četvrtak, 24.01.2019.

Međuljudski odnosi

Ufff što sam bila ljuta kad su me premjestili u novu kancelariju. Iako sam već znala da je taj ured sa sanitarnim čvorom bio namijenjen za mene, bila sam jako bijesna kad su me onako naglo doslovno izbacili iz stare kancelarije. Doslovno su me škartali ka zadnje smeće, a tako sam se i osjećala. Ta nagla odluka je donešena zbog mog neslaganja sa Šeficom koja je do tad bila na porodiljnom. Neću gubiti vrijeme na opisivanje te „žene“, a samo ću reći da radim u državnoj firmi u kojoj se rad, znanje i trud nimalo ne cijene, a šefovi su....ma znate već kako to ide. No, prvih nekoliko mjeseci u toj mojoj maloj kućici, izoliranoj od većine ostalih, su bili ukratko UŽASNI. Neću se vračati na staro i na ružno nego ću samo reći da sam danas presretna što sam sama u toj mojoj maloj kućici koja je gotovo uvijek obasjana suncem. Kućica moja nema prozora, ali ima velika uglavnom staklena vrata koja gledaju na istok. Dakle, prve jutarnje zrake sunca mene pozdrave. Sjedeći za radnim stolom pogled mi seže na jedno staro stablo smješteno na sredinu pogona. Mislim da se radi o Lipi. Neki bi rekli kako monotono i dosadno, ali ja sam upoznala sve čari tog ogromnog stabla. Ne znam jeli mi prizor te stare Lipe ljepši u proljeće, ljeto , jesen ili zimu. U rano prolijeće stablo pupa, listovi izbijaju iz dana u dan i stablo kao da dobija kosicu. U ljeto stablo je svo zeleno i ogromna zelena krošnja stvara debeli hlad. Spas u vruće lijetnje dane. U jesen Lipa mijenja boje od kričavo zelene do tamno žute pa i smeđe boje. Tad čistaćice imaju najviše posla jer lišće samo pada li ga pada. A u zimu stablo je ćelavo, samo mu ogromne grane strše i kao da nas sve upozoravaju na prolaznost.

Kad stanem na vrata pogled s lijeve strane mi baca na....muški wc. Taj dio preskočimo jer nerijetko je slučaj da radnik kojem se žuri već pred samim wc-om otkopča šlic. U početku sam se zgrožavala nad prizorom, a sad niti ne badivam.
No, kad bacim pogled s desne strane vidim moju najveću ljubav. Moreeeeeeeeee. Pokraj mora je mala klupica. A sve je to udaljeno od moje kancelarije desetak metara. Tako blizu, a tako daleko. Obožavam tu klupicu i vrijeme provedeno na njoj. Ali nažalost do klupice ne mogu sama doć. Gotovo nikad ne molim kolege da mi pomognu doći do klupice, ali zato ljeti klupica je samo moja. Blaženi moj motorin još uvijek me dobro služi. Na klupici mi nikad nije isto; uglavnom marendam, pročitam i koju knjigu, molim krunicu, a nerijetko i samo buljim u more. Ljeti kao da se pozlati i svo sjaji i mami te na jedan skok... ali ne, ne.. Ipak samo uživam u pogledu na mlade plivače koji treniraju plivanje pritom misleći da će biti nešto od njih. A najsmiješniji su mi učenici pomorske škole koji obavljaju praksu u malom kaiću. Veslaju li ga , veslaju.... jedan u sridu, drugi u petak....



Preko kanala pogled mi pada na obližnji otok koji iako je udaljen nekoliko kilometara, u lijepe dane čini se nadohvat ruke. Gotovo da svaku kuću poznam i jasno ju razabirem. To je moj otok. Otok pun uspomena. Da, napola sam bodulica.

I još samo jedna stvar; galebovi! Puna riva galebova. Podsjećaju me na kokoše. I njima je prevruće pa šetaju gori- doli, a neki baš kao prave kokoše lijeno leže na jajima. A jaja niotkud. Od stotinjak tih galebova jedan se izdvaja. Taj mi je postao prijatelj. Toliko se približi klupici da mi jede iz ruke . Iako se bojim njegovog velikog kljuna. I tako danima. Čak bi znala i glasno popričati s njim iako me on razumio i bez riječi A onda je došla jesen. Zahladilo. Nije bilo više motorina i ja sam neprekidno svih osam sati bila u kancelariji No, još uvijek sam držala vrata otvorena kako bi uživala u suncu i puštala ga da me miluje svojim zrakama. I tako jedan dan zabijena glavom u račune i kompjuter, slučajno pogledam ulijevo . A kad tamo; MOJ PRIJATELJ!

Oduvijek sam znala da su životinje najvjerniji prijatelji, ali da će me galeb potražiti nisam mogla ni zamisliti.
I eto, ako nemam već dobre kolege, imam svoje prijatelje .....




- 09:42 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

  siječanj, 2019 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (7)
Svibanj 2019 (8)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (12)
Veljača 2019 (11)
Siječanj 2019 (9)

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šušunjare.

Blogerska himna

Mnogi su te davno upoznali
pa se tebi rado pridružili,
prihvatili i na posao se dali,
jer si bio za nas maher pravi!

Svaki bloger kad upozna bit
misli nađu put i uhvati tvoju nit,
otvaraju se vrata, otvara svijet
i nastaje slobodan blogerski let.

Blog je naša kreativnost i atrakcija,
izazov, pomicanje leda i granica,
za sve iz svih krajeva Hrvatske,
Balkana, odasvud sa svih strana.

Ovdje nastaju prijateljstva mnoga
uzvišena u druženju nas i bloga,
to je jedan od plemenitih razloga,
da se smisli i opjeva himna bloga.

Naš lijepi blog dao nam je Bog,
tu smo nekad veseli, a nekad tužni,
mnogi se međusobno slažu i druže,
a neki se samo žale i druge tuže.

Mi ćemo ovdje sve to prebroditi,
svatko neka kaže svoje i oprostiti,
na blogu se stalno ugodno družiti
u miru i veselju nadalje sretni biti.

Sva ljubav i blog na dobru počiva
zato na blogu prevladava topla klima,
dani su nam duži i noći od smijeha
pa nam pored bloga ne treba ni teka.

Svjetlo te čeka kao cjelov anđela
prijatelja ćeš naći na kraju tunela,
osjećaj zajedništva nećeš kriti
skupa ćete kao mjesec sjajiti.

Bespućem virtualnog svijeta kreni,
ali na blogu.hr obvezno zastani,
potrudi se svakog blogera razumjeti,
jer se u svakom jedan biser zna sakriti.

Ni za suho zlato mi blog ne damo
tu je naše utočište, tu komentiramo,
svatko na tom mjestu želi sebe dati
zato je časno blogerom se zvati!