utorak, 19.02.2019.

Va Reke......

Već duuuugo, dugo nisam bila u Rijeci. Koliko me sjećanje služi, bar devet ako ne i deset godina. Ali na sam spomen tog velikog lučkog grada, mene prođu trnci.
Neeeeeeeeeee! Nije to jeza od nelagode nego baš trnci izazvani erupcijom emocija. I tuga i radost, i plač i smijeh; sve u jednom, ali na kraju prevladava pozitivan osjećaj.
Rijeka je grad mog novog početka života. Bilo je to točno 12.03. 1992. Godine kad sam ja iznenadno završila u Rijeci. Vozilo hitne pomoći se uputilo u Zagreb, a zbog barikada te ratne 92. Godine, putovalo se okolnim putem. Dakle preko Rijeke trebalo je doći do Zagreba. Ne znam točno, ali malo prije samog ulaza u Rijeku KRAJ! Gotovo! Prestala sam disati. Nije bilo druge, nego da me onako priključenu na aparate, smjeste u najbližu bolnicu. I tu počinje moja životna priča. I radost i tuga , i smijeh i plač...ponavljam znam.
Mjesec dana nakon, otvorila sam oči. Mislila sam da je prošao samo jedan dan od trenutka kad mi je pozlilo na satu vjeronauka. Baš smo molili; „Oče naš“ i bez obzira što mi dan danas mnogi govore „Eto što ti je tvoj Bog dao“, ja sam uvjerena da me baš taj „Oče naš“ spasio i moj Bog me nije nikad ostavio.
Danas shvaćam da je to bilo pravo čudo da sam preživjela takav atak na moj mali mozgić i zahvalna sam doktorima u Rijeci koji su sve učinili da preživim.
Hmmmm sad hvalim doktore, a neki dan sam ih pljucala. I opet ću. Ali doktore u mom Gradu koji su te ratne godine ostavili me da padnem u komu. Ćak su i mojima rekli da se drogiram. Tek sam tad napunila ćetrnaest i nisam znala za ništa osim igre, čokolada i bombona, a oni da se drogiram. Zaboravimo njih,nisu vrijedni i da se ta njihova pogreška dogodila danas, mislim da bi robijali bar njih dvojica. Posebno onaj koji je bio dežuran tu noć, a išao je spavati. Da ne bude zabune, sve ovo mi je kasnije mama ispričala jer ja sam tad „padala u komu“. A ja mami vjerujem!!!!!
Dakle, probudila sam se potpuno paralizirana i ruke i noge i oduzet govor. Nisam shvaćala što mi se događa, ali u glavi mi je sve bilo bistro. Jedini glas koji sam mogla ispustiti bio je neartikulirani plač, više kao neko škričanje. Sreća u nesreći je bila ta da su mamu puštali sat dva u sobu intezivne. I kao svaka majka, tako i moja mama je doslovno ćutila svoje dijete. Shvatila je po mojim očima da ja nju razumijem. I smislila je način našeg komuniciranja. Jedan treptaj okom znači DA, dva puta treptaj znači NE! Kad bi htjela nešto reći mama je nabrajala abecedu i slovo na kojem trepnem je to pomoću kojih bi sklapala rečenice. Kasnije bi mi pridržavala olovku u ruci dok bi teškom mukom napisala slovo preko cijele stranice. Kad su i doktori vidjeli da ima napretka, angažirali su i fizioterapeute i logopeda koji su postali dio moje svakodnevice. Najsretnija sam bila kad su me prebacili na Odjel među djecu. Iako ni tad nisam mogla ništa, bila sam sretna jer je tu bilo puno djece, smijeha, škrike i vike. pa čak i bolnička škola. Tete profesorice bi svakodnevno posjećivale svoje učenike po odjelima bolnice. Kako sam uz naporne vježbe, logopeda, mamu i tatu iz dana u dan napredovala i mene su upisali u baš tu školu. Glavna profesorica i ravnateljica te bolničke škole je bila Alenka. Bar mislim da se tako zvala koliko me sjećanje služi.I smiješno ili tužno je bilo to što sam dva puta išla u osmi razred. Gospodin Pedagog iz Grada u kojem sam rođena mi nije htio dati svjedožbu jer nisam išla do kraja godine u školu. Mo'š mislit što su druga djeca išla u školu u mom Gradu te ratne godine!!! Ma,... išli smo u sklonište na nastavu u podrum jedne stare zgrade, ali ta zadnja tri mjeseca do kraja godine ionako su bile stalne uzbune i bez struje i vode. Ali neka, dvaput je dvaput! Utvrdila ja gradivo I završila osmi razred. Upoznala najdivnije profesore,medicinsko osoblje i ljude u tom gradu- Rijeci koju baš osjećam svojom. Moja Rijeka je posebna, a ljudi koji u njoj žive su još posebniji. Rijeka je grad tolerancije. Grad u kojem je sve dozvoljeno, naravno na pozitivan način. Grad bez predrasuda tj. ljudi koji žive svoj život i ne osuđuju onog drugog zato što npr. ne vjeruje u istog Boga kao i on. To je grad u kojem se nitko nikome ne ruga ni zbog boje kože ni kose ni izgleda. E, za ovaj grad stvarno vrijedi ona da se različitosti uvažvaju. Eto, to su moja sjećanja na Rijeku.
Kažu da se ne živi od sjećanja i da prošlost treba zaboraviti, ali sjećanja i prošlost žive u meni. Nikad neću zaboraviti Kantridu, Korzo, Trsat, Opatiju, Matulje, Iku, Ičiće.....i sve one divne ljude koje sam upoznala tamo ( I Zvončare sam vidjela ;-)).
I samo da znate da je ona priča koja se često širi društvenim mrežama o dva bolesnika- istinita i nekako ide ovako
Leže dva bolesnika u istoj sobi gdje jedan leži teško bolestan i nepokretan kraj prozora, ali ne vidi vani. I ovaj drugi mu priča što je vani uključujući maštu i nabraja sve divote ovog svijeta. I pritom ne govori istinu da je iza prozora samo običan zid. I na taj način uljepša posljednje dane drugom bolesniku .
Baš tako je meni mama ulijepšavala bolničke dane i stalno ponavljala da je iza prozora more i gle čuda!
Kad sam ustala, stvarno je bilo MORE!








- 11:34 -

Komentari (33) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Blogerska himna

Mnogi su te davno upoznali
pa se tebi rado pridružili,
prihvatili i na posao se dali,
jer si bio za nas maher pravi!

Svaki bloger kad upozna bit
misli nađu put i uhvati tvoju nit,
otvaraju se vrata, otvara svijet
i nastaje slobodan blogerski let.

Blog je naša kreativnost i atrakcija,
izazov, pomicanje leda i granica,
za sve iz svih krajeva Hrvatske,
Balkana, odasvud sa svih strana.

Ovdje nastaju prijateljstva mnoga
uzvišena u druženju nas i bloga,
to je jedan od plemenitih razloga,
da se smisli i opjeva himna bloga.

Naš lijepi blog dao nam je Bog,
tu smo nekad veseli, a nekad tužni,
mnogi se međusobno slažu i druže,
a neki se samo žale i druge tuže.

Mi ćemo ovdje sve to prebroditi,
svatko neka kaže svoje i oprostiti,
na blogu se stalno ugodno družiti
u miru i veselju nadalje sretni biti.

Sva ljubav i blog na dobru počiva
zato na blogu prevladava topla klima,
dani su nam duži i noći od smijeha
pa nam pored bloga ne treba ni teka.

Svjetlo te čeka kao cjelov anđela
prijatelja ćeš naći na kraju tunela,
osjećaj zajedništva nećeš kriti
skupa ćete kao mjesec sjajiti.

Bespućem virtualnog svijeta kreni,
ali na blogu.hr obvezno zastani,
potrudi se svakog blogera razumjeti,
jer se u svakom jedan biser zna sakriti.

Ni za suho zlato mi blog ne damo
tu je naše utočište, tu komentiramo,
svatko na tom mjestu želi sebe dati
zato je časno blogerom se zvati!