Kuća

14 svibanj 2013

Jedna stara kuća
U ponoć po vratima lupa

U njoj je lampa,
zapaljeno ognjište
i svjetlo što gori na stolu

Ova kuća, stoji i čeka u mraku
Da netko otvori konačno vrata

Kuca kuća kao kapi kiše
Po dotrajalom krovu
koji ju guši od težine

Tko će ponijeti njen jaram?

Ona čeka da ju vrijeme odnese
Da ju paljenici prinese

Zapaljeno ognjište u njoj tinja
Vatrom kojoj iskra je dovoljna
da samo ognjište ostane

Vjetrovi davnina ju miluju ljetima
Brige tu u obraz ljube jutra

U njoj su sjete duša onih
čije su majke i dječake igre
držale u svojim naručjima kao jutarnju rosu
Tišinu, koja tada u zlatu progovara

Svako jutro, u ranoj rosi
napaja se nove svježine tiha snježna mati

Svako jutro, na moje grudi pada
Dok joj dotrajale i pogrešno sagrađene grede
Netko na ramenima ne odnese

Dok ju Netko riječima ne useli i osvjetli
Dok ju žive riječi
iz mrtvila ne ožive i podignu


(mojoj majci)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.