...nešto paralelniji od ostalih...
ponedjeljak, 24.09.2007.
Zid
Mogla bih godinama stajati iza zvučnog zida.
Slušati treperenja iza debele barijere.
Sanjati o košmarima.
Sažalijevati debele stijenke u kojima se gubi zvuk.
Mogla bih stati posve blizu buci i biti daleko od nje.
Stvoriti vakuum.
Pogledom pratiti nijeme zvučne valove.
Mogla bih stajati tu, posve blizu impresivnog,
Biti neprimjetna.
Slobodna.
Smijati se životu koji me ne dodiruje.
Životu koji govori jezikom mrmora.
Praviti se da ga ne razumijem.
Da je živost zapravo tek niz titraja.
Da je jauk tek podmukli tutanj.
Pa ga s mazohističkom dozom iskvarene radosti
pustiti da prođe žilama.
Mogla bih opušteno spustiti ruke,
tik iza dugih bljeskova i svjetlećih sirena.
Prošetati paralelnim vremenom,
bez straha da ću potonuti zajedno s njim.
Ignorirati velikane.
Biti malena.
Sebična.
Pustiti se strujanju jauka.
Nečiji su, ionako.
Živjeti čemer daleko od košmara.
Blagovati u vremensko-prostornom procjepu.
Sve dok ne zagazim u usku traku bljeska.
I postanem buka,
I postanem mrmor.
I jauk.
Usamljeni tutanj u čemernim žilama.
