Gubitnik

04 lipanj 2021

Odavno već, izgubih srce svoje
Odavno već, riječi su
prestale da nadu kroje
Odavno već, još se list,
od truleži na svjetlu ne žuti
ponekad mu se kao ljiljan,
javi mjesečev pupoljak žuti
I izgleda kao mak, crni čemer
duše usamljene biti
što su ga voljele,
tugom pokrivale niti
Što ih je volio, da sniva
njemu, u njegovom teku;
gladan života, u bezdana rijeku
strovalio se potok njegov
što kao suza, još davno je pao
Pa se, kao prosjak,
sam sebe, u tišini prepao
Odavno gubitničke oči,
počele su da sjaje
iz pogleda limuna cvata
do tuđeg zagrljaja, oko
nečijeg radosnog vrata
Odavno srce, zašutilo je,
u tuzi da snuje
i pronašlo nerazumijevanje,
i pokvarene, ljudske guje
U obličju žene, kraljevanje,
što kao ples pokrene,
čeznutljivu nadu obitelji sna
Ali ne bijaše, mu pojava rasna
da ljubi ga itko,
osim njega samnog
Odavno već, izgubih srce svoje
Odavno već, riječi su
prestale da nadu kroje
Odavno već, još se list,
od truleži na svjetlu ne žuti
odavno već,
ovo su samo, trzaji meki,
trzaji, srca, neshvaćeni,
kruti

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.