Svantevid
26.05.2009., utorak
Poljubac svibanjskog ljeta
|
Danas sam u svome vrtu promatrao ovaj naš ovogodišnji svibanj. Težak neki svibanj s kolajnom sunca oko vrata i pravim ljetnim zvizdanom- potpuno prekršten u mjesec srpanj. U takvom se svibanjskome vrtu, sasvim lako može naslušati žalopojki sa gredica njegovih ožednjelih trajnica. "Vrijeme je opet poludjelo"-rojile su mi se misli -"kao da se za nekim ljudima požurilo, kao da se svom redu i redosljedu otuđilo." I dok sam tako svojim visokoumnim kataklizmičkim mislima o relatiovnosti vremenskih prilika i poremećaja, zazivao samo vlastitu sunčanicu, preko ramena mi prhnu nešto šareno, bogato i znamenito kao... prvomajski karanfil  da bi potom, sasvim iznenada, preda mnom sletjelo na list starinskog busena hemerocallisa.Ono isto razuzdano i lepršavo, kao u molitvu već je sklopilo svoja žarka krilca, kako to uvjek i čine ženke leptira iz roda plavaca. (zahvale osobi koja mi je ovo kasnije otkrila) Bila je to ženka leptira plavca, vatrenih boja krila, dakle-"vatrena plavčica"! Možda jedan sasvim svakidašni vrtni prizor i možda samo jedan nesvakidašnji svjedok čuđenja u svijetu kojeg kao da je eto, pogodio grom usred dana-zvizdana! U džepu uvijek spreman fotoaparat. Spreman onoliko koliko je za vjerovati deklaraciji proizvođača. Spreman onoliko koliko ista ukjučuje osposobljenost korisnika (ne)upoznatog sa spremnim. Pažljivo sam se primicao i bez daha pripremao aparat za makro fotografiju. Molitvena krilca nisu se pomakla. Približavajući se, fotić je uključivanjem zatulio svoj bezvezni zvuk (kojeg, dovraga, predhodno nisam isključio u njegovim postavkama) Istog trena skamenio sam se kretnjom domaće mačke pred dalekometnom lovinom. Molitvenim krilcima to, čini se, još nije smetalo. I dalje se nisu micala. Na nekih pola metra izoštrio sam fokus. Neumilno sunce svibanjskog dana prerušenog u srpanj, punilo mi je oči grašcima znoja. Okinuo sam s nevjericom!  Čim je čula taj prvi digitalni "škljoc" (kojeg također, dovraga, nisam isključio u suludim postavkama fotoidijota) -leptirica se pomakla! Pomakla se na način da je počela rastvarati svoja vatrena krila!!! Laganim zavodljivim gibom ali u trenu, raskrilila je svu svoju raskoš. Kao da je tempirala trenutak kada će to napraviti i skoro rugajući se ostala tako u položaju mirovanja, onako kako to njena vrsta gotovo nikad ne radi ili rijetko, vrlo, vrlo rijetko ipak čini!? Okinuo sam po drugi put.  Stajala je i dalje mirno, nepomično, i predivno, kao ukradeni poljubac na obrazu vrtne vile dok je na drugoj strani, nevjerica u meni sve brže nestajala u ozarenom uskrslom osmjehu lica djeteta sanjara. Ushit, je ponukao smjelost, smjelost je prevalila put ili je to samo dokinula izmišljenu udaljenost između sna i jave i fotoaparat je već bio u svojim zadnjim deklariranim granicama makro opcije. Treća fotografija okinula se sama.  I? ...što se onda dogodilo??? (povikaše djeca iz zapećka) Dogodila se želja. Želja u kojoj svaki nevjerni Tomo poželi svoj dokaz, po kojem će doista i povjerovati kako je sve to istina, kako nije samo puki san, kako je upravo on taj blagoslovljeni koji svjedoči tom nevjerojatnom iskustvu.... Kada me dakle 2.7 inčni LCD ekran uvjerio da ne sanjam i da je automatski super macro fotoaparata deklarirano i besprijekorno odradio moj "vrhunski, majstorski klik", zrakom se na mah, nečujno prolomio, kao nožem oštar metalni lepet krila. Baršun i svila vinuše se u nebesa, bez pozdrava i poljupca oproštajna. Oko mene, osta samo svibanj, preušen u srpanj i trajnice žedne i trajne uspomene... |
- 23:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
