ponedjeljak, 25.02.2019.

Friendship ilitiga prijateljstvo

„Prijateljstvo je zvijezda koja nebo krasi .
Moraš ju čuvati da se ne ugasi!“ stih je koji mi je prije trideset godina upisala u spomenar moja osnovnoškolska prijateljica Maja. Gledam u te požutjele stranice napola istrgnute iz dnevnika i razmišljam o prijateljstvu.
„O, ne! Zar će i ova pisati o prijateljstvu?-pomisliš u sebi i nastavljaš:“ Ma što se tu više ima reći kad je već toliko toga rečeno i napisano ?!“
O da! Itekako se ima što reći.
Prijateljstvo je sveta riječ koja se ispisuje velikim i zlatnim slovima.
Najbolji i jedini način da bi imao prijatelja je da i sam budeš prijatelj. To sam već odavno shvatila pa tako još uvijek pamtim prijatelje iz dvorišta i vrtića. Dakle od treće do šeste godine, pa osnovnoškolske prijatelje s kojima sam i danas dobra. Većinom njih.
Najdraži su mi ipak srednjoškolski prijatelji dok one s faksa „susrećem“ samo na društvenim mrežama.
Imam prijatelje iz Crkve.... iz zajednice.....sa vjeronauka.
Imam prijatelje iz ulice, kvarta i kafića.
Imam prijatelje iz bolnice...iz toplica,...
Imam prijatelje za koncerte, kino i kazalište...
Imam prijatelje iz Udruga....
Imam prijatelje(ice) smo za tračanje i izlaske (uglavnom za na večeru).
I tako od svih tih prijatelja poznam i njihove prijatelje.
Imam prijatelje i od mame, tate i brata...
Uglavnom poznam i prijatelje od mojih rođaka i rodica... ( naravno samo od onih s kojima sam u kontaktu).
I tako bi mogla nabrajati u nedogled, ali svi ovi navedeni prijatelji uglavnom su mi poznanici. No, i dalje stoji da iz svakog razdoblja života imam bar jednog ili dva prava prijatelja.
Što to znači?!
E, to znači da ih u bilo koji sat nazovem pa makar i u tri po noći-oni su mi tu. Može biti da ih nisam vidjela možda godinu cijelu, ali kad ih pozovem-oni su mi tu!
Za te prijatelje ne trebam se šminkati ni peglati kosu, nerijetko me nađu i u piđami iako je tek pet sati popodne. Njima ne trebam posebno objašnjavati i ispričavati se zbog nepometenog poda i izgužvanog kauča. S njima mogu biti i drska kad mi se ne da pričati. Znaju da me boli i da sam trenutno neraspoložena za priču i da ću već sutra biti „ona stara“. U svom životu imam bar desetak takvih osoba. I zbog toga sam jako sretna i ponosna. Smatram se bogatom i zahvalnom jer ljudi su danas postali „vukovi samotnjaci“. Njihov svijet su postale društvene mreže i virtualna prijateljstva, filmovi, video igrice i knjige. Ovo za knjige i nije uopće loše jer i sama uz knjigu znam odlutati...nitko mi nije potreban. Ali sve ovo rečeno sam napisala kao uvod u zahvalu mojoj prijateljici Niti.
Nitu sam upoznala prije šest i po' godina kad sam imala smrtni slučaj. Bio je to za mene najveći gubitak ikada. Još ga nisam preboljela dan danas. Kako su ljudi dolazili izraziti sućut sa jednom jako dobro časnom sestrom u kuću mi je došla Nita. Nisam obraćala previše pažnju na nju, ali kad sam joj vidila suze u očima zbog mog plača i gubitka, odmah sam znala da je posebna. Iako sam se taj dan i malo naljutila na Časnu što mi vodi nepoznate ljude u kuću i što će ona meni tražiti prijatelje?! Još mi samo to fali!!!!
Oprosti! Oprosti! Oprosti Časna L.!
Nešto najbolje što mi se dogodilo je to što si me upoznala s Nitom. U ovih šest ipo' godina nije bilo dana da se nas dvije nismo čule, ako ne i vidjele. Svaku, ali baš svaku nedjelju mi Nita pomogne ući u Crkvu (naravno i crkve su neprilagođene). Stalno me pita što mi treba donijeti. Ma i kad samo vidi da mi je nešto potrebno, sama mi donese. Tako kad je vidjela da zbog teške anemije ne mogu od umora i malaksalosti, sama je otišla u travara i donijela mi sve moguće pripravke za anemiju od Stolisnika do Koprive. A najdraže su mi naše kave. Bilo to „vani“ ili kod mene. To o čemu mi raspravljamo i diskutiramo nije baš za javnost. Bojim se da bi naše teme zabrinule i najboljeg psihologa.
Na ovaj Badnjak i Staru godinu mislila sam da će mi srce puknuti od tuge i jada (opet smr.sl.), ali sve je bilo puno lakše uz moju priju Nitu. Zajedno smo plakale, a i od muke bi se same sebi nasmijale. Bila je uz mene iako ju je čekala puna kuća,. iako su se druge cure spremale za Doček,...
Samo je odmahnula rukom i rekla ; „Ma pusti njih, jedva su čekali da im se maknem malo...!“.
Eto, takva je moja prijateljica Nita i ne znam da li ću joj ikad moći vratiti bar dio onoga što je ona učinila za mene.
Nita moja, hvala ti!


- 11:34 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 22.02.2019.

Nije u šoldima sve!

Na moju žalost poznajem ljude koji su spremni učiniti sve kako bi postigli svoj cilj. Naravno, divim se onim ljudima koji svojim radom , trudom i na pošteni način dođu do svog cilja. Volim čuti i vidjeti kako je netko u nečemu uspio i to pogotovo ako mi je prijatelj. Uvijek računam ako ima moj prijatelj,imam i ja i obrnuto. Ti ljudi zavrjeđuju pažnju i da se o njima piše. Ali kako sam ja cijela naopaka i ja ne bi bila ja , pisat ću o ovim drugima tj o „ljudima“ koji nema što ne bi učinili da bi došli do onoga što su si zacrtali. I ovdje razlikujem dvije skupine; Nadređene i „one ispod“ iliti ga potlačene.
Oni koji su postali poštenim putem Nadređeni, ja im skidam kapu, ali oni koji su na određenu poziciju došli zbog članske iskaznice ili zbog toga što im je čača Netko, e njima ebem sve po spisku. Ni njima pažnju neću posvetiti jer koštali su me zdravlja, ali uhvatit ću se ovih drugih „onih ispod“ . Ti ispod najčešće služe ovima iznad, a ovima u "istom rangu" na različite načine zagorčavaju život. Često im same nogice vire iz guz'ce ovih iznad pa su zasluženo dobili različite pogrdne nazive. Pretpostavljate govorim o ulizicama, guzoliscima i uvlakačima.
Za mene su ulizice najgora vrsta ljudi. Ti bi i svoju rođenu majku prodali za pet kuna. Ma donekle su mi i jasni ti koji zbog materijalnog prodaju svoj obraz, ali oni koji samo iz razloga da bi bili blizu Nekom Višem-e, ti mi nisu bistri!
Što je to što čovjeka tjera da izgubi svoje samopoštovanje i u potpunosti izgubi sebe da bi bio blizu nekom tko je po njegovim kriterijima velik. Obično ta Velika osoba trenutno obavlja neku visoku funkciju ili u gradu ili u firmi.
Bljak! Fuj! Riga mi se na takve ljude koji idu čak toliko daleko da zbog svog uvlačenja zapostave i pljuknu na svoju obitelj. Gledam ja sve to danima i godinama u svojoj bližoj okolici, ali ne da ne mogu ništa, nego se ni ne trudim. Ti neki ljudi koje poznajem ebali bi se za pet lipa! Kad malo bolje razmislim , ja bi i mukte, naravno s voljenom osobom (opet mašta). Ali to je drugi par opanaka!
A ono što sam ja htjela reći je da za sve šolde ovog svita i za mogućnost bilo kakvog napredovanja u poslu i društvu JA SE NIKAD NEĆU MIJENJATI ! Nikad neću na uštrb drugog, graditi svoju sreću. A opet ponavljam divim se pametnim i mudrim ljudima od kojih se ima što naučiti. A najveći problem u društvu i za mene su oni neuki ljudi koji misle da su popili pamet ovog svijeta i njihova razina znanja tj njihova ograničenost seže ravno do njihovog gležnja. E,tih se ljudi treba bojati. Oni su spremni na svašta i ne biraju sredstva.
Znam ja to dobro, ali.........






- 09:14 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 19.02.2019.

Va Reke......

Već duuuugo, dugo nisam bila u Rijeci. Koliko me sjećanje služi, bar devet ako ne i deset godina. Ali na sam spomen tog velikog lučkog grada, mene prođu trnci.
Neeeeeeeeeee! Nije to jeza od nelagode nego baš trnci izazvani erupcijom emocija. I tuga i radost, i plač i smijeh; sve u jednom, ali na kraju prevladava pozitivan osjećaj.
Rijeka je grad mog novog početka života. Bilo je to točno 12.03. 1992. Godine kad sam ja iznenadno završila u Rijeci. Vozilo hitne pomoći se uputilo u Zagreb, a zbog barikada te ratne 92. Godine, putovalo se okolnim putem. Dakle preko Rijeke trebalo je doći do Zagreba. Ne znam točno, ali malo prije samog ulaza u Rijeku KRAJ! Gotovo! Prestala sam disati. Nije bilo druge, nego da me onako priključenu na aparate, smjeste u najbližu bolnicu. I tu počinje moja životna priča. I radost i tuga , i smijeh i plač...ponavljam znam.
Mjesec dana nakon, otvorila sam oči. Mislila sam da je prošao samo jedan dan od trenutka kad mi je pozlilo na satu vjeronauka. Baš smo molili; „Oče naš“ i bez obzira što mi dan danas mnogi govore „Eto što ti je tvoj Bog dao“, ja sam uvjerena da me baš taj „Oče naš“ spasio i moj Bog me nije nikad ostavio.
Danas shvaćam da je to bilo pravo čudo da sam preživjela takav atak na moj mali mozgić i zahvalna sam doktorima u Rijeci koji su sve učinili da preživim.
Hmmmm sad hvalim doktore, a neki dan sam ih pljucala. I opet ću. Ali doktore u mom Gradu koji su te ratne godine ostavili me da padnem u komu. Ćak su i mojima rekli da se drogiram. Tek sam tad napunila ćetrnaest i nisam znala za ništa osim igre, čokolada i bombona, a oni da se drogiram. Zaboravimo njih,nisu vrijedni i da se ta njihova pogreška dogodila danas, mislim da bi robijali bar njih dvojica. Posebno onaj koji je bio dežuran tu noć, a išao je spavati. Da ne bude zabune, sve ovo mi je kasnije mama ispričala jer ja sam tad „padala u komu“. A ja mami vjerujem!!!!!
Dakle, probudila sam se potpuno paralizirana i ruke i noge i oduzet govor. Nisam shvaćala što mi se događa, ali u glavi mi je sve bilo bistro. Jedini glas koji sam mogla ispustiti bio je neartikulirani plač, više kao neko škričanje. Sreća u nesreći je bila ta da su mamu puštali sat dva u sobu intezivne. I kao svaka majka, tako i moja mama je doslovno ćutila svoje dijete. Shvatila je po mojim očima da ja nju razumijem. I smislila je način našeg komuniciranja. Jedan treptaj okom znači DA, dva puta treptaj znači NE! Kad bi htjela nešto reći mama je nabrajala abecedu i slovo na kojem trepnem je to pomoću kojih bi sklapala rečenice. Kasnije bi mi pridržavala olovku u ruci dok bi teškom mukom napisala slovo preko cijele stranice. Kad su i doktori vidjeli da ima napretka, angažirali su i fizioterapeute i logopeda koji su postali dio moje svakodnevice. Najsretnija sam bila kad su me prebacili na Odjel među djecu. Iako ni tad nisam mogla ništa, bila sam sretna jer je tu bilo puno djece, smijeha, škrike i vike. pa čak i bolnička škola. Tete profesorice bi svakodnevno posjećivale svoje učenike po odjelima bolnice. Kako sam uz naporne vježbe, logopeda, mamu i tatu iz dana u dan napredovala i mene su upisali u baš tu školu. Glavna profesorica i ravnateljica te bolničke škole je bila Alenka. Bar mislim da se tako zvala koliko me sjećanje služi.I smiješno ili tužno je bilo to što sam dva puta išla u osmi razred. Gospodin Pedagog iz Grada u kojem sam rođena mi nije htio dati svjedožbu jer nisam išla do kraja godine u školu. Mo'š mislit što su druga djeca išla u školu u mom Gradu te ratne godine!!! Ma,... išli smo u sklonište na nastavu u podrum jedne stare zgrade, ali ta zadnja tri mjeseca do kraja godine ionako su bile stalne uzbune i bez struje i vode. Ali neka, dvaput je dvaput! Utvrdila ja gradivo I završila osmi razred. Upoznala najdivnije profesore,medicinsko osoblje i ljude u tom gradu- Rijeci koju baš osjećam svojom. Moja Rijeka je posebna, a ljudi koji u njoj žive su još posebniji. Rijeka je grad tolerancije. Grad u kojem je sve dozvoljeno, naravno na pozitivan način. Grad bez predrasuda tj. ljudi koji žive svoj život i ne osuđuju onog drugog zato što npr. ne vjeruje u istog Boga kao i on. To je grad u kojem se nitko nikome ne ruga ni zbog boje kože ni kose ni izgleda. E, za ovaj grad stvarno vrijedi ona da se različitosti uvažvaju. Eto, to su moja sjećanja na Rijeku.
Kažu da se ne živi od sjećanja i da prošlost treba zaboraviti, ali sjećanja i prošlost žive u meni. Nikad neću zaboraviti Kantridu, Korzo, Trsat, Opatiju, Matulje, Iku, Ičiće.....i sve one divne ljude koje sam upoznala tamo ( I Zvončare sam vidjela ;-)).
I samo da znate da je ona priča koja se često širi društvenim mrežama o dva bolesnika- istinita i nekako ide ovako
Leže dva bolesnika u istoj sobi gdje jedan leži teško bolestan i nepokretan kraj prozora, ali ne vidi vani. I ovaj drugi mu priča što je vani uključujući maštu i nabraja sve divote ovog svijeta. I pritom ne govori istinu da je iza prozora samo običan zid. I na taj način uljepša posljednje dane drugom bolesniku .
Baš tako je meni mama ulijepšavala bolničke dane i stalno ponavljala da je iza prozora more i gle čuda!
Kad sam ustala, stvarno je bilo MORE!








- 11:34 -

Komentari (33) - Isprintaj - #

petak, 15.02.2019.

Djevojka iz sna

Da ne bi bilo zabune, da mi to odma' rasčistimo; Aj lav mens! Točnije, ja volim muškiće, ono pravo muško. Muško, muško, eli..da ne objašnjavam što podrazumijevam pod tim. Ali kad bolje sagledam stvari i uđem u dubinu moga srca, moram priznati da puno više gledam žene negoliti ga muškarce. Sad se opet vrati na prvu rečenicu mog posta.
Dobro, bacim ja oko tu i tamo na nekog mačo mena, nisam čorava i što je lipo-lipo je, ali ženske su mi glavni objekt promatranja. Zato posebno volim izlaske na kave, pa makar pila čaj. I tako zauzmem ja poziciju u kafeu negdje gdje mi je dobar pogled na sve što prolazi. I igre mogu početi. Ocjenjivački sud (najčešće prija i ja) je pun posla.
Najviše se veselim kad vidim neku kozu u štiklama. Gazi li ga, gazi! I svako malo joj zapne potpetica u neku rupicu na pločniku. „Hahahahaha vidi je!“-ne mogu se suzdržati od smijeha dok prijateljici nerijetko pokazujem prstom dotičnu kozu. Znam da je nepristojno, ali ...što ću?!!! A nitko ne zna da bi ja sve dala da mogu nositi te ebene štikle pa makar one sa starinskom potpeticom kakve su nosile naše matere.
Ma, bolje ovako jer ionako sam ka žirafa, a kakva bi bila u visokim potpeticama?!
Slijedeće zapažanje je; „Vidi onu tuku što je obukla?!
Pa di joj je pamet na ovu vrućinu obući ovako čupavu bundu, nebi da je naša klima polarna...Ma tuka!- izgovaram ja glasno, a mislim u sebi di li ju je samo kupila.
„Aaaaaaaaaaaaaa a vidi ove kokoše pa u minici, kakve noge ima ( ili su ikserice ili bi vlak moga proči kroz njih)?!- a u biti joj se divim, ali i ja sam u svoje mlade dane nosila minjak. Da, da! I to bez ikakvog kompleksa¨.

I na red je došao fizički izgled.
„Lipo lice, ali previše šminke“
„Brate, koje guz'ce ima, kad bi ova sila na te......“
„Krava jedna, izbacila dekolte, ka da nijedna druga nema cice!!!“- ebga NEMAM ;-(
„A lako ovoj imati ovakvu figuru kad je dva put godišnje u Figurelli. Muž pomorac plaća pa zašto ne“.
„ Vidi onu ružnu ...opet ima nove cvike?! Odakle?! Nije mi jasno..
„A onaj mali prc od ženske , opet uvatila novog tipa. KAKO?!“
„ Hahaha vidi onu koju zurku ima, ka da je kroz žbunje prošla. Češlja se s grabljama“
I tako pitanjima i zapažanjima nikad kraja. Kava je već odavno popijena i vrime je za kući poć...
Ali nastavak već sutra slijedi.

Ali dojam mi je ostavila ona dama. Prava, pravcata dama. E, to ti je žensko; graciozan hod, jednostavno, a profinjeno oblačenje, kosa uredno počešljana ili prirodni valovi koji slobodno padaju na nasmijano lice. Osmijeh je ključ svega.
To je ženska iz mojih snova, to je ono što želim biti. Možda....jednog dana.....i Šuša zablista....



Moj Đani

- 09:36 -

Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2019.

Škola ljubavi, mira i tolerancije!!!

Škola straha!-koji senzacionalistički naslov jutros osvanuo u dnevnim novinama. Rekla bi ; čista glupost jer opet su me obuzele uspomene. Ta divna sjećanja na četverogodišnje školovanje u toj za mene školi mira i ljubavi, tolerancije i razumijevanja. Smijeh, smijeh, smijeh i samo smijeh obilježio je moje srednjoškolsko obrazovanje. Sada zasigurno mogu reći da sam tada bila neizmjerno i bezuslovno sretna. Koja ironija, bile su to ratne godine, a ja sretna! Sjećam se, upisali su me u tu školu ne baš mojim izborom nego prema savjetu stručnjaka profesionalne orijentacije. Nisam se baš bunila jer upis u školu značio mi je povratak iz bolnice u drugom gradu u Moj grad. Kad mi ne daju da upišem Gimnaziju, onda mi je svejedno.
Tad nismo imali auto i do škole sam morala autobusom. Točnije, morale smo; mama i ja! U mamu sam imala bezgranično povjerenje pa mi nije bilo ništa teško i nije bilo straha od prelaska ceste kao što ga sad imam. Mama je rekla MOŽEŠ i gle, ja sam stvarno mogla. I tako pune četiri godine: mamu za ruku i u školu. Nije tad bilo ni osobnih asistenata (ne bi ih ja danas odobravala većini dice koji ih imaju jer kratko i jasno; od dice prave totalne debile i nesposobnjakoviće) niti sam imala omogućen prijevoz kao danas niti ikakve druge privilegije. Prvu godinu bi me mama dovela do razreda i do kraja nastave čekala me ispred razreda na hodniku škole. Tako je upoznala sve profesore, čistaćice, pedagogice i svu dicu ne samo iz mog kolektiva nego i generaciju ispred, a i iza mene kad sam već bila u višim razredima. Kad je mama vidjela da sam se dobro uklopila u razred i da nema nekih većih problema oko npr. Odlazaka na wc, mama bi me dovela u školu, a ona bi se vratila kući i nakon sedam školskih sati bi došla po mene. Ne znam kakav je to školski program bio da sam sve četiri godine imala po sedam sati svaki dan, a prvu godinu u školu smo išli i subotom. Dakle, mama je četiri puta dnevno koristila autobus i nije joj bilo teško, iako je i ona imala velikih problema s venama i otvorenim ranama. U razredu je bilo dice čiji su roditelji ubijeni u ratu, bilo je svega, ali nitko nikad nije spominjao ni ustaše ni četnike. A kad bolje razmislim, slobodno su mogli-imali su pravo na to. Svi profesori su bili divni i baš sam ih voljela i cijenila. Baš sam ih poštivala. Ne, ne! Nisu oni meni puštali i popuštali u ispitivanjima i školskom gradivu nego su jednostavno imali razumijevanja. Imala sam najbolju razrednicu koja nam je svima bila kao majka. Stalno nas je izvlačila iz svakakvih gluposti i dječjih nepodopština, ali stvarno dječjih....I dan danas kad ju sretnem na ulici čvrsto ju zagrlim. A već tad je u mojoj školi bio profesor Ovaj o kojom danas pišu novine. Doduše, tad nije bio ravnatelj nego samo profesor. Nije meni predavao, ali često je znao s mamom pričati, sjećam se. Dobar čovjek, svi kažu, a odjednom se našao u problemima. Politika šporka pretpostavljam. Odjednom nekom ne paše.Kome?! Neću uopće nagađati, gadi mi se politika (iako se bez nje ne može). Ali sad odjednom, traže smjenu ravnatelja! Neka onda promijene sve ravnatelje svih škola u Hrvatskoj jer po školama se stvarno događa svašta. I opomenuli dvoje profesora. I to baš profu iz Vjeronauka. Ljudi moji, taj čovik je legenda! A nekome ne paše ni vjeronauk u školama?!
Dogode se stvarno svakakve DJEČJE gluposti. Za to postoje pedagozi i psiholozi, a ne Ministri i politika. Ne branim Ravnatelja ( branim Ćozu ;-)), ali politika NEEEEće u moju butigu! Marš van!

- 08:29 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 12.02.2019.

Nekako s proljeća....

Jedva čekam proljeće. I to ne samo zbog ljepšeg vremena, bujanja prirode i dužih dana nego sam donijela odluku. A kad ja donesem odluku onda je to-TO! Najgore mi je kad nemam nikakvog cilja ni nikakvih želja. A vjerujte, bilo je i takvih dana.
Dakle, odluka je donesena. Najprije u mom srcu pa razumu pa su se srce i razum složili i sad glasno kažem DA ĆU SE ZALJUBITI! I to baš ovo proljeće. Nisam baš toliko makla da znam i točan datum tog veselog i možebitnog najvažnijeg životnog događaja u mom budućem životu, ali definitivno znam da ću se zaljubiti.
Imam još vremena razraditi korake i akcije koje će dovesti do postavljenog cilja zaljubljivanja, ali potrebno je odlučiti gdje kreće startna pozicija. Ovdje mislim na lokaciju zadanog projekta. Odakle krenuti?! Kvart?! Posao?! Kafići?! Grad?! Rođendani?! Tulumi (koga lažem! Odavno nisam bila na tulumu). Možda crkva, a možda je zec u šumi?! Uglavnom, ja ću se zaljubiti!
Morammmmm jer ovako nisam ispunjena!
Samo se treba prepustiti.

Može li se ljubav planirati ili se ona samo dogodi?!
Jeli ljubav na prodaju i ima li svoju cijenu?!
Ima li ljubav svoj početak i kraj; rok trajanja?!
Jeli ljubav jednakog inteziteta i s jedne i druge strane; I na početku i na kraju veze?!
Dogodi li se prava ljubav samo jednom u životu?!
Postavljam si pitanja, a odgovore...i znam ..i ne znam!
Želim ljubav! Pafff ....samo tako ; Ljubav!
Govorim o ljubavi između muškarca i žene, o nesavršenoj, ali opipljivoj ljubavi!
Ljubavi koja će ostarjeti sa mnom.
Ljubavi koja će trpjeti sa mnom.
Ljubavi koja će ostaviti trag.
Ljubavi koja će me ojačati.
Ljubavi koja neće osuđivati, koja će se smijati i plakati sa mnom.

Želim voljeti i biti voljena. Zar tražim puno?!

Ali ovog proljeća.....znam....dogodit će se!



- 09:58 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.02.2019.

Samo ti propuštaj prilike!

Teška srca priznajem, ali jutros sam jedva dočekala doći na posao. To što je ponedjeljak dan kojeg inače ne volim, danas mi ne znači ništa. Prvo što sam učinila kad sam ušla u maj ofis bilo je kuhanje kave. A onda se zavalila u uredsku stolicu i ispijajući guc po guc kave „prelistala“ sam sve dnevne novine. Poćet ću raditi kad mi donesu posao. Pošto nisu baš žvelti imam vrimena guštati i odmarati se.
Da, odmaram se na poslu. Željno čekani vikend me dokrajčio; samo meti, peri, spremaj, slaži,... Iskreno, umorila sam se. A i ljuta sam na Vakulu što i ovog puta nije pogodio prognozu. Čisto mi dođe da i ja upišem neki tečaj meteorologije. Ako i pogriješim u procjeni vrimena, štete nema. Oprala sam tri mašine robe i stavila sušiti u dvorište, kad ono ;kiša. Sorry robo, ali ne mogu te skupiti , zato se ražentaj dobro! Sriča da nije padala ona žuta kiša s pijeskom. Sad bi muški rekli „nisi ti prala robu nego mašina“. Istina, ali dok sam je skupila, stavila prati, pa rastrti pa skupiti pa složiti....uffff. Ubi mene ova roba. Već odavno gotovo ništa ne peglam i to mi je olakotna okolnost. Samo rastri dobro robu i rukama malo prođi i složeno! A onda operi podove. EEEEEEEEEEEEEEE to je trajalo! Blažene ove današnje „perilice podova“. Ne znam kako se zovu, ali ne tribaš vući kantu vode sa sobom nego samo ŠPRIC i čisti! Brate, uđu u svaki kantun. Bez obzira na sve to, moje pranje se odužilo.. A onda speci kruh! Tu nema puno posla, ali isto moraš biti kraj pećnice ako nešto pođe po zlu. Baš sam ponosna na svoj kruhić.



I tako dok ja po kući glumim spremačicu, čača mi kuva ručak! Blaženi moj čača jer još da kuvati moram bilo bi plakanja. Rađe bi cili dan ila banane i čokolade nego se uvatila teče. Ali zato volim isti. Brate ,meni sve lipo. Sve mi je dobro od fažola, sarmi, juhe, ribe, aj dobro i malo blitve, ma sve mi je mmmmmmmmmmmmmmm.



Čak sam se „zaletila“ i do diskonta. Obožavam švrljati po dućanima. Na kraju sam kupila sve ono što mi ne triba, a ono po što sam došla.....ma kupit ću već. Tako sam i kupila bruškin. A vidila sam da je na akciji pa zašto ga ne bi kupila. A i sitila sam se da bi nakon duuuugo vrimena mogla očistiti fuge na pločicama. Ali to naravno tek na proliće, nema smisla sad. A i našla sam one male drvene štipalice. Znaš one s kojima moš zatvoriti vričicu kad otvoriš npr .Vegetu. EEEEE te! Znaš kako su smišne!
Mislila sam da sam se opskrbila čokoladom za bar petnaest dana, kad ono ŠIPAK, već sam pojila pola!
Na povratku kući ćak sam popila i kavu s jednim starim prijateljem. Nije vrijedan da ga spominjem pa preskoćimo njega.

A nedilja popodne najdosadnija , ali ne i ovaj put. Vrime je za druženje !
Odbila sam poziv prijatelja na kavu zbog ružnog vrimena, ali kad sam se sitila da će mi prija navratiti do mene, pozove ja i njega. Nije odbio ; „Eto me za uru!“. I tu sam ja vidila priliku; zašto ne učiniti dobro djelo?!. Prijatelj (nazovimo ga Šunje) je sam. Prija Nita je sama. Oboje dobri, pametni, lipi i šesni i zašto ne?! Baš sam ja to dobro smislila. Ali, uvijek postoji ono ALI: Šunje ka Šunje, da prostite usra se i nije doša. I nek mi sad opet kuka kako je sam i usamljen i kako mu treba netko?! Samo nek se usudi....Mladić koji se bliži pedesetoj.... Ali nije svako zlo za zlo! Dobro je da nije doša jer smo se Nita i ja baš dobro provele; pričale, smijale se, pijuckale, papale,..tračale (ništa zlonamjerno!). I tako dan prođe.
A Šunje neka pati! NIje ni svjestan kakvu priliku je propustio. Moju Nitu ja ne bi dala svakom i njoj želim samo najbolje. A on to očito nije. Papak ostaje papak!
p.s.
spekla sam i kuglof na brzinu


- 08:31 -

Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.02.2019.

Crvena haljina-simbol ženstvenosti, ali i ....

Već odavno sam čula za Crvene Nosove- skupinu doktorklaunova koji posjećuju i uveseljavaju djecu u bolnicama i starije i nemoćne osobe po domovima. To je odlična i hvalevrijedna akcija, ali tek posljednjih dana sam čula za Crvene Haljine, točnije Dan Crvenih Haljina koji se obilježava prvog petka u veljači.
Cilj ove akcije je podići svijest o specifičnostima moždanog udara u žena, upozoriti na pogubne posljedice zanemarivanja simptoma i potrebu za promjenom načina života.
Hmmmm... tako sam saznala da je moždani udar puno češći kod žena nego kod muškaraca (baš se pitam zašto?!) , a dvostruko je češći od raka dojke kod žena.
Ma kad bolje razmislim, što uopće trebam čitati o moždanom, kad i sama na temelju iskustva mogu napisati poveću, ne brošuru nego knjigicu o toj pošasti novog doba..
Ne pada mi napamet da pišem brošuru ili knjigicu naziva tipa „Kako izbjeći moždani udar?!“. Ali kako ga izbjeći i pisati o tome kad ja to nisam uspjela. Ali kako sam kao četrnaestogodišnjakinja mogla znati kako da izbjegnem tu napast?!
Primjereniji naziv moje možebitne knjigice bi bio „Kako se nositi s moždanim....?!“.
Sažetak cijele knjige bi stao u samo jednu riječ ; „TEŠKO!!!“.
Ne želim pisati o ovoj bolesti, stanju ili što već je.....nego me u nazivu Dan crvenih haljina privukla crvena haljina.
Svaka žena u svom ormaru treba imati ,jeli, malu crnu haljinu, a ja kažem da svaka žena koja iti malo drži do sebe u ormaru treba imati malu crvenu haljinu.
Obožavam crvenu boju. Obožavam haljine. I zaključak svega je da je moj najdraži odjevni predmet crvena haljina. Bilo da je mala, velika, kratka, duga, plisirana, od svile, baršuna, lana, s pijace ili dizajnerska,... ma nebitno. Crvena haljina je zakon! Toliko je močna da se niti malo ne čudim što je zaštitni znak ove kampanje koja ukazuje na opasnosti moždanog udara kod žena.
Moždani udar je često smrtonosna bolest, a još češće ostavi trajni invaliditet. Nisu rijetki slučajevi gdje se moždani ponavlja....prvi, drugi, treći,.... No, poznajem i one osobe koje su se izvukle iz ovog stanja bez ikakvih posljedica.
Dakle, sve je moguće.
Opet i opet upozoravam na važnost zdrave prehrane kao i izbjegavanje stresa što je jako teško u današnje vrijeme.
Ali ne pišem ja o moždanom ...... ja pišem o crvenoj haljini!



- 10:07 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 06.02.2019.

Nisam ja od jučer

Kad je lijep i sunčan dan , Asi i ja prošetamo po kvartu. Pa makar to bilo samo 100 metara, mi šetamo. Uglavnom odšetamo do prvog kafića gdje se odmorimo uz kavicu i vratimo se nazad istim putem. Većinu puta se šuljamo uz neke zidove jer tako mi je lakše, sigurnija sam. Gospođa Ravnoteža i ja smo se odavno posvađale. I tako naša „šetnja“ traje sat ili dva (ovisno o društvu u kafiću).
I tako šetamo Asi i ja, cerimo se i hihoćemo kao mala razigrana djeca, pozdravljamo prolaznike, susjede ,prijatelje i nastavljamo svoju rutu. Gdje god vidim zidić ja sjednem. Asi je navikla na to i ne zabrinjava ju moje odugovlačenje puta, ionako joj se nikud ne žuri. Idemo korak po korak, ona me pridržava i usmjerava hodalicu pravo, kad se ispred nas stvori jedan starčić. Poznam ga iz viđenja, ali nemam običaj pozdraviti ga. Kako nam se baš ispriječio ispred nas, mi se zaustavimo, a on onako mudro i zabrinuta pogleda upita mene;
- "A od kad si ti takva?".
Nije ni sekunda prošla, a ja ko iz topa provalim;
- "Od jučer!"
Nisam imala živaca i strpljenja kao i inače da išta objašnjavam. Dosta mi je više tih glupih pitanja na koje sam prije redovito zaplakala i tako mom sugovorniku pokazala koliko sam slaba.
I on nastavlja;
-„Ma samo sam pitao.... i onda pokaže pogledom na Asi koja se nije htjela miješati u razgovor i zagledala se u daljinu, i mudro reće:
- „A ON ništa ne razumije?!!“.
Ako se tada nisam upišala od smijeha, neću nikad. Moja Asi koja ima napola obrijanu glavu, dakle modernu frizuru i koja uobičajeno nosi trenerke...s kapuljačom ....sive,.... ispala je muško. Umirući od smijeha nastavile smo svoj put, a Asi je samo tužno izjavila:
„UUUUU, koliko uvreda u samo jednoj minuti!“.

Sorry, stari, ali namjerio si se na krive i to u krivom trenutku.


- 09:21 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.02.2019.

Upoznavanje preko Neta

Priznajem. Pokušala sam . I to u nekoliko navrata bila sam korisnik jedne od najstarijih web stranica u Hrvata za upoznavanje. Moja iskustva o ovakvim stranicama za upoznavanje su u najmanju ruku poražavajuća, točnije ponižavajuća. Toliko poznatih parova iz bliže okoline su uspjeli pronaći ljubav putem društvenih mreža, a ja bi gotovo nakon svakog pokušaja upoznavanja srodne duše završila u suzama. Da, plakala sam.
- Pa jesam li toliko glupa da me može rasplakati“ tamo neki „ s druge strane monitora?!
Odbijam odgovoriti na ovo pitanje, ali suze pokazuju da sam stvarno..... a jadna. Same mi sebe dođe žao. I onda u čemu je problem?!
Mislim u meni. A i u mojoj pretpostavci da su svi tamo „preko“ prekrasni i savršeni dečki koji žude za pravom i iskrenom ljubavi. Aha, mo'š misliti?!
Razgovor između mene i „tamo nekog“ krene sasvim ugodno. Krene sve od pozdrava i najčešće neke šale (ovisno o trenutnom raspoloženju), a prvotne poruke su i s moje i njegove strane nekako pisane s brižno odabranim riječima. Baš primjećujem da se „tamo neki“ trudi kako bi mi se približio i na što bolji način upoznao me. A onda slijedi ONO!
ONO slijedi najdalje u mojoj petoj poruci, a često ONO slijedi već u drugoj poruci. ONO je neizbježno.
Dakle, gotovo na samom početku razgovora, ja „tamo nekom“ kažem za svoje STANJE i to posebno što „tamo neki“ inzistira na broju telefona, Whatsupa, Vibera, ili možda želi moj profil na Fejsu.
Točnije ta za mene kobna i s knedlom u grlu napisana rečenica glasi; „ Ja sam osoba s invaliditetom, želiš li se i dalje dopisivati?“. Često ova rečenica i označava i kraj našeg razgovora. Često slijedi muk neko vrijeme (prazan monitor eli), a onda ipak izleti ono; “ A što ti je?!“. I ja lijepo objasnim svoju situaciju, kad ono opet ili kraj ili opet muk...čekanje.
Rijetki su oni koji kažu; „Nije problem, želim se dopisivati s tobom!“ . Češći su oni koji počnu vrijeđati sa svakakvim prostotama. Ostavim se ovih „Češćih“ i uhvatim se onih „Rijetkih“. Na moju žalost nikad nije završilo na dobro. Nikad se nije dogodio taj fatalni susret. I ti „Rijetki“ postanu još rjeđi s porukama, pa se pitam „ U čemu ja to griješim?!".
Jesam li stvarno toliko jadna da vapim za nekim tamo nepoznatim bezveznjakovićem. Mora da je bezvezan jer da nije i da „ima muda“upoznao bi me. A možda misli da sam rugoba?! Možda je on ružan ka ponoć?! Možda sam dosadna?! Možda sam neuka?! Milijun pitanja mi se vrzma po glavi, a odgovora niotkuda. I tako svaki put ispočetka. Samu sebe ponižavam. I onda se pitam „ Ma što mi to treba?!. Ali nešto mi neda mira i opet se vračam društvenim mrežama. Kao da samu sebe volim ranjavati. A „taj netko“ s druge strane monitora uopće nije svjestan koju Krasoticu gubi (LOL).

- 10:50 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 01.02.2019.

Teški raspašoj u glavi i na javi

Inače obožavam petak jer mi označava kraj radnog tjedna, ali danas?! -Danas nije tako.
Na posao sam došla skroz nabrijana, da ne kažem nadrkana. Eto, rekla sam.
Noćas sam jako loše spavala i kroz glavu mi je prolazilo svašta. Ništa me nije moglo smiriti ni molitva , ni hrana ( da, digla sam se u dva jesti banane), a ni čitanje.
Nisam ni sjela na svoju uredsku stolicu jutros, a odlučila sam da ću danas maksimalno zabušavati s poslom. Ionako mi nadređenih nema, na putu su. Danas sam sam svoj šef! Ebeni šef koji sam sebe ne može organizirati; hoću li prvo kavu ili čaj od đumbira?! Glupo i nepotrebno pitanje jer naravno da prvo ide kava.
I tako pijuckam ja kavu bez šećera ( to mi je odnedavno nova fora) i dođe moj dobri ili manje dobri kolega.
Ja se odma' zabuljim u monitor i uhvatim prvi račun koji mi je došao pod ruku. Ka' ono radim i ne mičem oči s ekrana. Sva sam u poslu...uffff, a on mi priča o nekim rokovima...uopće ga ne slušam jer znam da pretjeruje.
Inaće ne ostavljam stvari za sutra, ali ovo može čekati do ponedjeljka.
I ode tako kolega svojim poslom, a ja se vratim u svoja razmišljanja. Jedino što sam zaključila da ama baš ništa ne mogu promijeniti nego samo prihvatiti i pustiti vrijeme da učini svoje.
Kratko se pomolim Bogu da mi pokaže pravi put, ali i dalje sam na iglama. Da se bar mogu na nekoga izderati. Ono tipa, „ Ma mrš stoko jedna?! , ali ne mogu. I tako mislim, mislim, mislim, i na pamet mi pade glupost koju su radnici jedne velike i poznate teleoperaterske kuće jučer napravili u mom domu.
Sva sriča da sam jučer to poslikala; kabel strši i para mi oči....I ne budi lina Šušo, nađi njihovu web stranicu, e –mail korisničke službe i piši!
Između ostalog sam im napisala; „Bili ovako doma napravili svojim ženama, majkama, kćerima?!..
I eto, lakše mi je.
Neka sam ja njima rekla pa makar mi i ne odgovorili.
A sad bi stvarno mogla malo raditi.....


...eee. Kako ću rješiti ovu tufinu od kiše u kantunu?


- 09:54 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Blogerska himna

Mnogi su te davno upoznali
pa se tebi rado pridružili,
prihvatili i na posao se dali,
jer si bio za nas maher pravi!

Svaki bloger kad upozna bit
misli nađu put i uhvati tvoju nit,
otvaraju se vrata, otvara svijet
i nastaje slobodan blogerski let.

Blog je naša kreativnost i atrakcija,
izazov, pomicanje leda i granica,
za sve iz svih krajeva Hrvatske,
Balkana, odasvud sa svih strana.

Ovdje nastaju prijateljstva mnoga
uzvišena u druženju nas i bloga,
to je jedan od plemenitih razloga,
da se smisli i opjeva himna bloga.

Naš lijepi blog dao nam je Bog,
tu smo nekad veseli, a nekad tužni,
mnogi se međusobno slažu i druže,
a neki se samo žale i druge tuže.

Mi ćemo ovdje sve to prebroditi,
svatko neka kaže svoje i oprostiti,
na blogu se stalno ugodno družiti
u miru i veselju nadalje sretni biti.

Sva ljubav i blog na dobru počiva
zato na blogu prevladava topla klima,
dani su nam duži i noći od smijeha
pa nam pored bloga ne treba ni teka.

Svjetlo te čeka kao cjelov anđela
prijatelja ćeš naći na kraju tunela,
osjećaj zajedništva nećeš kriti
skupa ćete kao mjesec sjajiti.

Bespućem virtualnog svijeta kreni,
ali na blogu.hr obvezno zastani,
potrudi se svakog blogera razumjeti,
jer se u svakom jedan biser zna sakriti.

Ni za suho zlato mi blog ne damo
tu je naše utočište, tu komentiramo,
svatko na tom mjestu želi sebe dati
zato je časno blogerom se zvati!