ponedjeljak, 30.09.2019.

Podstanari (iz pakla)

Što to znači biti podstanar uistinu ne znam jer u životu nisam nikad bila podstanar. I zahvalna sam na tome. Zahvalna sam mom ćaći što mi je osigurao stambeno pitanje, a uz sve to i igrom sudbine imam stan za iznajmljivanje. Tako sam posljednjih dana bavila se iznajmljivanjem stana. Neki misle da je to mala stvar i „neš mi ti posla“, ali virujte mi, to je vrlo zaebana stvar. Dakle, nakon što smo stan uredili i temeljito očistili, sve sam poslikala i dala oglas uglavnom u lokalne besplatne oglasnike. Tu mi je najviše poslužio Fejs pa mogu zasigurno reći da to nije samo bezvezna društvena stranica za razbijanje monotonije i dosade. Nije prošlo par minuta od objavljivanja oglasa, ljudi su se počeli javljati. Bilo je tu svašta i mislim da bi dobru knjigu ili priručnik mogla napisati kao najmodavac stana. Danas mi je sve to smiješno, ali kad sam bila u tim tragikomičnim situacijama, virujte mi nije mi bilo do smijeha. Prva osoba koja mi se javila bila je jedna mama s troje djece i dva psa. Djeca mi nisu problem, psi isto nisu problem, ali ta žena očito je problem. I to veliki. Nakon što je mene kontaktirala, dala je oglas da traži ko će joj pokloniti gaće za dicu. WTF?!!!!! Želi unajmiti stan, a nema sto kuna za kupiti gače ditetu. Tu sam odma od.....bala i imala sam malo grižnju savjesti zbog dice i možda sam joj ja bila jedina nada. Ali sad sam mirne savjesti jer vidim u oglasniku ovih dana kako je dotična žena napravila rusvaj i nered od stana u kojem je posljednje bila. A još se i javljaju njeni prijašnji stanodavci kojima je isto doslovno demolirala stan i otišla neplaćenih računa. Ne mogu virovati što vidim na slikama stana u kojem je zadnje boravila; kreveti uništeni, zidovi šporki, pasji izmet posvuda. Grozno!!!



Ali aj ,izbjegla sam tu „gospođu“. Idemo dalje; zakaže susret „poslovni čovjek iz Međimurja“ i naravno, ne dođe u zakazani sat nego se pojavi pred vratima par sati kasnije s kako on kaže djevojkom, a ta djevojka je imala troje djece izrazito plave kose i nježne bijele puti. Najmlađe dite je nosila ispod ruke ka vriču kumpira, a ovo dvoje je uletilo u moj divni, topli stan i bacilo se na krevete i skakalo. Jbte ne, virujem što vidim. A „gospođa“ je vikala na najstariju Marcelu (ne znam zašto); „Pi*ka ti materina , ići ćeš ćaći“ i pritom nije mislila na ovog tu „ poslovnog čovjeka iz Međimurja“. Nikom se ne rugam i nemam predrasude prema nikom, ali taj poslovnjak je bio , ni više ni manje pravi pravcati Cigo. I to onaj iz filma, crni, garavi, bez zuba, visok metar i lamicu. Ja sam ka žirafa stršila iznad njega. Od šoka nisam znala što ću i pobigla sam u svoj stan, a njih ostavila ćaći pa nek se on raspravlja s njima. Nikako oni nisu tili napustiti stan i na kraju ih je ćaća doslovno izgura' vani. A Poslovnjak me danima poslije zvao jeli stan još iznajmljen.
Idemo dalje, treća sreća. Fina, pristojna gospođa koja se rastavlja te hitno traži stan za sebe, sina i kćer. Oduševljena je bila stanom. Ćak je i sobu izabrala za sebe. I veselila se što će moći saditi cvijeće. Sve joj je odgovaralo i stan i lokacija i cijena. No, kako je izašla kroz vrata, nije se više pojavila. Lažljivica lažljiva. A onda se pojavio čovik iz Šibenika koji traži stan za kćer brucošicu i njenu prijateljicu. Stan mu se sviđa, ali pronaći će još studenticu , dvije pa će useliti 1.10. jer stan je previše velik za samo njih dvije. I naravno , nazvat će me navečer da se dogovorimo oko detalja. Nazvao je nakon osam dana, a ja sam mu samo priopćila da je stan iznajmljen. I baš to jutro sam ponovo dala oglas i stan iznajmila. Kad sam mu to rekla, poklopio mi telefon. Prasac jedan. A ja sam osam dana zvala sve ljude s njegovim imenom i u Šibeniku i Vodicama jer naravno, nije ostavio nikakav kontakt ( s ćaćom je razgovarao dok sam bila na poslu). Uglavnom imam nove podstanare; troje studenata koje uz faks i rade. Imaju malog psa koji se ni ne čuje i ne vidi. A studenti su pristojni, kulturni i skoro ih ni ne vidim ni ne čujem. Ugovor je potpisan pa smo sigurni i mi i oni, a i „dobri“ susjedi neće imati tu čast da nas prijave. I to su bile samo od nekih dogodovština iz mog burnog života kao iznajmljivačice stana. Ovo je prvi put da sam ja preuzela ulogu gazde i da sam sama „stvar privela kraju“ jer dosad su to radili moji, a ja sam samo gledala sa strane. Uglavnom, nikada mi nismo imali loša iskustva s podstanarima, a i svi koji su bili, bili su sretni i zadovoljni boraviti kod nas. Nit smo mi smetali njima, a ni oni nama. Bitno je bilo da se plati i da nema nereda. I čist račun-duga ljubav! No, nažalost nemaju svi pozitivna iskustva s podstanarima. Najteže je kad odu i ne plate račune te unište stan . A i užasno mi je kad vidim najmoprimce kako proklinju najmodavce zbog cijene koje tražu za svoj stan. To mi je grozno jer nitko nije kriv podstanarima što nemaju svoj stan, a ni najmodavcima što vrednuju svoje i traže određenu cijenu za iznajmljeno. Svatko od njih ma svoju računicu. Najmodavci (uglavnom) ne iznajmljuju svoje nekretnine iz luksuza i hira, nego su se ko zna kako žrtvovali da bi nešto zaradili.
I sad se postavlja pitanje; Jel teže biti podstanar ili najmodavac?!!!!


- 10:37 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 13.09.2019.

Memories.....

- Mogu li ti nešto reći?
- Reci!
- Ali nemoj se naljutiti...
- ??????????
- Mislim da ti ja to mogu reći..
- Pa reci!
- Ti si izbrisala sve uspomene!

I baš kad sam mislila da me ništa više ne može iznerediti, izbaciti iz takta i rastužiti me, same suze su krenule niz lice.

- Ejjjjjj! Nemoj plakati molim te. Nisam mislija ništa loše. Nemoj, nemoj,.......

A ja sam samo grcala u suzama i ni riječ nisam mogla da izustim. A imala sam što za reći, itekako sam imala. Ali od šoka nisam mogla. Pa kako netko i može postaviti takvo pitanje, tako nešto reći.... I to još njegov najbolji prijatelj. Prijatelj koji nije ni primijetio da mu prijatelj umire pred očima. I što da ja sad kažem?! Jeli ovaj čovik glup ili stvarno ništa ne kuži?! Mogu li se sjećanja izbrisati tek tako!!! Na temelju čega je to on zaključio?! Možda jer sam stari krevet zaminila novim?! Ili možda jer obučem crvenu veštu, a ljudi koji su u tuzi ne nose crveno?! Što sam trebala i ja umriti, zakopati se živa?! Ali ne, ja sam se drznula živiti, ići dalje...sa kamenjem u duši... krenula sam dalje. I to mi kažu ljudi kojima je najveći problem u životu jeli njihova jahta oprana ili ne.... 'oće li na skijanje u Sloveniju ili Italiju...
Ma neću više nikom dopustiti da me povrijedi iako to očito dopuštam svima. Svi moji dušebrižnici imam poruku za vas;

Ako ćeš mi pomoći-pomozi! Nikad neću odbiti iskrenu i dobronamjernu pomoć i savjet. Ali ako ćeš me zaebavati, ponižavati i rugati mi se na bilo koji način: jednostavno odjebi!

I ne, nisam ni nekulturna ni nepristojna ni bahata ni jadna. Mada bi mnogi to najviše željeli- vidjeti te jadnu i na dnu i tek su onda zadovoljni. Ne moraju oni obući moje postole da bi me shvatili, ne tražim ni suosjećanje, ali me ne podcjenjuj! Jer postati ću još samo jača.
I da! Znam biti slaba baš kao što sam to sada i pokazujem ti svoju nemoć, priznajem ti da si me taknuo... ti koji o uspomenama nemaš pojma. Ali isto hvala na iskrenosti bar znam kako ljudi „vide stvari“. I to ti koji si mi kao dobronamjerni prijatelj. Što onda tek moji neprijatelji misle o meni?!
Znam da ljudskoj gluposti nema kraja.
Ali ja sam izabrala živjeti!




- 09:50 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 04.09.2019.

Časni sude......

Nedavno sam u jednoj grupi na Fejsu pročitala status „Napišite nešto što ste u u zadnje vrijeme učinili po prvi put.“. Pomislila sam tad kako je to glup status, ali danas sam se baš njega sjetila jer jutros sam učinila nešto po prvi put. Znam da ova rečenica aludira na sve i svašta, i moguće na nemoralne stvari, ali nije ništa takvoga u pitanju. Jutros sam po prvi put bila na sudu i to na pravom pravcatom Općinskom sudu u Zadru. Poziv za ostavinsku raspravu iza smrti strica (ne mog, nego materinog) dobila sam još ovo lito. Taj stric je umra' još prije 12 godina. Nikad nije bio oženjen, niti je ima' dice pa su jedni od njegovih nasljednika bile moja mama i teta. U 12 godina se imovina pokojnog strica nije mogla podiliti jer bez obzira što su postojali čisti papiri za diobu nekretnina, uvik su neki djeljenici mudrovali i tražili nešto više. Pa čak se i sićan prema materinim ričima da ju je jedan od njenih rođaka tija tući jer je ona branila i tražila svoje i za što je imala sve čiste papire. Tad je bila i policija. Ta suprotna strana, točnije ta tri brata tili su prisvojiti sve sebi. I godinama su oni uspijevali produžavati sudske parnice i uvjeravati sud da je ta sporna čestica njihova. U gradu su ta braća poznata ko dobri dileri zemljom. I svi su znali da oni po selima tramakivaju zemljom i sređuju zemlju za neku „ malu“ proviziju. Jedan od njih ima i agenciju za nekretnine i u ovom gradu pozna i „boga i vraga“ te mu je s lakoćom u bivšoj Jugi polazilo prepisivanje tuđe zemlje na svoje ime. Tako i danas nastoji pripojiti sebi tj, njima našu zemlju. Računa da mi nema matere, nema tete, a i svi stariji stričevi i tetke su pokojni i lako će on to. Ali zajeb!!!!! Šušunjara nastupa i uzima stvar u svoje ruke. Najprije pojma nisam imala o čemu se radi, mater nisam nikad slušala kad je pričala o tome. Jednostavno me nije bilo briga. Sva sriča da mi je mater sve dokumente i Rješenja uredno sačuvala u jednoj posebnoj, popriličnoj debeloj fascikli koja već pomalo vonja na tufinu. I tako krenula ja istraživati i odjednom „Eureka! Imala je moja mater pravo. Postoji sve crno na bijelo. Našla sam Diobeni ugovor iz 70. di sporna čestica pripada mojoj materi i teti. Fala Bogu, pisanje tužbi i žalbi mi ide dobro pa sam tako i danas na sudu predočila žalbu u „naše“ ime na Podnesak u kojem su oni spornu česticu pripojili sebi i čak povećali njenu površinu za 500 m2. Da, da, sve je moguće kad imaš dobru vezu. Uglavnom sud je uvažio našu „ žalbu“ i rekao da ćemo na kućnu sdresu dobiti konačno Rješenje ostavinske rasprave. Što bude- bit će, ali ja sam dala sve od sebe.

Meni je najveći problem bio kako ću ja na sud. Em, nikad nisam bila na sudu i ne znam se ponašati na sudu, em, sud je zakazao ročište u sudnici na katu. Ufffff! Cilu noć sam razmišljala 'oću li se ja moći popeti do gore pa što ću obući pa kako ću reagirati kad vidim ta govanca od ljudi koji mi žele otuđiti zemlju, a ka bliži su mi rođeci koji mi ni sučešće nisu dali za......Milijun pitanja. Ali u meni neka divlja snaga koja me tira naprid. Obukla ja svećano ruho, naprlitala se i pravac sud! Naravno, došla sam pola sata prije pa sam čekala ćaću i tetka da mi pomognu niz stepenice. I oni su to i učinili, a meni uglavi samo kako bi ja slikala sud za blog. Ali kako ću ja ćaći i tetku objasniti što je blog pa sam odustala. Onda me u jednom trenutku zabolija drob. Pomislila sam kakva bi to bila scena da se izlitam pred svima. Katastrofa, ali nekako sam suspregla taj poriv kad sam vidjela mamine rodice i koje mi daju podršku u svemu. Kod suca je bilo baš lipo, ugodno i ležerno. Sudac mlad i lip. Uvažio našu žalbu i sve pet. Bar mislim da će biti. A sad ti časni sude, donesi pravedno Rješenje. Ja se još uvijek uzdam u pravdu iako znam da Pravo i Pravda nisu sve jedno. Što bu-bu!












- 12:45 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< rujan, 2019 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (7)
Svibanj 2019 (8)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (12)
Veljača 2019 (11)
Siječanj 2019 (9)

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Blogerska himna

Mnogi su te davno upoznali
pa se tebi rado pridružili,
prihvatili i na posao se dali,
jer si bio za nas maher pravi!

Svaki bloger kad upozna bit
misli nađu put i uhvati tvoju nit,
otvaraju se vrata, otvara svijet
i nastaje slobodan blogerski let.

Blog je naša kreativnost i atrakcija,
izazov, pomicanje leda i granica,
za sve iz svih krajeva Hrvatske,
Balkana, odasvud sa svih strana.

Ovdje nastaju prijateljstva mnoga
uzvišena u druženju nas i bloga,
to je jedan od plemenitih razloga,
da se smisli i opjeva himna bloga.

Naš lijepi blog dao nam je Bog,
tu smo nekad veseli, a nekad tužni,
mnogi se međusobno slažu i druže,
a neki se samo žale i druge tuže.

Mi ćemo ovdje sve to prebroditi,
svatko neka kaže svoje i oprostiti,
na blogu se stalno ugodno družiti
u miru i veselju nadalje sretni biti.

Sva ljubav i blog na dobru počiva
zato na blogu prevladava topla klima,
dani su nam duži i noći od smijeha
pa nam pored bloga ne treba ni teka.

Svjetlo te čeka kao cjelov anđela
prijatelja ćeš naći na kraju tunela,
osjećaj zajedništva nećeš kriti
skupa ćete kao mjesec sjajiti.

Bespućem virtualnog svijeta kreni,
ali na blogu.hr obvezno zastani,
potrudi se svakog blogera razumjeti,
jer se u svakom jedan biser zna sakriti.

Ni za suho zlato mi blog ne damo
tu je naše utočište, tu komentiramo,
svatko na tom mjestu želi sebe dati
zato je časno blogerom se zvati!