|
|
brojač posjeta ali od (17. listopada 2009.)
| < | svibanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovo je blog o misterijama svijeta i kriptozoologiji,vjerojatno ce biti jos nesto...dajte i svoj komentar. haha
Banneri:
Malo, bijelo, sluzavo i svjetleće "neidentificirano" stvorenje, iako se već nekoliko dana ni ne oglašava, ni ne prikazuje, kod mještana sela uz Rječinu, ali i šire, izaziva veliku pažnju. Početne priče, u međuvremenu prepričane hiljadu puta, po sistemu narodne predaje doživjele su nesvakidašnje modifikacije, pa se o "neidentificiranom" već može štošta čuti, nerijetko i ono što nema nikakve veze s temeljnim događajem. A sve je počelo sasvim obično. Kukuljanske djevojčice i dječaci Gloria Zaharija (11), Darko Lukin (13), Boris Juretić (17), Andrea Vrabić (14), Jelena Juretić (12) i Virna Kukuljan (11), proveli su još jednu dosadnu subotnju večer na autobusnoj stanici smještenoj na ulazu u selo, svome omiljenom okupljalištu. I onda su, još uvijek ničim izazvani, ali i sasvim iznenađeni nagonom za štetnju, jer inače to im nije uobičajena radnja, odlučili oko 19.30 sati prošetati cestom u smjeru susjedne Trnovice. "I idemo mi tako, u prvoj grupi, Darko, Jelena i ja, a iza nas ovi drugi, kad odjednom na Batici ugledasmo nekakvu svjetlost koja dolazi iz šume. Okrenusmo se prema njoj i na jedno petnaest - dvadeset metara vidimo nešto bijelo, visine oko pola metra, sa glavom na kojoj su se vidjele samo oči koje su sad bile crvene, sad zelene, sad florescentno bijele kako kraj drveta stoji i gleda na nas. Darko je bio na dva metra od njega, on se skamenio, a mi smo vrišteći počeli bježati na cestu", priča Glorija. "Bježala je i ova grupa iza nas, to čudo je cviljelo, lupalo i grebalo s onim rukama gdje su mu umjesto prstiju bile kao kandže i sve je po boku klizilo za nama, jako pušući, svetleći i bijeleći se, kao da ga je neko cijelog posuo brašnom. Onda je i Darko nekako pobjegao, pao na cestu i počeo histerično vrištati, mi smo ga podigli i nekako pobjegli do autobuske stanice, a to je letjelo za nama. Mislim, letjelo, ma ne po zraku, već po zemlji, vuklo se po boku takvom brzinom da se ustvari vidjela samo ta bjelina kako klizi za nama. Od stanice smo pobjegli pred kapelicu, ludi od straha, ma to je sad došlo iz kanalčića koji između kuća vodi do tog šumarka, gdje smo ga prvi put i vidjeli. Onda smo pobjegli na drugi kraj sela - do malinice, a to je došlo za nama. Kad smo već bili ludi od straha, Andrea nam je rekla da to sjedi na ogradi od jedne stare kuće, odjednom je odljigavilo preko našega mostića i nazad u šumu. Ne mogu vam reći koliko smo se prestrašili, a trebalo je poći kući. Nekako smo došli, plašili smo se da nam niko neće vjerovati u to što nam se dogodilo, te nikome nismo tu noć ništa ni govorili", priča Gloria Zaharija. No, kako klinci rijetko što mogu sakriti roditeljima, a njihov strah bio je više nego vidljiv, roditelji su vrlo brzo saznali čitavu priču. "Moja Andrea je došla kući sva blijeda, na moje inzistiranje ispričala mi je čitavu priču.
Prvo sam joj rekla da prestane izmišljat, no kako nije odustajala čak sam joj i zaprijetila batinama, totalno iživcirana takvim glupostima. Ali, iz minute u minut njezin je strah rastao umjesto da se stišava i onda sam iznova zatražila da mi prepriča čitav događaj i shvatila sam da dijete ponavlja priču od riječi do riječi, tresući se kao prut i ja joj vjerujem. Tim više što su i ostala djeca roditeljima ispričala identičnu priču kaže Andreina mama Dunja, dodajući kako su tu čitavu noć psi bjesomučno lajali,osjećalo se nešto čudno u čitavom mjestu, a klinci koji su imali bliski susret s "neidentificiranim" spavaju s roditeljima, ni u ludilu ne pomišljaju na izolaciju u vlastitoj sobi. Kako je ostatak društva još bio u školi, Gloria nas je odvela do mjesta zbivanja i pokazala drvo iza kojeg je izvirio "bijeli stvor bez nosa i usta, s ogromnim raznobojnim očima i nogama koje kao da nisu noge nego umjesto stopala ima nešto okruglo" i na drvetu su lijepo vidljivi tragovi kandži, a ispod drveta dubok vodoravan trag kao da je netko vukao balvan. Vjerujte, jezovito, tim više što na kori drveta uistinu postoje tragovi nekakve osušene i skorene sluzi, a klinci se lijepo rekli da se "strašni mališan" ljigavi. U 14:20 pristigli su i ostali akteri priče iz škole, te smo upitali Darka što je to bilo. "A šta ja znam šta je bilo, strašno sam se uplašio, pa ja sam bio na dva metra ispred toga, to je cviljelo, lupalo, bljeskalo, a ja se nisam mogao pomaknuti. Još se bojim, još me je strah i mi, kad padne mrak, uopšte ne izlazimo iz kuća. Ne znam dali bi preživeli opet isto, i onda sam se srušio jeli od straha, od šoka ili nečega drugog. A znate šta, nama nitko ne veruje, ali to je stvarno bilo tako. Šta je to bilo, ni je sam ne znam, ali znam da sam ga vidjeo i čuo. Iduće veče smo vikali s ceste - mi te se ne bojimo, pokaži se, a ali se to se ni pokazalo već je iz šume lupalo, vriskalo i šta ti ja znam šta već ne". Da nisu samo djeca imala bliski susret s "nečim tim" potvrđuje i gospođa Ivka Kukuljan zvana Mičica koja je imala slično iskustvo krenuvši jedne noći u štalu… "Ušla sam unutra, kad ono s poda gdje je nekad bilo sijeno, čujem nekakvo puhanje, kao da neko kašlje, hripće, ali nije čovjek već nekakav glas, ne mogu vam opisat kakav, stravičan", govori Mičica i nastavlja, "nisam ja čekala da se to pokaže, nisam ga videla ali sam ga čula, pobjegla sam što sam brže mogla, baš ću ja vraga čekat. Čujte, uplašila sam se, ma strašno sam se uplašila, sad idem po danu u štalu, više po noći ne smijem, a nebi ni išla, nizašta na svijetu". Mještani spominju i vozača "Autotroleja", Ladislava, koji je također imao susret s "neidentificiranin". "Da ja sam čula da je Ladislavu dok je vozio autobus iz Martina za Lopače, odjednom nešto bijelo proletjelo preko ceste, te mu se autobus sam od sebe ugasio, svjetla su se pogasila i da ga je upalio tek kad je to bijelo nestalo. Šta je tu bilo ne znam, jer ja u autobusu nisam bila, tako se priča…", govori jedna vremešna stanovnica Kukuljana. Sve u svemu, i staro i mlado u Kukuljanima boji se mraka, psi laju već sedmicu dana nesmanjenim intenzitetom, čudni stanovnik šume trenutno se pritajio, osim što se lupom i svojevrsnim cviljenjem koje dopire iz šume s vremena na vrijeme izdaje. Mnogi priznaju strah, a neki odmahuju rukom kako su to sve izmišljotine. Nelagoda se uvukla u svaku poru seoca na izvoru Rječine, a da je stvar ozbiljno shvaćena potvrđuje i "izlazak na teren" načelnika općine Jelenje Branka Juretića, ali i pripadnika policije. Što je to što straši mještane još uvjek je nepoznanica, Kukuljani već desetak dana ne spavaju mirnim snom. "Mi nećemo spavati dok se ne sazna šta je to bilo", jednoglasni su u odgovoru mještani, neovisno kojoj starosnoj dobi pripadali.
Misterije i neobjašnjivi fenomeni(1)
