ponedjeljak, 18.03.2019.

Bez križa nema Uskrsa!

Nikako nisam htjela propustiti nedjeljnu Svetu Misu, ali izgleda da sam ju u potpunosti „propustila“. Ni sama ne znam što mi je bilo. U cijelosti sam bila odsutna. Nikako se nisam mogla skoncentrirati. Umjesto da sam slušala svećenika na oltaru, ja sam gledala i slušala dva dječačića koja su bila sa roditeljima u klupi ispred mene. Dječaci mora da su dvojajčani blizanci i imaju možda pet godina. Prelijepi su, ali kad im pogledaš roditelje odma' ti je jasno na koga su. Ne pada jabuka daleko od stabla. Djeca nisu sjedila na klupi, nego su se spustila malo niže na onu klupicu na kojoj se kleči. Svaki je imao svog plišanca; jedan medu , drugi psa. I medo i pas pobrisali su jedan cijeli red klupa i pripadajući dio poda. To je dobro za pod, ali nikako za plišance koji su svoju bijelu boju promijenili u svijetlo smeđu. Na trenutak mi je došlo da se i ja spustim među njih i da jednom ukradem njegovog plišanca. I ja bi se igrala. I tako nisam se ni okrenula, a završila propovijed. Jedino što sam čula bilo je „Bez križa, nema ni Uskrsa!“. „A , to sam i znala i prije“-bilo je bezobrazno od mene, ali tako sam pomislila. Na samom izlazu iz Crkve jedna baba se doslovno zaletila na mene i zagrlila me i uhvatila kukati. Kao daje mi saučešće, nije me imala vremena vidjeti u tri mjeseca, a živi tri kuće niže od moje. I ne znam otkud mi snaga (ne fizička) i ja sam ju samo odgurnula „ Molim Vas, ostavite me na miru!. Prijateljica nije mogla od šoka doći sebi da sam ja to učinila i rekla nekome.
Jesam! Pun kufer mi je svega. Kad sam molila i vapila za pomoć, za samo jednu „lipu rič“.- di ste svi bili?! Sad je gotovo, crna zemlja ga pokriva i nećete mi svojim kukanjem pomoći. Hvala na brizi i suosjećanju, ali sad je kasno! Jednostavno me pustite na miru i ne odmažite mi. Sama sam sa sobom riješila neke stvari i molim vas, ne vračajte me u blato! Samo ja znam kako mi je i svjesna sam da moram čuvati svoje teško narušeno zdravlje. Ma svi vi dušobrižnici koji uživate kad je nekom po vašem mišljenju lošije i namjeravate me natjerati na suze, znajte da vam ovaj put neće uspjeti. Dovoljno je bilo što ste to učinili jedanput, dvaput,... pet ili osam puta. Dosta je! Niste dobronamjerni, znam. Imate više muke i problema u svom dvorištu, ali eto našli ste mene da se „višate“ po meni i kukate. Ma skinite mi se s .....repertoara braćo moja mila!
I tako nastavile prija i ja put do „kave“. Nita je bila vidno zbunjena mojim ponašanjem, i samo je izustila „Ma, pusti jadnu ženu, nije mislila ništa loše“.
Nisam ni ja ! Samo ne želim više suze.
Putem nam se pridružila treća prija, moja imenjakinja i nikako nismo mogle naći slobodno mjesto u čak četiri obližnja kafića. Šetale smo gore- dole ne bili se koji stol oslobodio. Ne bi bio problem šetati po suncu, ali puhalo je jako jugo. Sve je nosilo pred sobom. Frizure su nam bile u najmanju ruku nabrijane.
Čak nam je palo na pamet da kad već šetamo, uzmemo u ruke Coffe to go i GOu!
Ali kad smo se dočepale prvog slobodanog stola, našim, posebno mojim, brigama došao je kraj. Zaboravila sam i na babu i na vjetar i na smušenost i uživala sam u kavi i u dobrom društvu. Samo smo se smijale, a ja posebno dok su ženske prepričavale svoje zgode i nezgode od prošlog radnog tjedna.
Živile mi,prijateljstvo i naše kave!
A dragi Bože, oprosti mi, drugi put ću biti sva Tvoja, danas nisam ni sva svoja!


Ako se ne obratite i postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko!



- 09:46 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!