srijeda, 30.01.2019.

Koga da se bojim kad si Ti sa mnom



Često me uhvati neki neobjašnjiv strah koji me gadno ometa u obavljanu svakidašnjih obveza. Tad se jako uznemirim, a osim što je to jako neugodan osjećaj, meni taj nemir uzrokuje i fizičke probleme. Noge me ne slušaju, počinju se tresti, a tremor se očituje i u rukama. Tako je to kad ti je cijeli mišićni sustav oštećen. Najčešći su to neki iracionalni strahovi tipa strah od prelaska ceste. Imam strah i od zmija. Nebi da zmije svaki dan lizu po mom gradu. Neću nabrajati sve te moje strahove jer i sama sam svjesna da je vjerovatnost da mi se dogodi to čega se bojim ravna nuli (točnije jako mala mogućnost postoji). Ali, eto bojim se!
Druga vrsta straha koja mi neda mira je strah od smrti.
Vjerujem u vječni život pa se ne bojim trenutka kada ću ja napustiti ovaj svijet, ali bojim se smrti svojih bližnjih.
- Zašto kad i oni imaju vječni život?!
Zato jer sam samo čovjek. Sebična sam i griješna. Bojim se kako ću bez svojih najmilijih. Bez svega onoga što mi oni pružaju....
Što će mi život kad nema onih koje volim ?! Onih koji su se iskreno radovali svakom mom uspjehu i napretku, a plakali sa mnom i tješili me zbog mojih gubitaka i boli.
Ali imam čarobnu formulu za sve moje muke i nedače. Odat ću je; To je molitva. Provjereno pali. Počinjem ju sa zahvalama za svu milost koju imam, a završavam ju s „ Neka bude volja Tvoja!“. Ta močna rečenica otvara mi sva vrata i onda kad mislim da izlaza nema. Ali imam još jedan “ trik“ močniji od ičega i ikojeg oružja. To je krunica. Katkad mi se čini da ju molim u prazno i neki bezvjernici bi rekli da bezveze mantram. Ali moć krunice je neizmjerna. Možda ne baš odma' i isti tren kada bi ja to htjela, ali sve dođe u pravo vrijeme i onda kada uistinu trebam. Sve ima svoje zašto koje možda i ne vidim u prvi mah. To je moje iskustvo kako se rješavam strahova.
A iskreno me zanima u čemu ateisti i agnostici pronalaze snagu?! Što je to što ih drži na ovom svijetu; Moč?! Novac?! Kuće?! Uživancija?! Sex, drugs & rock'n roll?!
Uvažavam sve vjere i religije jer jedan je Bog.
Užasavam se idolopoklonstva.
A vjerujem u pravu, čistu i bezuvjetnu Ljubav koju nam pruža Bog!
.......

- 11:54 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 29.01.2019.

Hrana kao lijek; Mrs. Celi i ja

Bila sam jako tužna kad mi je doktorica priopćila: „Vi imate Celijakiju!“. Samo tako je izgovorila tu rečenicu kao da mi je rekla da sam prehlađena. Igrom slučaja znala sam kakva je to bolest jer u svom djetinjstvu sam imala prijatelja koji je bolovao od iste bolesti. Sjećam se kako smo ga svi gledali sa sažaljenjem jer on „jadan“ ne smije pojesti ni fetu kruha. Kamo sreće da su mi ovu dijagnozu otkrili i prije, a ne punih deset godina je prošlo od pojavljivanja prvih simptoma pa do postavljanja dijagnoze. Danas sam Bogu zahvalna što mi je dijagnoza postavljena. Celijakija je kronična autoimuna gastroenterološka bolest koju označava trajno nepodnošenje glutena. Podmukla je to doživotna bolest koju nazivaju i bolest s tisuću lica.
Nažalost, ja sam osjetila na svojoj koži puuuuno njenih lica., a u ovoj bolesti hrana je jedini lijek. Kasno sam to shvatila.
Da mi je netko rekao da ću promjenom prehrane poboljšati svoje zdravstveno stanje, ne bi mu vjerovala. Ali to se uistinu i dogodilo. A godinama sam živjela u tami. Po cijele noći bi provodila na wc školjci, a ujutro bi se samo spremila i krenula na posao. Jer raditi se mora. Tko me pita da li mogu ili ne. U zadnje vrijeme prije otkrića Mrs Celi više ni nogu nisam mogla pomaknuti. Po cijele dane sam strepila kako ću napraviti ta tri metra od vrata do vozila. Samo sam molila Boga da se ne razbijem gdje. I puno puta sam pala,ali digla bi se. Točnije padala sam ka kruška, samo onako iz čista mira... A to mi se nije događalo prije u mojoj bolesti.. Bilo mi je jako teško disati kao da se borim za zrak. Mrzilo me govoriti. Sve mi je bilo teško. Stalno sam bila umorna.
A i ginekološki se sve poremetilo.
Migrene s aurom mi nisu davale mira. Taj osjećaj kad ne vidiš je grozan. Totalno zastrašujući. U biti samo vidiš na pola oka. Dakle, tad vidim vrlo malo. Bilo je dana kad mi se to događalo po tri puta dnevno. Otkrićem Mrs Celi i to se promjenilo. Napokon bez svjetlećih spirala na oku.
Usuđujem se potvrditi da mi se tjeme oporavilo. Nema više rana po glavi, ljepljivosti, krastica i to mi jako puno znači.
Sjećam se jedne cijele godine kad sam imala usnu šupljinu punu afti. Jezik nisam osjećala. Jesti nisam mogla. Nema di nismo mama i ja tražile pomoć. Na kraju sam čak legla u krevet od muke jer pomoći nije bilo niotkuda.
Dakle, samo što pazim što jedem tj izbjegavam hranu s glutenom, imam mnoštvo benefita;
Migrena nema, proljeva nema, ne češem se više, ciste nestale, afte nestale, lakše dišem, ne bojim se govoriti, ne padam ( osim kad zapnem za nešto) i što bi više htjela.. I najvažnije nisam rekla; nisam više anemična! Željezo mi je 20 bez ikakve terapije tabletama ( bilo 1-2,3. uz terapiju).
Pravi Božji blagoslov!
A svakodnevno pečenje kruha predstavlja mi najveću uživanciju. Nije da se hvalim, ali postala sam prava maherica u pravljenju kruha, kolača i ostalih delicija od brašna.

Eto, tako smo Mrs Celi i ja postale prijateljice!



- 08:53 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.01.2019.

Ne pitaj me kako sam....

Strogo zabranjujem da me i'ko ikada pita kako sam. Dakle, do kraja života ne želim čuti ono ; „Kako si?“.
Neću se ljutiti, niti ikad pomisliti da vam nije stalo do mene ako me ne upitate to šugavo retoričko pitanje na koje već znate odgovor.
Ma, ne znate ga, niti vas stvarno zanima kako sam, nego reda radi pitate.
Postavite to pitanje i ja se potrudim odgovoriti, a kad ono vi ste već nestali iza kantuna. Ne želite ni čuti kako sam. Nije vas ni briga. A priznajem da i ja često i vas pitam isto to ; „Kako si?“, a u biti....ne zanima me.
Ali kako ne vidite da kad me sad upitaš to „Kako si?“ da suze same teku. Ne želim ti pokazati svoju muku, ali odaju me suze.
A onda me zagrliš i hvala ti na tome.
Ali ne razumiješ. Nemaš pojma kako je to.
I ne govori mi da vrijeme liječi rane.
Vrijeme ne liječi ništa, vrijeme zacjeljuje. Ono učini da na tvoje „Kako si?“ samo se nasmijem i odgovorim: „Hvala, dobro. Ti?“, a duša se kida.
I ne govori mi da će sve biti u redu. Bit će ako se ebeno potrudim i to djelomično u redu. Ako budem imala sriče! Bit će...
Ne želim, ne želim, ne želim.
Jeste shvatili?!
Ne želim čuti ono ;“Kako si"?.
Ali ne zamjerite mi ako isto to pitanje postavim vama. Pa nisam nekulturna.....


- 08:04 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2019.

Međuljudski odnosi

Ufff što sam bila ljuta kad su me premjestili u novu kancelariju. Iako sam već znala da je taj ured sa sanitarnim čvorom bio namijenjen za mene, bila sam jako bijesna kad su me onako naglo doslovno izbacili iz stare kancelarije. Doslovno su me škartali ka zadnje smeće, a tako sam se i osjećala. Ta nagla odluka je donešena zbog mog neslaganja sa Šeficom koja je do tad bila na porodiljnom. Neću gubiti vrijeme na opisivanje te „žene“, a samo ću reći da radim u državnoj firmi u kojoj se rad, znanje i trud nimalo ne cijene, a šefovi su....ma znate već kako to ide. No, prvih nekoliko mjeseci u toj mojoj maloj kućici, izoliranoj od većine ostalih, su bili ukratko UŽASNI. Neću se vračati na staro i na ružno nego ću samo reći da sam danas presretna što sam sama u toj mojoj maloj kućici koja je gotovo uvijek obasjana suncem. Kućica moja nema prozora, ali ima velika uglavnom staklena vrata koja gledaju na istok. Dakle, prve jutarnje zrake sunca mene pozdrave. Sjedeći za radnim stolom pogled mi seže na jedno staro stablo smješteno na sredinu pogona. Mislim da se radi o Lipi. Neki bi rekli kako monotono i dosadno, ali ja sam upoznala sve čari tog ogromnog stabla. Ne znam jeli mi prizor te stare Lipe ljepši u proljeće, ljeto , jesen ili zimu. U rano prolijeće stablo pupa, listovi izbijaju iz dana u dan i stablo kao da dobija kosicu. U ljeto stablo je svo zeleno i ogromna zelena krošnja stvara debeli hlad. Spas u vruće lijetnje dane. U jesen Lipa mijenja boje od kričavo zelene do tamno žute pa i smeđe boje. Tad čistaćice imaju najviše posla jer lišće samo pada li ga pada. A u zimu stablo je ćelavo, samo mu ogromne grane strše i kao da nas sve upozoravaju na prolaznost.

Kad stanem na vrata pogled s lijeve strane mi baca na....muški wc. Taj dio preskočimo jer nerijetko je slučaj da radnik kojem se žuri već pred samim wc-om otkopča šlic. U početku sam se zgrožavala nad prizorom, a sad niti ne badivam.
No, kad bacim pogled s desne strane vidim moju najveću ljubav. Moreeeeeeeeee. Pokraj mora je mala klupica. A sve je to udaljeno od moje kancelarije desetak metara. Tako blizu, a tako daleko. Obožavam tu klupicu i vrijeme provedeno na njoj. Ali nažalost do klupice ne mogu sama doć. Gotovo nikad ne molim kolege da mi pomognu doći do klupice, ali zato ljeti klupica je samo moja. Blaženi moj motorin još uvijek me dobro služi. Na klupici mi nikad nije isto; uglavnom marendam, pročitam i koju knjigu, molim krunicu, a nerijetko i samo buljim u more. Ljeti kao da se pozlati i svo sjaji i mami te na jedan skok... ali ne, ne.. Ipak samo uživam u pogledu na mlade plivače koji treniraju plivanje pritom misleći da će biti nešto od njih. A najsmiješniji su mi učenici pomorske škole koji obavljaju praksu u malom kaiću. Veslaju li ga , veslaju.... jedan u sridu, drugi u petak....



Preko kanala pogled mi pada na obližnji otok koji iako je udaljen nekoliko kilometara, u lijepe dane čini se nadohvat ruke. Gotovo da svaku kuću poznam i jasno ju razabirem. To je moj otok. Otok pun uspomena. Da, napola sam bodulica.

I još samo jedna stvar; galebovi! Puna riva galebova. Podsjećaju me na kokoše. I njima je prevruće pa šetaju gori- doli, a neki baš kao prave kokoše lijeno leže na jajima. A jaja niotkud. Od stotinjak tih galebova jedan se izdvaja. Taj mi je postao prijatelj. Toliko se približi klupici da mi jede iz ruke . Iako se bojim njegovog velikog kljuna. I tako danima. Čak bi znala i glasno popričati s njim iako me on razumio i bez riječi A onda je došla jesen. Zahladilo. Nije bilo više motorina i ja sam neprekidno svih osam sati bila u kancelariji No, još uvijek sam držala vrata otvorena kako bi uživala u suncu i puštala ga da me miluje svojim zrakama. I tako jedan dan zabijena glavom u račune i kompjuter, slučajno pogledam ulijevo . A kad tamo; MOJ PRIJATELJ!

Oduvijek sam znala da su životinje najvjerniji prijatelji, ali da će me galeb potražiti nisam mogla ni zamisliti.
I eto, ako nemam već dobre kolege, imam svoje prijatelje .....




- 09:42 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 23.01.2019.

Sama sam, ali ne i usamljena

Nisam udata. Jeli to bio splet nesretnih okolnosti ili moj izbor ne mogu sa sigurnošću ni sama tvrditi. Točnije, i jedno i drugo. Onaj koga sam htjela, nije mene htio i obrnuto. A na kraju sam baš izabrala put solo ženske. Već kao mala curica sam znala da se neću udavati i da to nije za mene. Nikad se nisam vidjela u braku, a niti sam maštala o bijeloj vjenčanici. A onda mi se dogodio ON. Nazovimo ga Mr Kukavica. Stvarno sam ga voljela. Volio je i on mene. To znam, ali nije imao hrabrosti. Pobjegao je glavom bez obzira. Unatoč ljubavi nije imao hrabrosti uzeti za ženu osobu s invaliditetom. Gledajući današnjim očima ne krivim ga niti malo, ali tada mi nije bilo niti malo lako. Kasnije su se događali neki momci s kojima sam unaprijed znala da ne želim ništa. Ali, eto, da nisam sama. Ebi ga i ja sam samo čovjek grješan i sebičan. Kao djevojka nisam se htjela vezati za niti jednog dečka jer znam, dobro znam koliko truda i pažnje zahtjeva život s osobom invaliditetom. Tu su stalni posjeti doktoru, dakle treba me voziti , biti uz mene, tijekom svih 24 h biti mi na pomoći. To samo mogu roditelji. Naravno, dok ih imaš. Ja sam imala najbolje roditelje na svijetu i okolici. Imam još jednog roditelja i da Bog da poživio još najmanje 20 godina.
No, moram priznati da poznajem nekoliko parova gdje je jedno od njih osoba s invaliditetom. Te parove dobro poznam i divim im se jer uistinu ne znam kako oni uspijevaju, a očito je da uspijevaju. Ali ima i tu razlike. Drugo je kad u brak ulaze tzv. zdrava osoba i osoba s invaliditetom, a drugo je kad se jedan od partnera razboli u braku. Ovim prvima se divim, kapa do poda. A kod ovih drugih situacija je ovakva; ako se razboli muž- žena bez ikakvog razmišljanja ostaje uz muža i daje mu se sva. Ali ako se razboli žena- muž pobjegne bez obzira. Uglavnom to tako biva. Jer on kao ima pravo na život, pravo na sreću,... bla bla bla...
Ali poznajem i ovdje iznimke. Dakle razboli se žena teško, a muž „predano“ ostaje uz nju. Sramota je radi svijeta ostaviti ženu. Brižno je šeta po doktorima, osigurava financijsku sigurnost, a okolo ajram-bajram. Švrlja li ga švrlja. Kune se ženi u odanost, laže joj , sakriva stvari i to je savršen brak. Fuj, ne treba mi to. Za mene u obzir ne dolazi život s osobom s invaliditetom. Sebična sam, znam., ali to je moj izbor. I zato sam sama.

- 08:33 -

Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 22.01.2019.

Jednake mogućnosti- najveća laž!

Različitosti treba uvažavati! Slažem se i većina ljudi se slaže s ovom konstatacijom. No, koliko je to uistinu tako u stvarnom životu?! Ja kao osoba s invaliditetom na ovu temu imam jako puno reći. Po karakteru sam osoba koja sve okrene na šalu i to dosta onako cinična, ali pravična i realna. Ne lebdim na sedmom nebu. I nikad se nikom ne rugam osim samoj sebi i to onako od gušta znam sve prebaciti na crni humor. To je moja stvarnost. I zato opet ponavljam ; „ Različitosti treba uvažavati!“. I sad ću se glasno nasmijati ; „Hahahahaaaaaaaaaaaaaaa“. I ovo moje smijanje prelazi u bolni jauk. Zašto?? Pa eto zato što sam na svojoj koži osjetila kako se različitosti uvažavaju. Isključujem iz ovog teksta različitosti tipa boja kože, nacionalnost, vjerska pripadnost,..... Govorim o invaliditetu i to svom invaliditetu. Koji je okom vidljiv i da, priznajem ; „ Drukčija sam, različita sam!“ . Ali samo fizički. I ljudi me na temelju tog prvog dojma ocjenjuju. Ebi ga, ne krivim ih i ja prva kad vidim nešto drugačije odmah ocjenjujem i nerijetko stvaram predrasude. I što onda očekivati od drugih i zašto se onda znam naljutiti kad slučajni prolaznici doslovno bulje u mene. Ne, nemam rogove! Čak sam si u zadnje vrijeme zabrijala da sam lijepa pa me gledaju. Ma naravno da sam lijepa. Doduše, sad sam u crnini pa me to pomalo „ubija“, ali i u crnom sam si baš ok. Ali ne pričam o tome. Pričam o različitosti. Pričam o tome kako ljudi ustuknu kad vide nešto drugačije. I tako na ulici, i tako na poslu i skoli i faksu pa čak i u crkvi. Svi kažu da osobe s invaliditetom imaju jednake mogućnosti kao i drugi tj. kao tzv zdrave osobe. Ja glasno kažem da NEMAMO iste mogućnosti. Ali isto tako kažem da nikad ne treba odustajati i boriti se za svoja prava. Nažalost, diskriminacija je naša stvarnost- To je činjenica. Ali moja tvrdoglavost mi ne daje da se pomirim s tim. Možda i na prvu odbijenicu i zaplačem nakratko, ali onda krenem dalje još jača i još luđa. Da! Za sebe kažem da sam luda i ne sramim se svoje ludosti već ponosim. No, priznajem da sam se kao mlađa osoba s invaliditetom stalno znala dokazivati nekom i truditi se da pokažem da sam i ja normalna. „Normalna sam, normalna!“.
E, Nisam normalna! Pa što?!

- 08:21 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.01.2019.

Zdravlje je najveće bogatstvo


Teško čovjeku kada se razboli. U početku bolesti u potpunosti vjeruje liječnicima i u njih gleda kao u Boga. Ali kada shvati da su oni tako nemoćni i da u biti najviše vole samo „zdrave pacijente“, Shvatiš da si prepušten sam sebi i da si sam sebi najbolji doktor . Kad si došao do te spoznaje , tad si na konju. I tad tvoje liječenje može početi. Doktori uče na iskustvima pacijenata, ali niti jedan pacijent nije isti. Svi smo mi individue za sebe i prava je sreća naletiti na doktora koji je voljan zauzeti se za tebe i istraživati i pokušavati te izliječiti. Sa današnjim velikim bolesničkim iskustvom i brojnim dijagnozama, mogu uistinu zaključiti da je zdrava prehrana ključ svega. Uz zdravu prehranu važan je faktor za izlječenje tj, da uopće ne dođe do bolesti, izbjegavanje stresa. A na sve to mogu i dodati i vježbanje koje mora postati sastavan dio tvog života. E , da sam toga bila svjesna prije desetak godina, nebi sad popunjavala rupe u svom zdravlju.
Činjenica je da svi bježe od bolesnog čovjeka. Svi kao nešto imaju razumijevanja i kao suosjećaju s tobom , a prava istina je daleko od toga. Svi će ti pomoći možda jedanput, dvaput, ali vjerujte mi onda svi nestanu i pobjegnu glavom bez obzira. Neki od njih kao ne mogu vidjeti bolesnu osobu, nekima je žao, a neki ti namjerno ne žele pomoći. Ponavljam namjerno.
Čovjek je sam sebi najbolji doktor. To sada zasigurno znam. Da sam ja čekala doktore da mi pomognu odavno bi bila nepokretna. Žao mi je što kao mlađa osoba nisam to znala. Slijepo sam ih slušala i vjerovala da znaju što rade. S obzirom da svaki dan imam neki drugi zdravstveni problem, ja bi trebala svaki dan ići doktoru. A ja se liječim sama. Oni me samo vozaju od jednog do drugog, a na kraju ništa ne riješe. Za mene je najveći lijek što ja radim. Bez obzira što ujutru ne mogu na nogu i što me svaka kost boli, ja se svako jutro uredno dignem i odradim svoj posao. I to posao koji ujedno i mrzim i volim.

- 07:53 -

Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 18.01.2019.

Nema vise bježanja

Vratila sam se na posao.Raditi se mora. Od sjedenja na kauču i žalovanja najviše za nesretnom sudbinom, nema ništa. Prvi radni dan proslavila sam najtužniji rođendan u mom životu.Koje ironije u jednoj te istoj rečenici: slavlje i tuga. Ali tako je.Činjenica je da mi je rođendan, htjela ja to ili ne.Ali činjenica je i da sam tužna jer nema onog tko je bio na prethodnih mojih 4o rođendana. Sa zamotanom rukom i nogom ipak sam uspjela doći na posao, a onda se nenadano pred mene stavio jos jedan zadatak: popeti se na kat gdje se održava sastanak.Ufff, kako ću ja to ?! Gore nisam bila godinama.Znam da će mi kolega pomoći, ali bojim se. Puna sam strahova. Dan sastanka sam provela u grču. A onda sam uspjela; tih petnaestak stepenica uspjela sam proći .Bože, fala ti.Velik si.Jos uvijek nisam skroz zakržljala. A kad sam sjela za okrugli stol i u potpunosti bila na sigurnom; nebo se otčepilo. Sad ne znam jeli i ono plače od sriče ili je tužno zašto sam sve ove godine bježala.Kao da sam odustala, a nisam.Ja znam da nisam.

- 17:21 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

Važno je ne sekirati se....idemo dalje!!!

Svaki kraj je novi početak. Ja kažem da nema kraja. Njega više nema i ja ga fizički ne vidim, ali on je samo otišao na neko drugo i bolje mjesto. Tamo nema boli i plača, tamo nema više patnje. A mi koji smo ostali samo nastavljamo tugovati, boriti se i sjećati se.
Nosim ih u srcu i njega i mamu. S mamom je otišao dio mene, a sad me uopće nema. Nisam glupa da ne shvaćam što mi se dogodilo, ali užasno mi fali. Bio mi je sve. Osjećam užasnu grižnju savjesti jer ja živim, a njega nema. I nikad ga više neće biti. Naravno, govorim o ovom zemaljskom putu i o ovoj dolini suza koju svi prolazimo. Imam grižnju savjesti jer ne gledam više njegovu patnju i kao da mi je lakše. Užas! On je umra, a meni....Ne mogu ni izgovoriti.
Svi kažu ; ' Život ide dalje!'. Pa i ja to znam. Nisam maloumna, ali kako dalje?! Na momente pomislim da sam sama, a na momente da sam bogata i blagoslovljena jer imam tatu. Imam Nitu, posao i.... Ne bi znala što još imam, ali imam.
I onda tako između tuge, Normabela i grižnje savjesti dogodi se OPEKOTINA!!!! Ko grom iz vedra neba! Ebena opekotina i to prilikom tuširanja samu sebe spržila. Ali shvatila sam to kao znak. To mi je bila opomena; Od goreg uvijek može gore!!!!

- 09:14 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

  siječanj, 2019 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (7)
Svibanj 2019 (8)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (12)
Veljača 2019 (11)
Siječanj 2019 (9)

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Blogerska himna

Mnogi su te davno upoznali
pa se tebi rado pridružili,
prihvatili i na posao se dali,
jer si bio za nas maher pravi!

Svaki bloger kad upozna bit
misli nađu put i uhvati tvoju nit,
otvaraju se vrata, otvara svijet
i nastaje slobodan blogerski let.

Blog je naša kreativnost i atrakcija,
izazov, pomicanje leda i granica,
za sve iz svih krajeva Hrvatske,
Balkana, odasvud sa svih strana.

Ovdje nastaju prijateljstva mnoga
uzvišena u druženju nas i bloga,
to je jedan od plemenitih razloga,
da se smisli i opjeva himna bloga.

Naš lijepi blog dao nam je Bog,
tu smo nekad veseli, a nekad tužni,
mnogi se međusobno slažu i druže,
a neki se samo žale i druge tuže.

Mi ćemo ovdje sve to prebroditi,
svatko neka kaže svoje i oprostiti,
na blogu se stalno ugodno družiti
u miru i veselju nadalje sretni biti.

Sva ljubav i blog na dobru počiva
zato na blogu prevladava topla klima,
dani su nam duži i noći od smijeha
pa nam pored bloga ne treba ni teka.

Svjetlo te čeka kao cjelov anđela
prijatelja ćeš naći na kraju tunela,
osjećaj zajedništva nećeš kriti
skupa ćete kao mjesec sjajiti.

Bespućem virtualnog svijeta kreni,
ali na blogu.hr obvezno zastani,
potrudi se svakog blogera razumjeti,
jer se u svakom jedan biser zna sakriti.

Ni za suho zlato mi blog ne damo
tu je naše utočište, tu komentiramo,
svatko na tom mjestu želi sebe dati
zato je časno blogerom se zvati!