utorak, 04.06.2019.

Pokondirene tikve

Oduvijek sam se divila pametnim i mudrim ljudima od kojih možeš nešto naučiti.
Problem su glupi i neuki ljudi koji nemaju nikakvih granica i svojom glupošću ti mogu zagorčati život. Bojim se takvih ljudi, a nažalost jako ih je puno oko mene. Ali odlučila sam;
Sve negativne ljude, dosadnjakoviće i emocionalne vampire maknut ću od sebe. Trebala sam to učiniti odavno prije. Ali meni uvijek ža' nekoga, uvijek nađem opravdanje za svakoga . A 'ko gleda mene?! Na kraju uvijek ispadnem ja ta jebena stranka, a sve zato jer puštam i ža' mi povrijediti nekoga. Ali vrijeme je za promjene koje su već i počele. Najveći su mi problem (bili) kolege. Ali tko su oni meni?! Nisu ni prijatelji ni rodbina već samo ebene kolege i to ebeno ljubomorne kolege. Sa stopostotnom sigurnošću tvrdim da su ljubomorni na mene i to na ono što ja postižem ovako šepava i kriva. A kad me baš žele spustiti s nečim, onda mi spominju obitelj i idu na one najniže uvrede kao tipa; Što će ti sve kad si sama?
Ponavljam; nisam sama. Imam ljude oko sebe koji me vole i koje ja volim.
Jadan je onaj čovjek koji živi samo za sebe, koji se ne daje, koji škrtari i guši se u vlastitom egu. I naravno kad sam već spomenula moje kolege, moram i napomenuti da nisu svi takvi. U biti samo ih je jedna mala manjina takvih, ali opet dovoljno velika da ubace mrlju na cijeli kolektiv.
Svi ti radnici imaju svoje obitelji, dicu, očeve i masu problema s kojima se nosimo svi mi. Kako ono počinje Ana Karenjina; "Sve sretne obitelji su sretne na isti način, a svaka nesretna, nesretna je na svoj". I baš zato im svima opraštam pa ćak i Onom Velikom koji mi je kad sam ga upitala „Što bi bilo da je njegovoj kćeri ovako ka meni i pritom uopće ne misleći doslovno na njegovu kćer nego na sve njihove kćeri i sinove ( btw za koje se tata pobrinuo), dotični mi je rekao; „Bacio bi te u more da nisi takva kakva jesi“. Dugo vremena sam razmišljala kakva sam to ja i zaboli me to i dan danas. A samo sam se borila za sebe i da mi se prizna moje obrazovanje.
Ali bila bi veliko prase kad ne bi spomenula par kolega koji mi vračaju vjeru u dobrotu i poštenje. Naprimjer moj mladi kolega Josip- susjed po kancelarijama. Od milja ga zovem moj Otvarač i Zatvarač. Svako jutro kad vidi da se ja na motoriću približavam svojoj kancelariji, on izađe iz svoje i veselo upita treba li pomoći. Samo mu pružim ključ da mi otvori vrata i da uletim mojim Mercedesom u Ofis. Zahvalna sam tom dečku i nikad nisam primijetila da mu je teško pomoći mi za razliku od drugih koji me jednostavno zaobiđu, a vide da ne mogu sama.
Moj grijeh je taj što još ni čokoladu nisam kupila tom dečku, ali........hoću.
Onda je tu i moja (nova) šefica koja mi za sve izađe u susret, a nakon malog nesporazuma oko sastanka na katu , nazvala me i ispričala se zbog njenog „propusta“ što i ja nisam sudjelovala na sastanku te mi još jednom ponovila; „Šušo, znaš da mi se možeš obratiti za bilo što, i poslovno i privatno:“.
I njoj sam zahvalna jer znam da nije falša i koliko mi je pomogla kad sam došla u ovu Firmu.
A moram spomenuti i nju; Gospođu I.
Gospođa I. je slijepa osoba, moja kolegica koja je u ovu Firmu došla puno prije mene. Ali po mom mišljenju I. je osoba koja se nikom ne želi zamjerati, šefovi su joj Bogovi, sve joj je super i ništa ne želi mijenjati. Nikad ne izražava svoje mišljenje , točnije slaže se sa svačijim. I nema svoj stav o ničemu ( bar ga ne izražava). A u biti, jako joj je teško, sama je i malkicu ju svi izbjegavaju. Meni bude žao pa svojim Mercedesom navratim do njene kancelarije, pokupim je (uhvati se rukom ua sjedalo) i odvedem ju na kavu ili na klupicu jer znam kako je to biti sam. Sriča njena da ne vidi kako nas gledaju sa sažaljenjem te Pokondirene tikve.
Ali njoj su i dalje bolji oni, nego ja.
Eto, to su ljudi!


- 08:44 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.