Svantevid

Prelijepi sunčani blagdan Velike Gospe.
Moja draga i ja odlučismo ga iskoristiti za izlet u "nepoznato". U last minute aranžmanu, odluka je pala na Žumberačku goru, odnosno, nedefinirani pravac prema vrhu Sveta Gera. O istom smo do sad uglavnom slušali kroz dnevnopolitička natezanja, premda su naši pogledi letjeli karlovačkom crtom obzorja i često se zaustavljali na masivu obilježenom visokim tv odašiljačem vidljivim iz naše žabarske doline.

Žumberak na svega nekoliko kilometara od nas, bijaše sasvim neopravdano zapostavljana destinacija. Ni slutili nismo koliko se ova mila Gera savršeno uklapa u projekt našeg gerijatrijskog alpinizma! - (gerijatrijski alpinizam = osvajanje vrhova automobilom)

Park prirode Žumberak svakako zaslužuje mnoge buduće posjete i osvrte na ovome blogu. Shvatili smo to već u Pribiću, mjestašcu nakon Krašića koji nas je putem dočekao privlačnom grkokatoličkom kapelom Sv Marije. U mnoštvu svojih graditeljskih detalja, ona, uz velebni ali zapušteni dvor, prednjači kao dekorativni ambijentalni spomenik ovog područja.

Otisnuvši se dublje kroz smaragdne žumberačke šume, šumom brzih gorskih potoka što strijeme dolini kardinala, zapuhnula nas je njihova svježina. Stare mlinice u svom etnografskom značaju još uvijek prizivaju davna vremena uskočkoga kraja.

Sa strogo zadanim ciljem ne mogasmo ne zastajati putem, kako bi se nadisali naokrug.
Brdo Štula izazivalo je u nama i neke lucidne zamisli, po uzoru na one o bosanskim piramidama! (zašto bi unosne ideje ostale usamljene?). Još neoporavljeni od jednog oduševljenja zastajali bi pred drugim, smijali se kontradikciji trećeg i tako nastavljali prema svom odredištu.

Nakon Sošica put nastavlja makadamom. Podnošljivih je to 11 km kaldrme i blagih serpentina kroz vrijedne ostatke sačuvanih prašuma. Park prirode na tom putu marljivo je i nepretjerano obilježen pločama kraj kojih je dobro zastati i informirati se.

I konačno, nakon niza uobičajene promjene tlaka i uhozačepljenosti, (danak gerijatrijskog alpinizma) pred nama izniče čuveni toranj rtv slo a potom i zaravan sa prostranim parkiralištem.

Onoga koji prvi put neobaviješten kroči ovamo, mogla bi zbuniti činjenica da ga na relativno malom prostornom području vrha jedne gore čaka takvo mnoštvo kulturnopovijesnih građevina te niz ostalih pratećih društvenopolitičkih simbola.

Obnovljena novim krovom, kapelica svetog Ilije na hrvatskoj strani, zvukom zvona ponudit će dobrodošlicu svakom tko se lati njegova užeta.
U otvorenim zidinama susjedne kapelice na slovenskoj strani, ikona svete Jere u hladu zaštićenog drveta-jerebike neće negodovati zbog tako narušene tišine, kao što nije negodovala od vremena turskih osvajanjana, od kada su je Hrvati zazivali u imenu svete Gere.

Odjednom, kroz meditaciju prošlih vremena prolomi nam se pitanje: - a gdje je taj vrh? Trdinov vrh? Da, vrh pridodan imenu Janeza Trdine, pripovjedača bajki in povesti o Gorjancih (Gorjanci-slovenski naziv za Žumberak)
Taj vrh 1178 metara nad morem kao da se sakrio od svoje suvremene vjetrometine u zaklon obližnjeg šumarka. Visoki betonski stećak koji ga predstavlja na uzvisini ubrzo smo pronašli, nakon što smo željni udaljenih pogleda izlaz tražili prema proplanku.
Ono što smo ugledali po izlasku na čistinu izazvalo je dvojake osjećaja u nama. Pogled, veličanstven, dubok i beskrajan. Dovršen tek u treptaju suznoga oka. Čuvstvo slobode.
No ne zadugo, taj isti pogled zaklonio je sivi oblak. Jedna smiješna novovijeka zgrada opasana žicom, kao glupost opasana inatom, svjedočila je o vremenu opasanom nepopustljivim zabludama.

Ipak, naše nezadovoljstvo kratko je trajalo jer prostranstvo pred nama nije dozvoljavalo poglede unatrag, a na osunčanoj livadi već smo tražili mjesto sa kojeg treba zaustaviti tijek vremena.

Zapravo nisam se mogao odlučiti kamo bih prije gledao. U travi toliko nesvakidašnjih biljnih primjeraka koje nisam htio zanemariti fotoaparatom dok sam na pučini horizonta također prepoznavao udaljeni Zagreb što proviruje iza samoborskog gorja i rodni Karlovac u pokupskoj nizini.

Na prelijepoj vrištini vrijeme je doista stalo.

Nebu smo zahvaljivali na milostivom vremenu.
Bio je to veliki dan Velike Gospe.
Dojmovi se sliježu još i danas....

Ne bih mogao odoljeti ne predstaviti vam ovo "čudo"
koje sam pronašao koncem srpnja, još dok se ljetno kontinentalno vrijeme nije pokvarilo. Prilikom jednog povratka s kupanja, na puteljku ispred mene, ispriječio se nevjerojatni nosorog od bube!

Na slici možete vidjeti kako to stvorenje hrabro i s bezuvjetnim povjerenjem držim u ruci!
Ne, nije prijevara, nije od plastike! (još ne proizvode tako uvjerljive igračke, bar ne meni dostupne).
No dobro, ono što sam vam htio prešutjeti (kako bi ispao faca) jest činjenica da ispod tog strašnog oklopa više "ne stanuje" nitko.
Leš bube, dočekao me sasvim prirodno očuvan, bez mirisa, prepariran ljetnim suncem.
Siguran sam da bi na tržištu bubaljubaca postigao dobru cijenu - kada bi uopće bio na prodaju

Što je to? Nikad čuo ni vidio? Čak nije niti nalik onome što sam koliko-toliko vidio!
Koga upitati, koga kontaktirati? Svi ljudi zasigurno sve znaju no ponestaje mi volje gubiti sate i dane u okretanju interneta nad ovom bubaspoznajom.

Možda netko od vas zna više o tome?

Meni je za sad dovoljno i hvalisati se, plašiti malu djecu i tahikardične dame svojim osobnim primjerkom
buba-nosoroga!