petak, 29.03.2019.

Miro, sorry!

Jedan od najboljih načina da budem sretna i otputujem u drugi svijet, u druge živote i u drukčiju „stvarnost“ je čitanje knjiga. Nikada se ne bi odrekla (dobre) knjige. Čak knjizi dajem prednost ispred filma, a za kazalište se dvoumim jer ono je moja druga ljubav. Kad sam najumornija i najtužnija, uzmem knjigu u ruke i svi problemi i muke odjednom nestanu. U kroničnom sam nedostatku sa vremenom, ali uvijek ga nađem za čitanje. Ako sam baš u nekom teškom razdoblju gdje me ništa ne zadovoljava i nikako se ne mogu skoncentrirati i onda uzmem u ruke neko lako štivo tipa kao što su raznorazni priručnici za samopomoć ili jednostavno čitam (ali baš čitam) kuharice. Znam i razne molitvenike prelistavati, a i ne sramim se reći obožavam ženske časopise. E, sad sam otišla predaleko, udaljila sam se od knjige.
Iako je danas uglavnom sve dostupno na internetu pa i brojna izdanja e-knjiga, najviše volim knjigu držati u ruci i osjetiti te listove papira. I baš iz tog razloga sam upisana u Gradsku knjižnicu ( u daljnjem tekstu samo Gradska) koju posjetim svakih dvadesetak dana. Taj prostor Gradske je za mene poseban i Ima neku čudnu moč. Sve je tako tiho u tom prostoru, a ja imam osjećaj da razni naslovi knjiga vrište i pozivaju me „Uzmi mene! Uzmi mene"!. I sad kreće ono najsmiješnije; Način na koji ja odabirem knjige. Odat će vam tajnu, ali nemojte se smijati.

Dakle uđem u Gradsku, pozdravim tetu koja se nalazi za pultom odmah nasuprot ulaznih vrata i krenem desno gdje je ulaz u „pravu knjižnicu“. Ne ulazim u pravu, pravu knjižnicu nego se zaustavim pred širokim vratima gdje su smještene police s najtraženijim i najčitanijim naslovima. Ne želim, a i ne mogu se gurati s mojim motorinom u „pravoj knjižnici“ iako se tamo nalazi druga Teta koja bi mi lako dostavila naslov koji tražim. Ali ne! Ne želim smetati Tetu i sama se bacim na police pred ulazom u „pravu“ knjižnicu. Ne znam koju ću knjigu prije uzeti u ruku osim što znam da se nikad neću odlučiti za Znanstvenu fantastiku. SF mi nikad nije ležao. Često nasred knjižnice budu i kolica sa još neraspoređenim knjigama koje su čitatelji vratili pa se i tu znam „baciti u potragu“. Gotovo svaku knjigu uzmem u ruke i okrenem da pročitam kratak sadržaj na poleđini knjige. Ovaj put izbor je pao na Miro Gavran „Jedini svjedok ljepote“ i na priručnik o zdravlju "Hormonska ravnoteža“ . Vidim da su mi se sa hormonima počele događati velike promjene (teta u godinama) i baš će mi dobro doći par savjeta ove ginekologinje i instruktorice joge (nisam pobornik joge, ali umjesto rijeć joga , stavila sam rijeć tjelovježba). Sa hormonima ni ja sama ne znam što ću pa vam ne mogu prenijeti saznanja, ali zato vas mogu „pilati“ sa romanom „Jedini svjedok ljepote“. Ovakvu kritiku književnog djela još niste čitali, a i mislim da Gavranu još nitko nije dao ovakvu recenziju koja slijedi:

Odmah ću reći da me knjiga oduševila. Naizgled je lako štivo jer se radi o ljubavnoj priči, a nije uopće. U meni je probudilo brojna pitanja i potjeralo me na razmišljanje. I to je moj problem; što se gotovo u svakoj knjizi ja pronađem. Poistovjetim se sa glavnim likom pa makar on bio i ubojica (dosad nisam nikog ubila, ali....).
Dakle, glavni junak ovog ljubavnog romana je četrdesetogodišnjak I.B. , sveučilišni profesor i književni kritičar koji se zaljubljuje u tajnovitu mladu ženu o kojoj ništa ne zna. Ubrzo njihov odnos prerasta u isključivo seksualnu vezu, ali izuzetno nabijenu emocijama i strasti. Ta fatalna žena Stella daje mu na uvid čitanje njezinih rukom napisanih romana koje on nakon što ih pročita ocjenjuje vrhunskim knjževnim dijelom i želi joj pomoći u objavljivanju tih romana. Ona nikako to ne želi. I nakon njihovih kratkih ljubavnih susreta nabijenih erotikom, Stela se svaki put izgubi u nepoznato. I kad je mislio da više nikad neće vidjeti Stelu, profesor se teško razbolijeva od „ovisnosti prema toj ženi“ koja ga ipak posjećuje u bolnicu i kad mu obeća da će ga posjetiti na duže vrijeme (tjedan dana) prvi Rujna, profesor se oporavlja.
Došao je prvi rujna i slijedi dan neobuzdane ljubavi nakon kojeg zajedno odlaze na otok kako bi proveli nezaboravan tjedan. I bio je nezaboravan. Ona se utopila. Možda namjerno, a možda i ne (nije znala plivati). To ostaje na čitaocu da sam odluči. A zašto se utopila (moj izbor) neću vam reći. Pročitajte! Roman je pun laži, intriga, preljuba, a i osjećaja samoće. A i Gavran je tako lijepo objasnio sam pojam književnosti. Roman obiluje velikim mudrostima tipa „...ne postoji objektivna istina o nekom čovjeku. Čovjek nije ono što jest, on je samo doživljaj koji o njemu ima netko drugi". Jedini svjedok ljepote postaje profesor koji je jedini mogao pročitati autobiografske romane Stele iliti Marije koja je romane napisala u zatvoru.... Ups, sad sam vam sve odala, ali ipak preporučujem za pročitati.






- 09:28 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< ožujak, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (7)
Svibanj 2019 (8)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (12)
Veljača 2019 (11)
Siječanj 2019 (9)

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Blogerska himna

Mnogi su te davno upoznali
pa se tebi rado pridružili,
prihvatili i na posao se dali,
jer si bio za nas maher pravi!

Svaki bloger kad upozna bit
misli nađu put i uhvati tvoju nit,
otvaraju se vrata, otvara svijet
i nastaje slobodan blogerski let.

Blog je naša kreativnost i atrakcija,
izazov, pomicanje leda i granica,
za sve iz svih krajeva Hrvatske,
Balkana, odasvud sa svih strana.

Ovdje nastaju prijateljstva mnoga
uzvišena u druženju nas i bloga,
to je jedan od plemenitih razloga,
da se smisli i opjeva himna bloga.

Naš lijepi blog dao nam je Bog,
tu smo nekad veseli, a nekad tužni,
mnogi se međusobno slažu i druže,
a neki se samo žale i druge tuže.

Mi ćemo ovdje sve to prebroditi,
svatko neka kaže svoje i oprostiti,
na blogu se stalno ugodno družiti
u miru i veselju nadalje sretni biti.

Sva ljubav i blog na dobru počiva
zato na blogu prevladava topla klima,
dani su nam duži i noći od smijeha
pa nam pored bloga ne treba ni teka.

Svjetlo te čeka kao cjelov anđela
prijatelja ćeš naći na kraju tunela,
osjećaj zajedništva nećeš kriti
skupa ćete kao mjesec sjajiti.

Bespućem virtualnog svijeta kreni,
ali na blogu.hr obvezno zastani,
potrudi se svakog blogera razumjeti,
jer se u svakom jedan biser zna sakriti.

Ni za suho zlato mi blog ne damo
tu je naše utočište, tu komentiramo,
svatko na tom mjestu želi sebe dati
zato je časno blogerom se zvati!