petak, 29.03.2019.

Miro, sorry!

Jedan od najboljih načina da budem sretna i otputujem u drugi svijet, u druge živote i u drukčiju „stvarnost“ je čitanje knjiga. Nikada se ne bi odrekla (dobre) knjige. Čak knjizi dajem prednost ispred filma, a za kazalište se dvoumim jer ono je moja druga ljubav. Kad sam najumornija i najtužnija, uzmem knjigu u ruke i svi problemi i muke odjednom nestanu. U kroničnom sam nedostatku sa vremenom, ali uvijek ga nađem za čitanje. Ako sam baš u nekom teškom razdoblju gdje me ništa ne zadovoljava i nikako se ne mogu skoncentrirati i onda uzmem u ruke neko lako štivo tipa kao što su raznorazni priručnici za samopomoć ili jednostavno čitam (ali baš čitam) kuharice. Znam i razne molitvenike prelistavati, a i ne sramim se reći obožavam ženske časopise. E, sad sam otišla predaleko, udaljila sam se od knjige.
Iako je danas uglavnom sve dostupno na internetu pa i brojna izdanja e-knjiga, najviše volim knjigu držati u ruci i osjetiti te listove papira. I baš iz tog razloga sam upisana u Gradsku knjižnicu ( u daljnjem tekstu samo Gradska) koju posjetim svakih dvadesetak dana. Taj prostor Gradske je za mene poseban i Ima neku čudnu moč. Sve je tako tiho u tom prostoru, a ja imam osjećaj da razni naslovi knjiga vrište i pozivaju me „Uzmi mene! Uzmi mene"!. I sad kreće ono najsmiješnije; Način na koji ja odabirem knjige. Odat će vam tajnu, ali nemojte se smijati.

Dakle uđem u Gradsku, pozdravim tetu koja se nalazi za pultom odmah nasuprot ulaznih vrata i krenem desno gdje je ulaz u „pravu knjižnicu“. Ne ulazim u pravu, pravu knjižnicu nego se zaustavim pred širokim vratima gdje su smještene police s najtraženijim i najčitanijim naslovima. Ne želim, a i ne mogu se gurati s mojim motorinom u „pravoj knjižnici“ iako se tamo nalazi druga Teta koja bi mi lako dostavila naslov koji tražim. Ali ne! Ne želim smetati Tetu i sama se bacim na police pred ulazom u „pravu“ knjižnicu. Ne znam koju ću knjigu prije uzeti u ruku osim što znam da se nikad neću odlučiti za Znanstvenu fantastiku. SF mi nikad nije ležao. Često nasred knjižnice budu i kolica sa još neraspoređenim knjigama koje su čitatelji vratili pa se i tu znam „baciti u potragu“. Gotovo svaku knjigu uzmem u ruke i okrenem da pročitam kratak sadržaj na poleđini knjige. Ovaj put izbor je pao na Miro Gavran „Jedini svjedok ljepote“ i na priručnik o zdravlju "Hormonska ravnoteža“ . Vidim da su mi se sa hormonima počele događati velike promjene (teta u godinama) i baš će mi dobro doći par savjeta ove ginekologinje i instruktorice joge (nisam pobornik joge, ali umjesto rijeć joga , stavila sam rijeć tjelovježba). Sa hormonima ni ja sama ne znam što ću pa vam ne mogu prenijeti saznanja, ali zato vas mogu „pilati“ sa romanom „Jedini svjedok ljepote“. Ovakvu kritiku književnog djela još niste čitali, a i mislim da Gavranu još nitko nije dao ovakvu recenziju koja slijedi:

Odmah ću reći da me knjiga oduševila. Naizgled je lako štivo jer se radi o ljubavnoj priči, a nije uopće. U meni je probudilo brojna pitanja i potjeralo me na razmišljanje. I to je moj problem; što se gotovo u svakoj knjizi ja pronađem. Poistovjetim se sa glavnim likom pa makar on bio i ubojica (dosad nisam nikog ubila, ali....).
Dakle, glavni junak ovog ljubavnog romana je četrdesetogodišnjak I.B. , sveučilišni profesor i književni kritičar koji se zaljubljuje u tajnovitu mladu ženu o kojoj ništa ne zna. Ubrzo njihov odnos prerasta u isključivo seksualnu vezu, ali izuzetno nabijenu emocijama i strasti. Ta fatalna žena Stella daje mu na uvid čitanje njezinih rukom napisanih romana koje on nakon što ih pročita ocjenjuje vrhunskim knjževnim dijelom i želi joj pomoći u objavljivanju tih romana. Ona nikako to ne želi. I nakon njihovih kratkih ljubavnih susreta nabijenih erotikom, Stela se svaki put izgubi u nepoznato. I kad je mislio da više nikad neće vidjeti Stelu, profesor se teško razbolijeva od „ovisnosti prema toj ženi“ koja ga ipak posjećuje u bolnicu i kad mu obeća da će ga posjetiti na duže vrijeme (tjedan dana) prvi Rujna, profesor se oporavlja.
Došao je prvi rujna i slijedi dan neobuzdane ljubavi nakon kojeg zajedno odlaze na otok kako bi proveli nezaboravan tjedan. I bio je nezaboravan. Ona se utopila. Možda namjerno, a možda i ne (nije znala plivati). To ostaje na čitaocu da sam odluči. A zašto se utopila (moj izbor) neću vam reći. Pročitajte! Roman je pun laži, intriga, preljuba, a i osjećaja samoće. A i Gavran je tako lijepo objasnio sam pojam književnosti. Roman obiluje velikim mudrostima tipa „...ne postoji objektivna istina o nekom čovjeku. Čovjek nije ono što jest, on je samo doživljaj koji o njemu ima netko drugi". Jedini svjedok ljepote postaje profesor koji je jedini mogao pročitati autobiografske romane Stele iliti Marije koja je romane napisala u zatvoru.... Ups, sad sam vam sve odala, ali ipak preporučujem za pročitati.






- 09:28 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.03.2019.

Plavuše vs brinete

Već par miseci izbjegavam se gledati u ogledalo, a cili život mi je to bila glavna zanimacija. Nisam narcisoidna, ali volim škicnuti da li je sve na svom mistu. I uglavnom bude, ali često se zna dogoditi da mi crni rub kave „ocrta“ usne, pogotovo kutove. Ili sam livu obrvu očupala više od desne. A i zubi se znaju sami našminkati. Ebi ga, šunjava sam i smotana, ali se trudim sebe dovesti u red.. No, sad je situacija alarmantna i ruke su mi u potpunosti vezane. Najlipši ukras svake žene, kosa, postao je moj veliki problem. Nikad , ali baš nikad nisam bila svjesna koliko lipu kosu imam. Točnije, imala sam i sad to dobro znam. A sad je došlo do toga da izbjegavam ići među svit pa mi godi što sam na poslu, uglavnom, sama.
I kako je došlo do toga da od predivne duge i bujne kose na glavi sad trenutno imam tu i tamo neki čuperak koji nema veze jedan s drugim?!!!
E, pa sve su krive plavuše.
Moja tiha patnja i vječna ljubav je plava kosa. Naravno, nikad ju nisam imala. Bar ne onako kako sam ja željela. Pa ko bi normalan svoju bujnu kovrčavu gotovo crnu (sa crvenim pigmentom) kosu poželio blajhati?! Šušunjara. Što će meni neko govoriti da to nije za mene kad ja znam da ja mogu biti plava.
I da vam se pohvalim; cilo prošlo lito , bila sam plava. Imala sam dugu plavu kosu i bila sam presritna. I istina je ona stara da se plavuše zabavljaju bolje nego crnke. Bar moje iskustvo to kaže. Sve je to meni napravila moja frizerka i bome, pošteno naplatila (slobodno se moga jedan cili razred muškića ošišati). Ali neka, nije beg cicija, neću sad tu škrtariti na kosi. Glavno da sam ja plavuša! Nisam uopće primjetila da sam iz dana u dan imala sve manje i manje kose sve dok nisu počeli ispadati cili pramenovi.
A što sad, mila majko?!
No sikiriki, lito sam izgurala ka plavuša i sad opet kod frizerke (ali druge).
„Ajme, neću ti ja to raditi!“- samo je rekla kad me vidila mlada frizerka i uvatila se za glavu. No, uočila me šefica i smilovala mi se i zakazala termin za idući tjedan.
„Ajde, pokušat ćemo nešto“- uvatila se posla Šefica. Pa je prvo išla dekolorizacija; kosa mi je bila crvena ka za najlipšu maškaru, pa bojanje, pa Olaplex pa šišanje, feniranje i sve je to trajalo 6 sati. Bila sam umorna ka da sam kopala. I toliki trud, a opet je sve izgledalo.....nikako! Za tjedan dana sam skratila kosu do ramena pa za tjedan do uha....
A danas?!
Danas mi je kosa isto „do uha“, ali sa čupercima . Počela je rasti nova kosa na mistima di su otpali oni pramenovi.
Najsmišnije ili najtužnije od svega je što mi svi kažu da mi je baš fora frizura. A ja bi najrađe sila i plakala. Tako ti je to kad oćeš biti plavuša.
No, i dalje sam ja ljubomorna na svaku ženu koja je plava, ali mislim, da mi nikad više neće pasti napamet „ići u plavuše“.




- 08:41 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.03.2019.

Moja prva masažžžž

Danima se već ne mogu izdricati onako kako triba. Ukočilo me. I to pošteno. Kičma mi puca, a i najnovija vrsta boli koju do sad nisam poznavala je ova neka u desnoj ruci. Istina da ja 27 godina samo tu ruku koristim i pomoću nje doslovno hodam. Šuljam se po zidovima s njom, vatam se za svaki predmet koji se može uvatiti, kuvam s njom, perem se, friziram, tipkam osam uri s njom na dan i još svašta nešto. Čudo da je i toliko izdržala bez boli. Blažen Deepić kad ga namažem bar me na malo bol pusti. Ali triba doktoru ići. A kada?! Teže mi je to nego išta. I sve mislim proći će i sve odgađam taj posjet. Da bar nisu te šugave stepenice do moje doktorice, zaletila bi se ja već, ali ovako; liči se sama! Nisam ni bolovanje uzela iako me bol ubija jer to mi je veliki tramak; zovi doktoricu i objašnjavaj po ure što ti je da bi ona teškom mukom ispisala Potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, onda pošalji ćaću po Potvrdu i onda ju trebam dostaviti Šefici koja je u drugoj zgradi pa opet nađi žrtvu i za to. A onda na kraju miseca aj po Doznake (Isti postupak kao kod potvrde, samo što se Doznake ne nose Šefici nego u Odjel Plaća). I onda zaboravi taj tramak i aj raditi. Nema veze što boli. Bolje da me boli nego da se živciram ko će mi što napraviti i uvik se osićam dužna. Znači, stoko mući i radi dok ne rikneš.
I tako se sitila ja da bi si mogla bar malo olakšati boli i bar se izmasirati. Ne mislim samu sebe nego da me netko izmasira. Teta koja me tu i tamo izmasira nije mi „na ruku“ i trebam se drndati do nje bar po ure s ovako shebanom kičmom. No way!
Druga opcija je da zovem susjedu koja masira i po kućama i u salonu.
Napokon ja nju sretnemn na ulici (jer nemam njenog broja) i kažem joj kako stvari stoje.
„Nema problema, doći ću drugi tjedan u Ponedjeljak“- kaže ona, a i ja pristanem bez obzira što do tog ponediljka ima još 7 dana, a kičma me rastura.
Dođe ponediljak „Sorry, iskrslo mi nešto hitno“.- „Aj neka svakom se može dogoditi nešto“-mislim. Ali dođe utorak „Sorry mala mi bolesna“- nikakvo čudo da je dite bolesno, ali dite ima i babu. Bože mi prosti, neće umrit za 45 minuta što je mama udaljena od kuće 50 metara. Ali nema veze, možda stvarno ne može. Ili se njoj uopće ne radi?! Očito nema potribe kad joj dvista kuna ne znači ništa. I tako dok sam ja tražila „masažera“ meni kičma popustila. A onih dvisto kuna što sam spremila za masaž, bojala sam se da ne propadnu pa sam si odma' jučer posli posla išla kupiti lipu cvjetnu tunikicu. Moram se pripremiti za proliće. Nije mi bilo teško vozikati se do tunike po ure tamo i po ure nazad. Ebeš kičmu! Što ću šunjava ići po svitu?!
I sve ovo s mojom nesuđenom masažom podsitilo me na moju prvu masažu u životu:

Nisam bila baš tako mlada i već sam odavno prešla dvadesetu i boravila sam u Toplicama. Barba doktor mi propisa' masažu dva puta tjedno. Aj neka, da i to probam. I dođem ja do soba za masažu. Sićan se ka da je jučer bilo. Imala sam na sebi crnu Adidas trenerku sa bilim štrikama i kapuljačom (obožavam kapuljače).
Primio me jedan mladi fizioterapeut i rekao mi da se pripremim za masažu. Ja onako visoka , žgoljava i krakata nisam znala što da radim i pripremila sam se tako što sam zasukala rukave i zavrnila nogavice do kolina i „Eto me! ;-)
Čovik samo što nije umra od smija kad me vidija i samo je reka ;“Molim Vas skinite se i legnite na trbuh.“.- pritom pokazujući na stol s rupom. Skužila sam da je to za glavu jer sam to vidila na filmovima. Skinem se ja i legnem. Bila sam sva ukočena i nikako se opustiti. Ali kad me počeo masirati, brzo sam ja zaboravila na nelagodu.
Nježno mi je masirao gornji dio tijela kad odjednom ositim ja još jedan par ruku na livoj nozi. Škiknula sam, a oni su se smijali. Očito se fizioterapeutu pridružio kolega. Uživali su koliko sam ja bila nespretna i kako mi je bilo neugodno i sve ih je to očito ludo zabavljalo. Ali pustila se ja. Nakon niti dvije minute ,ositila ja još par ruku na desnoj nozi. Pravila sam se da ne primjećujem. A onisu me gnječili i zabavljali se. Kad je sve to završilo, lipo sam se zahvalila i pobigla glavom bez obzira. Do kraja termina u Toplicama nisam se više pojavila na masaži.

A smotana li sam bila,majko moja!!!!! Di je sad bar jedan od njih da me masira?! Ne bi me bilo sram da ih je i petoro. Ali što ćeš kad sam bila (ne)mlada, neiskusna. Točnije GLUPA!!!!



- 09:49 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.03.2019.

Bez križa nema Uskrsa!

Nikako nisam htjela propustiti nedjeljnu Svetu Misu, ali izgleda da sam ju u potpunosti „propustila“. Ni sama ne znam što mi je bilo. U cijelosti sam bila odsutna. Nikako se nisam mogla skoncentrirati. Umjesto da sam slušala svećenika na oltaru, ja sam gledala i slušala dva dječačića koja su bila sa roditeljima u klupi ispred mene. Dječaci mora da su dvojajčani blizanci i imaju možda pet godina. Prelijepi su, ali kad im pogledaš roditelje odma' ti je jasno na koga su. Ne pada jabuka daleko od stabla. Djeca nisu sjedila na klupi, nego su se spustila malo niže na onu klupicu na kojoj se kleči. Svaki je imao svog plišanca; jedan medu , drugi psa. I medo i pas pobrisali su jedan cijeli red klupa i pripadajući dio poda. To je dobro za pod, ali nikako za plišance koji su svoju bijelu boju promijenili u svijetlo smeđu. Na trenutak mi je došlo da se i ja spustim među njih i da jednom ukradem njegovog plišanca. I ja bi se igrala. I tako nisam se ni okrenula, a završila propovijed. Jedino što sam čula bilo je „Bez križa, nema ni Uskrsa!“. „A , to sam i znala i prije“-bilo je bezobrazno od mene, ali tako sam pomislila. Na samom izlazu iz Crkve jedna baba se doslovno zaletila na mene i zagrlila me i uhvatila kukati. Kao daje mi saučešće, nije me imala vremena vidjeti u tri mjeseca, a živi tri kuće niže od moje. I ne znam otkud mi snaga (ne fizička) i ja sam ju samo odgurnula „ Molim Vas, ostavite me na miru!. Prijateljica nije mogla od šoka doći sebi da sam ja to učinila i rekla nekome.
Jesam! Pun kufer mi je svega. Kad sam molila i vapila za pomoć, za samo jednu „lipu rič“.- di ste svi bili?! Sad je gotovo, crna zemlja ga pokriva i nećete mi svojim kukanjem pomoći. Hvala na brizi i suosjećanju, ali sad je kasno! Jednostavno me pustite na miru i ne odmažite mi. Sama sam sa sobom riješila neke stvari i molim vas, ne vračajte me u blato! Samo ja znam kako mi je i svjesna sam da moram čuvati svoje teško narušeno zdravlje. Ma svi vi dušobrižnici koji uživate kad je nekom po vašem mišljenju lošije i namjeravate me natjerati na suze, znajte da vam ovaj put neće uspjeti. Dovoljno je bilo što ste to učinili jedanput, dvaput,... pet ili osam puta. Dosta je! Niste dobronamjerni, znam. Imate više muke i problema u svom dvorištu, ali eto našli ste mene da se „višate“ po meni i kukate. Ma skinite mi se s .....repertoara braćo moja mila!
I tako nastavile prija i ja put do „kave“. Nita je bila vidno zbunjena mojim ponašanjem, i samo je izustila „Ma, pusti jadnu ženu, nije mislila ništa loše“.
Nisam ni ja ! Samo ne želim više suze.
Putem nam se pridružila treća prija, moja imenjakinja i nikako nismo mogle naći slobodno mjesto u čak četiri obližnja kafića. Šetale smo gore- dole ne bili se koji stol oslobodio. Ne bi bio problem šetati po suncu, ali puhalo je jako jugo. Sve je nosilo pred sobom. Frizure su nam bile u najmanju ruku nabrijane.
Čak nam je palo na pamet da kad već šetamo, uzmemo u ruke Coffe to go i GOu!
Ali kad smo se dočepale prvog slobodanog stola, našim, posebno mojim, brigama došao je kraj. Zaboravila sam i na babu i na vjetar i na smušenost i uživala sam u kavi i u dobrom društvu. Samo smo se smijale, a ja posebno dok su ženske prepričavale svoje zgode i nezgode od prošlog radnog tjedna.
Živile mi,prijateljstvo i naše kave!
A dragi Bože, oprosti mi, drugi put ću biti sva Tvoja, danas nisam ni sva svoja!


Ako se ne obratite i postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko!



- 09:46 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.03.2019.

Malo o hrani.....

Zdrava prehrana nikad nije bila moj izbor.
Sve do jednog dana kad sam se našla pred zidom i kad sam se počela boriti za svaki udah. Čim sam saznala za Mrs Celi, napravila sam rez. Odjednom, bez ikakvog privikavanja. Do tog dana hranila sam se poprilično nezdravo. U mojoj prehrani najveće i prvo mjesto zauzimali su pekarski proizvodi; raznorazni kruhovi, peciva, bureci i krafne. Većinu kuhane hrane bi krišom ispod stola proslijedila mom Bubiju (Pokoj mu duši!, Počivao u miru!, Amen!). Ali kad je teta Doktorica rekla ; „Ako se misliš oporaviti, moraš prestati jesti hranu s glutenom!“.
-„Ona mene za.ebava“.- pomislila sam prvi momenat, ali ubrzo sam shvatila da je Teta vrlo ozbiljna. I od tad počinje moj put ka oporavku.
Prvo što sam učinila kad sam došla kući, bilo je to da sam iz kuće izbacila sve što sadrži gluten; Pašte, kekse, prezlu, ....sve, sve, sve, između ostalog i čokolino. A onda krpu u ruke i čisti, peri , ribaj i dezifinciraj da ne bi došlo do kontaminacije novih proizvoda. A onda sam čitala, čitala i čitala. Dan, noć- da znam što i kako smijem jesti. A onda sam zaključila „Ne'š mi ti problema!“- i krenula u kupnju.
Pas mater. Ovi proizvodi su besramno skupi. Nisam luda da za dva keksa dam cijelo malo bogatstvo. I uhvatila se kuhače, miksera i raznoraznih tečica i kuhaj, mjesi, peci i na kraju jedi.
Odmah sam u prehranu uvela puno povrća i voća. Dobro, i do tad sam jela puno voća, ali povrće mi je bilo strano. Vikendom bi kuhala juhu od kostiju i više od 12 sati pa bi dobijenu želatinu svakodnevno konzumirala. Navodno je najbolja za oporavak crijeva. Nabavila sam Tibetansku gljivu koja i nije gljiva, a nitko ni ne zna odakle je, ali ju tako zovu. I dan danas još uvijek pravim kefir od tih malih gljivica. U početku su mi bile ljigave za vidjeti, a danas su mi najnormalnija „stvar“. Tako da je u moju kuću opet ušlo mlijeko koje nikad nisam konzumirala (vjerojatno kao beba jesam) jer ga jednostavno ne podnosim. Tko bi rekao da spoj mlijeka i kefirnih zrnaca napravi nešto tako dobro, ukusno i hranjivo kao što je kefir?! Danas , odgovorno tvrdim da me kefir spasio i izliječio (bar što se crijeva tiče).
Svaki vikend čovjek iz obližnjeg sela mi nosi jaja tj. ne nosi ih on nego njegove kokice .. Tako da su me i friška jaja „digla“.
Kad idem u trgovinu samo čitam deklaracije i natrpavam se zdravim proizvodima kao da se bojim da ću ostati gladna i punim police moje male kuhinjice.. I tako sam se opskrbila i đumbirom i kurkumom i Cejlonski cimet imam i kokosovo ulje i heljdino brašno i rižino brašno, i lan i kvinoju i svašta nešto.
A onda sam se zarazila eteričnim uljima i izbacila tablete u potpunosti.
Nabavila masu prirodnih dodataka prehrani od vitamina, minerala, ulja, raznoraznh trava, čajeva, meda i pič mač.....
A tek kako su me smoothiji smutili?! Ooooooo tu sam pravi maher u kombiniranju voća, povrća i začina.... Sve prirodno!

Ukratko, pozvizdila sam. Znam, što mislite i meni je smiješno. Ali brate gospođo- meni je pomoglo.
I tako se ja sinoć zaželi griza, naravno pšenični griz ne dolazi u obzir i sjetih se da sam „nedavno“ naručila preko neta rižin griz. Sva sretna otvorih papirnato pakovanje griza i uspem jednu šalicu tog divnog bijelog griza u zagrijano mlijeko bez laktoze. I miješam, mješam, mješam.... Ništa čudno. Kad odjednom, počelo izvirati nešto malo crveno. Sve više i više malih crvenih štapića. Zagledah se malo bolje kad ono imam što vidjeti. Prešutjet ću! Ali zamalo da nisam imala kuhan rižin griz sa puno, puno proteina. I to životinjskog porijekla.
Tko bi rekao da je već četiri mjeseca prošlo od mog naručivanja zdravih proizvoda s neta?!

Juha od kostiju...



Malo smoothija.....



kefir...mi je pravo osvježenje i na poslu....



Malo mojih "šlapica"



(ovo malo slikica sam imala u mob-u)




- 10:47 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 13.03.2019.

Moj ID

Ne postoji čovjek koji je u potpunosti sretan i zadovoljan, ali ono baš, baš... Tko god to kaže-laže! Uvijek nešto fali. Uvijek za nečim žudimo i nešto želimo, nadamo se, sanjarimo. A kad postignemo to što smo željeli, želimo još i još i stalno imamo nove želje koje često i ostanu samo naše sanje.
Za sebe mogu reći da sam sretna i zadovoljna osoba. Onako općenito. I nikad se s nikim ne bi mijenjala za život, bar ne sa ovim osobama koje više ili manje poznajem. Ne pretjerujem. Bez obzira na puno životnih brodoloma poput bolesti i smrti bliskih osoba, tj. životnih događaja koje ne možemo birati i ne ovise o našim odlukama, ja sam sretna i zadovoljna žena. Istini za volju, imam milijun i jednu neostvarenu želju, znam puno sanjariti i maštati, ali zadovoljna sam i zahvalna na svemu onome što imam.
I ovdje su čak bili česti komentari na moje objave „ U isto vrijeme i sretno i tužno tj. ružno, a opet nekako lijepo“. Baš to! Takav je moj život, na prvu tužan i ružan, a kad se malo dublje zagledaš lijep i smislen. Filozofija teška, izgleda izrečeno, a u biti sama jednostavnost.
Osoba sam koja je spremna mrijeti za istinu bez obzira koliko to imalo svoju cijenu.
Osoba sam koja je suviše realna, uvijek spuštena na zemlji.
Nisam umjetnički tip i umjetnost mi je strana, ali jako dobro znam prepoznati lijepo.
U životu nisam napisala pjesmu, a divim se pjesnicima ipak oni su „čuđenje u svijetu“. Uz sav trud i napor ne mogu sastaviti dva stiha, a živim od stihova.
Beskrajno vjerujem ljudima i stalno im dajem šanse...drugi put....peti..... deseti, ali onaj jedanaesti kad me prevariš-puklo je! Nema više! Samo se maknem.. Vjeruj mi, ti si izgubio.
Pomoći ću i „crnom ciganinu“ na putu i za uzvrat ne očekujem ništa.
Nisam materijalista, ali bez novca ne možeš ništa pa se potrudim da ga imam....svojim rukama...svojim radom...
Nevjerojatno sam tvrdoglava što mi je ujedno i mana i vrlina.
Prag tolerancije boli je daleko iznad prosječnog.
Nikad mi nije dosta sna, mogu zaspati i na tvrdom kamenu.
Uživam u hrani. Sve je meni dobro.
Nikad ne kasnim i nisu mi jasni ljudi koji kasne.
Obožavam se svađati i sretnici su oni ljudi s kojima se svađam što znači da mi je stalo do njih. One druge ignoriram.
Često plačem.... ali na filmove....knjige...pjesme.
Ne mogu podnijeti kad vidim bolesno dijete... Onda bi razbila cijeli svijet.

Eto moje osobne karte, a tek sad vidim da mi istječe u travnju. Valjda ću je promjeniiti na vrijeme ... da ne bi i ja koga zgazila mojim motoričem..... A ako se to i dogodi, ja ne nudim mandat na raspolaganje nego nudim neopozivu ostavku.... ali samo ovdje na blogu!





- 11:33 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 12.03.2019.

Zamijenio me "gorom".....

Danas ću pustiti srcu na volju....
Ne zato što imam potrebu, a imam je već duže vrijeme, nego zato što sam ga vidjela.
Bile su dovoljne te dvije minute da ispadnem iz ravnoteže.
Sve ono što sam prethodnih dana, mjeseci i godina ponavljala sebi, sve je palo u vodu.
Iz gada i kukavice pretvorio se u najpoželjnijeg muškarca mog života. Opet!!!
Vidim i fizičke promjene na njemu. Teretana mu se dobro isplatila. Njegove crne kose postale su srebrne. „Šarmantno!“-mislim.
–„Košulje mu dobro stoje!“-primjećujem.
Ima novu bijesnu makinu kojoj se vrata dobro zatvaraju. Ne trebaš ih u vožnji držati da se ne otvore. Izgleda kao pravi „mačo men“, nema što?!
"Čiji li je sad'!"- zapitam se i izgubim u mašti kad je bio sasvim „običan“ radnik, daleko od politike, košuljica i odjela. I u starom Golfu, nerijetko zamazan farbom i motornim uljem. Nije kao sad stalno „visio“ na mobitelu. Nije nosio torbice na ramenu i šalove oko vrata, to mi je presmiješno sad.
Može čovjek iz sela, ali selo iz čovjeka nikada- kako to ne shvaća?!! Ali voljela sam ga baš takvog, bez išta i ičega. Imao je dušu. Sad se,čujem, daje za sitne pare. A nije mu potrebno. Radišan je i vrijedan, ali slast novca ga je preuzela. Možda nije znao drukčije, ali znao me je prodati za „šaku ničega“. Mene koja sam mu svu sebe dala, a tražila nisam ništa. Samo da mi bude blizu. Da me drži za ruku. Da me zagrli.
Sve mi se vratilo i zaboljelo me.
A možda je i njega kad sam prošla pored njega, a nisam ga ni pozdravila....
Možda, tko zna?!


- 11:11 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.03.2019.

Teta Eta

Kakvo mi je raspoloženje bilo na kraju radnog tjedna, mislila sam da od žalosti neću dočekati novi radni tjedan. No, vikend je prošao neočekivano dobro. Malo suza moralo je biti, ali njih sam ostavila na groblju i krenula u nove pobjede. Ni sama ne znam iz kojeg razloga, ali izbjegavala sam maksimalno prijatelje. To znači da sam cijeli vikend bila „u avionu“. Tako bar moj mobitel kaže.
Lijepo sam sebe sredila, sjela na motorić i pičiiiiiiiiiiii.....bez plana i programa. Opet ne znam kako, ali završila sam u šopingu. I bome, sam dobro pazarila. Gotovo uvijek prije nego što si kupim neku novu stvarčicu koja mi nije neophodna ja u svojoj glavi promislim; „ Ma ne'š mi ti mog života pa ću si još patiti i uskraćivati stvari!“. I Tako se uglavnom moj ormar (pre)krca. A baš čudno kako nikad nemam ništa za obući?!!!!
Bilo je tu sitnih dogodovština za crknuti od smijeha, ali to inače tako biva sa mnom i neću se sramotiti, ali ću reći da ono što je obilježilo vikend su bili ručkovi. Teta smatra da se njen brat dovoljno namučio oko kuhanja godinama i ona je odlučila da će mu tu aktivnost olakšati barem vikendom. Meni ne pada teško ići kod tete na ručak jer teta mi je Superžena. Iako je starija osoba, mladenački duh koji posjeduje daleko nadmašuje smisao za humor i životnu radost koju posjeduju neke od mojih prijateljica. Ono što teta nikako ne želi kad joj dođemo u posjet je da joj išta nosim, mislim na poklone, mali znak pažnje. Čak se ljuti i za donesenu vrećicu kave. A dat će ti dušu svoju. Ne samo da mi ugođava u jelima koje poželim nego pri povratku kući mene nakrca poklonima, a tatu opremi sa skuhanom hranom za večeru, a i za sutra. Pa tko bi onda bio lud da ne ide kod tete?! A i taj osjećaj pripadnosti i familijarnosti mi jako godi. Sami oni, sami mi i eto ekipe za ručak, a i partiju briškule.
Ovaj put mi je dala novu kožnu jaknu i novčanik. Teta nema što nema i priznajem da se nosi pet put modernije od mene. Nebi znala izdvojiti ko je duhovitiji i simpatičniji; ona ili tetak. Također se ne mogu odlučiti ko bolje kuha od njih dvoje. Spremaju nam same delicije. Meni bude neugodno, samo toliko primati, a ne davati ništa, dok tata naveliko uživa u prilici i ne ustručava se niti malo izvaditi ni drugi pijat hrane. Nerijetko ga gurnem ispod stola aludirajući mu da se uspori u žderačini i onda se onako pristojno teti ispričavam „ Ma nemojte misliti da mi doma nemamo što jesti?!“:. A nažalost, ispada tako, ali teta/k vrhunski kuha. Kad se izredaju dva tri slijeda hrane, popijemo kavu, pojedemo slatko i tata svoju malu curicu uzme za ruku i pravac doma. A bar ono malo, ali baš malo što ja mogu učiniti za svoju tetu i dragog tetka je ispeći kolač. Ovaj put su to bile Princeze...

Najprije sam spekla svoj bezglutenski kruhić...



Rasporedila na brzake umiješanu smjesu za Princeze po
roštijeri......



Pola sata pekla svaku roštijeru.....




Skuhala kremu i punila Princeze.....



Pošećerila....



Upakirala ih u "nešto plastično" da budu spremne za transport mojim motorićem....



One manje lijepe princeze, ostavila sebi....



I via Teta Eta.......

- 09:33 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 08.03.2019.

Žena sam, nisam majka, a kraljica.....

Emocije. Emocije. Emocije. Erupcija emocija.
Dobro me danas peru, a mislila sam da ću ih danas izbjeći i da sam ih se riješila, da sam postala emocionalno hladna, prava kučka koja gazi sve pred sobom.
Prokleta su „stvar“ te emocije. Zaskoče te kad se najmanje nadaš, bez ikakvog pitanja. Samo dođu pa ti plači pa se ti smij! I to sve kako one hoću i kad hoću, u mom slučaju uglavnom nekontrolirano. Pa di baš na današnji dan?! Jer svaki je dan-dan žena. Ali znam da je gadno kad ti osjećaji ne daju da ideš naprijed, stalno te vračaju u „ono neko doba“, stalno ti nameću prošlost.

Iako dobro znam da Dan žena nije Majčin dan , mene sve podsjeća na moju majku i na bezbrižno djetinjstvo puno smijeha i igre. Nema tih riječi ni stihova kojim bi opisala svoju mamu. Što god da kažem i napišem –premalo je. Ali ipak ću reći jedno veliko HVALA!!! Ne želim danas suze pa ću stati na tom HVALA!

Ne želim danas suze, ali ipak ću ju pustiti za tebe moj brate. Počela sam mrziti cvijeće, ali ipak razmišljam o buketu kojeg ću ti odnijeti sutra na tvoj ..... Jer tvoj je rođendan brate. Ni zamisliti nisam mogla koliko ćeš mi faliti. Jer bili smo jedno. Toliko različiti, a opet isti! Uvijek smo se smijali da dva mjeseca u godini imamo isto godina. Pa svi su nam i govorili da smo izgledom jako slični, gotovo pa blizanci. Neću te pozdraviti jer ja te nikad neću pustiti. A bol koju si prošao na ovozemaljskom svijetu želim zaboraviti, zakopati ju duboko u sebe da više nikad nikoga ne pronađe. Za sad adio i ko zna kad.... i ko zna gdje....

Cure večeras idu na večeru. Ovu godinu neću biti s njima. Još sam u crnini iako znam da ta crnina ništa ne znači. Uvjerena sam da će im biti dosadno bez mene (sama sebe tješim)... Ali neka se cure provesele. Zaslužile su.

Sjetila sam se i Njega. Znam da On mene nije, ali jbga, nepopravljiva sam romantičarka. A što ako mi pošalje poruku do večeri?!!! 'Oće, 'oće....
A možda i hoće ako ga odblokiram.......

Žene drage. sretan vam Dan žena!

- 11:06 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.03.2019.

Švrake, Koze i Kokoše

Opet promatram svijet kroz svoj „prozor“ i na taj način stvaram svoje priče. Kroz neko vrijeme gotovo uvijek se pokaže da moje priče nisu priče, već istina živa.
Zatoplilo je i stiglo je uranjeno proljeće. Uređeni vrt na sredini pogona je oživio. Stabla su počela pupati,cvijeće cvasti i baš je sve onako kako bi trebao izgledati početak nečega, u ovom slučaju proljeća. Flora je u ovo doba godine za mene najljepša. I u potpunosti ju osjećam i dišem. Prizor kroz moj „prozor“ je savršen što se prirode tiče. Najveći gušt mi stvara pogled na more-moj nepresušni izvor ljubavi. Užitak koji nema kraja. Tajna koju još nitko nije otkrio, a naizgled tako jednostavna i prosta.
Većinu dana se izgubim u tom moru koje niti jedan dan nije isto; bonaca, valovi mali i veliki, pa zlačano pa srebrnkasto pa bistro pa mutno.....nerijetko i šporko, ali opet MOJE more!

One druge dane zaboravim na prirodno okruženje i orijentiram se na njih. Nerijetko ih ne mogu zvati ljudima. Dakle, ružno mišljenje imam o svojim kolegama?! NEEEEEEEE! Ali dovoljan je mali broj „njizi“ pa da ja grintam. Bar to mogu i to onako slobodno i iskreno od srca. Nevjerojatno, ali istinito ni ovaj put se neću dirati u muškiće koji čine 85 posto moje (čačina mi je!) firme i baš su dobri. U najmanju ruku, korektni. Ovaj muški spol kod mene ima beneficije , zaštićen je u potpunosti, ali zato onaj drugi ženski spol mi je „.na tapetu“ .Ima i onih za koje smatram da su ONO, ali naša "lipa Rvacka" još nije uvela taj spol pa ću se zadržati samo na Ženskama..
Ženske u mojoj f. nisu ženske nego Švrake, a ima i Koza i Kokoša. Gotovo svaki dan za vrijeme marende Švrake i Koze te poneka Kokoša idu na „kavu“. Čoporativno prolaze ispred mog „prozora“ i netko bi rekao da su čak i prijateljice. Sa mog „prozora“ tako izgleda no stvarnost je bitno drukčija. Činjenica je da se Švrake, Koze i Kokoše međusobno ne podnose, ali baš nijedna s nijednom. Kad su Koza i Švraka zajedno, ogovaraju Kokošu, a kad su Kokoša i Švraka zajedno ne prestaju „pričati“ o Kozi. I tako godinama. Samo se s vremena na vrijeme promijeni kombinacija između Koza, Švraka i Kokoši..... I najbolje je da svi sve znaju;

- Kokoša se rastavila drugi put, ovo joj je treći s kojim ima četvrto dite....
- Koza je trenutno sama dok muž „tuče more“.... sama je, moš mislit?!....
- Švraka je glupa ko teča pa joj ni nova vešta neće pomoći....
- A jesi znala da se Švrakica spetljala s Mišem?!““ je,je!
- A Koza nad Kozama je dala Medi punte pa joj on sad sluškinja......znaš da joj i auto pere?!!! Je,je.....
- Vidi Kokošu broj dva, al' je očerupana...u čijem je kokošinjcu ona bila?!

I tako svaki dan. Sve ja to vidim i čujem kroz moj „prozor“.
Nebi ja to ništa ni vidila ni čula da su se samo jednom, ali jednom sitile pitati:
„Šušo, hoćeš li i ti kavu?! Doni't ćemo ti , ne brini!“
Ali NE!!! Kruna bi im pala s glave i zato ću ja s velikim užitkom „promatrati“ kako stvari stoje kroz moj „prozor“.
No , budem umorna od ovih „priča“ pa se vračam moru i galebovima , uglavnom su to pravi galebovi- oni koji lete......





- 09:38 -

Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 06.03.2019.

Linguza

Danas nisam sva svoja.
Kad bolje razmislim, nisam ni jučer bila.
Ma ruku na srce već danima mi nisu sve na broju.
Jugo je i meteoropata jesam, ali vrijeme nema veze s tim.
A što onda ima?!!
Ljudi; dvolični, pokvareni, licemjerni, koristoljubivi, samo za interes,....
Kad te trebaju, svi te nađu, a kad ti nekoga trebaš.............nema nikoga, propali u zemlju!
Toliko mi svi i sve ide na živce da sam došla do te faze da me ama baš ništa nije briga.
I onda u čemu je problem?!
U meni i u mojoj ludoj glavi. Uvijek se nadam i vjerujem da će drugi učiniti za mene ono što sam ja spremna učiniti za njih. A u suštini svega, znam da neće i opet ja po istom.
Posao odrađujem jer moram.
Drugi glas u glavi mi viče „ Ništa se ne mora!“
Moram i gotovo.
Posa' –kuća!
Kuća-posa! I to je to!
Tu i tamo neka „kava“, mala šetnja, dugi telefonski razgovori,....
Kućanski poslovi... nema kraja!
A jedino smirenje nalazim u pravljenju kolača. Ebi ga i tu ima problem. Šunjava sam. Nespretna sam . Lijeva ruka me ne služi baš najbolje.
Ali ja sam sretna kad miješam....pečem...jedem...
Do boljeg raspoloženja evo poneka slikica od mojih bučkuriša.....




- 12:06 -

Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 01.03.2019.

Kad si kupim mali motorin.....

Ovih posljednjih dana osjećam se ka pravi invalid. Da, INVALID! Inače mrzim tu riječ i poludim kad netko kaže za osobu s invaliditetom da je invalid iako nam se taj izraz uvukao u svakodnevni rječnik i nekako ga je najbrže za izgovoriti.Invalid doslovno prevedeno s engleskoga znači nesposoban (in valid). A ja nisam nesposobna! Ja nisam invalid! Tako govorim inače, ali zadnjih dana sam baš INVALID!
Već kad objašnjavam pojmove spomenut ću da ja nisam ni osoba s posebnim potrebama kako to neki muuudro vole reći. Ja imam potrebe kao i svi drugi samo ja te potrebe ostvarujem na drukčiji način,pomalo teži.
Uglavnom, ja nisam invalid, a ni osoba s posebnim potrebama. Ali posljednjih dana ja sam totalno shebana i ja sam i ivalid i osoba s posebnim potrebama!
E, da pojasnim zašto sam ovih zadnjih par tjedana potpuno nesposobna i invalid i osoba s posebnim potrebama. Ukratko rečeno u k....sam!
Eto ga na, sad i beštimam, ali nevolja i bol iz tebe izvuku ono najgore. Ali čim se vratim na staro opet ću biti nježna, draga i mila, baš onakva kako Šuša zna biti.
Dakle, pokvario mi se moj motorin koji je meni sve i bez njega ne mogu nigdje. Moj motorin su moje noge koje me odvedu di god treba. A sad sam u problemu i Šušo, stoj doma! Ništa ne mogu bez tuđe pomoći, ni do dučana,doktora, kafića... ma ništa. Ka muva sam bez glave.
Ovaj sadašnji motorić sam platila prije par godina ka suvo zlato i time sam mislila da ću biti mirna par godina. Ali šipak, niti godinu me nije poslužio. A onda krpaj; zamijeni akumulatore, pa senzore , kočnice, četkice.... i tako preko 30000, potroši na njega, a on toliko budi zahvalan da me ostavi na po puta. I onda zovi vučnu službu; uglavnom čaču i guuuuraj! Najsmišnije mi je kad me guraju kroz grad, a poznanici iz kafića mi mašu i pozdravljaju me pritom uopće ne misleći da bi mogli pripomoći kod guranja. Misle da se mi tek onako guramo, ka došlo nam!
E, sad se želim ovim putem oprostiti od mog starog motorina iako novi nije još ni na vidiku. Ali okrenula sam cijelu Rvacku u potrazi za novim. Nije lako odlučiti se jer bojim se da opet ne kupim „ mačka u vriči“. Nažalost, kod nas nema baš stručnjaka za popravke skutera za osobe s invaliditetom, a i svi ovi koji su ga do sad popravljali – shebali su ga još i više. A da ne pričam o tome koliko su djelovi besramno skupi.
A lipa naša Rvacka ne priznaje ovaj motorin ka ortopedsko pomagalo. Dakle, sam kešni od 15 do 20 tisuća kuna. Sriča da radim pa meni to nije problem (e ne, nije!), ali kako oni obični smrtnici što žive od tisuću ipo invalidnine?! Jadno i nikako! Nema vozanja. Čuči kući ako nemaš!
I zato poručujem:

„Moj dragi motorinu, znaj da mi i nikad nisi bio drag! Iznevjerija si me samo tako, a ja sam ti dala sve! I to mi je fala! Ali znaj da ću te zaminiti boljim! Pa ti pati... Nek te recikliraju u sto iljada komada samo mi se gubi s očiju! Nisam to zaslužila od tebe, ali neka...svaka škola se plaća. A sad se lipo goni u MP3!!!“



- 08:45 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Blogerska himna

Mnogi su te davno upoznali
pa se tebi rado pridružili,
prihvatili i na posao se dali,
jer si bio za nas maher pravi!

Svaki bloger kad upozna bit
misli nađu put i uhvati tvoju nit,
otvaraju se vrata, otvara svijet
i nastaje slobodan blogerski let.

Blog je naša kreativnost i atrakcija,
izazov, pomicanje leda i granica,
za sve iz svih krajeva Hrvatske,
Balkana, odasvud sa svih strana.

Ovdje nastaju prijateljstva mnoga
uzvišena u druženju nas i bloga,
to je jedan od plemenitih razloga,
da se smisli i opjeva himna bloga.

Naš lijepi blog dao nam je Bog,
tu smo nekad veseli, a nekad tužni,
mnogi se međusobno slažu i druže,
a neki se samo žale i druge tuže.

Mi ćemo ovdje sve to prebroditi,
svatko neka kaže svoje i oprostiti,
na blogu se stalno ugodno družiti
u miru i veselju nadalje sretni biti.

Sva ljubav i blog na dobru počiva
zato na blogu prevladava topla klima,
dani su nam duži i noći od smijeha
pa nam pored bloga ne treba ni teka.

Svjetlo te čeka kao cjelov anđela
prijatelja ćeš naći na kraju tunela,
osjećaj zajedništva nećeš kriti
skupa ćete kao mjesec sjajiti.

Bespućem virtualnog svijeta kreni,
ali na blogu.hr obvezno zastani,
potrudi se svakog blogera razumjeti,
jer se u svakom jedan biser zna sakriti.

Ni za suho zlato mi blog ne damo
tu je naše utočište, tu komentiramo,
svatko na tom mjestu želi sebe dati
zato je časno blogerom se zvati!