizanskih odreda, jugoslavenski boljševici koji su svoj „zanat“ ispekli u španjolskom građanskom ratu gdje su naučili vještine terorizma i agitacijske propagande (laganje u velikom stilu, manipuliranje); ako baš nije svaki vođa ustanka iz CK KPH od 22. lipnja 1941. u Hrvatskoj bio „španac“ onda je imao svog savjetnika „druga španca“. Jedan od najgorih „španaca“ u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije bio je jugoslavenski boljševik Josip Broz koji je umjesto kompromitiranog nadimka i tajnoga imena „Valter“ uzeo drugo tajno ime „Tito“; on je bio glavni zapovjednik boljševičkih „proleterskih brigada“ „Narodno-osolobodilačkom pokretu“ (NOB) koji se u agitacijskoj propagandi nazivao „antifašistički“.

Prvi Brozov dolazak u moskovsku Kominternu bio je 1935. godine. Pod pseudonimom «Fridrih Fridrihovič Valter» je radio u Komunističkoj internacionali u Moskvi (SSSR) od 1935. do 1936. godine te je kao doušnik zloglasne i zločinačke sovjetske tajne političke policije i obavještajne službe NKVD bio izuzet od Staljinovih čistki, iako ni to nije bilo pravilo. Naprotiv, Josip Broz «Valter» sudjeluje u Staljinovim čistkama (odstranjenje ili lustracija osumnjićenih komunista iz javnog i političkog života, a najčešće fizička likvidacija nedužno osumnjićenih i optuženih komunista od strane Staljinovog režima) tako da se kumrovečki bravar u Moskvi bavi otpremanjem bivšeg «rukovodstva» KPJ pred streljački vod represivne sovjetske tajne policije NKVD kako bi se riješio konkurencije u borbi za mjesto šefa politbiroa CK KPJ. Jedan od prvih koji je pao kao žrtva Brozove izdaje bio je navedeni Vladimir Čopić, čovjek bez čije preporuke nikada ne bi dospio u Kominternu i u Moskvu. Nakon što je Josip Broz svojim boljševičkim gazdama preporučio jednog od osnivača i čelnika KPJ i ratnoga druga iz Prvog svjetskog rata Vladimira Ćopića (i na taj način mu se revanširao za Ćopićevu uslugu kada je pomogao da Josip Broz prvi puta dođe u Kominternu četiri godina ranije, 1935. godine), Ćopić na poziv Kominterne dolazi u rujnu 1939. godine u Moskvu gdje sa Brozom stanuje u hotelu Luks. Ćopić i Broz zajedno prisustvuju sastancima Kominterne na kojima Josip Broz gaji potajnu nadu da bi mogao zasjesti u fotelju generalnog sekretara politbiroa CK KPJ. Tih dana Staljinovi boljševici odlučuju provjeriti Brozovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama, i naređuju mu da s ruskog na srpski, slovenski i hrvatski jezik prevede Staljinovu „Bibliju“ („Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)“). U prijevodu mu pomaže Ćopić koji je puno bolje od Broza poznavao ruski jezik. U trenutcima kada je Ćopić završio prijevod Staljinove knjige biva od Brozovih gazda iz sovjetske tajne policije uhićen na prepad u sobi br. 58 hotela Luks u Moskvi. (Ćopićev prijevod bio je naknadno kreditiran kao Titov prijevod Staljinove knjige.) Nekoliko dana kasnije Josip Broz za prijevod ključnog djela boljševičke utopije dobiva visok honorar koji troši na kupovinu skupocjenog briljantskog prstena u jednoj moskovskoj zlatarnici, po jednom izvoru, a u Istanbulu po drugom izvoru. S prstenom na ruci Josip Broz kreće u Jugoslaviju, a njegov „drug“ Vladimir Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Po povratku u Jugoslaviju Josip Broz svojega druga Ćopića proglašava „štetočinom“ i izbacuje iz KPJ. Mjesec dana kasnije su sovjetski boljševici strijeljali u Moskvi bivšeg političkog sekretara jugoslavenske komunističke partije, Vladimira Ćopića.
Svoga druga Josipa Broza je generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski „Milan Gorkič“, biranim riječima preporučio početkom 1935. godine Kominterni kada je pravomoćno osuđenom teroristu Josipu Brozu istekla petogodišnja zatvorska kazna u Lepoglavi, i kada mu je prijetila nova opasnost od progona kakve takve pravne države pa je 1935. dobio politički azil u Sovjetskom Savezu.

– On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada Čižinski Kominterni, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca:

„Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.“

Zahvaljujući toj preporuci je Josip Broz dobio radno mjesto referenta u jednom odjeljenju Kominterne u Moskvi gdje je postao i doušnik sovjetske tajne policije kojoj je pisao tajna izvješća o pojedinim čelnicima jugoslavenske komunističke partije, koje je na taj način svjesno prokazivao i oklevetao, znajući da oklevetani mogu lako završiti pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. Brozova izvješća nalaze se u spisu u arhivu Kominterne pod naslovom: Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije
Kad je Josip Broz „Valter“ doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, 1. studenog 1937. strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni:

„On je /Čižinski/ po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi“ /partiji KPJ/.

Boreći se iz petnih žila da naslijedi tu „štetočinu“, kako je u međuvremenu počeo nazivati svoga dobrotvora Josipa Čižinskog alias Milana Gorkiča, Josip Broz je 1938. godine, čim je ponovo došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao:

„Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkiča. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu“
Čudno da su baš svi oni jugoslavenski komunisti koji su bili kvalificirani za čelno mjesto generalnog sekretara politbiroa CK KPJ bili, ili „fašistički špijuni“, ili „trockisti“, a što je bila još teža optužba od etikete „fašistističkog špijuna“ jer je osnovač Crvene armije, Lav Trocki, postao najveći Staljinov oponent i disident komunizma toga doba, likvidiran u Mexicu, 1940. godine od strane tajnog agenta Staljinove tajne policije koji mu je u vrat zabio šiljak za led. Po svjedočenju nekadašnjeg Titovog najužeg suradnika i ratnoga druga, crnogorskog boljševika Milovana Đilasa, je zahvaljujući Titovim klevetama, od prijeratnih 2500 jugoslavenskih komunista u Sovjetskom Savezu smaknuto njih oko 800. Paradoks je ali povijesna istina da je više antifašista dao smaknuti staljinistički režim u Sovjetskom Savezu i Titov boljševički režim u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj SFR Jugoslaviji nego Hitlerov nacistički i Mussoliniev fašistički režim i njihovi saveznici!
Da bi ojačao svoju kandidaturu za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, „Valter“ je još u ljeto 1938. iz Pariza u Moskvu poslao svojega specijalnog izaslanika, sovjetskog obavještajca Kopiniča koji mu je iz Moskve počeo slati vrlo nepovoljne vijesti. Javljao mu je kako je upravo Petko Miletić, kojega je „Valter“ već odavno smijenio s vrha KPJ, dok je ovaj još bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a potom „za sva vremena“ izbacio iz članstva KPJ, jedan od glavnih kandidata Kominterne za šefa jugoslavenske komunističke partije. Miletić se nakon izlaska iz zatvora uputio 25. srpnja 1939. u Moskvu. Žureći da što prije stigne u „prvu zemlju socijalizma“, kipio je od bijesa zbog nepravde koju mu je Broz „Valter“ nanio i koje su ga pogodile ravno u srce. Malobrojne Brozove pristaše u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, predvođene hrvatskim komunistom Andrijom Hebrangom, pokušale su na Miletića izvesti i oružani napad, a Broz će osobno zaprijetiti jednom Miletićevom pristaši da će mu „malo nategnuti rebra“. Za najpoznatijeg jugoslavenskog komunista se ipak na kraju izjasnilo 85, a Josip Broz i Moša Pijade jedva su sakupili desetak glasova.
Teške optužbe na račun Miletića stigle su u Moskvu prije nego se Miletić dokopao Moskve, 25. rujna 1939. godine kada je Crvena armija u dogovoru s Hitlerom već tjedan dana napadala Poljsku s istoka. Obavještajnim kanalima širene su o Miletiću klevete tipa „licemjer i lažljivac“, „frazer i neznalica“, „vješt intrigant i frakcijski maher“, „licemjer i lažljivac od glave do pete“... Miletićevo herojsko držanje pred jugoslavenskom policijom, slavljeno u ljevičarskim krugovima širom Europe, najednom je pretvoreno u kukavičko i izdjaničko ponašanje. „Nisam odao ni jednu partijsku tajnu, niti sam potpisao ma kakvu izjavu i makakav dokument u policiji“ - branio se Miletić. „Policija je – precizirao je on – krivotvorila moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila priznanja drugih.“ Ovu Miletićevu tvrdnju verificirali (potvrdili) su i vještaci grafolozi, ali to nitko nije htio uzeti u obzir. „Uostalom, poslije mog uhićenja policija nije uhitila nikog od onih s kojima sam radio“ - glasila je njegova obrana, koju nakon izrečenih kleveta o njemu više nitko nije uzimao u obzir. Na toj funkciji ostao je neprekidno do svoje smrti 1980. godine odnosno 44 godine. Kominterna, kojom je rukovodio komunistički diktator i tiranin Staljin, ovlastila je „Valtera“ da rukovodi djelovanjem KPJ u Jugoslaviji. Masakr Brozovih «drugova» u Sovjetskom Savezu odvijao se je po njegovu odobrenju. U izdaji Staljinu čelnike KPJ u Moskvi su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš.

„Valter“ „Tito“ je na čelo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije došao odlukom Kominterne (Komunističke internacionale sa sjedištem u Moskvi). Na „V. zemaljskoj konferenciji KPJ“, održanoj u Zagrebu (Dubrava) od 19. – 23. listopada 1940. godine, je formalno potvrđena odluka Moskva od prije tako da su članovi KPJ „izabrali“ Josipa Broza - Tita za generalnog sekretara CK KPJ. Samo da podsjetim: SSSR je u vrijeme održavanja „V. zemaljske konferencije KPJ još bio u dobrim odnosima s Hitlerom, vezan uz Njemačku bilateralnim paktom. Staljin i Hitler zajedno su 1939. napali i podijelili Poljsku, i okupirali svaki svoj dio plijena. SSSR je mirno promatrao širenje granica 3. Reicha okupacijom jedne za drugom europske zemlje, ne protiveći se tome nijednom riječju, pa se ni u rezoluciji „V. zemaljske konferencije KPJ“ Hitler i nacizam ne napadaju. Komunistička partija Jugoslavije u vrijeme fašističke agresije Italije i Njemačke ne vodi antifašističku politiku, niti antifašističku propagandu.

Josip Broz -Tito imao je pet službenih (oficijelnih ) supruga, znači u vezi kojih postoje dokumenti o valjano sklopljenom civilnom braku dok je u svom životu bio u ljubavnoj vezi sa 16 žena (Josip Broz bio je uvjereni ateist). Poslije Drugog svjetskog rata se pjevalo: „Druže Tito, ja bi te upito, da l' se smije ljubiti po dvije?“ Sam Tito u istoj pjesmi odgovara: „Smije sedam, samo da si vredan. Pazi druže, da te ne utuže!“
Prva supruga Josip Broza bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, koja mu je rodila sina Žarka. Pelagijina nasljednica bila je Njemica Anna König (Elza Johana Kenig) koja je nosila komunistički pseudonim (izmišljeno ime) „Lucija Bauer“, a Josip Broz ju je zvao nadimkom „Lusi“, i s njom je bio u braku od 1936. do 1938. godine. Anna König imala je iza sebe jedan nesretni brak s visokim funkcionerom Komunističke omladine Njemačke, budućim šefom istočnonjemačke zloglasne tajne policije STASI. Od svog drugog supruga Josipa Broza bila je mlađa 21 godinu, i upoznala ga je u moskovskom hotelu Luks gdje je 1935. boravio i Josip Broz koji je u centrali Komunističke internacionale nosio komunistički pseudonim „Fridrih Fridrihovič Valter“. Pod optužbom da je njemački špijun, Staljinova zloglasna tajna policija NKVD uhitila je Brozovu ženu 29. listopada 1937. godine, kada se „Valter“ nalazio izvan Sovjetskog Saveza.
Pod istom monstruoznom optužbom uhićene su u biti obje Brozove supruge, bivša i aktualna. U to vrijeme je u Njemačkoj na vlasti bio nacistički pokret Adolfa Hitlera i odnosi između dva ideološka oponenta, Staljina i Hitlera, bili su napeti s obzirom da je Hitler vodio antiboljševičku kampanju u 3. Reichu. Stoga su u Sovjetskom Savezu montirane optužnice za „izdaju“, da je netko „fašistički špijun“ i slično, bile u to vrijeme staljinističkih čistki na dnevnom redu, tako da je Staljin optužio više komunista kao „fašističke špijune“ nego sam Hitler. Nedužna Anna König strijeljana je na smrt, od strane tajne policije, u Moskvi, 29. prosinca 1937. godine. Njen suprug Josip Broz boravio je u vrijeme likvidacije svoje proskribirane supruge u Jugoslaviji i u Španjolskoj gdje je sudjelovao u radu Komunističke partije Jugoslavije, i u španjolskom građanskom ratu, da bi se 1938. godine vratio u «Meku» svjetskog komunizma, u Moskvu, i to kao kandidat za šefa politbiroao CK KPJ, od 1937. godine, nakon što je strijeljan šef politbiroa CK KPJ drug „Milan Gorkič“ odnosno Josif Čižinski Vaclarović. Pod težinom (lažne) optužbe, zbog koje je boljševički režim u Sovjetskom Savezu dao ubiti njegovu suprugu Lusi, Josip Broz „Tito“ se poput najveće kukavice ogradio od svoje vlastite zakonite žene koja je likvidirana u političkim čistkama.

Pod tadašnjim pseudonimom Kominterne „Fridrih Valter“ je Josip Broz dao 27. rujna 1938. godine izjavu izvršnom komitetu Kominterne o svojoj pokojnoj supruzi, napisavši na ruskom jeziku, da „Taj je brak velika mrlja u mom partijskom životu“. Pored toga kajao se „Valter“ Broz: „Mislim da moj brak s Lucijom Bauer mogu da iskoriste saboteri naše partije u borbi protiv mene“. Radilo se ujedno o izvješću Staljinovima agentima. Iako se iz Brozovih pisama svojoj supruzi iščitava da je svoju ženu Lusi cijenio, posebno stoga što je odgajala njegova sina iz prvog braka, optužujući prvu suprugu da je bila nemarna u odgoju njihova djeteta, Josip Broz se nije nimalo dvoumio da izda svoju suprugu, u trenutku kada još nije ni znao da mu je žena skoro godinu dana mrtva. Situacija kada se iz straha izdaje svoje vlastite „drugove“, čak i životnu družicu, svjedoči o totalitarnom sustavu zločinačkog komunizma koji pojedinca u tolikoj mjeri indoktrinira ideologijom da čovjek izdaje nedužna čovjeka pod izgovorom „napretka“ društva. Kod Josipa Broza se, međutim, radi i o njegovoj osobnoj beskrupuloznosti, bezobzirnosti i oportunizmu, kada je bio u stanju oklevetati vlastitu suprugu, sa ciljem da postane šef politbiroa CK KPJ, i da ne padne u nemilost staljinističkog režima kojemu je služio kao vjeran pas, do kraja svog života.
Sljedeća gospođa Broz bila je Herta Haas, bogata slovenska Židovka. S Titom se upoznala 1937.godine u Parizu kada je kao kurirka iz Zagreba u francusku prijestolnicu donijela falsificirane putovnice za španjolske vojnike. Ipak vezu su započeli tek nakon dvije godine i ubrzo su se vjenčali u Zagrebu. Nedugo zatim, Tito po zadatku odlazi u Beograd gdje započinje vezu s Davorjankom Paunović, zbog koje ostavlja trudnu suprugu. Herta je rodila sina Aleksandra-Mišu.

Nakon napada 3. Reicha na Sovjetski Savez 1941. je Tito po nalogu Kominterne osnovao Vojni komitet za pružanje oružanog otpora njemačkim okupatorima. Vrhovni komandant partizana Josip Broz, zvan u ratu „Tito“, je na Drugom zasjedanju jugokomunista u Jajcu (NDH/Bosna) izabran 29. studenog 1943. za predsjednika privremene vlade obnovljene Jugoslavije, a od svojih komunističkih drugova proglašen je i maršalom jugoslavenske armije.

Davorjanka Paunović, ratnog imena Zdenka, bila je Titov kurir i tajnica. Ova, više od dvije decenije mlađa, Titova ljubavnica i jedina žena za koju je on navodno rekao „Ja bez nje ne mogu“, prošla je s njim cijelu NOB epopeju što se odrazilo na njeno zdravlje. Umrla je od tuberkuloze pred sam kraj rata. Sahranjena je po Titovom nalogu, bez ikakve ceremonije, u dvorištu Belog dvora u Beogradu u koji se on uselio kada se rat završio. U vezi njene smrti i dan danas postoje mnogobrojne špekulacije.

O samoj komunističkoj revoluciji na području Jugoslavije sam pisao u posebnim temama. Ovdje ću samo kratko navesti ustanak protiv njemačkoga i talijanskoga okupatora izbio je svom silom 1941. godine na području Srbije i Crne Gore. U njemu su sudjelovali još nedovoljno razlučeni pristaše komunističkih partizana i srpskih rojalističkih četnika pod vodstvom pukovnika Draže Mihailovića. Taj je ustanak slomljen snažnom njemačko-talijanskom ofenzivom nakon koje su uslijedile teške represalije, kao i rat između partizana i četnika, skupina s nepomirljivim političkim ciljevima. Otada, sve do 1944. godine, Srbija i veći dio Crne Gore su ostali pod kontrolom četnika i pripadnika kvislinških režima (Nedić, Dimitrije Ljotić). Borba se prenijela na područje NDH, gdje su se od 1942. do 1943. godine vodile presudne borbe koje su odredile budućnost Jugoslavije u sljedećim desetljećima. Glavni je obračun bio između partizana i Mihailovićevih četnika, dok su kvislinški režimi i vojne postrojbe - ustaše, nedićevci, ljotićevci, lokalni četnici poput Đurišićevih i Pećančevih, balisti, razne lokalne milicije - ionako bili osuđeni na poraz zajedno sa silama osovine. Poraz četnika u bitci na Neretvi (svibanj 1943.) ih je izbacio s povijesne pozornice kao moguće gospodare u budućoj Jugoslaviji. Politički, najvažnije odluke su donešene 30. studenoga 1943. godine na zasjedanju AVNOJ-a u bosanskom gradiću Jajcu. Zaključena je zabrana povratka kralju Petru II. Karađorđeviću u Jugoslaviju, osnovana je privremene vlada, Tito proglašen za maršala i predsjednika nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), te zacrtana budućnost Jugoslavije kao države sastavljene od federalnih republika. vještom politikom, Tito je uvukao dio predstavnika građanskih stranaka u svoj pokret (stvarajući time fasadu nadideološke naravi svoga esencijalno komunističko-totalitarnog pokreta); pridobio povjerenje Britanaca i Amerikanaca (kao i poštovanje Sovjetskoga Saveza), koji su uskratili pomoć četnicima i slomili otpor izbjegličke rojalističke vlade u Londonu, prisilivši ju na nevoljku suradnju (zapravo podčinjavanje) Titovom pokretu; te iscrtao granice budućih republika u kasnijoj Jugoslaviji - granice koje su postale međudržavnim granicama nakon raspada Jugoslavije u 90-im godinama 20. stoljeća. tijekom 2. svjetskoga rata Jugoslavija je imala velike gubitke, velikim dijelom kao posljedica međunacionalnih i ideoloških obračuna između "jugoslavenskih državljana". Josip Mrzljak, varaždinski biskup, naveo je da je Tito na Kapucinskom trgu u Varaždinu 20. svibnja 1945., u pratnji Koste Nađa i Aleksandra Rankovića, rekao građanima : »U Varaždin nisam došao službeno govoriti o politici, već da obiđem jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.« Profesor s američkog sveučilišta Stanford Piero Scaruffi uvrstio je Josipa Broza Tita među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća. Scaruffi dokazuje Titovu odgovornost za ubojstva najmanje 570 000 ljudi. Još veće brojke ubijenih za koje je kriv Tito iznosi Gunnar Heinsohn, njemački profesor i sociolog sa sveučilišta u Bremenu.

Josip Broz Tito je iz rata izašao kao priznati državnik, vođa u antifašističkom ratu. Za Hrvatsku, zaslužan ne samo što su vraćeni dijelovi Dalmacije koje je Pavelić ustupio Italiji Rimskim ugovorima, nego i za to što su u sastav Hrvatske ušli Istra, Rijeka i kvarnerski otoci (u čemu su veliku pomoć pružili i tamošnjih katolički svećenici), te proširenje Slovenije. Po završetku rata zauzima ključne državne i političke položaje: predsjednik privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, generalni sekretar KPJ.

Vladao je Jugoslavijom 35 godina balansirajući među protimbama koje je češće potiskivao, a katkad im dopuštao veći razmah, poglavito u razdobljima veće liberalizacije režima: komunistički centralizam i proklamirana nacionalna ravnopravnost, neovisnost Jugoslavije i uklopljenost u hladnoratovski poredak, jednopartijski totalitarizam i popuštanje stege zbog sve veće ekonomske ovisnosti Jugoslavije o zapadu, te postupnu liberalizaciju zbog rastuće populacije «gastarbajtera» ili radnika na «privremenom radu» u zemljama zapadne Europe.

U početnim godinama Titova se vladavina odlikovala doktrinarnom rigidnošću, radikalnošću (koja je ponekad nadmašivala i sovjetsku) i uklanjanjem ostataka građanskoga društva koje je smatrao zaprijekom ostvarenju potpune samovlasti. U tom sklopu treba gledati na sukob s Katoličkom crkvom, proces nadbiskupu Alojziju Stepincu, marginalizaciju građanskih političara poput Ivana Šubašića ili Milana Grola, te suđenje i likvidiranje vojno-političkoga protivnika, četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihajlovića. No, svojim je samosvjesnim nastupom i osobnim političkim projektima (potpora grčkim komunističkim partizanima, inicijativa o stvaranju "balkanske federacije" Jugoslavije i Bugarske, uz možebitni pristup Albanije i Grčke), te posebice inzistiranjem na državnoj samostalnosti Jugoslavije - koju Staljin bijaše nakanio, poput zemalja istočne Europe u kojima je instalirao komunističke poslušnike, pretvoriti u običnu sovjetsku guberniju - izazvao odijum i bijes kremaljskoga vlastodršca o čemu sam pisao u prošlom postu.

Nakon raskola sa SSSR ima podršku zapada i kreditima stvara u Jugoslaviji kult ličnosti, a u vanjskoj politici balansira između istoka i zapada, što nakon Staljinove smrti odgovara i jednim i drugim. Lipanj 1950. godine: govor u Narodnoj skupštini. Uvođenje radničkog samoupravljanja, uvedeno tržište roba, raspuštene seljačke radne zadruge. Decentralizacija, povećanje ovlasti republika, smanjenje represije, demokratizacija društvenog i političkog života.

Kasnije, u 1960-ima, uvodi niz gospodarskih i političkih reformi koje su za svrhu imale reduciranje nasilja državnoga aparata nad seljacima i inteligencijom, jačanje prava republika naspram državnoga centralizma, te uvedbu elemenata tržišnoga gospodarstva. U siječnju 1953. izabran je za predsjednika Republike. U tom je razdoblju Jugoslavija počela dobivati i vojnu i ekonomsku pomoć zapada, kao ohrabrjenje režimu nastaviti ulogu zaprjeke daljnjem širenju sovjetskoga utjecaja. Godine 1955., nakon Staljinove smrti i mlake sovjetske liberalizacije pod Hruščevom, Tito normalizira odnose sa SSSR-om.

Posljednja Titova zakonita supruga, Jovanka Budisavljević, 32 godine mlađa Ličanka, s časničkim činom majora, bila je najpoznatija i najeksponiranija njegova supruga. Vjenčali su se 1952. godine. Navodno je imala visoke političke i državničke ambicije. Bila je bolničarka i upoznali su se kad se drug Tito operirao. Navodno ju je Titu namjestio Aleksandar Ranković kako bi širio svoj prosrpski utjecaj. Razvijanje dozvoljenih prostora slobode u zemlji odvijalo se u ciklusima stezanja i popuštanja. Postepeno režim se ublažuje; priznaje se promašaj kolektivizacije i usvaja fleksibilnija politika prema selu. Dozvoljava se više osobnih sloboda. Ponovno stezanje označeno je uhićenjem Milovana Đilasa 1954. godine, pa onda opet proširenje smjenjivanjem Aleksandra Rankovića 1966. godine, pa stezanje obračunima s "liberalima", "tehnomenadžerima" i "nacionalistima" 1970.-1972. kada se ugušuje i hrvatsko proljeće.

Najznačajniji preokret dogodio se u vanjskoj politici: potaknut putovanjima i vezama s vođama novooslobođenih zemalja poput Indije i Egipta, Tito postaje jednim od osnivača i najutjecajnim državnikom pokreta nesvrstanosti - skupom izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije djelovale (bar djelomice) kao čimbenik smanjenja napetosti između zemalja NATO-a i Varšavskoga ugovora. Ideju međunarodne politike nazvane aktivna miroljubiva koegzistencija razvijao je od 1954. godine.

Prva je konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja održana 1961. godine u Beogradu, a Broz je sudjelovao kao najvažniji oblikovatelj globalne politike pokreta nesvrstanosti (koji je uključivao velik broj država Azije, Afrike i Latinske Amerike) na svim kasnijim konferencijama. Politikom mira i međunarodne suradnje stekao je svjetski ugled i svrstao se među ključne ličnosti svjetske politike.

Trezven, realističan način razmatranja međunarodnih odnosa, zahvaljujući kojem je postao jedan od najuglednijih svjetskih državnika, vidljiv je u intervjuu koji je 1973. godine dao Dari Janeković, govoreći o tada (a dobrim djelom i danas) aktualnim svjetskim krizama i događanjima: rat u Vijetnamu i Kambodži, izraelsko-arapski sukob, pripremanje Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, djelatnost nesvrstanih zemalja, rat Indije i Pakistana, uspon Kine itd. Vodio je jugoslavensku državnu delegaciju na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975. godine, te je sudjelovao na Konferenciji nesvrstanih u Havani 1979. godine, na kojoj mu je posebnom poveljom odano priznanje kao glavnom protagonistu pokreta nesvrstanih.

Daljnja demokratizacija jugoslavenskoga društva od sredine 1960-ih godina praćena je smjenom nekih od vodećih komunista stare, centralističko-sovjetske garde (npr. Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu CK SKJ 1966. godine; primjer bar formalne demokratizacije je i promjena imena - iz "komunistička partija" u "savez komunista"). Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. Broz ubrzava ostvarivanje koncepcije općenarodne obrane koja ojačava obrambene funkcije republika i pokrajina. 1970. godine započinje temeljitu reformu federacije radi prenošenja saveznih ovlasti na republike, što se ostvaruje ustavnim amandmanima 1971. godine, a zatim i Ustavom 1974. godine.

Međutim, na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi, 1971. godine, na temelju procjene kako su reforme ugrozile ideološki i politički monopol Partije, no i pod pritiskom iz inozemstva (sovjetske demonstracije vojne sile na granicama prema Mađarskoj i Bugarskoj), staje na stranu partijskih konzervativaca i potiče slamanje nacionalno-reformskoga pokreta u Hrvatskoj («Hrvatsko proljeće»), nakon čega je pod policijskim i društvenim represalijama emigriralo više tisuća Hrvata. Nakon obračuna s Hrvatskom, uslijedila je smjena liberalnih političara u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji - no, to nije poprimilo razmjere širokih represija kao u Hrvatskoj i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Godine 1974. izabran je za doživotnog predsjednika Republike i doživotnog predsjednika SKJ.

Promjenama u ustroju Federacije nakon donošenja Ustava 1974. godine, te inicijativom za uvođenjem kolektivnih rukovodstava s ograničenjem mandata čelnih dužnosnika na jednu godinu, pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama i spriječiti borbu za vlast nakon svoje smrti.

02.04.2017. u 20:51 • 29 KomentaraPrint#

subota, 18.02.2017.

Raskol Tito Staljin

Nova Jugoslavija je stvorena i očišćena od klasnih neprijatelja, vlast su preuzeli radni ljudi na čelu sa KPJ koju predvodi maršal Josip Broz Tito. Povijest počinje od nulte godine tj 1945 nakon velike pobjede golorukog naroda protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Svi koji drugačije misle su likvidirani i ušutkani, počinje nova era oslobođena zaostalosti prošlosti buržuazije i raznih praznovjerja vjera je skoro pa zabranjena, Bog je mrtav, radni narod očekuje procvat, razvojem znanosti će se definitivno dokazati da Boga nema, da je to jedna zaostalost prošlih vremena, pred nama su neviđeni procvat socijalističkog čovjeka po uzoru na SSSR, petoljetke se rade, kreće obnova. Kao što se drug Staljin pitao koliko to papa ima divizija gdje su mu, tako se i socijalistički čovjek divi njegovoj genijalnosti i neustrašivosti, novim pobjedama koje se očekuju, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.

SSSR je prva socijalistička zemlja svijeta, pisao sam poseban post o komunizmu i oktobarskoj revoluciji, kada Lenjin stvara socijalističku boljševičku državu koja je bila ideal komunističkog pokreta koji je nastao kao odraz nezadovoljstva radništva sa iskorištavnjem radnika i nehumanim uvjetima za život radnika koji su jedva preživljavali dok su kapitalisti ostvarivali enormne profite, nešto slično kao danas. Temeljni ideolozi komunizma su Karl Marx i Friedrich Engels. Tako sam pisao u postu o komunizmu koji je negirao sve autoritete pa je odbacio Boga, stoga nije mogao ostvariti raj na zemlji već pakao jer tko god negira Boga dolazi od Sotone. To je papa i prepoznao i pisao enciklike o čemu sam pisao. Ali ovdje mogu istaknuti i još jednu marskističku tezu koja se zadržala do danas, da su narodi na ovim prostorima primitivni, za razliku od recimo kulturnih Nijemaca i Engleza i drugih zapadnjaka. Ta je teza preuzeta od Friedricha Engelsa koji je slavenske narode uvrstio u manje vrijedne i primitivne narode koji nisu ni do koljena Nijemcima i Mađarima. Karl Marx je posebno za Srbe ustvrdio da su "primitivci", a za Hrvate da su "kontrarevolucionari". I drugi narodi su u 19. st. izašli ispod kmetstva, kao Irci, pa ih Marx i Engels nisu etiketirali ali slavenske narode na Balkanskom poluotoku jesu etiketirali jer su imali predrasude i svoj marksizam temeljili na rasističkoj Hegelovoj filozofiji kojom se nadahnuo i Adolf Hitler.

U takvoj ideologiji bez Boga stvara se kult ličnosti, pa nakon Lenjina komunistički SSSR preuzima Staljin i čistkama se rješava svih nepoćudnih, on postaje Bog među komunistima. Čistke su bile takve da su se prijavljivali i supružnici međusobno i slani su u Sibir. U povijesti su te metode postale poznate kao staljinističke, slani su najbolji prijatelji i drugovi u Sibir, tko je god imalo bio sunmljiv. To su 30 godine 20 stoljeća. Josip Broz kodnog naziva Valter jugolsavenski komunist je tako napredovao što je prijavio svoje drugove i poslao ih u Sibir. On je kasnije postao poznat po imenu Tito. Tito je politiku učio od sovjetskih boljševika, i shodno tome se i sam ponašao kao boljševik, a uzor mu je do kraja života bio Staljin, i shodno tome se ponašao staljinistički otkad je kao šef zagrebačkog mjesnog komiteta komunističke partije 1927. ultimativno zahtijevao staljinizaciju KPJ, i time došao u fokus samoga Staljina; čim je nakon svoje robije došao u Moskvu, počeo je 4. ožujka 1934. pisati Staljinovoj tajnoj policiji karakteristike o vodećim jugoslavenskim komunistima u Moskvi. Kao bi povijest o njemu ispala bolje, dao je nakon Drugog svjetskog rata krivotvoriti ključne dokumente koje je sam pisao; krivotvorenje se u vrijeme Jugoslavije zvala „autorizacija“, tako da je Tito autorizirao sve ključne dokumente, kao na pr. proglas koji je pisao nakon napada Njemačke na SSSR od 22. lipnja 1941. kada je iz proglasa dao izbrisati ključnu riječ koja ga je kompromitirala, naime, izbacio je riječ koja ga je povezala sa činjenicom da je gotovo dvije godine podržavao pakt između Hitlera i Staljina od 23. kolovoza 1939. godine. (Izvorni dokument pronađen je u arhivu u Beogradu.)

Staljin je točno znao tko je njegov „Valter“. Znao je da je Valteru u listopadu 1944. uputio pomoć od gotovo pola milijuna vojnika Crvene armije koja je jugoslavenskog doušnika sovjetske tajne službe ustoličila na vlast u Beogradu. Ono što još saznajemo iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije je, da je Tito nakon ustoličenja na vlast od Staljina dobio vojnu pomoć, a ta Staljinova pomoć Titu je uključivala blizu 500 borbenih zrakoplova i na stotine tenkova, topova i drugog ratnog materijala. Povijesna je istina da se Tito nalazio u Rumunjskoj kad je Crvena armija potisnula njemačku vojsku iz Beograda, i tek nekoliko dana nakon toga je Tito u čamcima ratne mornarice Crvene armije došao Dunavom u Beograd i preuzeo vlast, odabravši si dvorac Karađorđevića kao svoju rezidenciju.

Informbiro je bio savjetodavni organ komunističkih partija koji je osnovan 1947. godine sa sjedištem u Beogradu.Osnovan je četiri godine nakon gašenja Kominterne i sastojao se od koordinacionog tijela u koje je ušlo devet evropskih komunističkih partija: KP Jugoslavija, Bugarska, Mađarska, Rumunska, Francuska, Italija, Čehoslovačka, Poljska i SSSR


Važno je naglasiti da je osnovan u vrijeme produbljivanja razmimoilaženja između Sovjetskog Saveza i zapadnih sila u pogledu međunarodnih problema.Osnovni zadatak Informbiroa je bio da omogući organizaciju razmjene iskustava i informacija te koordinaciju djelatnosti komunističkih partija na osnovu uzajamne suglasnosti.
Međutim,stvarni ciljevi Informbiroa su bili drugačiji od onih službeno objavljenih. Staljinsko rukovodstvo je u Informbirou,kao ranije u Kominterni,prije svega vidjelo „instrument“ koji bi Sovjetima omogućio apsolutnu moć nad novonastalim pokretima i strujama u drugim socijalističkim zemljama.Informbiro je,u biti,trebao da bude sredstvo za širenje moći Sovjetske države u međunarodnom komunističkom pokretu,kao i u cijelom svijetu.

Rad Informbiroa je trebao da doprinese potpunom podvrgavanju socijalističkih zemalja državnoj politici SSSR-a.Također,to je značilo da će se Staljin i SSSR suprotstaviti svakoj komunističkoj partiji koja bi pokazala afinitet da svoju unutrašnju i vanjsku politiku vodi samostalno ili koja bi odstupila od bezrezervnog prihvaćanja sovjetskog iskustva.Neki od primjera su i miješanje SSSR-a u unutrašnje stvari KP Japana te pogubljenje političkih državnika u Mađarskoj i Bugarskoj.

Tito je bio veći staljinist od samoga Staljina, koji je htio stvoriti veliku Jugoslaviju, koju je Andrija Hebrang zahtijevao na zapovjed Tita od Staljina u Moskvi prilikom službenog posjeta jugoslavenske delegacije sovjetskoj, i koju je također htio i Staljin odnosno SSSR, ali ne pod uvjetom ratnog sukoba sa Zapadom.

Činjenica što je SSSR prvu atomsku bombu testirao tek 1949. godine, mjesecima nakon rezolucije Informbiroa protiv Tita iz 1948. godine, znači da se Staljin bojao da ga njegov aparatčik Tito ne gurne u ratni sukob sa Zapadom koji je raspolagao atomskim oružjem, za razliku od Sovjetskog Saveza u to vrijeme.

Tito je htio velikoj Jugoslaviji pripojiti Bugarsku i Albaniju, ali i austrijski dio Koruške i talijanski Trst, te se miješao u građanski rat u Grčkoj gdje je pomagao grčke komuniste u ratu protiv grčke zapadne vlade. To su sve bili opasni tenutci koji su prijetili eskalacijom sukoba između Istoka i Zapada, a Tito je bio savršen casus belli za Zapad da Sovjetski Savez izbriše u atomskom napadu; u to vrijeme već je zapadno zrakoplovstvo završilo kartografiranje Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, i određene su mete u obje zemlje, i da je Zapad htio, napao bi i Titovu Jugoslaviju i SSSR, i pobijedio bi u tom sukobu jer je raspolagao atomskim oružjem, a komunistička koalicija nije imala to novo čudesno oružje, tako da je pobjednik u slučaju sukoba bio unaprijed određen.

Međutim, Zapad nije htio taj sukob s Istokom, osim ako bi bio prisiljen, i stoga je Staljin poslao signal da smjenjuje svog aparatčika (rez. Informbiroa), i doušnika sovjetske tajne službe “Valtera“ (Josipa Broza - Tita) kako ne bi Zapadu dao alibi da raspusti Sovjetski Savez.

Tito pak, kako bi se obranio od Staljinove ubitačne kritike, izmislio je navodne tajne agente Sovjetskog Saveza, jednog Srbina, i jednog Hrvata, a taj Hrvat koji je izabran da bude žrtveno janje bio je Andrija Hebrang koji je optužen da je staljinist, iako je Tito među staljinistima bio najveći staljinist. (Titov motiv da “Sremca“ odnosno Hebranga izabere za žrtveno janje leži u činjenici da je Hebrang među komunistima u Hrvatskoj bio jako popularan, a srpski komunisti su imali strahopoštovanje prema njemu, te je Hebrang bio opasan Titov oponent u Jugoslaviji.)

Tendencija miješanja sovjetske vlade u jugoslavenske unutrašnje poslove odražavala se u nizu zahtjeva, od kojih je najdrastičniji bio da se formira sovjetska obavještajna služba u jugoslavenskim ustanovama. 18. i 19.3. 1948. SSSR je povukao sve vojne i civilne stručnjake iz Jugoslavije, odbija pregovore o zaključenju trgovinskog sporazuma i prijeti ekonomskim sankcijama.Rezolucija Inforbiroa 28.6. 1948. donosi "osudu jugoslavenskog rukovodstva".

Staljin je uveo ekonomsku blokadu Jugoslavije, sovjetska vojska je izvodila vojne vježbe uz istočne jugoslavenske granice a pokrenuta je i nova čistka komunističkih partija u istočnoj Europi kako bi se iskorijenio Titoizam. Albanija prekida diplomatske odnose sa Jugoslavijom te ističe pretenzije prema Kosovu, dok Bugarska iznosi teritorijalne pretenzije prema SR Makedoniji. Ovakav pritisak samo je otežala suša u Jugoslaviji 1950., kao i zategnuti odnosi prema Zapadu zbog pitanja Trsta, ali se SAD uključila te joj pružila pomoć u hrani u vrijednosti od 9,5 milijuna $.
Pomoć je nastavljena i idućih godina, kako bi se potkopao Staljinov pokušaj hegemonije u istočnoj Europi. Dokumenti iz povijesnih arhiva govore crno na bijelo da je Zapad, prije svega da su SAD upumpale u Titovu Jugoslaviju, ni manje ni više nego točno 102 milijarde US$. 102 milijarde dolara koje je Zapad na ovaj ili onaj način poklonio kao bespovratnu pomoć, kao što danas Izrael od Sjedinjenih Američkih Država dobiva svake godine najmanje jednu millijardu dolara bespovratne vojne i druge pomoći.
Nakon razlaza Staljina s Titom, SAD su Jugoslaviji dale 1952. bespovratnu vojnu pomoć od 500 ratnih zrakoplova, od toga polovica mlaznih, na stotine tenkova, topova i na tisuće tona pšenice i svake druge vrste pomoći. 1954 godine je Jugoslavija je potpisala Ugovor o specijalnoj vojnoj suradnji sa Grčkom i Turskom dvjema članicama NATO saveza. Na upit zamjenika Državnog tajnika SAD, kome bi se u slučaju sukoba priključio, Zapadu ili Sovjetskom Savezu, Titov izaslanik Koča Popović rekao je da ideološka razlika nije problem.

Tito je raskinuo odnose sa istočnim blokom te krenuo u stvaranje pokreta nesvrstanih. Zbog svoje pozicije između dviju strana u Hladnom ratu, Jugoslavija je usvojila politiku nacionalne samoobrane te premjestila tvornice oružja u središte države. Oko 500 jugoslavenskih komunista u SSSR-u odbilo se tada vratiti natrag u Jugoslaviju. I u samim redovima partije, oko 55.000 članova ili 12% same KPJ, je stalo na stranu sovjetskog Kominforma. Titov odgovor kako bi suzbio staljiniste u vlastitim redovima bio je oštar: oko 16.000 je poslano u radne logore, poglavito Goli otok, dok je 5.000 emigiriralo. Ukupno je oko 172.000 ljudi uhićeno u Jugoslaviji od 1948. do 1952.Tito je tako preživio, ojačao ugled Jugoslavije u svijetu te nadživio Staljina čak 27 godina. Velika pomoć bio je SAD, koji je Jugoslaviji dostavio moderno oružje, ali i Korejski rat koji je sovjetskoj vladi zadao dodatne probleme na istoku. Ovaj raskol se katkad uzima kao jedna od Staljinovih najgorih strateških grešaka: umjesto da je dao Jugoslaviji autonomiju, dao joj je mogućnost da postane suparnička komunistička država, te je otvoren put za druge verzije komunizma nezavisne o SSSR-u, pa i buduće pobunjenike u NR Kini. Tek nakon Staljinove smrti 1953., počela je normalizacija odnosa SSSR-a i Jugoslavije. Novi vođe sovjetske vlade, Nikita Hruščov i Mihail Gorbačov, su se kasnije ispričali vlastima Jugoslavije te okrivili Staljina zbog raskola.

Goli otok je zloglasni logor na istoimenom otoku za jugoslavenske političke zatvorenike osnovan 1949. godine po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države. Izabran je zbog nenaseljenosti i nemogućnosti bijega. U logor su slani uglavnom komunisti osumnjičeni za sklonost da surađuju sa Sovjetskim Savezom nakon sukoba Staljina i Tita 1948. godine, to jest, kako se tada govorilo, "za suradnju s Informbiroom". Civili su na "preodgoj" u pravilu slani bez suđenja, administrativnom odlukom, dok se vojnim osobama sudilo na insceniranim procesima na kojima su osuđivani na najmanje tri, pa sve do dvadeset godina strogog zatvora.

Tretman koji su jugoslavenski komunisti organizirali svojim partijskim kolegama i suborcima 1940-ih i 1950-ih godina bio je ne samo brutalan, nego i moralno degradirajući.
Prvi logoraši stigli su na otok, točnije bili izbačeni iz broda na stijene jer nije bilo pristaništa, 9. srpnja 1949., ukupno oko 1200 ljudi. Prema procjenama na Golom otoku je bilo između 16 i 32 tisuće logoraša, od kojih je umrlo između 400 i 4000. Na Golom otoku bio je logor za muške, dok se na Svetom Grguru nalazio logor za ženske zatočenike. Najodgovorniji za formiranje političkog logora "Goli otok" bili su zapovjednik UDBE za Hrvatsku, general Stevo Krajačić i Edvard Kardelj. Jedan od zapovjednika logora bio je i narodni heroj Jugoslavije Ante Raštegorac.
Kada bi u gulag stigao novi logoraš, za "dobrodošlicu" su stari logoraši poredani u dvije kolone u špaliru te su novoga morali isprebijati do besvjesti. Oni logoraši za koje su stražari smatrali da nisu dovoljno jako udarali, morali su isto kroz "krvavu stazu".

Političke zatvorenike i disidente smatralo se opasnošću za Jugoslaviju, za socijalizam i za maršala Tita. Među zarobljenike su bili ubacivani agenti koji su stvarali grupacije. Tom su metodom poticana ubojstva na Golom otoku, kada su kažnjenici iz jedne skupine napadali one iz druge.

Svjedočanstvo zatočenika Vladimira Bobinca o Golom otoku:

"U čemu je strahota tog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Hrvatskoj, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika. Sada često čujem kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali. Zato jer smo svi mi duboko pogođeni onim što smo ondje doživjeli. U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa. Prva greška koju bi kažnjenik načinio bila je osloviti svojeg isljednika "druže isljedniče". Tada bi dobio odgovor: "Nismo mi drugovi, ti si bandit, a ja nisam". Dolaskom na otok izgubio si vlastito ime i postao 'banda'. Druga je velika greška bila kad bi rekao isljedniku "Ja nisam kriv". To je bila velika greška, jer tom tvrdnjom uvrijedio si UDBU, ona znači hapsi nevine ljude. Na Golom otoku moraš shvatiti da si kriv i moraš biti zahvalan UDBI što ti je omogućila da shvatiš da si kriv i da ti je UDBA omogućila da okaješ svoju krivnju. To je bilo osnovno pravilo."
U Hrvatskom državnom arhivu postoji popis zatočenika koji je bila sastavila UDBA. Na tom popisu, za kojega se zna kako nije kompletan jer se u njemu ne navodi barem 28 imena i 3 osobe koje su potvrđeno bile zatočene na Golom otoku, bilo je ondje zatočeno 16.101 zatočenika i zatočenica (15.173 muškarca i 928 žena) koji su u postotku bili:
Srbi (44%)
Crnogorci (21,5%)
Hrvati (16%)
Makedonci (5%)
Slovenci (3,5%)
Albanci (3%)
Ostali (7%)

Sveukupno je po tom popisu na Golom otoku život izgubilo na razne načine (prirodna smrt, ubojstvo, samoubojstvo) 413 osoba.
Većina je zatočenika otpuštena s Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza. Većina vojnih osoba ostala je ipak zatočena u logoru još dvije godine. Dio zatočenika ostao je u logoru čak do 1960. godine. Kaznionica je na Golom otoku djelovala i nakon toga, te je ukinuta 1986. godine.

18.02.2017. u 22:18 • 7 KomentaraPrint#

subota, 24.12.2016.

Sretan Božić

Dragi blogeri i svi posjetitelji ovoga bloga želim vam zahvaliti za sve komentare koje ostavljate i čestitati Božić. U ovoj svetoj noći dok iščekujemo blagdan rođenja našega Gospodina Isusa Krista, neka vas sve zahvati Njegov blagoslov i milosrđe. On je alfa i omega, On je Početak i kraj, sa njim se povijest dijeli na 2 dijela, ali On dolazi tiho, nenametljivo, On nas sve voli, baš ovakve kakvi smo, slabi nesavršeni, grešni. On nas ljubi, On nam se daruje, On sve čini za nas, On nas ne treba, ali mi trebamo Njega, bez njega smo ništa, sa Njim možemo sve. Ovo je najradosniji blagdan, slavimo Njegovo rođenje, Njega maloga i slaboga, kojeg prvog prepoznaju pastiri, obični neuki pastiri, rađa se u štalici, za Njega nema mjesta u prihvatilištima kod ljudi od ovoga svijeta. Ima li mjesta za njega u našemu srcu, u svom ovom blještavilu oko nas, ima li mjesta za Isusa, da li nam je Isus potreban, da bi slavili Božić, da bi jeli, pili i zabavljali se..... Razmislimo o svemu, o smislu, Isus se ne nameće ni onda ni sada, On će opet u štalicu pa da ga prepoznaju neki neuki, ako već nema mjesta za njega u blještavilu oko nas. Ovaj blagdan je poziv da mu otvorimo srce jer On donosi radost, neizmjernu radost, iskonsku radost, ne lažnu, umjetnu. Veselite se sa ljudima oko sebe jer On nas je sve otkupio, zbog toga se rodio, nemojte to zaboraviti, nije on jedan od mnogih, On je jedini Bog. Živimo ga u svojim životima, širimo mir, mir Kristov.

LP i BB


24.12.2016. u 21:54 • 18 KomentaraPrint#

subota, 29.10.2016.

Blaženi Alojzije Stepinac

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. O tome sam već pisao i zločinima koje je učinila. U pretprošlom postu o padri Petru Perici je samo jedan primjer kako se nakon oslobođenja taj teritorij oslobađao i od inteligencije i svih onih koji nisu u skladu sa ideologijom marskizma, a glavni protivnik su bile vjerske zajednice jer religija i vjera je natruha prošlosti u novome prosperitetnom svijetu komunizma gdje nema Boga. Bog je mrtav. U prošlom postu sam pisao kako se riješilo hrvatsko pitanje jednostavno likvidirano i zabranjeno ikakvo spominjanje mogu slobodno reći genocida izvršenog na križnom putu. Više ne postoje nacije već samo klase a vlast je preuzela radnička klasa na čelu sa KPJ. Od svih vjerskih zajednica najveći problem je Katolička jer je ona univerzalna sa sjedištem u Rimu, na čelu joj je papa ( pravoslavne su nacionalne pa ih je lako iskontrolirati, a muslimani nemaku jaku organizaciju) . Zato je bio osnovni plan da se katolička crkva odvoji od Vatikana i proglasi narodnom a ne ovisnoj o stranoj buržuaziji. A buržuazija je ta koja iskorištava radničku klasu. Zato se udarilo na glavu Crkve u Hrvata zagrebačkog biskupa Alojzija Stepinca. Ali to je bio samo vrh udara jer se kao što sam pokazao preko padre Petra Perice prvo likvidiralo pa onda pregovaralo sa ostatkom. Sa obzirom na broj stanovnika u Hrvatskoj su komunističke vlasti pobile najviše svećenika od svih komunističkih država na svijetu. Ubijena su 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časna sestra, dakle nenaoružani i obrazovani ljudi, ali – klasni neprijatelji.

Stepinac kao vjerni Kristov apostol nije mogao zanijekati Istinu te je kao i dotada uvijek ostao Kristov i vjeran Crkvi kojoj je Krist poslao Duha Svetoga i Petra stijenu u vidu papa da je ni vrata paklena neće nadvladati do ponovnog Kristova dolaska. Cijeli je takav Stepinčev život. On je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.
Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.
Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo. Nakon zarobljavanja Stepinac je najprije poslan u mjesto Mestre kod Venecije, zatim u Feraru te naposljetku u mjesto Nocera u regiji Umbrija. Obitelj u Krašiću u to vrijeme dobila je telegram iz Italije, u kojemu ih se obavještava da je poginuo. Tih dana u Krašiću je vladala velika tuga za Stepincem, no ubrzo je iz zarobljeništva poslao brzojav preko Francuske u Krašić koji je glasio: „ Gesund gefagen; Zdrav zarobljen“. U zarobljeništvu se Stepinac bavio poljoprivredom, sadio je masline, ali i učio talijanski jezik.

Nakon što je još krajem 1915. srpska vojska doživjela poraz na bojištu, dio političara unutar Jugoslavenskog odbora razradio je ideju o osnivanju legije od zarobljenika mahom Hrvata, koji bi se borili za oslobođenje od austrougarske vlasti. Nakon početnog neslaganja između Srba i Hrvata u odboru, legija je sastavljena. Toj legiji 1918. pristupio je i Stepinac. Zaslugom jugoslavenskog odbora, tek je 6. prosinca pušten iz zarobljeništva i prebačen o Solun. Prilikom prijelaza u jugoslavensku vojsku priznat mu je čin potporučnika te je prebačen iz Soluna nakon vrlo kratkog vremena u Gnjilane, odnosno Prištinu, na Kosovu. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, a 1920. promaknut u čin rezervnog poručnika.
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Dana 14. svibnja 1941. nadbiskup Alojzije Stepinac je poslao poglavniku Paveliću prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozovljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.«
Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: "Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz - da bi na taj način spasili svoj život - prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju".
Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Posebno je odjeknula njegova propovijed na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. u zagrebačkoj katedrali. Tog je dana svijetom odjeknula propovijed zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u kojoj je žestoko i otvoreno osudio progone protiv Hrvata, Srba, Židova, Cigana, muslimana, te je napomenuo da je dužnost Crkve braniti osnovna ljudska i narodna prava. Njegova propovijed širila se svijetom, prenosili su je saveznički mediji, širili je partizani u šumi, a ustaše i Nijemci bili su bijesni. Njemačka obavještajna služba slala je tajna izvješća u Berlin. Evo dijela te propovijedi:
Odgovorit ćemo konačno i onima koji nas optužuju da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička Crkva je u nekim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A stanovište je kratko i jasno.
Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenito srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike, kao i europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Nema među njima bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja za koja vrijede riječi: u laži su kratke noge!
Katolička Crkva ne može priznati da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nije nikada urodio plodom, niti može uroditi. Jer je sasvim sigurno, ako bi se ovakvim mjerama pokušalo napraviti red, da će mnogi i mnogi od onih koji su do sada slušali glas Crkve, makar izloženi teroru, pokušati konačno, također, potražiti spas u šumama. Neće li se onda opet ispuniti priča o pekaru i seljaku?
Vidim konačno upit vas tisuća koji ovdje slušate, a kakav onda poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.
Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih.

O spašavanju Židova od strane Stepinca i drugih Hrvata za vrijeme marionetske NDH pozabavila se američka povjesničarka Esther Gitman, inače Židovka rođena u Sarajevu (koja je s majkom 1941. pobjegla), te je – u svojoj knjizi Kad hrabrost prevlada – pokazala na temelju dosada nepoznatih dokumenata Stepinčevu ustrajnost u spašavanju svih ugroženih, pa tako i brojnih Židova.O spašavanju Srba postoje također brojna svjedočanstva samih članova toga naroda. Neka bude dostatno ovdje napomenuti da se u montiranom procesu Stepincu od strane komunista 1946., u obranu Stepinčeve nevinosti dobrovoljno – usprkos opasnosti – prijavilo i više Srba, ali im komunističke vlasti nisu dopustile da svjedoče. Među njima je bio i pakrački srpsko-pravoslavni episkop Emilijan, srpski liječnici dr. Milutin Radetić, primarius sveučilišne klinike u Zagrebu, dr. Julije Budisavljević, i drugi.
Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
Kada je na pozornicu povijesti na ovim prostorima nastupila druga zvijer sa šest glava, komunistička Jugoslavija, koja je preko njega htjela stvoriti navodnu „Hrvatsku Narodnu Crkvu“, koja će biti odijeljena od Petrove stolice u Rimu, Stepinac je shvatio da je u igri neizmjeran ulog i da nema izbora. Shvatio je da komunistička ideologija, s ciljem lakše manipulacije narodom, želi razoriti njegov katolički i kršćanski identitet, ubiti dušu naroda. Zagrebački nadbiskup postao je svjestan da se preko njegove osobe prelama sudbina jednoga naroda i budućnost „jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve“ na ovim prostorima. Stoga je odvažno i nepokolebljivo odlučio te doslovno rekao: „Ako treba, bolje je časno poginuti, nego sramotno ostati.“
Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.
Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.
Možda je najbolju obranu i svjedočanstvo dao pravoslavni svećenik koji je nakon rata otišao na službu u Pravoslavnu katedralnu župu sv. Save u New Yorku. Čujmo, na izvornom srpskom jeziku, što je on pod zakletvom izjavio:

„Ja, Andreja D. Dimitrijević, srpsko-pravoslavni sveštenik, koji sam posvećen u čin sveštenika 10. augusta 1953. g. u Sabornom hramu u Požarevcu (Srbija), izjavljujem pod zakletvom sledeće:

(…) Bio sam u drugom razredu gimnazije kada je suđen. Sav pravoslavni živalj kome je bilo stalo da se vera hrišćanska održi upirao je pogled i nadu u Njega, jer je On podgrejavao ono, u ono doba, što niko od pravoslavnih Srba nije ni mogao ni smeo.

Zato Ga s pravom mnogi, kao i ja, poštujemo kao velikog sveštenomučenika Crkve Hristove.

Ja lično sam dobro upoznat sa arhipastirskom delatnošću ovoga velikog Nadbiskupa, pa sam slobodan tvrditi o petnaestogodišnjici Njegove smrti i to da je za vreme rata štitio sve ljude koji su bili ugroženi od ratne stihije bez obzira koje su vere ili narodnosti bili.

Posedujem imena i dokumentaciju koliko je Njegova Eminencija pomogao za vreme rata ne samo Hrvatima, nego i Jevrejima i Srbima. On je prvi osnovao Caritas u Europi, ali to ne mogu objavljivati jer su te osobe u Jugoslaviji. Nadam se da će zagovorom kardinala Stepinca pred Bogom uskoro sinuti sloboda i Hrvatskom i Srpskom narodu, kada ćemo slobodno moći o ovome pisati i govoriti.

Napisah ovo, ne radi Njegove pohvale, jer: “Ko će maju venac plesti, kad mu ga je Tvorac spleo” (Njegoš), već radi pouke nas samih.

Prota Andreja Dimitrijević,Srpsko-pravoslavni paroh i Nastojatelj katedrale Sv. Save u Njujorku“ (Blaženi Alojzije Stepinac, glasnik postulature, god. XXI., br. 3.-4., str. 20-21)

„I ja ću poslati dva svoja svjedoka da, obučeni u kostrijet, prorokuju tisuću i dvjesta i šezdeset dana…“ (Otk 11,3).
Blaženi Alojzije bio je jedan od tih svjedoka u jednom apokaliptičkom povijesnom razdoblju, u kojemu je pred dvjema totalitarnim ideologijama i zvijerima neustrašivo branio Božja i ljudska prava, osobito onih najugroženijih, jer „Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre dijete“ (Otk 12,4). Obje su ideologije propale, kao i njihove državne tvorevine, a Stepinac sve jače svijetli i ostaje svjetionik narodu i Crkvi.
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže "ex aerumnis carceris" - od "zatvorskih tegoba", ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče, budi volja tvoja!"
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

29.10.2016. u 21:49 • 47 KomentaraPrint#

utorak, 27.09.2016.

Pravda pobjednika

Rat je poguba ljudske naravi. U prošlom postu sam pisao o Padru Petru Perici nevinoj žrtvi zločina pobjedničke strane. Rat je najveće zlo koje čovjek čini, tako sam pisao o zločinima genocidne NDH kojoj je bio cilj istrijebiti srpski i židovski narod iz Hrvatske. Komunisti su dignuli boljševičku revoluciju po uzoru na 1918, a o tom dolasku boljševika i nastanku SSSR sam pisao poseban post. Komunizam fašizam i nacizam su 3 zla koja su 20 stoljeće učinili najkrvavijem stoljećem u ljudskoj povijesti kada je zlo došlo do punog izražaja. Ljudi su zavedeni idejom slobode odbacivanja autoriteta povjerovali komunistima da će svi ljudi biti slobodni. Vlast radnim ljudima radnici preuzimaju vlast od kapitalista te sva vlast ide proleterijatu narodu. Narod se diže u porobljenoj Jugoslaviji, protiv okupatora i domaćih izdajica. Pokret otpora pod vodstvom KPJ, komunističke partije Jugoslavije.
Od odluke o pokretanju ustanka u lipnju 1941. pokret je izvorno nazvan Narodnooslobodilački partizanski odredi Jugoslavije, NOPOJ) te je stoga ukratko bio poznat kao partizani. Unatoč činjenici da naziv partizani znači gerilsko ratovanje, partizani su koristili taj način borbe samo do 1944. Pripremajući oružani ustanak, KPJ je 27. lipnja 1941. ustrojila "Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije", na čijem je čelu Josip Broz Tito. Tijekom jeseni 1941., svugdje je nametnuto ime "partizanski". 26. rujna 1941. Glavni štab NOPOJ preimenovan je u Vrhovni štab. Osnivaju se glavni štabovi (stožeri) za pojedine dijelove zemlje, pa tako i Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske. Glavni štab NOPO Hrvatske imao je pod svojim neposrednim zapovijedanjem pet operativnih zona uključujući Slavoniju sa Srijemom (bez Baranje), Dalmaciju do Neretve s livanjskim krajem i zapadnim dijelom Pelješca, poslije i istarske krajeve uključenu u FD Hrvatsku. Ostatak južne Dalmacije dolazi pod nadležnost GŠ NOPO Hrvatske ukidanjem nadležnosti Operativnoga štaba za Hercegovinu.
Prelazak s gerilske taktike na složenije oblike borbe obilježen je osnivanjem Prve proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade,21. prosinca 1941.. Osnovana je kao postrojba sposobna djelovati gdjegod se ukaže potreba, te nije bila vezana uz pojedini teren kao što su bili gerilski odredi. Brigade su od početka pod snažnom kontrolom KPJ, s političkim komesarima u svim jedinicama.
KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.
Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović Tempo. Uspostavljena je "personalna unija" između političkog i vojnog rukovodstva. Vojne funkcije su u tijeku cijeloga rata ostale podređene političkim ciljevima; civilnim organima vlasti gotovo uvijek je davana prednost. Od desetorice članova Glavnog štaba, jedino je Tito imao vojno iskustvo (kao vodnik u austro-ugarskoj vojsci). Ovaj nedostatak nadoknađen je kasnije postavljanjem vojnih stručnjaka (bivših dobrovoljaca u Španjolskom građanskom ratu i redovnih ili pričuvnih časnika JV) u niža tijela.

Na samom početku,partizanske snage su bile razmjerno male, slabo naoružane i bez ikakve infrastrukture. No, imali su dvije važne prednosti nad ostalim vojnim i paravojnim formacijama na području razbijene Jugoslavije: prva i najvažnija bio je mali, ali iznimno vrijedan kadar jugoslavenskih dragovoljaca iz Španjolskog građanskog rata; oni su bili jedini na području čitave Jugoslavije s borbenim iskustvom u modernom ratovanju, i to u uvjetima prilično sličnima onima Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Druga prednost, koja se očitovala sve više krajem rata, bila je činjenica da partizani nisu bili zasnovani na nacionalnosti, već ideologiji, što im je donijelo barem nekakvu podršku na svakom području, za razliku od drugih postrojbi i vojski. To je omogućilo partizanskim postrojbama pokretljivost i široku bazu za novačenje.
Okupacijske i kvislinške snage su bile itekako svjesne partizanske prijetnje, protiv koje su poduzimali energične akcije čišćenja i čitave kampanje. One su u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji zabilježene kao Sedam neprijateljskih ofenziva.

Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. partizani dobivaju novi zamah. Odmah zauzimaju većinu područja koja je prije kontrolirala Italija, preuzimaju naoružanje, skladišta, strjeljivo. Kratkotrajno je oslobođen i Split. Ospkrbljuju se i popunjavaju redove (pristupaju im čak i Talijani antifašisti) te se pred nastupanjem Nijemaca i snaga NDH povlače u unutrašnjost i na otoke. Uz pomoć angloameričkih snaga (koje su se u međuvremenu iskrcale na Siciliji i zauzele južnu Italiju) partizani se utvrđuju na Visu, gdje se smješta i glavni stožer. I drugi otoci su bili važna uporišta, a jedan po jedan oslobađani su svi otoci južne i srednje Dalmacije. Jadranom plovi britanska mornarica, iz zračnih luka u Italiji i s Visa djeluju saveznički zrakoplovi, koji snagama NDH i Nijemcima nanose teške gubitke. Održavanje pomorskih veza između Visa i luka Južne Italije (posebno Barija) bilo je redovito već koncem 1943. godine. Brodovi su prebacivali u Italiju partizanske ranjenike i zbjegove civila (više od 55 tisuća uglavnom staraca, žena i djece i 11 tisuća ranjenika), a na povratku su dopremali savezničku pomoć.
Sa savezničkom zračnom podrškom (Operacija Flotsam) i pomoći Bugarske armije i Crvene armije, u drugoj polovici 1944. NOVJ se okrenuo situaciji u Srbiji, gdje većih borbi nije bilo od sloma Užičke Republike krajem 1941. 20. listopada Crvena armija, bugarske snage i partizani su nakon teških borbi i djelovanja topništva zauzeli Beograd u zajedničkoj Beogradskoj ofenzivi. Do dolaska zime, snage NOVJ-a kontrolirale su gotovo čitavu istočnu polovicu Jugoslavije - Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, kao i veći dio Dalmacije. Nakon prosinačkih operacija, kojima je oslobođen Knin, oslobođena je i čitava Dalmacija. Pozivi vojnicima na drugim stranama na pristupanje NOVJ-u pojačali su broj prebjega iz Domobranstva u Hrvatskoj i BiH.
Početkom 1945. NOVJ je brojio 800.000 boraca te je uz pomoć Bugara i Crvene armije probila Srijemsku bojišnicu. Sarajevo je zauzeto početkom travnja, dok je NOVJ ušao u Zagreb 8. svibnja 1945. Nakon ogorčenih borbi oko Rijeke i prolaska kroz Istru, partizani su ušli u Trst dva dana prije angloamerikanaca.
Na oslobođenim područjima se stvara nova sovjetska republika po uzoru na SSSR, a kako je to u praksi izgledalo pokazao sam u prošlom postu sa primjerom Dubrovnika i padre Petra Perice.
Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima, kako bi izbjegli pokolj od strane pobjedničkih komunističkih partizana. Kod Bleiburga, međutim, britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju generala Ive Herenčića, nego je zahtijevao da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.

Za hrvatsku povijest i publicistiku danas zacijelo nema zamršenije i emocionalno obojenije teme od zbivanja na jugoslavensko-austrijskoj granici tijekom svibnja 1945. godine, kada su u tajnovitim okolnostima život izgubile stotine tisuća ljudi. Mnogi su pokušavali prodrijeti u duboko zakopanu tajnu, no uspjeli su samo donekle, jer su izvršitelji zločina nastojali obrisati svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke tih dana na liniji Slovenj Gradec - Dravograd - Bleiburg.
Katastrofičnost i tragičnost ovih događaja je utoliko veća što su se zbila istovremeno s istom vrstom događaja koji su snašli Treći Reich. No težina je u tome što je Treći Reich odnosno Njemačka koja je pokrenula rat, preživjela to i nastavila postojati, dok je samostalna Hrvatska i zamisao o samostalnoj Hrvatskoj praktično zbrisana u domovini.

Hrvati su, time što je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu "profašističkog naroda", koja je, pojačavana srpsko-jugoslavenskom promidžbom za vrijeme socijalističke Jugoslavije i prešućivanjem činjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u antifašističkoj borbi nego neki daleko brojniji narodi (kao i više nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji), sprječavala i gušila ostvarenje hrvatskoga višesetoljetnoga sna o slobodi i samostalnosti.

U Jalti, na poluotoku Krimu, 4. veljače sastali su se Staljin, Roosevelt i Churchill - vođe najvećih savezničkih država antihitlerovske koalicije. Trebalo se dogovoriti o završetku rata i novoj karti poslijeratnog svijeta. Osim o sudbini Njemačke i odluci da se svi raseljeni ljudi podrijetlom iz SSSR-a moraju vratiti kući na Jalti se dosta razgovaralo i o Jugoslaviji. Za Jugoslavenske državljane je bila donesena izričita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima - «čak ni ustaše» (o toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi).
Staljin i Churchill su se dogovorili da na tom prostoru utjecaj zapada i istoka bude pola-pola. Staljin je, poznavajući prilike na terenu Jugoslavije, bio potpuno miran jer je znao da će Titov snažan komunistički pokret blokirati značajnija uplitanja Zapada na jugoistoku Europe. Saveznici su se dogovorili da se nova jugoslavenska vlada sastavi na osnovi sporazuma Tito-Šubašić, a da se poslije toga AVNOJ proširi uključivanjem članova bivše jugoslavenske skupštine koji se nisu ogriješili surađujući s neprijateljem. Na taj su način Saveznici htjeli ponovno oživiti svog 'balkanskog žandara' (Kraljevinu Jugoslaviju) kao i prije tridesetak godina kada su ga uspostavili kao predstražu za suzbijanje komunističke revolucije na Zapad.
Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga jugoslavenskim počiniteljima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim neugodnim detaljima najinformiraniji sudionici trajno šute, a dokumentacija - makar je riječ o akciji koja uključuje veliki broj vojnih postrojbi - je izrazito manjkava. Historiografija međutim prepoznaje da su se u zbivanjima 1945. na prostoru Austrije dogodile 'dvije kobne pogreške' - izručivanje Kozaka Crvenoj Armiji, te istovremeno izručivanje "Jugoslavena" snagama JA koje su notorno ubijale zarobljene "kvislinge". Obje 'kobne pogreške' vezane su uz istu osobu, Harolda MacMillana, opunomoćenog ministra pri glavnom štabu savezničkih snaga (kasnije promoviran u lorda Stocktona; McMillan je 1957. godine postao premijerom Velike Britanije).
Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je "Ministar i pokolji", (1986.). Povodom knjige je u javnosti Velike Britanije nastala ogromna prašina, te je odlukom suda bila ubrzo zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Autor knjige, grof Tolstoj, optužen je za klevetu te je u neobičnom i sumnjivom sudskom procesu, koji je bio zatvoren za javnost, osuđen na iznimno visoku "globu" od milijun i pol funti, k tome još milijun funti za plaćanje sudskih troškova. Bila je to najveća, ikad izrečena takva sankcija u Engleskoj, a vjerojatno i u cijelom svijetu.

Početkom travnja 1945. savezničke armije započele su svoj konačan masovni napad na njemačke položaje u sjevernoj Italiji.
Feldmaršal Harold Alexander, vrhovni saveznički zapovjednik na Sredozemlju hrabrio je svoje armije riječima: "…potreban je samo jedan snažan udarac da ih (Nijemce) se izbriše zauvijek. Došao je tren da krenemo u posljednju bitku koja će dokrajčiti rat u Europi…".
Taj snažan udarac započeo je 9. travnja, kada je Osma armija generala Richarda McCeerya strahovito bombardirala utvrđene položaje njemačke Desete armije, čije je desno krilo dodirivalo Jadran.
General von Vietinghoff potpisao je 29. travnja predaju svih snaga pod svojim zapovjedništvom, a taj je sporazum stupio na snagu 2. svibnja. Nakon predaje poražena vojska bježi prema Austriji. Istodobno napreduju prema Beču i Sovjetske snage.
Situaciju dodatno komplicira Tito koji je već ušao u austrijsku pokrajinu Korušku.
Sa zapada dolazi u taj dio Austrije britanska Osma armija na čijem se čelu nalazio general Sir Richard McCreery. Osma armija bila je sastavljena od dva korpusa: Trinaesti korpus bio je u blizini Titove vojske, a Peti korpus, na čelu s generalom Charlesom Keightleyem, okupirao je južnu Austriju preko jugoslavenske granice na sjeveru.
U taj se kraj sljevalo mnoštvo njemačke vojske i folksdojčera izbjeglih s istoka Europe, ali i vojne formacije njemačke vojske sastavljene od pripadnika drugih naroda, te pripadnika vojnih formacija s područja istoka i jugoistoka Europe koje su se borile na njemačkoj strani. Svi su oni - uz borbe s vojnim formacijama koje su ih progonile - bježali pred Rusima i jugoslavenskim komunistima, te su jedinu nadu u spas vidjeli u predaji Britancima i Amerikancima.
Sjedište brigadira Scotta, zapovjednika britanske 38. pješačke brigade, bilo je tada u Bleiburškom zamku, smještenom na brijegu koji dominira cijelim gradićem Bleiburgom.
Bliže gradića nalazi se prostrano otvoreno polje omeđeno niskim šumovitim brežuljcima.
Prema tom polju prilazilo je mnoštvo ljudi, njih sad znatno više od sto tisuća. Većinu tih ljudi činile su hrvatske trupe i civili, koji su kod Dravograda prešli granicu u nadi da će moći nastaviti dalje na zapad, do Klagenfurta.
No, sad su im se na tom putu ispriječile trupe brigadira Scotta, dok su se brojčano jake skupine Titovih partizana raspršile po šumama i zauzele prijeteće, iako još ne i aktivne borbene položaje. Hrvatske su trupe bile naoružane, a britanski stav je bio nepoznat. Brigadir Scott je zatražio daljnje upute: »…Tražimo da Osma armija hitno odluči hoćemo li prihvatiti predaju tih snaga ili ćemo zahtijevati njihov povratak u Jugoslaviju…»
Scott ubrzo dobiva odgovor i na temelju njega izdaje naredbu za izručenje “Jugoslavena“. Skupina viših hrvatskih generala krenula je u pratnji Britanaca na sastanak sa Scottom u Bleiburški dvorac. Scott je u dvorcu primio i vođu partizanskih gonitelja, komesara Milana Bastu («odlučnog mladića u ranim dvadesetim godinama željnog borbe s loše naoružanim i demoraliziranim Hrvatima» - prisjećao se Scott).
Scott je uspio nagovoriti Bastu kako je najprihvatljivije da uvjeri Hrvate neka odlože oružje i dobrovoljno se predaju. Sljedeći je razgovor Scott vodio s hrvatskim zapovjednikom, generalom Herenčićem, kojeg su Scott i Basta uspjeli prisiliti da prihvati bezuvjetnu predaju (u kojoj vojnici kojima zapovijeda Herenčić ipak dobivaju status ratnih zarobljenika, koje se ne smije mučiti ni ubijati), premda su Britanci sumnjali da će se sve riješiti pravedno kako je i obećano. Basta je pregovore zaključio ovim riječima: »Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i časnici ostat će ratni zarobljenici, te ćemo ih povesti u Maribor gdje će im se suditi. Ako ne prihvatite uvjete za petnaest minuta, započeti će opći napad i vi se nećete imati pravo pozivati na međunarodne konvencije Crvenog križa.» Bitno je napomenuti kako su se pregovori u Bleiburškom dvorcu odvijali samo usmeno. Nije vođen nikakav zapisnik niti je potpisan bilo kakav dokument. General Basta uvjerava brigadira Scotta da će se sa svima koji se vrate u Jugoslaviju postupati ljudski i da se Hrvati nemaju čega bojati.
Makar se Herenčiću ta objava ultimatuma činila ciničnom prijevarom, shvativši da nema izbora, Herenčić je kapitulirao. Herenčić naređuje svojim trupama da bace oružje, zatim svoje ljude prepušta krvavoj sudbini, a sebe ubija.

Prema istraživanju grofa Tolstoja, bitnu ulogu u provođenju odluke o izručenju odigrao je Harold Macmillan, tadašnji britanski ministar za Sredozemlje pri glavnom štabu savezničkih snaga, kojeg je na to mjesto 1942. god. postavio Winston Churchill. O važnosti te svoje službe Macmillan kasnije govori: «Najznačajniji trenutak moga života bio je dok sam upravljao nepreglednim mnoštvom savezničkih interesa na cijelom Sredozemlju. Družio sam se s kraljevima, feldmaršalima, premijerima, predsjednicima…». Macmillan, kako se bližilo proljeće 1945. godine, postaje sve više zaokupljen problemom odnosa s novim režimom maršala Tita u Jugoslaviji. Četvrtog je svibnja zabilježio u svoj dnevnik da se «naglo razvija nova glavobolja-Jugoslavenske armije prodiru u Julijsku krajinu i Austriju-u žestokoj utrci s Osmom armijom». Macmillan je bio iskusan politički savjetnik War Officea (Britansko ministarstvo rata),te čovjek u izravnom dodiru s premijerom, kabinetom i Foreign Officeom (Britansko ministarstvo vanjskih poslova).
Prije bleiburške krize, britanske su snage su prihvaćale predaju manjih vojnih postrojbi koje su dolazile s jugoslavenskog područja, a britanski su stražari sprječavali partizane u njihovim pokušajima da se dokopaju Hrvata. No, od 15.svibnja nadalje, politika britanskog 5.korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila. Politika poštivanja ratnih zakona pretvorila se u politiku suradnje i podrške komunističkom režimu.
Zaokret je počeo 13. svibnja kada je Harold Macmillan stigao u Glavni stožer Petog korpusa britanske Osme armije. Macmillan je prije toga 12.svibnja otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osme armije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je, navodno, bila obavijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnu procjenu situacije.
U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovu planu. Umjesto da je, kao što je bilo predviđeno, otputovao u Napulj, on iznenada avionom dolazi u Austriju. Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyem i suradnicima. Taj susret poznat je pod nazivom Klagenfurtska zavjera.Što se dogodilo na tom sastanku, može se zaključiti samo iz događaja koji su uslijedili, budući da Macmillan nikada nije otkrio razloge iznenadne promjene plana glede puta, kao ni teme diskusija koje su vođene s Petim korpusom. Prije Macmillanova dolaska zapisi ukazuju da Peti korpus nije imao ni namjeru, ni želju bilo koga predati. Po povratku u Napulj 14.svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnog časnika generala Robertsona da izda zapovijed o repatrijaciji Jugoslavenskih subjekata jugoslavenskim a Kozake sovjetskim komunistima.

Kasno te noći 14. svibnja američki politički savjetnik Kirk - nakon konzultacija s MacMillanom - poslao je svom Ministarstvu u Washington izvještaj sljedećeg sadržaja: »Danas popodne je general Robertson, izvršni administrativni časnik Glavnog stožera savezničkih snaga, zatražio od nas da se suglasimo s tekstom brzojava zapovjedniku Osme armije, kojom se ovlašćuje maršalu Tolbuhinu predati 28.000 Kozaka, uključujući žene i djecu, kao i velik broj disidenata-pripadnika jugoslavenskih postrojbi jugoslavenskim partizanima. Generalu Robertsonu je ministar Macmillan preporučio da tako postupi. Mi smo odgovorili da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo našoj vladi. Izvršni časnik je izrazio nezadovoljstvo jer se nismo suglasili s njim, te je dodao da je suočen s teškim administrativnim problemom, stotinama tisuća ratnih zarobljenika, te se trenutno ne može zamarati tko bi bio ubijen ako se preda Rusima ili partizanima. Izjavio je da će on telegram poslati bez obzira na naše neslaganje. Stoga bi mišljenje Ministarstva o ovom pitanju bilo poželjno.»
Robertson je zapovijed zaključio uputom: »Sve ljudstvo za koje je utvrđena jugoslavenska nacionalnost, a koje je služilo u njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama.» Kopije zapovijedi poslane su šefu Glavnog stožera, generalu Morganu, koji je upravo krenuo na dužu misiju u sjevernu Italiju i Austriju.
Kirk nije znao da je tog popodneva (14. svibnja) u 14:30 general Robertson već odaslao zapovijed (FX 75383) Petom korpusu, odnosno Keightleyu da se 'Rusi' tj. Kozaci što hitnije predaju Staljinovim snagama. Ni jedna kopija te zapovijedi nije poslana na znanje Kirku, što znači da je cijela akcija provedena bez američkog pristanka. Ta je zapovijed služila kao temelj časnicima Petog korpusa za izvršenje repatrijacije zarobljenika i izbjeglica, koje su se provodile tijekom cijele druge polovice svibnja.
State Department nalaže Kirku 16. svibnja da uloži službeni protest AFHQ-u. Od Glavnog je stožera, Alexander tražio daljnje upute i pomoć pri «konačnom raščišćavanju prenatrpanog ljudstva u južnoj Austriji. Hitno tražimo uputstva za konačno razmještanje Jugoslavena i Kozaka. Ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla ,bilo bi fatalno za njihovu dobrobit…» Ministarstva vanjskih poslova Amerike i Velike Britanije potom se usaglašuju da je najbolje da postrojbe koje se žele predati britanskim i američkim snagama budu razoružane i poslane u logore u sjevernoj Italiji u kojima će biti podvrgnuti ispitivanjima. Sukladno tom stavu, upravo je sam Alexander 17.svibnja izdao zapovijed, poznata još pod nazivom 'Distone zapovijed' kojom se nalaže smještanje četnika i drugih jugoslavenskih zarobljenika i 'disidenata' iz Austrije u kampove u sjevernoj Italiji, kod Distonea, naravno ukoliko se oni ne žele sami predati 'svojim' vlastima, tj. Titu. Kirk je smatrao da je sada sve riješeno i da je sve u skladu s odlukama, te da ne postoji mogućnost repatrijacije bjegunaca. Stoga on 18.svibnja javlja američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed koja je zamijenila Robertsonovu, te da jugoslavenski zarobljenici više nisu ugroženi.
No američki politički savjetnik je prevaren. Tek nakon dva mjeseca Kirk će otkriti da su zarobljenici već 16. svibnja 1945. godine predane Titovim snagama.

U međuvremenu se u Sloveniji provode masovni pokolji Hrvata, a oni koji tek stižu upućeni su Šestom odredu specijalnih snaga, specijalnoj jedinici koja je bila sposobna ispuniti osjetljive i tajne zadatke koji će ostati nepoznati uobičajenoj vojnoj liniji zapovijedanja. Jedinica je bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici, te je osigurala suradnju u predaji zarobljenika snagama JA na način da regularne britanske snage ništa ne doznaju o pokoljima. Umjesto u Italiju, zarobljenici su se slali Titovim trupama koje su potom preuzele 'pošiljku'. Za transport, kao i za sporazum s Ivanovićem bio je zadužen brigadir Toby Low (kasnije proizveden za lorda Aldingtona)
Franci Strle, slovenski partizan, novinar te viđeniji slovenski autor knjiga partizanske tematike u desetljećima komunističke vladavine opisuje događaje na Bleiburgu u svojoj knjizi "Veliko finale u Koruškoj" iz 1977. god. U toj knjizi prenosi on sadržaj intervja kojega je u pripremi knjige napravio (i o tome 1974. god. sačinio magnetofonski zapis) s generalomJNA Mićom Došenovićem, koji je u svibnju 1945. bio načelnik štaba 14. (slovenske) udarne divizije JA, čiji se jedan bataljun našao na Bleiburgu ("odbor 14. udarne divizije" je pokrovitelj objavljivanja te Strletove knjige iz 1977. god.):
"Na pitanje može li se pucanje na ustašku kolonu shvatiti kao topničku pripravu, kako se navodi u knjizi 'Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. do 1945.' nasmijao se podrugljivo. 'Bože sačuvaj!', žestoko je rekao. 'Nikakve topničke priprave nije bilo, nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, učinili su puškomitraljezi šarci. Naglašavam da smo imali idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio borbeni raspored, to je bila gomila zbijenog ljudstva na cesti i blizu cesti, vozilo do vozila i čovjek do čovjeka ..."
Partizan Jože Petrovčić (kurir u štabu 14. divizije, koji se vozio uz časnike JA koji su sudjelovali u pregovorima i naredili otvaranje vatre na "neprijatelja") također govori o mitraljeskoj vatri koja je otvorena jer nisu sve postrojbe na Bleiburškom polju bile izvjesile bijele zastave točno u od Britanaca zakazanom (kratkom, 20 minuta) vremenu, i iznosi da se "ustaše" nisu uopće branili. Mitraljeska vatra da je trajala čitavih petnaest do dvadeset minuta, nakon čega je glavnina "ustaša" istaknula bijele zastave i predala se.]Podatak o broju pobijenih u mitraljeskom masakru, F. Strle nije uspio pribaviti.

Vrijedi međutim opaziti da savezničke jedinice nisu odbijale pružiti zaštitu četničkim jedinicama i nisu njihove pripadnike izručivale Titovim snagama: nije do danas razjašnjeno je li to drugačiji tretman vojnika NDH bio vođen opasnošću za obnovu Jugoslavije koja je od te vojske mogla dolaziti, ili su možda krugovi oko jugoslavenske kraljevske kuće i izbjegličke vlade u Londonu uspjeli u nekim posredovanjima za korist "Kraljevske vojske u otadžbini".
Obzirom da je u svibnju 1945. komunistička Jugoslavija bila potpuno lojalan član sovjetskog bloka - do mjere da je 'istinski vladar Jugoslavije' bio je surovi i oholi generalmajor Kiselov iz sovjetske vojne misije u Beogradu, koji je drsko nadglasavao samog Tita u najsitnijim pitanjima jugoslavenske unutrašnje politike - vrlo je moguće da su sovjetske snage sigurnosti NKVD (kasnije KGB) utjecale i na postupanje Britanaca s "Jugoslavenima" koji su se zatekli na teritoriju Austrije. Kako su to otkrili špijunski skandali koji su uslijedili kasnijih godina, Sovjetski Savez je u Britaniji i Sjedinjenim Državama imao mnogo pomagača na visokim mjestima. O tom možemo još uvijek samo naslućivati iz izjave sovjetskog ministra državne sigurnosti Merkulova početkom lipnja 1945. o odnosima sa zapadnim savezicima: “…uzeli smo uzde u vlastite ruke. Njima nije drago što smo ih matirali, i sada su prisiljeni plesati na našu melodiju, kao posljednji pijun na ploči“.
Uostalom valja uzeti u obzir da je SSSR 1945. godine doista bio na vrhuncu moći, te je njegova golema vojska od sedam milijuna vojnika koja je doprla do Berlina, Praga i Beča bila sposobna smrviti sve pred sobom; zato je Merkulov zacijelo bio u potpunom pravu kada je izjavio da su velike zapadne sile u tom času prisiljene plesati na njihovu melodiju.

Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora,Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Znatan broj ljudi pomro je od iscrpljenosti i zaraznih bolesti u raznim logorima koje su osnovale komunističke vlasti. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. godine. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obimu) bilo i kasnije.
Stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih nevinih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj austrijskog gradića Bleiburga 15. svibnja 1945. godine te put kojim pješice vraćani u logore po Jugoslaviji i putem iz zabave ubijani nazivamo križni put.

Glavni i idejni začetnik likvidacije hrvatskog naroda je masovni ratni zločinac Josip Broz Tito koji je zapovijedio cijelu ovu operaciju. To navodi i Simo Dubajić major Jugoslavenske armije koji je neposredno organizirao ubijanje barem 23.000 zarobljenika u pokolju na Kočevskom Rogu, te koji je o nizu zločina koje je počinio krajem II. svjetskog rata otvoreno progovorio u svojoj knjizi "Život, grijeh i kajanje" iz 2006. godine, a potom i u više intervjua za TV i pisane medije.
Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani poručio: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.

General JNA Ivan Dolničar u članku za glasilo KPJ "Borba" 1949. god. citira Saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ iz iste godine, prema kojem je u operacijama na kraju rata "zarobljeno 341.405 neprijateljskih vojnika, od kojih je: '221.287 okupatorskih vojnika (zacijelo general Dolničar tu uračunava pripadnike legionarskih njemačkih postrojbi, poput 369. "Vražje" divizije, 373. "Tigar" divizije i 392. "Plave" divizije Wehrmachta, koji su uglavnom bili Hrvati) … i 120.150. kvislinških vojnika'.
Prema izvješću opunomoćenika OZNA-e Dimitrija Georgijevića načelniku te službe Aleksandru Rankoviću od 12. srpnja 1945. godine, u tada uspostavljenim logorima u Jugoslaviji bilo je vrlo mnogo zarobljenih vojnika poraženih vojski, među kojima bilo 81 tisuća Nijemaca, po nešto manje od tisuću Austrijanaca i Mađara, 12 tisuća Talijana, oko 500 četnika i oko 20 tisuća Hrvata - ustaša i domobrana. Obzirom da nema naznaka da su "zarobljeni neprijatelji" u to vrijeme puštani kućama, može se ocijeniti da je broj pobijenih doista drastičan - te se može govoriti o približno 100 tisuća pobijenih samo iz redova domobrana i ustaša.
U nekim slučajevima postoje temeljitija istraživanja o pobijenima: tako je prigodom izgradnje autoceste kod stratišta u Teznom pronađeni na potezu dužine 70 m posmrtni ostaci 1179 žrtava, za koje se u najvećem dijelu može reći da su vojnici NDH. Stručnjaci utvrđuju da je rov popunjen posmrtnim ostacima u dužini od 940 m, te procjenjuju broj ondje zatrpanih tijela na oko 15.000. Usprkos slabe očuvanosti kostiju, za neke od ostataka se sa sigurnošću može reći da pripadaju osobama ženskog spola. Istraživanjem se ustanovljuje da su u ubijanju zarobljenika sudjelovali vojnici 6. (istočnobosanske) brigade 17. divizije JA. U zatvorenom rudničkom oknu Huda Jama kod Laškog ekshumirano je 726 kostura, koji pretežno pripadaju ratnim zarobljenicima - Hrvatima, koji su bili živi zazidani u rudnik; pretpostavlja se da se ondje nalaze ostaci ukupno oko 3000 žrtava
Slovenski povjesničar Mitja Ferenc, koji na tim istraživanjima radi od godine 2001., iznosi u intervjuu iz 2005. godine procjenu da je na području Slovenije odmah poslije rata ubijeno više od 100.000 ljudi (uključujući Hrvate, Slovence, Nijemce i druge). Ta procjena ne obuhvaća ljude koji su na Križnom putu postradali drugdje u Jugoslaviji.

27.09.2016. u 18:51 • 29 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.08.2016.

Padre Petar Perica

Nakon nogometa sad ću malo i o ostalim segmentima koji čine život, a svi su oni u ovo burno vrijeme bili raspadnuti i pomaknuti. Ginulo se i ubijalo na sve strane. Danas slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije u Nebo. Častimo našu djevicu i našu kraljicu, žaštitnicu koja nam je u najtežim trenucima pomagala svojim zagovorom i koja nam stalno pomaže. Zato su njezina svetišta ispunjena puna hodočasnika, ona je naša majka, a svaka majka je nježna i suosjećajna ima lijepu riječ i utjehu, razumijevanje za sve naše pogreške, majka nas vodi na pravi put, slušajmo je. Njoj gradimo crkve, njoj pjevamo pjesme, naš je narod posebno časti, ima divnih pjesama, meni je posebno draga Zdravo Djevo, autora Petra Perice koji zaslužuje da ga spomenem na svome blogu. Rođen je 27. lipnja 1881. godine u Kotišini, kraj Makarske. Osnovnu školu pohađao je u Makarskoj. Poslije toga, školovanje je nastavio 1895. godine, u sjemeništu u Travniku.

Tijekom dugogodišnjeg isusovačkog školovanja, bio je aktivan u javnom radu. Nakon što je papa Lav XIII. zajedno sa svim biskupima svijeta 1899. godine, posvetio svijet Presvetom Srcu Isusovu, u Hrvatskoj je slijedeće 1900. godine bila pokrenuta inicijativa, da se hrvatska mladež još posebno posveti Srcu Isusovu. Povodom toga, bila je objavljena brošura u 30 tisuća primjeraka, u kojoj se našla pjesma Petra Perice "Do nebesa nek se ori" , koja je i danas jedna od najpopularnijih hrvatskih katoličkih pjesama. Početkom srpnja 1900. godine, održano je hodočašće velikog broja hrvatskih katolika u Rim. Pri tome su Petar Perica i Franjo Scholz uručili papi Lavu XIII., veliki umjetnički Album hrvatske omladine s preko 160 000 potpisa mladih.

Godine 1901., postao je isusovac. Novincijat je obavio u austrijskoj provinciji Velehradu pa se dalje školovao u Austriji i Bratislavi. Napisao je 1904. godine, pjesmu "Zdravo Djevo", koja je postala vrlo popularna katolička pjesma. Kao redovnik boravio je u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku.

Tijekom rada u Splitu 1920.- ih godina duhovnik je udruga koje čine dio tadašnjeg hrvatskog katoličkog pokreta, među kojima i u Hrvatskom orlovskom savezu; u to se vrijeme živo dopisuje sa blaženim Ivanom Merzom (1896. - 1928.), tadašnjim predsjednikom Hrvatskog orlovskog saveza.

Od 1937. godine padre Petar Perica živi u Dubrovniku, gdje postaje superior tamošnje isusovačke zajednice. Na službi je u dubrovačkom biskupijskom sjemeništu.

Tada dolazi rat o kojemu pišem i u kojem sam rekao da se sve mijenja i gine se na sve strane. Reakcija veliku nepravdu prema radnicima početkom stoljeća pod utjecajem Marksa i Engelsa razvija se komunizam o čemu sam napisao poseban post. Nastanak boljševika i prve komunističke države SSSR koja niče iz revolucije i onda ima cilj revoluciju proširiti na cijeli svijet. Komunisti stvaraju raj na zemlji ukidaju Boga i sve ljude proglašavaju jednakima. Međutim one koji ne prihvaćaju takvo razmišljanje likvidiraju ili stavljaju u građane drugog reda. Tako su i u nas komunisti nakon što je Hitler raskinuo pakt sa Staljinom 22.06.1941 napadom na SSSR započeli boljševičku revoluciju po napucima SSSR. Naravno da je to u početku bilo vro slabo i neorganizirano ali bilo je i dosta iskreno jer mnogi su bježali od terora fašista i njihovih domaćih izdajnika, posebno potaknuti pričama o pravednom novom društvu. Kako je to bilo pisao sam u pretprošlom postu, partizani su bili jedna od vojski koja je ratovala, tu su bii i četnici , Talijani , Nijemci ustaše itd. U konačnici partizani dobijaju rat i tako k njima mnogi prelaze pogotovo četnici. Međutim KPJ koja vodi revoluciju po uputama druga Staljina mora provesti ideološku lustraciju, kako ne bi bilo grešaka u novom sustavu koji se priprema, sustavu u kojem narod vlada.
Sovjetski pisac Ilja Erenburg u vremenu Drugoga svjetskoga rata poručio je u duhu naredbe: »Ubijajte, ubijajte! Kod Nijemaca nema nedužnih, ni među živima ni među onima koji će se roditi! Izvršavajte upute druga Staljina gazeći zauvijek fašističku zvijer još u utrobi. Slomite silom oholost njemačke žene. Uzmite ih kao zakoniti plijen. Ubijajte, ubijajte, vrijedni vojnici Crvene vojske, u vašemu jurišu kojem se ne može oduprijeti.« Staljin je pak upozoravao da se neprijatelja ne može pobijediti dok ga se ne nauči mrziti. Njegove upute posebno je isticao Milovan Đilas: »Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jest danas dubina mržnje prema neprijatelju.« A neprijatelji su svi koji ne misle kao mi i koji nisu s nama.

Vojno-politički i geostrateški položaj Dubrovnika i dubrovačkoga područja, koje je pretežito ušlo u okvir NDH-a, ali su stvarnu vlast imali Talijani do pada Italije, rujna 1943., i Nijemci do listopada 1944. Nadalje, srbočetničke i partizanske interese nad tim područjem u želji da se grad i okolno područje uključi u Crnu Goru. Hrvatske nacionalne interese zastupala je gotovo isključivo Katolička Crkva, tako da su svećenici i vjernici bili glavna meta »osloboditelja«, ali do njihova osvajanja grada i talijanskih imperijalista. Tijek ratnih događaja Dubrovnik je odvojio od ostaloga dijela Hrvatske i kao takav stavio na pladanj organizatorima i provoditeljima masovnih zločina. Nemogućnost, ali i dvojbena želja za zaštitom hrvatskih prava u Dubrovniku od strane Velike Britanije i saveznika, o čemu svjedoči izvješće Evelyna Waugha, velikoga britanskoga književnika – katolika, o odnosu »osloboditelja« prema Katoličkoj Crkvi u Dubrovniku i Jugoslaviji.

Njemačke snage koje su bile stacionirane u Dubrovniku s malobrojnim ustašama napuštaju grad prije ulaska partizana. Partizanske jedinice bez ispaljenoga metka ulaze u grad 18. listopada 1944. godine. Riječ je o jedinicama 24. hercegovačke divizije koja je bila pod zapovjedništvom Vlade Šegrta i V. bataljunu Druge dalmatinske brigade, koja je bila pod zapovjedništvom Obrada Egića. 24. hercegovačka divizija bila je pretežito popunjena četnicima koji su na Titov poziv još 3. prosinca 1943. šajkače s četničkim oznakama zamijenili zvijezdama petokrakama. No to nije ništa neobično. U Zagreb su sljedeće godine ušle jedinice Koče Popovića, također s najbrojnijim presvučenim četnicima, dok su jedinice X. zagrebačkoga korpusa čamile izvan grada. Znamo kakav su krvavi pir te Kočine snage obavile u Zagrebu i okolici. Znalo se od Dubrovnika tko je na konju, a tko će se vući iza repa!

Vlado Šegrt postavlja Đuru Četnika za vojnoga komandanta Dubrovnika, a za zamjenika je postavljen Stevan Pečanac. Do 1943. oba u četničkim redovima! Bruno Vuletić, tada zamjenik komandanta II. dalmatinske brigade, nije smio ništa znati o vojnim akcijama prema Dubrovniku i događajima koji će slijediti. Ne znamo što bi se dogodilo da je Vuletić znao za detalje operacije, ali to je dobra ilustracija za status hrvatskih pripadnika u partizanskim vojnim jedinicama. Partizani ulaze u Dubrovnik s već pripremljenim popisima ljudi. Uostalom to će biti pravilo prilikom ulaska »osloboditelja« u bilo koje mjesto diljem Jugoslavije.

U Dubrovniku i širem dubrovačkom području evidentirano je 1096 žrtava. U likvidacijama je stradalo 745 osoba, od kojih su 672 bili Hrvati. Od njih 745 za čak 688 odgovornost izravno snose jugokomunisti staljinisti. Vojni sudovi donijeli su presude samo za 64 ili samo devet posto ubijenih osoba.

Prvo stratište koje su podigli »oslobodioci« bilo je ono na Orsuli, u noći 19./20. listopada 1944. samo dan nakon ulaska u Dubrovnik. Partizani su doveli 12 mladića, pretežno Konavljana, vezanih žicom, od kojih su jedanaest njih pogubili i bacili niz strmu stijenu u provaliju. Samo jedan od njih spasio se bijegom. Drugo stratište bilo je na otočiću Daksi gdje su na zvjerski način 25./26. listopada pogubljene 54 osobe, a među njima i pater Petar Perica. Dana 27. listopada na mjestima javnoga objavljivanja u Gradu osvanuo je plakat velikoga formata kojim je obznanjena tzv. presuda »u ime naroda Jugoslavije«. U obrazloženju je pisalo da se navedene osobe osuđuju na smrt. Presuda se temeljila na propisima Uredbe o vojnim sudovima NOV i PO Jugoslavije, od 24. svibnja 1944.! U potpisu je stavljen Vojni sud komande Južnodalmatinskoga područja, s nadnevkom 26. listopada 1944. Nikakvo ispitivanje ni suđenje nije održano, a vojni sud koji je potpisan uopće nije postojao. Jednostavno ljudi su uhićeni, prebačeni na stratište i pogubljeni. Fra Bonaventura Duda to je dobro uočio: »Strahote brojnih dubrovačkih građana, koji su pali kao žrtve partizanske vojske već šesti, sedmi, osmi dan nakon ulaska u Dubrovnik, osobito je uočljiva po samoj hitrini – uhićeni su već trećega dana nakon ulaska vojske u Dubrovnik – i po postupku, jer su likvidacije izvedene bez ikakva preslušavanja i ispitivanja; iz svojih domova u zatvor, iz zatvora na stratišta.« Tako je funkcionirala revolucionarna pravda.
Na okolnosti pokolja na Daksi baca svjetlo izvještaj tadašnjeg civilnog upravitelja "narodne vlasti" u Dubrovniku Ante Jurjevića Baje (1913. - 2001., 1953. god. odlikovan ordenom Narodnog heroja) od 25. listopada 1944. god.: riječ je o vrlo vrijednom arhivskom materijalu, koji baca svjetlo na okolnosti u kojima je moguće vršiti ovakve masovne ratne zločine nad civilnim stanovništvom.

Izvještaj ukazuje da su partizani osvojili glavni dio dubrovačkog područja bez borbi, izuzev što su jedinice partizanske XXVI. divizije presrele kolonu na povlačenju kod Stona, uz obostrane teške gubitke. Stanovništvo dubrovačkog područja nije bilo ni za ustaše, ni za partizane - ali se mnogo nadalo od Engleza, čijih je oko tisuću vojnika doista i bilo pristiglo u okolinu Dubrovnika. Izgleda da je prisutnost engleskih snaga donekle ograničila teror partizana nad lokalnim stanovništvom; izrijekom se u izvještaju kaže da će neprijatelje (misli se na civile koji su sumnjivi) nakon dolaska Engleza biti teže hvatati i ubijati: "...mnogi se kriju i ne može ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štititi".

U izvještaju se potvrđuje da nije bilo nikakvog suda nad ubijenim "narodnim neprijateljima", među kojima je bilo "8 popova, odnosno fratara": "...mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugog nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se kriju trebat će učinit sve da ih se uhvati" (interpunkcije u tekstu nema, jer je partizanski visoki rukovodilac Ante Jurjević bio polupismen).

Tako su partizani po oslobođenju koje se dogodilo 18.listopada u nedjelju 22. listopada iza 10 navečer uhitili Petra Pericu. Čuvši o partizanima koji su ga došli uhititi u kuću Družbe Isusove, pater Perica je kratko rekao: "Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!" Potom se brzo spremio, uzevši sa sobom svoj redovnički križ, sliku Srca Isusovog i Marijinog, te sv. Josipa. Spremajući se stalno preporučivo - kratkim zazivima Srcu Isusovom i Marijinom, te sv. Josipu. Nekoliko puta je ponovio da je rado spreman podnijeti žrtvu, zatražio oprost od u kući prisutne redovničke braće i od svih se oprostio.

U noći sa 23. na 24. listopada 1944. godine iz zatvora u samom Dubrovniku prevežen je sa većom grupom drugih uglednih građana Dubrovnika na obližnji otočić Daksu: njih pedesettrojica su ondje potom pobijeni u pokolju na Daksi, bez suđenja.

Zatočenici su na Daksi bili smješteni u staroj samostanskoj crkvi, odakle su ih tamničari jednog po jednog izvodili "u šetnju, dok ne dođe brod za Vis". Jedan od njih je svjedočio da su padru Perici skinuli haljine, za koje se on otimao ne želeći ostati gol. Nakon što su ga posve razodjenuli, potezali su ga za bradu i izrugivali mu se. Potom su ga bacili u jamu i ubili zračnom puškom za podvodni ribolov.

Nakon ekshumacije tijela ubijenih, DNK analizom su identificirani posmrtni ostaci Petra Perice, pa je nakon gotovo 66 godina, 26. lipnja 2010. dostojno pokopan uz svoju redovničku subraću na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo.

Osnovna škola oca Petra Perice u Makarskoj nosi ime njemu u čast. Sudbina mučenika Petra Perice vezana je uz sudbinu brojnih dubrovačkih svećenika, vjernika, intelektualaca, đaka, radnika, studenata... Svećenici su bili na zubu »oslobodiocima« stoga što su dubrovačku mladež odgajali u duhu vjere i domoljublja, što su se isticali bogatim pastoralnim, propovjedničkim i kulturnim radom, što su brojna katolička društva: »Domagoj«, »Napredak«, »Gundulić«, »Braća hrvatskoga zmaja« i druga igrala istaknutu ulogu u duhovnom životu grada, što su bili prepoznatljivi po humanitarnom i socijalnom djelovanju u teškim ratnim prilikama, dakako i zbog svjetonazora koji se nije slagao s nasilnim nametanjem ateizma i u političkom smislu već evidentnoga staljinizma.

U duhu njihove vjere i kršćanske ljubavi po zagovoru Blažene Djevice Marije čije Uznesenje na Nebo smo danas proslavili molimo svakodnevno za dar mira našim srcima i ljubavi prema svakome, da odbacimo svaki grijeh a pogotovo grijeh mržnje i isključivosti i slavimo Krista Kralja i Njegovu majku na Nebo Uznesenu Blaženu Djevicu Mariju uz pjesmu Padre Petra Perice.

LP i BB

15.08.2016. u 20:52 • 17 KomentaraPrint#

nedjelja, 10.07.2016.

Nogomet u nas za vrijeme 2 svjetskog rata

Danas se igra finale europskog nogometnog prvenstva. Točno mjesec dana je trajala nogometna euforija, a uz nogomet čovjek ima i neke obveze pa onda su tu i ljetne radosti pa se odužilo od moga zadnjeg posta. S obzirom da je on bio malo duži i teži nadam se da ste uspjeli pročitati ( barem vi koji ne pratite nogomet), pa možemo nastaviti sa čitanjem bloga. Većina koja bude čitala već će znati tko je novi europski nogometni vladar. Sastaju se dvije reprezentacije država koje su u ovih mjesec dana uspjele izbjeći mnoge zamke i pokazale najviše izdržljivosti , upornosti, hrabrosti i kvalitete, stoga večeras očekujemo veliku svečanost u gradu svjetlosti i posljedni čin na ovogodišnje veliko natjecanje na radost ljepšeg spola.
Stoga ću i ja malo za kraj pisati o toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, a opet u skladu sa temama o kojim pišem. Nogomet ima tu čarobnu nit koja povezuje i koja se ukorjenjuje u ljude. U ljudskoj prirodi je želja za igrom, natjecanjem, dokazivanjem u odnosu na druge, brže više jače. To je inače odlika sporta ali jedino je nogomet univerzalni jer on se jednako voli i u Africi i Aziji Europi i Americi. Ta igra za razliku od ostalih je vrlo jednostavna a opet ima sve osobine koje ima i život, može biti brza spora ružna, novac je može iskvariti, može biti lijepa bez duše, može biti pragmatična, izvlači iz čovjeka ono najljepše ali može i ono najružnije, može se istaknuti pojedinac ali bez zajedništva nema ništa. Mali uvijek mogu dobiti velike, mogu biti prelijepe bajke, ali zna biti okrutna poput života. Ali kao što se u životu sve vrati tako i u nogometu, sve se vrati.

Nogomet je igra koja je od svog nastanka okupljala mase. Izmislili su je Englezi, pa proširili svijetom. Počela je kao radnička igra engleskih radnika u industriji 19 stoljeća. To je narodna igra kasnije se razdvojila u ragbi i nogomet. Zbog svoje društvenosti i jednostavnosti, a opet umjetnosti i kreativnosti, igra je privlačna širokim društvenim masama, ali i elitama. Tako je nogomet postao najvažnija sporedna stvar na svijetu, neki kažu nastavak rata drugim sredstvima. Igraju je najsiromašnija djeca dovoljno je uzeti 2 kamena za stative i neku krpenjaču loptu za naganjati, a obožavaju je prinčevi i kraljevi, ima nešto čarobno u toj igri koja pobuđuje strast, izvlači iz ljudi emocije.

Englezima je to nacionalni sport i oni su je usavršili i počeli krajem 19 stoljeća svoja natjecanja koja i danas traju pa su tako igrale i britanske reprezentacije: Engleska. Škotska, Wales, sjeverna Irska. Oni su učili druge kako se igra. Ostatak svijeta tek poslije početkom 20 stoljeća organizira neka natjecanja i zaljubljuje se u tu igru. Englezi koji su izmislili nogomet su bili svijet za sebe i u njemu su najviše napredovali, ali od ostatka svijeta nogomet se razvio u Europi i južnoj Americi. U Europi je u početku najbolja škola nogometa bila Češka, pa se tu onda prislanjala srednja Europa, nogomet je bio izraz napretka, tako je i u Jugoslaviju nakon prvog svjetskog rata došao preko Zagreba koji je bio srednjoeuropski grad, i u Zagrebu je osnovan nogometni savez koji je preimenovan u JNS i sjedište mu je preseljeno u Beograd zbog čega su hrvatski reprezentativci odbili nastupiti na 1 svjetskom prvenstvu koje je 1930 organizirano u Urugvaju, a gdje je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije ispala u polufinalu.
Hrvatski igrači su bili glavni igrači reprezentacije i ujedno zagrebački klubovi su bili lokomotiva jugoslavenskog nogometa između 2 rata. Samo da napomenem Englezi nisu sudjelovali u tim natjecanjima jer su oni bili puno jači kao NBA u košarci. Tek iza drugog svjetskog rata se Englezi počinju natjecati i njihov poraz 1950 od SAD na SP kad su ih skroz podcijenili je najveće nogometno iznenađenje u povijesti. Od ostatka svijeta su u Europi najači bili Češka, kasnije Austrija i poslije Mađarska. Urugvaj je bio olimpijski pobjednik 1928 pa je stoga njemu dodijeljeno domaćinstvo prvog svjetskog prvenstva.

Građanski je bio jedan od najboljih nogometnih klubova u Kraljevini Jugoslaviji Osvojio je najviše jugoslavenskih nogometnih prvenstava, njih pet, te je uz BSK bio najuspješnija momčad u državi. BSK je beogradski sportski klub. Iz Zagreba su bili još Concordia i HAŠK, a iz Beograda još Jugoslavija. Još je prvenstvo dvaput osvojio i splitski Hajduk 1927 i 1929 godine. Osnivanjem banovine Hrvatske organiziralo se prvi put i prvenstvo Hrvatske. Prvak banovine Hrvatske 1941 je bio Hajduk ispred Građanskog. Tada se trebalo nastaviti natjecati za prvaka Jugoslavije ali počeo je rat.
Također je osnivanjem banovine počela igrati reprezentacija Hrvatske. Nogometna reprezentacija Hrvatske počela je nastupati već 1940. kao izabrana vrsta Banovine Hrvatske te je odigrala 4 utakmice. Prvu utakmicu reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je u Zagrebu 02.04.1940. protiv Švicarske i trijumfirala uvjerljivo, 4-0. Više od deset tisuća pristalica gledalo je tu utakmicu na stadionu Građanskog u Koturaškoj gdje se danas nalazi zgrada HEP-a. Prvi gol je postigao Florijan Matekalo, rodom iz Jajca. On je igrao utakmice za Hrvatsku samo 1940. godine, a nakon rata završio je u beogradskom Partizanu. Jedan gol je dao još Lešnik, dva Cimermančić. Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala u sastavu: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Matekalo. Svi igrači iz prve postave bili su članovi Građanskog. Izbornik je bio Jozo Jakopić koji je bio i trener Građanskog, a kapetan je bio Irko Kokotović za kojeg se isticalo da je pravoslavac. Te 1940. godine Banovina Hrvatska odigrala je još tri utakmice – u Bernu izgubila od Švicarske 0-1, u Budimpešti od Mađara izgubila istim rezultatom i u Zagrebu s Mađarima odigrala 1-1.
6. travnja 1941 godine napadom njemačkih i talijanskih postrojbi započeo je rat u kojem je njemačkim blitzkregom uništena i poražena Jugoslavija. Sile osovine osvojile su Jugoslaviju za 11 dana. Jugoslavenska vlada i vojska Kraljevine Jugoslavije, čiju je okosnicu činio srpski oficirski kadar, cvijet srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, potpisala je kapitulaciju 17. travnja 1941. u Beču (kapitulacija je objavljena 18. travnja) i 345 tisuća vojnika vojske Kraljevine Jugoslavije palo je u ratno zarobljeništvo (elitne srpske jedinice, 'junaci s Kajmakčalana', podlegle su spremnosti Wehrmachta 1941. godine i odličnom Kruppovu čeliku njemačkih Panzera)
Na osnovi njemačke direktive br. 25 je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (NDH) kojoj je Hitler govorom u Reichstagu u svibnju 1941. zajamčio opstanak, i zaželio Hrvatskoj dobrodošlicu u međunarodnoj zajednici.
Nedugo nakon uspostave NDH, HNS je 17. srpnja 1941. godine dobio pismenu obavijest o primanju u članstvo FIFA -e. U razdoblju od 1941. do 1944. godine, hrvatska nogometna reprezentacija je odigrala 15 međunarodnih utakmica od kojih četrnaest kao službena članica FIFA-e. Prvu utakmicu je odigrala 15. lipnja 1941. protiv Njemačke u Beču gdje je tada prvi put prije susreta svirana državna himna "Lijepa naša ". Od četiri odigranih prvenstava u Hrvatskom državnom razredu, samo su dva dovršena. U sezoni 1941./1942. je odigran samo jesenski dio prvenstva, a 1942. godine se prešlo na proljetno-jesenski sustav. Tadašnji izbornici hrvatske nogometne momčadi su bili Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj. Oni koji pomno prate događaje iz tog vremena vole istaknuti podatak da niti jedna država za vrijeme Drugog svjetskog rata nije odigrala 15 utakmica kao što je to učinila reprezentacija NDH. Čak šest puta igralo se protiv Slovačke, a triput protiv Njemačke. Zapravo, prvu utakmicu reprezentacija NDH odigrala je protiv Njemačke u Beču 15. lipnja 1941. godine. Tog lipanjskog dana 1941. godine sraz Hrvata i Nijemaca pratilo je čak 40 tisuća ljudi, a Nijemci su unatoč hrvatskom vodstvu pobijedili s 5-1. Vodeći i jedini hrvatski gol postigao je Wolfl.
Hrvatska je taj dvoboj odigrala u sastavu – Glaser, Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Djanić (Lechner), Cimermančić, Wölfl, Kacian, Pogačnik, Pleše, a trener je bio Hitrec. U njemačkoj postavi isticao se velikan njemačkog nogometa – Fritz Walter, strijelac dva gola.
Povjesničari su našli podatak da je hrvatski reprezentativac Svetozar Lala Djanić odmah po dolasku u Zagreb iz Beča uhapšen zbog optužbe da je pomagao neprijateljima i u roku tri dana bio je ubijen.
Druga utakmica protiv Njemačke odigrana je u Zagrebu na stadionu Concordije u Kranjčevićevoj ulici, na današnjem stadionu Zagreba. Po teškim, snježnim uvjetima pred desetak tisuća gledatelja. Bilo je 2-0 za Njemačku. Treća utakmica protiv Njemačke odigrana je 1. studenog u Stuttgartu. I u toj drugoj utakmici protiv Njemačke, pred više od pedeset tisuća ljudi, reprezentacija NDH je doživjela isti poraz kao godinu i nešto dana prije u Beču – 1-5. Izbornik je bio Bogdan Cuvaj koji je prethodno zamijenio na klupi Jozu Jakopića koji se nešto bio opasno zamjerio vlastima, pa je jednostavno otišao u Švicarsku. Jakopić je sveukupno u četiri utakmice bio izbornik, Cuvaj čak 13 puta, a Rudi Hitrec i Bernard Hugl po jednom. Najčešće je kapetan bio Milan Antolković, sedam puta, Mirko Kokotović jednom manje, a kapetansku vrpcu nosili su i Ernest Dubac, Miroslav Brozović, Franjo Glaser i Ivica Belošević.
Posljednju utakmicu reprezentacija NDH odigrala je u travnju 1944. u Zagrebu protiv Slovačke i pobijedila 7-3.
Evo popisa svih utakmica reprezentacije NDH

1941

15.lipnja – prijateljska Njemačka – Hrvatska 5:1
8. rujna – prijateljska Slovačka – Hrvatska 1:1
28. rujna – prijateljska Hrvatska – Slovačka 5:2

1942. godina

18. siječnja – prijateljska Hrvatska – Njemačka 0:2
5. travnja – prijateljska Italija – Hrvatska 4:0
12. travnja – prijateljska Hrvatska – Bugarska 6:0
7. lipnja – prijateljska Slovačka – Hrvatska 1:2
14. lipnja – prijateljska Mađarska – Hrvatska 1:1
6. rujna – prijateljska Hrvatska – Slovačka 6:1
11. listopada – prijateljska Rumunjska – Hrvatska 2:2
1. studenog – prijateljska Njemačka – Hrvatska 5:1

1943. godina

4. travnja – prijateljska Švicarska – Hrvatska 1:0
10. travnja – prijateljska Hrvatska – Slovačka 1:0
6. lipnja – prijateljska Slovačka – Hrvatska 1:3

1944. godina

9. travnja – prijateljska Hrvatska – Slovačka 7:3

Za II. svj. rata igrana su 4 prvenstva NDH, ali su samo dva dovršena. U sezoni 1941–42. odigran je samo jesenski dio prvenstva (vodio je zagrebački Građanski), a 1942. prešlo se na sustav proljeće–jesen. God. 1942. prvak je bila zagrebačka Concordia, a 1943. Građanski. Prvenstvo 1944. nije završeno. Uz prvake, u ligaškome natjecanju za NDH sudjelovali su još HAŠK, Željezničar, Ličanin, Ferraria – iz Zagreba, Hajduk, Građanski i Radnik – iz Osijeka, Građanski, Zemun i Viktorija – iz Zemuna, SAŠK i Gjergelez – iz Sarajeva, HBŠK i Hrvoje – iz Banje Luke, Bata iz Borova, Zrinski iz Mostara i Zagorac iz Varaždina.

Splitski Hajduk se ovdje ne spominje jer je jednostavno Split pripao Italiji. Talijanska fašistička vlast je ponudila igračima i upravi da promijene ime u AC Spalato i da igraju Serie A. Igrači i Uprava su rekli odlučno NE, stoga je odlukom fašističkih vlasti klub rasformiran ukinut i zabranjen mu rad. Život pod okupacijom i tuđinskom vlasti je izazivao otpor kod naroda, koji nije prihvaćao zločinački režim.
Tako su igrači drugog splitskog kluba Splita svi otišli na ljeto u partizane. Pred večer 11. kolovoza 1941. iz Splita kreće naoružana jedinica, kasnije poznata kao Prvi partizanski odred. Velik broj ih je poginuo ili zarobljen nekoliko dana kasnije, 14. kolovoza u borbama kod sela Košute blizu Sinja. U Sinju su potom, odlukom prijekog suda osuđeni na smrt i strijeljani 26. kolovoza na predjelu Ruduša kod Sinja. Trinaest Splitovaca je izgubilo živote u redovima Prvog splitskog odreda.
U sjećanje na pale Splićane, podignut je na tom mjestu spomenik.
1943 Italija kapitulira i Split dolazi pod vlast NDH, koja se do tad već razvila u zločinački režim, kvinslišku tvorevinu nacističke Njemačke. Pokrenuta je inicijativa za uključenje Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, međutim kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem (poglavito Splitom i dalmatinskom obalom), te samim karakterom zločinačkog režima rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.
Hajduk je tajno obnovio rad na Visu na blagdan svetog Duje zaštitnika grada Splita 7. svibnja 1944. Obnovljen je kao Hrvatski športski klub. Ova je činjenica bila dugo skrivana. To je otkrio hrvatski športski kroničar Antun Petrić, da je Hajduk obnovljen kao Hrvatski športski klub Hajduk.
Mjesecima poslije Hajduk je bio HŠK, a tek nakon utakmice 13. kolovoza 1944. u Gravini, koji su igrali protiv Britanskog garnizona Ortanuova, igra pod novim imenom HŠK Hajduk - NOVJ. Poslije utakmice protiv Britanskog garnizona u Traniju 10. rujna 1944., Hajduk nastupa samo pod imenom Hajduk – NOVJ, odnosno s izbačenim atributom hrvatskog, HŠK. Djelujući pod tim nazivima, zajedno s igračima RNK Splita, ASK-a, šibenskog Osvita i naravno Hajduka igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja i pronosio slavu Hrvatske. NOVJ je znak da je klub narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije, i njegove utakmice i pobjede su jako dizale moral borcima protiv okupatora, ne samo partizanima u Jugoslaviji već i pokretima otpora u porobljenoj Europi. Budući da su Hajdukove pobjede dovele u pitanje ugled britanskog nogometa, britansko je vrhovništvo odlučilo sastaviti reprezentaciju svoje vojske od svojih najboljih igrača. Reprezentacija britanske vojske (British Army XI) i Hajduk su se sastali 23. rujna 1944. na najposjećenijoj utakmici tijekom drugog svjetskog rata u Bariju pred oko 50 tisuća ljudi. Hajduk je izgubio 7:2. U uzvratu koji je bio u Splitu, 26. prosinca 1944. godine, Hajduk je pobijedio vojničku reprezentaciju Velike Britanije što je tada u svijetu (za Hajduka i sad) bio veliki uspjeh. Pobijedili su rezultatom 1:0. Sudionici te legendarne utakmice u Bariju i Splitu bili su:

· Hajduk – NOVJ (Jugoslav National Liberation Army XI.): Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza Jozo Matošić (kapetan), Slavko Luštica, Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane matošić i Ivo Radovniković
· Vojna reprezentacija Velike Britanije (British Services XI.): Renny (St. Mirren), Andy Beatty (Preston), Malpass (Fulham), Collier (Aberdeen), Stan Cullis (Wolverhampton), James Merphy (West Bromwich) Tom Finney (Preston), Bryn Jones (Arsenal), Georg Wilkins (Bredford), Jimmy Rudd (Manchester City) i Willi Strauss (Aberdeen)

Tijekom 1945 Hajduk kreće na turneju po Egiptu Palestini, Libanonu, Siriji i Malti. U svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, general Humbolt je u ime Charlesa De Gauella odlikovao Hajduk titulom počasnog kluba Slobodne Francuske.

Bijeli su se tako upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.
Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad - kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha - nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali ponosni Hajduk iz Splita.
Po završetku Drugog svjetskog rata Hajdukova uprava odbija poziv da postanu vojni klub i presele u Beograd. Formiranjem nove vlasti novoga poretka vlast je htjela iskoristiti veliku popularnost Hajduka među antifašistima diljem Europe, pa da nastavi biti vojni klub po uzoru na CDK u sovjetskom savezu, kad su odbili to Hajduk ostaje narodni klub, a vojni vrh osniva vojni klub. Po uzoru na CDK vojni klub Crvene Armije ( danas je CDK CSKA Moskva). Klub se zove Partizan. On je osnovan pri 32 diviziji koja je pripadala zagrebačkom korpusu narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije. Kako je sve centralizirano tako je taj vojni klub prebačen u Beograd po direktivi. Igrači su dovedeni na način da su mobilizirani koji nisu bili u partizanima i svi počeli igrati za vojni klub. Tako je pola reprezentacije NDH zaigralo za Partizan. Komunisti su kad su osvojili vlast jednostavno ukidali i zabranjivali rad klubovima koji su se natjecali u NDH ili u ostalim djelovima Jugoslavije igrali sa okupatorima. Nekima su mijenjali ime ( kao npr BSK su promijenili u OFK Beograd) neke su ukidali, ( npr Jgoslaviju u Beogradu, Građanski u Zagrebu).

Građanski, čuveni klub koji je davao većinu igrača za reprezentaciju NDH je rasformiran, arhive kluba su spaljene, a najbitniji igrači, i oni koji su igrali za NDH, transferirani su u Beograd, u Partizan. Meho Brozović, član dotad Građanskog i igrač NDH vrste morao je u Beograd. Sjećao se…
“Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo (strijelac prvog gola za Banovinu Hrvatsku, op. p.) i ja smo igrali za tim JA. Odmah po okončanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije s 1-0. Onda su od mene zatražili da ostanem u Beogradu. Tko je smio reći – neću. Mislio sam ostati godinu, pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine.”
U reprezentaciju NDH je bio pozivan i Stjepan Bobek, kao član Građanskog koji je odmah nakon svibnja 1945. godine morao otići u beogradski Partizan, klub jugoslavenske vojske. U razgovorima za novine Bobek, koji je umro u Beogradu, govorio je
Sređeno mi je da kao domobranski djelatnik igram za Građanski koji je tada bio jaka, prava momčad, a Bukovy bio prototip modernog trenera. Igrali smo prave utakmice, bio sam pozvan i u reprezentaciju, a ja sam bio oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile“.

Zanimljiva priča išla je i dalje. NDH se raspala, mnogi igrači su opet završili po logorima, čak i Stjepanov brat Otto, a samog Štefa odmah su kao pravog igrača priključili momčadima JNA.
„Ja sam pripao momčadi KNOJ-a koja je nastupila na jednom beogradskom turniru. Na turniru šest republika i vojske ja sam igrao jako dobro, pa su me počeli nagovarati da pređem u vojnički klub koji se tada osnivao. Što sam mogao, ni danas mi nije žao, iako mi se tada nije baš išlo iz Zagreba. Kad si u vojsci uvijek biraš gdje će ti biti bolje, kao u životu. Mogao sam ići negdje u pustinju ili biti u Domu JNA i igrati nogomet. Kako je i Otto, moj brat bio u logoru, tako sam sve to iskoristio, pomogao Ottu, služio vojsku u Beogradu i igrao nogomet. Da, to je bio moj početak u Partizanu“, sjećao se Bobek.
Kako su komunisti počinjali novu eru, novi poredak tako su i osnivali klubove po cijeloj zemlji po uzoru na sovjetski savez, imena klubova su bila budućnost, sloboda, udarnik, dinamo, iskra, mladost ili geografski po gradovima.
U Zagrebu su osnovali Dinamo, u Beogradu je osnovana Crvena Zvezda, Tokom 1945 godine omladinci, članovi Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Srbije, počeli su pripreme za osnivačku skupštinu jednog omladinskog fiskulturnog društva, sa ciljem da bude sastavljeno od raznih sportskih sekcija. U duhu tog vremena nosilo je naziv Omladinsko – fiskulturno društvo (OFD) koje će 4.3. prerasti u Crvenu zvezdu. To je većinom srpski klub, jer većina četnika je 1945 godine samo se prebacila u partizane.
Prvi prvak nove Jugoslavije je bio naravno Partizan 1947 godine, a u novoj ligi je pomalo formirana velika četvorka koja je vladala jugoslavenskim nogometom u sljedećim godinama, Partizan, Dinamo Crvena Zvezda, Hajduk.


LP i BB




10.07.2016. u 14:33 • 14 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr