Da te dozovem u pjesmama

11 prosinac 2020

Opet srce moje zanijelo se
U vjetru jesenjeg neba,
diše punog srca, sjaja glas

Na prozoru,
ruku čežnji
kuca tvog lika stas

Pa me pozove nebo,
u davne, proljetne daljine,
da pogledam mu
kroz pješčane dine,
izvor svjetla tog
I čujem u našim bolestima,
vidim u ozdravljenjima,
da duh me nagna,
da te dozovem u pjesmama

I vidim te kroz pčelicu,
U popodnevnom polju,
U životinja liku,
pjesme ti trag

Dolazi kao, pune vedrine,
nebeski golub,
koji se spušta,
sa izvora svog

I ježevi i srne,
pitomo muče,
dok u me gledaju,
osjećam kako,
srce im, preplašeno tuče

I vidim u očima,
činim u rukama,
da duh me nagna,
da te dozovem u pjesmama

I kroz rijeku života,
što uz mene teče,
kristalno jasno,
dubine su duše,
one su kao, kamenčića niti
a kraj njih, lišće,
kao tvog srca biti

Puževi, ribe,
sva riječna stvorenja,
ne znaju za te,
osim u riječi,
što čuli su od me

I osjećam snažno
no to nije ni važno
(nisam to ja)
jer duh me nagna,
da te dozovem u pjesmama

I proljetni pupoljak,
na grani od kestena,
i ružmarin mirisni,
već glasa se,
na svjetlima
nekoć odviše milenih,
izgubljenih rukama

I dva kljuna ptica
što bili smo,
kao ti i ja,
kucaju u drvo,
prepletenih krilaca
dok voda ih rominja,
gore, sa izvora

I na goru ulazim,
da pogledam gavrana
I vuka srećem,
na šapi mu marama
Suviše tmurnoga,
bio je pogleda

Samotna bila je,
njegova postelja,
a medvjed hrani,
svog malenog potomka
i nazirem srce,
maloga medvjeda
i reče mi:

Da spojim se sa prirodom,
nebom, i zvijezdama
Da budemo kao jedno
jer duh me nagna
još jednom,
da te dozovem
u pjesmama

Srce u kamenu

29 studeni 2020

Srce u kamenu,
dah ga izdaje,
u ognju bez zraka
dim ga tinjajući guši

Srce u plamenu,
duh ga prati
sa mačem bez imena

Čežnja je njegovo ime,
pogled je njegovo srce
vjetri su njegove tuge

Srce u kamenu,
kao maslačak, nazire se
odbačen, a ljubavi pun
otvorena srca, dobar

Srce u kojemu,
tijelo se rađa,
srce u kojemu
ova pjesma,
u jednoj sjeti,
u jednoj želji,
se događa

Tražim te kao svoje preminulo dijete

16 studeni 2020

Minulo je. U večeri.
U jutarnjem danu.
Dok gledam u jednu
poraznu, otvorenu ranu.

U beskonačnom plavetnilu oka
Dva su života toka
Jedan, žarki, za tebe,
drugi, uvenuli, za mene

Tražim te u okusima kiše
u jutarnjim, šaptajima gora
Gledam te u pokretu puža
u zimzelenim hrastovima krša
Čujem te, u cestama dalekim
bučnoga svijeta iz krajobraza

Slutim te, kao drveta kora,
u duševnim pregledima mora
Gdje spajaju se vjetar i voda
kraj pješčanoga, osamljenog bora

Tražim te kao nešto svoje
kao dijete moje, uginulo je
to što sam posadio za tebe

A sadio sam iz korijena srca svoga
i zakopao uz maslačke svjetla
što kao lampioni svjetlili su
ljubavlju nepremostivom
da te, dotaknu, u pogrebu noćne duše

Uvenulo je, za tebe,
cvijeće što ubrah sa vrha planine
i poželjeh ti dati
okićeno biranim rosama kiše
i dragim tajnama čudesnoga mora
da te, kao nitko drugi,
uhvati u vihoru trenutka
i zavrti te oko sebe
jednom, toliko snažno i vječno

Uginulo je moje dijete,
preminulo je, kao odsjaj
zlatno okićenog lista
U oglasu slavuja, čujem
mu gubitka glas

Čujem te, kao labuda na čistini
Daleko si, i srce tvoje
I gledam te, kako sjediš,
kako ploviš rijekom života
pokraj planina,
potoka i mora

Samotna večer

15 studeni 2020

Samotna večer, na mom rubu
Na ćošku moga stola. U kutku moje sobe.
Ruke same drže se. Sklopljene.
Na papiru, hladan list
Na srcu, sjete veselja bris
Gledaju nepomično u daljinu
prozora iz kojeg nekoć
svjetlo mira vidjelo se

Samotna večer, na mom pragu
U kući mojoj, zakopano je srce
u zidu ogoljene mu hladnoće
na njegovim rukama je nošeno
i pokopano u nezaboravu emocije
u hladnim predjelima snažne note
u turobnoj melodiji vremena

Samotna večer, u unutrašnosti
Bilo polako kuca, po vratima doma
Taj dom, dom duše čovječje,
je predan u ruke, tišini doma
U njemu sati su, i minute
odbrojevale dane, i noći,
što bdjele su, kao golubice mira
kao ptice nesnosne tišine

Samotna večer, kao obris duše
koja gleda, u nesigurnost vremena
i traži dah svoj, jedne biserne suze
što ga je zaboravila u životu
da ju pronađe, u licima vremena

Muškarac tužna srca

10 studeni 2020

Muškarac tužna srca
Sjedi na perivoju
slomljenih snova

Ogrnut je njegov veo,
izudaran i zaudaran izgubljenošću
Nosi ga kao spomen na
nekoć ljubavlju procvalo vrijeme

Nema one koju traži,
nema zaručnice, njegova srca
Prazne njegove su ruke
Pust je i dalek obzor starosti
a tako, u svemu bliz

Muškarac tužna srca
gleda oblake u visini,
nedostižne rijeke i mora
što sijeku poglede daleke

Vidi sunce u drugima,
na raskrižjima turobnih vrata
pred kućama hladnih zidova
vidi ih, u njihovim srcima

Muškarac tužna srca
Promatra srce što šutnjom
mu zbori, uz ocvali dan
Gleda ljude, što negdje,
u daljini se ljube; što negdje,
u daljini se gube...

Još jedan

04 studeni 2020

Još jedan tmuran dan
Još jedan, bezličan san

Prijatelji danas, samo maske ljudi
Suhe sjene bez boje i okusa

Jednom porukom u par dana
ostavljaju trag
da odu, jer nemaju ništa
lijepog da bi dali,
Da ne bi sebe dali

Ljudi danas, samo fasade osoba
Prazne zdjele bez vode i hrane

Još jedan tmuran dan
Još jedan, napuknuti san

Još jedan dan kada
sa drveća tišine pada lišće
da propadne u zaborav
prije nego li ga preplave
kiša, rosa, i crvi

Tuga u očima mojim

01 studeni 2020

Tuga je u očima mojim
ona mi budi srce turobno
ona mi traži čežnju za ljubavlju
da se vrati ono, izgubljeno

Tuga je u očima što je otišlo
i kao tama rađa osjećaje tužne

O Bože, vrati ono
prelijepo, predrago...

Tuga je u očima mojim
Kao svijetla noć prostire se
dušom mojom, srcem mojim
U planinama, u pećinama
Kamo god da odem
tuga je u očima mojim

Gospodine, pomozi mi

08 srpanj 2020

Gospodine, pomozi mi
oko mene je samo tuga
oko mene, tamna duga

ljudi su slijepi, prazni i mrtvi
njihova boja očiju je utihnula
za mene

Gospodine, pomozi mi
oko mene je samo tuga
i ovo srce, što nekad voljelo je
najviše na svijetu,
to najljepše, što ga je zaboravilo

Gospodine, pomozi mi
u meni i oko mene je
ponor beznađa i tuge
odisaj praskozorja
u sutonu samoće

Čežnjom obojana rana zima

14 siječanj 2020

Čežnjom obojana rana
u mojim stihovima

Čežnjom obojana rana
u mojim snovima,
u mojim stihovima

Nekada ovdje je bilo more
koje je disalo i dragalo,
u sebi dušu joj prigrlilo
i svojim greškama se borilo

Nekada ovdje bilo je more,
more puno, more moćno,
more otajstveno
a sada je samo hladna, "pusta, oseka"

Oseka tuge,
čežnjom obojana iz dubine

Čežnom obojano srce ljubavi
jer mi jednom reče,
"čežnjom obojana rana jesen
u tvojim stihovima"

Srce na papiru

12 siječanj 2020

Srce na papiru
se ne čuje
ono tiho zbori, svome moru

Srce na papiru, puno čežnje
zaboravlja na svijet,
gleda u daljinu

Srce na papiru
hladnog neba
toplo gleda
u ruke suzne sjete

Tužna Nova godina

01 siječanj 2020

Tužno srce
tužna Nova godina
zapečaćene ruke
i oči što gledaju u daljinu

Uđite,
da pohvalite,
i kada je najgore na srcu

Tužno srce
žalosnog srca Nova godina
umorne ruke
željne svojega
i oči što gledaju u daljinu

https://www.youtube.com/watch?v=gvvNvfw7vtA

Depresivne ruke

27 prosinac 2019

Depresivne ruke.
U mom kutu, one slabo se miču.

Silueta, odsjaj nježnosti, što nekoć je bio.
Dobrota izlazi iz srca ljubljenoga.
Voljeno biće, sada daleko je.

Depresivne ruke, sve bi dale.
Sve će dati, i u čežnji,
hladan zrak će zagrliti.

Hladne, pružaju se, da polože.
Da polože, iz sebe,
sve što ide.

Depresivne ruke, tu su,
da me sjete na to što ljubav
u mom srcu je.

Zaborava nema

15 prosinac 2019

Sjećanja na nekoć pričane
prelijepe riječi, topline i dragosti

Prave ruke, zaborava nemaju
Sjetne neizrečena riječi
nedozvoljene, nisu bile dane
da se izgovore. Obećane. Još čekaju
Da se izgovore.

Tužno srce daje sve što može
Zaborava nema.

I toplu odjeću, i kartu, i novac
za bilo što, na ovome svijetu
samo da kaže, samo da čuje

Zaborava nema
Tužno srce voli, i preboljeti ne može

Jer prava ljubav, u svojoj nutrini
zaborava nema
Ona voli i čeka, kao što promrzli mjesec
čeka svoje sunce

Tužna noć

11 prosinac 2019

Tužna noć

Tužna noć. Tužna večer
Na povjetarcu hladno nebo i ja.
Tužni dani, uvelo lišće
Pod mojim nogama, propada.

Sjetna rosa, nebeski hlad
rominja sve, pod mojim rukama
sivo nebo, samotna zemlja,
i ozeblost mi, pod prstima.

Tužna noć, samotna večer.
U snovima nekog, sanjara.
Zamotano srce, čeznutljivi snovi,
i rana, tu mi na grudima.


Tuga

02 prosinac 2019

Tuga u oku mojem
Snovi... snovi po prstima mojim
Nestaju... kao trag bez kraja
Maleno, moje, zaboravilo

Zapečačeni trag na papiru
Srce puno krvi i očaja

Suzni pogled, tup, pun čežnje i ljubavi
Za nestvarnom, koja izmiče

Predrage note, životne ljubavi
Srca dragog i milenog
Izmiču pod praskozorjima
večeri pune tuge

Njene oči, tako stvarne,
događaji, tako bliski
Srce, tako milo,
a tako daleko...
(dok jeca u nemoći)

Misli tvoje

05 kolovoz 2016

Misli tvoje, nekud lete
vidim još da, sva si dijete

Tvoji koraci su hitri
tvoji obrisi su stalni

Još me imaš, još me mami
svjetla duša tvoga lica

Tvoj dodir je u strahu
pa me zoveš usred mora

A ja kao vječna ptica
svome jatu, letim vjerno

Dok pada kiša, zaogrnem te
toplom riječju svoga bića

vedrom zorom se brinem da ti
bude sve uvijek u redu

I čuvam naše vrijedne sate
u vječnosti su zaključate

Cvrkutiću moj

28 lipanj 2016

Cvrkutiću moj, zagrli me
u moje okrilje i ti dođi, da te zbrinem

Sve se na nas, srušilo
Dođi malo, da te pazim
dođi cvrkute, da te mazim

Zovem tebe, jer si ljubav
Jer tebe ljubim, u tvom liku

U srcu te nosim, kao sliku
Ti si odsjaj noćnog neba
Blago nježnosti, mala beba
što mi treba

Tužno nebo

04 lipanj 2016

Pogledao sam danas u nebo,
i volio sam odsjaj njegovih boja
Srce mi je voljelo taj mir

Jedna suza, otkrila mi je
ogledalo u njemu, u tom divovoskom
spektru boja i bespuća

Vidio sam da, nebo bilo je tužno
Jer duša u meni umirala je

Ja sam morao činiti, što drugi žele
Ne što ja želim
Morao sam ići, gdje doista, ne želim

Ali ja to doista, u dubini srca,
ne želim

Duša klonula mi je, rasula se
Malo dijete u meni, plakalo je
snagom kišnoga neba
jer je bilo zarobljeno
tuđim željama i traganjima

Lišen, istinske slobode,
prestao sam sanjati o svojim snovima
prestao sam pisati pjesme u Duhu
jer su me ubili svojim prohtjevima
Povukao sam se u bezdan svoje duše,
vrteći se u kolotečini života
bez cilja, bez istinskog smisla
To sam danas ja

Prestao sam vidjeti, neki cilj
u svome životu, jer više
to nisam ja, tu nema Duha,
tu je samo, osuda mene
i moj osjećaj krivnje, koji mi je još
moj otac prvi dodijelio

Vidio sam da, nebo bilo je tužno
A svo polje ispred mene,
bilo je kužno


Evanđelje po Ivanu 21, 18
"Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš."
19 A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: "Idi za mnom!"

Odsjaj jedne ljubavi

18 svibanj 2016

Cvrkut moj, to si ti
odsjaj jedne ljubavi
Blage oči tihe žene
U izvoru su duše snene

Ti si mala

16 travanj 2016

Ti si mala, nježna maza
Mali cvjetak, meden mio
Srce si mi svoje krio

Kao ptica, čujem te
glas tvoj u daljini
viče: dođi meni, pa me primi
Dođi, na proljetnoj rimi

Bila si micko

21 prosinac 2015

Iako će te to iznenaditi
nekim vjetrovima tuga
i ti si u nekom uvjerenju
da sam ja tebi nešto sinoć
namjerno učinio
želim ti reći da su me ruke tvoje
vjetrom nježnosti mazile
kao da sam mala beba
i to je ono što pamtim
od tvoje dobrote

I kada noć se približava,
i kada oluja kao da se sprema
sjetim se tvog pogleda
i očiju što ih nema

Cijelog dana tetošila si me
i mazila kao si moje sunce
bila si micko, a ja kao tvoja
ostavljena mala beba

Pored nas rastu bušpani,
a nekada i zlatno cvijeće

Misliš da nemam srca, misliš
da ne vidim,
a nisi vidjela da samo htio sam
malo vremena za sebe,
ništa više

U obzoru tvog zagrljaja duša mi je
tako milo počinula
i navečer se, nakon svega,
rastužila (ali ne za zlo uzela)
Zato kažem
No usprkos svemu
kao u tvojem naručju, nikada se nisam
osjećao tako -
kao netko tko prede tako lako
Poput 2 mačeta jedno uz drugo
zatoplila su se naša srca

Hvala ti
bila si kao micko
bila si kao mala beba
Ja te ne sudim,
ja te samo kroz
svjetlost gledam

Većinom beba

15 prosinac 2015

Nekada si me kudila
nekada si me špotala
no uglavnom si bila
samo mala beba

Većinom si bila srce
Većom si razdraganim srcem
pjevala u duši
i mene čekala

Većinom si bila beba
I kada je bilo sunčano
I kada je bilo leda
Većinom si bila tu
većinom si bila beba

Medolino

30 listopad 2015

slatka kao medolino
dobra kao neki med
uvijek me iznova osvojila
pogledom slatkim od suza

Medolino moja, medolino
raširila si svoje ruke
da primiš ono što i sama
iz svojeg srca toliko daješ

slatka kao medolino
nježna kao Cocolino
nešto se je opralo
od naših teških riječi

Možda nemir, možda sjaj,
ali vatra djeteta vječno gori
i dalje zauvijek u očima našim
kao kada se sretnu dvije duge
nezaustavljivo je to zapisano
na nekom oblaku bitka

Dotaknula si me svilenim dodirom
mekoće zvuka koji strujao je
po laganim povjetarcima čežnje
kao nekada, more se pjeni,
na iskri jutra

Tvoja slika medolino,
bila je kao u malog djeteta,
koje traži utočište i toplinu

Ptice nekada pjevaju tvoju pjesmu
kojom razgovaraju, o dubinama
teško razumljivih knjiga,
na stranom jeziku

Medolino moja, medolino
dođi u moje okrilje da se
kao djeca prirodi veselimo
Jednom da možemo zasnuti,
u naš zimski san

Malo svjetlo

08 listopad 2015

Malo svjetlo
u tvojim očima

Teške riječi
u sjetnim noćima

Stale rijeke, da te zovu
Da čuju prirodu, pjesmu novu

Tiha glazba, u tvojim notama
Tvoja duša u osmjeh zamotana

Negdje hodamo, držeći se crte
Dok se svjetovi, pred očima nam vrte

Beskrajna kiša
i topli ljiljani
Nisu ono, što jesmo zbilja mi

Stari dvorovi,
napušteni korovi
Sunčane oseke
kvare nam prosjeke

S tobom hodam,
kao po uzici
ulovila si me,
kao na udici

Vjetar zagrljaja

29 rujan 2015

Vjetar zagrljaja, iz daljine puše
Puteljcima dolazi, iz ruku izmiče
Negdje kopa sebi sklonište
Da dođe, zapuše, i isčezne
A u duši i zagrljaju vječno ostaje

Miliju me njegove sjene, njegove oči
Zapuhne hladnim sjeverom
Da pogledam u sjevernu zvijezdu
Kako zablješti u mom srcu

Tako blizu, a tako daleko
Ipak bliže srcu nego dalje
Ipak tiše nego gluho u tišini
Kao uho nježnosti
koje napreže se, da čuje zrake svjetla
i zrak kako šušti
Da ne bi bilo ne, nego da

Vjetar, kad se vine,
dignu se palube, mora

Nekih naših nastojanja,
nekih osmjeha

On nam govori, što je dobro
što nam želi reći,
gdje da plovimo, jer more je dom
I nosi svakog tko u valu pliva
Posebno onog tko voli more i zna za njega

Samo vjetar odnosi sol sa zemlje
Samo more ga opet rađa
Burom dolazi na valovima
poput spavi reže u ponor
svoje brige da ih jednom
novi dan izroni

Jednom sam otkrio jarbol iz mora
Pun hrđe i nagrižen od soli
prije nego sam ga vidio
zanjihao ga je vjetar
Da dođe, zapuše, i isčezne
A u duši i zagrljaju vječno ostaje


"..za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo" (Efežanima 2, 10)

Mudre izreke 10,12 Mržnja izaziva svađu, a ljubav pokriva sve pogreške.

Mudre izreke 17,1 Bolji je zalogaj suha kruha s mirom nego sa svađom kuća puna žrtvene pečenke.

Efeženima 4, 29 Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. 30 I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! 31 Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću!

Druga poslanica korinćanima 7,10 Jer žalost po Božju rađa neopozivo spasonosnim obraćenjem, a žalost svjetovna rađa smrću.


Lastavice

14 rujan 2015

U zraku lastavice
Krile se, lete, prolaze

U mirisu, tišina ptica
Nebesko platno, pokisli slikar

Miruje sa zrakama sunca,
prirode idila
sebe vadi, pred portretom
Jedna stara okućnica

U zraku crvkut ptica
Čuju se, vide se obrisi lica
Bijedog tijela njene duše
Nacrtala je cestu na putu
I svoje vječne riječi

Pored obzora njišu se stabla
Lišće pada, život daje
Trešnja paucima mrežu krade
Od nekud dopire muzika glasna

Rijeke žubore,
vijori se vjetar
patke plivaju, pa se vesele
Lunjaju struje oblaka

U zraku lastavice
U zraku miris ptica
kao tamjan šire se

Lete se, dodiruju,
u zraku, kriomice
dok nas ljubi to
Nebesko svjetlo lice



Evanđelje po Luki 12
24 Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica!
25 A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat?
26 Ako dakle ni ono najmanje ne možete, što ste onda za ostalo zabrinuti?
27 Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih.
28 Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni!"

Evanđelje po Luki 6
32 "Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje.
33 Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.

Evanđelje po Luki 12
4 "A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti.
5 Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte!
6 Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja.
7 A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vredniji ste nego mnogo vrabaca!"

Mila duša

04 rujan 2015

Mila duša
glasno stenje
duša joj, u tišini vene

Neke njene, suze meke
Prolile se, pokraj deke

Poskliznule se, pale
Snovima su jecat stale

Porazile su,
sve ju noći
Kada pogleda,
u izvor u noći

Sa medvjedićima
u tišini plače

Nekada nečujno
kriomice, kada ni ne zna
da ju moje srce gleda
Prođem pokraj, njenog neba

Osvijetlim ga, probudim
i svoj trag joj
blagoslovom poljubim

Pa ju čuvam,
da ni ne zna
da kao drvo čuva to srce
ova moja duša brezna

Otkrivenja

01 rujan 2015

"O Bože Zemlje i Oltara,
Prikloni se dolje i čuj nas plač,
Naši zemaljski vladari zamuckuju,
Naši ljudi se zanose i umiru,
Zidovi zlata nas zarobljuju,
Mačevi prezira razdjeljuju,
Ne uzmi grmljavine od nas,
Nego uzmi naš ponos"
[G.K. Chesterton]

Samo beba u crnom bezdanu
bez razloga za mjesto poput ovog
Zidovi su hladni i duše plaču u boli
Lak put slijepima za poći
Lukav put za budale koje znaju
Tajnu Obješenog Čovjeka - osmjeh njegovih usana

Svjetlost Slijepih - vidjeti ćeš
Otrov koji mi razdire kičmu
Oči Nila se otvaraju - vidjeti ćeš

Došla je k meni sa zmijskim poljupcem
Dok je Oko Sunca rosilo na njenim usnama
Mjesečina hvata srebrne suze plačem
Pa liježemo u crni zagrljaj
I sjeme je posijano u svetom mjestu
I gledao sam, i čekao zoru

Svjetlost Slijepih - vidjeti ćeš
Otrov koji mi razdire kičmu
Oči Nila se otvaraju - vidjeti ćeš

Poveži nas sve zajedno
Oplemeni nadom i slobodom
Ni oluja ni teško vrijeme
Neće ljuljati brod vidjeti ćeš
Vrijeme je došlo da zatvoriš svoje oči
I umiriš vjetar i kišu
Za onoga tko će biti Kralj
taj je gledatelj u Prstenu
To si ti
To si ti


(prijevod "Revelations" - Iron Maiden)




Baruh 3,28
izginuše jer ne imaše mudrosti, izginuše sa svoje ludosti.

Prva poslanica korinćanima 3,19
Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Ta pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu.

Evanđelje po Marku 4
39 On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha.
40 Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?"
41 Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"

Stranac u čudnoj zemlji

26 kolovoz 2015

Bilo je prije mnogo godina kada sam napustio dom i pošao ovim putem
Bio sam mlad čovjek, pun nadi i snova

No sada mi se čini da je
sve izgubljeno i ništa dobiveno
Nekada stvari nisu kakvima se čine
Nema hrabrog novog svijeta,
nema hrabrog novog svijeta

Noću i danju promatram horizont, more i nebo
Moj duh luta beskonačno
Dok dan ne svane
i prijatelji od kuće ne otkriju zašto

Čujte me kako zovem; spasite me
Oslobodite me, oslobodite

Izgubljen na ovom mjestu,
bez ostavljenog traga

Stranac u čudnoj zemlji
Zemlji leda i snijega
Zarobljen u ovom zatvoru
Izgubljen i daleko od kuće

Stotinu godina je prošlo i ljudi su ponovno
pošli tim putem
Da pronađu odgovor misteriji
Pronašli su njegovo tijelo kako leži
gdje je palo toga dana
Sačuvano u vremeno za sve da vide

Nema hrabrog novog svijeta,
Nnema hrabrog novog svijeta

Izgubljen na ovom mjestu,
bez ostavljenog traga

Što je postalo od čovjeka koji je počeo
Sve je nestalo i njihove duše se razdvojile
Ostavljen ovdje u ovom mjestu
Tako sam

Stranac u čudnoj zemlji
Zemlji leda i snijega
Zarobljen u ovom zatvoru
Izgubljen i daleko od kuće


(prijevod "Stranger in a strange land" - Iron Maiden)
Posvećeno nekim starim danima, razgovorima sa samim sobom, vlastitom tugom, porazima, samoćama.. razgovorima sa nutrinom koju je mogao vidjeti samo Onaj koji mi ju je nadjenuo da ga nađem... u srcu pjesama zbog kojih sam počeo pisati...





Tko može shvatiti, neka shvati (Evanđelje po Mateju 19,12)

Čujem vjetar njene kose

14 kolovoz 2015

Čujem nekad kriomice
Vjetar njene
mile kose

Iz ponoći,
oprano iz zemlje
podiglo se malo sunce
da me gleda, iz njeg oka
što u jutru progovara

Čujem vjetar njenih ruku
Koracima, diraju me
Kao noge, pružaju se
na staze moga stvarnog
puta života

Čujem rime njene rane
Gledam one stare dane
Kroz ključanicu
našeg carstva

Kao mlada vila
usred osmjeha, otkrila je
svjetlom svoje mlado lice

Čujem vjetar njene kose
Vidim tugu, vidim
nekad njene male noge bose

I dok hodaju vjetri da me traže
Vidim obris njene rose
Što se sjaji, joj iz srca
Dok mi lik moj ne pronađe
Da nam tama, jednom zađe

Pa me uzme, sva za ruku
Pa ju stisnem, svud za dušu
Da zatvorimo jednom oči
i gledamo jedno u drugom dijete,
dijete izgubljeno,
od nemoći


Tebi.. koja me čuješ i znaš za me..

"Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha. (Evanđelje po Ivanu 3,8)"

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.