slatka kao medolino
dobra kao neki med
uvijek me iznova osvojila
pogledom slatkim od suza

Medolino moja, medolino
raširila si svoje ruke
da primiš ono što i sama
iz svojeg srca toliko daješ

slatka kao medolino
nježna kao Cocolino
nešto se je opralo
od naših teških riječi

Možda nemir, možda sjaj,
ali vatra djeteta vječno gori
i dalje zauvijek u očima našim
kao kada se sretnu dvije duge
nezaustavljivo je to zapisano
na nekom oblaku bitka

Dotaknula si me svilenim dodirom
mekoće zvuka koji strujao je
po laganim povjetarcima čežnje
kao nekada, more se pjeni,
na iskri jutra

Tvoja slika medolino,
bila je kao u malog djeteta,
koje traži utočište i toplinu

Ptice nekada pjevaju tvoju pjesmu
kojom razgovaraju, o dubinama
teško razumljivih knjiga,
na stranom jeziku

Medolino moja, medolino
dođi u moje okrilje da se
kao djeca prirodi veselimo
Jednom da možemo zasnuti,
u naš zimski san

Malo svjetlo
u tvojim očima

Teške riječi
u sjetnim noćima

Stale rijeke, da te zovu
Da čuju prirodu, pjesmu novu

Tiha glazba, u tvojim notama
Tvoja duša u osmjeh zamotana

Negdje hodamo, držeći se crte
Dok se svjetovi, pred očima nam vrte

Beskrajna kiša
i topli ljiljani
Nisu ono, što jesmo zbilja mi

Stari dvorovi,
napušteni korovi
Sunčane oseke
kvare nam prosjeke

S tobom hodam,
kao po uzici
ulovila si me,
kao na udici