utorak, 01.12.2020.

Što je Božić bez obitelji?!!!

Već početkom Studenog dobila sam prvu ovogodišnju čestitku za Božić, a i primijetila sam da je Grad već tada počeo s kićenjem ulica i trgova. Ljudi alooooo, niste li pretjerali malo ili se bojite da ovu godinu neće biti Božića, da će ga Korona popapati. Nitko vam ne može ukrasti Božić i čarolija Božića nije u kičeraju i skupim poklonima i dobroj žderačini. Ali naravno da to svi znaju pa opet.....
A Božić se treba dogoditi u srcu. Izgovorim ovo i zastanem.
Ja vama palamudim, a pitam se što je sa mojim srcem?! Postalo je stijena i plače i krvari kad ga nitko ne vidi. Ovu godinu ne želim Božić. Ne želim Novu godinu. Ne želim niti jedan blagdan. Amen! Ne trebam vam objašnjavati zašto ili pak trebam?!!

Teško mi je izdržati te dane kad nema njih. Što će mi više Božić?! Tu odvratnu tišinu za Božićnim ručkom ne želim opet prolaziti. Još gore mi je na dan Badnjaka kada se dignem i legnem u suzama. Osobito mi je teško kad tata i ja prolazimo grobljem, a u daljini se čuju zvuci slavlja i radosti. Ja tad brojim korake. Potrudim se da napravim točno dvadeset koraka pa onda stanemo da se malo odmorim. I tako desetak puta do našeg groba. Iako je tad hladno, meni je vruče. Ruka mi se znoji u tatinoj ruci dok on u drugoj nosi cviječe i vrećicu sa lampionom .... u isti tren grozno, a i opet nekako lijepo-SVETO!. Ali eto zahvalna sam što me ima tko odvesti do groba. Koliko god mi je teško tad, toliko osjećam i olakšanje.....Popričala sam malo s njima, malo molila, malo plakala,....A kuća prazna. Bor se više ne kiti, hrane u izobilju, svega ima, ali je prazno. Otac fino spremi bakalar na bianco, ja spremim fritule, ali nešto fali....

Sjetila sam se Božića i blagdana 91. godine. To je bio zadnji Božić kad sam bila zdrava i kad sam hodala. Sad kad promislim tog Božića nismo imali ništa, a imali smo sve. Baš nam je bilo teško što se tiče materijalnih stvari, a ja sam bila sretna i vesela i mislila sam da smo mi bogati. Nismo imali doslovno ništa. Ipak nam je netko dao malo ribice za pofrigati na Badnjak, a zbog puuuuno fritula mislila sam da živimo u izobilju. Još se bolje sjećam dočeka Nove Godine i okićene jelke za koju se može sve reći osim da je bila lijepa. No meni je bila najljepša. Vjerojatno ju nitko nije htio kupiti jer je bila sva štrkljava i bez grana na pojedinim mjestima pa ju je tata dobio za skroz sitne novce. Ionako se te rupe ne vide na boru jer je tim dijelom okrenut prema zidu. Ja sam bila presretna zbog šarenih lampica i velikih staklenih kuglica naše babe Slavke. A i bilo je tu kuglica svake šorte i čizmica i zvončića i Dida mraza; sve šareno i danas bi se reklo , neukusno. Najponosnija sam bila s Jaslicama koje sam napravila od nekakve tkanine koju je tata donio iz Garde, a njima vojnicima je trebala služiti kao čarapa. Sve do prije dvije godine tu sam tkaninu koristila za napraviti spilju za moje jaslice koje su imale sve što jedne Jaslice trebaju imati; i mahovinu, kamenčiće, ovčice , pastire, kraljeve , Mariju, Josipa.... I moram vam nešto odati. Imali smo dva Isusa. Jedan moj, jedan bratov. Šteta bi bilo već kad smo imali duple figurice da ih ne stavimo obje.

Tad smo boravili u prizemlju kuće gdje je sve bilo prazno i pobacali smo štramce na pod i to je bilo naše sklonište. Neš mi ti skloništa! I svaki put kad bi zazvonila uzbuna ja bi bila zadužena za isključivanje lampica na boru ( kad bi bilo struje)iz utičnice koja je bila tik do prozora. I svaki put bi krilom prozora srušila bor na pod i tako su nestale jedna po jedna loptica moje babe Slavke. I onda smo se sakrili u kuću do moje koja je cijelom susjedstvu služila kao sklonište. Ta kuća je bila pekara, jednokatnica kao i naša kuća, ali bili smo uvjereni da smo svi tu sigurni. Odnosno, pošto nije bilo struje, a pekara je imala agregat- tu kuću smo izabrali za sklonište. I tako na doček nove 1992. godine svi smo se na znak uzbune našli u „skloništu“. Jedan susjed Ante, sad već pokojni ,je imao mali tranzistor na baterije i svi smo pomno slušali Radio Zadar ne bi li nam objavio kakvu vijest. Uglavnom je svirala muzika, a malo po malo mi smo počeli pjevati i plesati. Plesali smo, bože mi prosti,ka da smo ludi.. Veselili smo se kao da smo na najvećem slavlju i kao da vani ne pucaju i ne čuju se granate. Sjećam se da sam u jednom trenutku pobjegla vani i bila zadivljena pogledom gdje su avioni iznad Grada i iznad Tankerkomercove Marine bacali tzv. Zvončiće. Meni je to bilo baš fora. I tako sam uživala u tim grozdovima svijetla sve dok me mama zamalo nije isprepucala dok se nisam vratila u sklonište. Koji je to apsurd, vani se puca, kruže avioni, čuju se pucnji i granate, a ja sretna!!!!
I eto sad znate, gdje je ostalo moje srce i gdje mi misli bježe;

Mama, tata, brat i ja. To je bila sreća! Nismo imali ništa, a imali smo sve!


- 15:01 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!