utorak, 11.02.2020.

Blagdan Gospe Lurdske

Danas se slavi blagdan Gospe Lurdske. U tu čast ovu nedjelju posjetila sam Vepric- marijansko svetište podno Biokova sagrađeno 1908. G. po uzoru na Lurd. Sad bi trebala reći par riječi o ovom svetištu, ali povijest mi nije jača strana, i iskreno nisam baš puno zapamtila što, kada i kako. Ali bitno je da sam ja ovo svetište doživila i proživila na svoj način. Ali ono što moram spomenuti je da se na blagdan Gospe Lurdske prisjećamo svih bolesnih i njihovih obitelji.
I tako su dva dupkom puna autobusa u rano nedjeljno jutro krenula na hodočašće u Vepric. Hodočasnici su uglavnom bili bolesnici s različitim dijagnozama i članovi njihovih obitelji. Ja kažem da su svi putnici bili bolesnici jer po mojoj procjeni, veći su bili bolesnici ovi na kojima se kao nije vidio hendikep i kao glase za zdrave. O, yes, kako da ne?!!! Ali ipak moram izdvojiti volontere koji su ljudine od ljudi i koji imaju srca velika, velika, velikaaaaaaaaaa. I još se ne mogu načuditi koji su to ma VELIKI ljudi koji bez ikakve materijalne koristi nesebično pomažu potrebitima. Da nije tih ljudi , ja sigurno ne bi mogla ići na ovo malo hodočašće. Ali, evo ti ljudi su mi se dokazali po ko zna koji put već da ništa nije nemoguće.. Bože dragi hvala Ti na tim ljudima!
Put od Zadra do Veprica bio je izuzetno ugodan i ne baš dug. Za svega dva ipo sata bili smo u tom predivnom svetištu koje se nalazi u nevjerovatnom prirodnom šumskom okruženju podno Biokova.
Ugodno sam se iznenadila koliko se ovo Svetište izgradilo od posljednjeg puta kad sam ga posjetila. Tada je bilo jako skromno i bez ikakvih popratnih sadržaja. A sad su tu razne prostorije za predavanja, velika blagovaona za hodočasnike, osiguran parking, sanitarni čvor...ma sve, sve, sve potrebno jednom putniku namjerniku. A prirodno okruženje je nešto posebno. Onaj ko može šetati, ima što za vidjeti u tom svetištu usred šume. I sada dosta opisivanja tog vanjskog oku vidljivog.....Idem ja na ono najbitnije; na našu Gospu. Istina je da je ovo svetište hrvatski Lurd...... gotovo je spilja u kojoj se nalazi Gospin kip ista kao ona u Lurdu, a i osjećaj je poseban. Hodočasnika je bilo iz cijela Hrvatske pa i iz inozemstva (ubrala sam dosta registracija iz Austrije, Italije, Slovenije). A od naših hrvatskih hodočasnika bili su tu Zadrani, Spličani, Korčulani,Omišani....hodočasnici iz Međugorja (jesu li i oni naši?!) .



Kako nas je poslužilo pravo proljetno vrijeme s iznimno visokim temperaturama za ovo doba godine, misa za bolesnike je služena na otvorenom ispred spilje sa likom Majke Božje. Dojmila me se i propovijed i cijela misa, ali posebno su mi se u srce urezala djeca s posebnim potrebama. Taj dan su oni bili važni i posebno im se pridavala pažnja. Tako bi trebalo biti svaki dan. Djeca su pjevala, plesala, pokazivala sve ono što su ih roditelji i tete naučili. A meni su tekle suze. Same od sebe. Ne zato što ja žalim tu djecu, nego im se divim. Znam koliko truda moraju uložiti za jednu osnovnu radnju koja se tzv, zdravim ljudima podrazumijeva.



I ja sam bila u kolicima i nisam obraćala pažnju na možebitne poglede sažaljenja. Samo sam pjevala, slavila Gospu. Slavila život. Bila sam zahvalna svim tim divnim ljudima i volonterima koji su mi omogučili ovaj predivan dan.

Svašta bi ja još prepričavala o ovom danu, ali radni zadaci me čekaju. No, morala sam bar ukratko spomenuti i ovaj za mene, poseban dan.



- 08:39 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!