...nešto paralelniji od ostalih...
subota, 23.06.2007.
U toplo ljetno veče....
Stajala je pokraj drvoreda debelih platana. Desnom je rukom pridržavala torbu obješenu o rame, a lijevom pokočenim prstima grčevito stiskala veliku crnu kutiju. Ljudi željni osvježenja šetali su u to toplo veče. Ona je stajala i promatrala. Privezan tankom uzicom, daleko ispred svoje uspuhane gazdarice, nogostupom je cupkao mali bijeli pas. Pratila je netremice njegove sitne šape kako iza sebe ubrzano ostavljaju žutu traku nogostupa. Psić se zagledao u nju, zastao, narogušio se i zalajao. Gazdarica ga povuče:
«Ma pusti, to je instrument…» i nastave dalje drvoredom. «On se instrumenta prepao…»
***
«Vidiš, ovo je violina. Jesi je kad primila? Nisi? Ali sigurno si je već vidjela»
Pomalo prestrašena djevojčica ogromnih znatiželjnih očiju sa strahopoštovanjem je upijala riječi nasmijane profesorice dok se odjek njenog glasa pravilno širio kroz omalenu sobu visokog stropa. Ispod njenih prstiju prolazilo je elegantno i krhko tijelo violine, profinjen vrat i puž sa čivijama koje zatežu žice.
«Kako smiješno», pomisli, «puž čuva žice.»
«Evo, probaj. Ovako, staviš je na lijevo rame, a bradu nasloniš na ovo crno, podbradak. Malo je čudno, ha? Za početak, ruku ćemo držati na tijelu violine, dok se ne naučimo služiti prstima. Tako… a sad u desnu ruku primi gudalo. Kao da držiš jabuku. Ili čašu kokakole.»
Djevojčica se nasmije.
«Prsti obuhvaćaju gudalo, a palac je nasuprot. Eto, tako. Pogledaj se u ogledalo. Tako izgleda violinist. Zaobljeni, opušteni prsti. Super! Boli ruka? Spusti violinu, odmori se. Ovo će sad biti tvoja violinica, taman je tvoje veličine. Čuvat ćeš je u crnoj kutiji. Može?
Djevojčica kimne glavom.
***
Pogled usmjeren negdje u prazno povremeno je okretala prema cesti. Polumrak su osvjetljavala svjetla automobila i semafora. Tamo odakle je došao psić sad je stao automobil prepoznatljivih svjetala. Požuri prema njemu, nespretno klateći kutijom. Zalupi vratima. Dočeka ju upitni pogled. Ne reče ništa. Auto je lagano klizio trakom za lijevo skretanje.
«I, kako je bilo?»
«Loše. Nesretna sam.»
***
«Veliš, ti bi koncertić danas. Dobro, ajde, za kraj sata. Ali nemoj mi žuriti, nisi na trkama!»
Malena s entuzijazmom uzme violinu i usredotoči se na krumpiriće i mrave ispisane na notnom crtovlju, jednostavno povezane lukovima. Nevješti, ali točno odsviran ton izašao je iz šupljeg tijela violine. Pa još jedan, pa još jedan… Prstići su poslušno držali gudalo kao jabuku, a druga ruka se već pomalo služila prstima postavljenim na vratu.
«Dobro, stani. Do tuda smo rekli. Dobro je. Iznenađujuće mirno. Ako tako nastaviš, mogli bi uskoro nastupati s tim, zašto ne?»
Lice se objema ozari.
***
On progovori bezbrižno.
«Pa kako loše? Što je bilo?»
«Zabrljala sam. Jako.»
Gledala je u ventilator koji je puhao vrući zrak i posve nesvjesno opipavala otvrdnule jagodice.
«Koliko jako? Pa prošla si, bez problema, zar ne?»
«Ma nije u tome stvar…»
«Pa što se onda sekiraš? Ajde, ajde…idemo sad kupiti nešto za večeru. Jesi za pizzu?»
Odmahne glavom i spusti pogled na violinu što je mirno ležala kraj njenih nogu.
***
Spusti violinu kraj nogu i zagura promrzle prste u džepove. Hladnoća je prolazila kroz kosti. Sat na zvoniku crkve pokazivao je deset do sedam. Nestrpljivo je zavirivala iza ugla iščekujući da konačno dođe netko tko će otvoriti ta prokleta vrata. Nikog nije bilo. Stisnutim očima stala je škiljiti u treperavo svjetlo lampe iznad vrata.
«Hoće li je ikad popraviti?», pomisli.
Točno u 7 pojavi se raspoloženi domar. Ona ga mrzovoljno pozdravi, podigne violinu i kroz masivna vrata uđe u školu. Zavuče se kroz mračne hodnike u svoju sobicu. Osjećaj ravan toplini doma joj prostruji srcem.
***
Šutke su se vozili gradom u smiraj dana.
«A što hoćeš?»
«Ništa», odvrati kroz zube i nastavi svoju seansu tupog gledanja u prazno.
«Nemoj biti tako tužna, sve je ok»
«Nije ok, grozno je bilo. I nije mi sad do nikakvog jela, kad već pitaš.»
On se nije obazirao.
«Idem vidjeti da li ovi rade, već je kasno, ali možda stignem…Ideš sa mnom?»
«NE.» Nasloni se na prozor zatvorenih vrata.
***
Stajala je iza bijelih vrata. Iznutra se čuo žamor. Vrata se otvore i dječak s klarinetom izađe van.
«Ti si na redu. Samo se koncentriraj… i uživaj. Pjevaj! I pazi na flažolete!» Bila je to profesorica.
Svečano obučena djevojka sada je ulazila u malu dvoranu škole. Prošli su je trnci čim je ugledala šarene redove stolica spremne pažljivo slušati njenu violinu.
«Sviraj, samo sviraj…», ohrabrivala se.
I violina je svirala. Violina je pjevala. Ali ne onako kako je ona htjela. Violina je ipak zahtijevala češće susrete s prstima. Flažoleti su te večeri proplakali. Zajedno s njom.
***
«Morat ćemo negdje drugdje. Jesi za?»
«Svejedno»
Iz nje je progovarala samo šutnja. Tiha, postojana. Nekakav se nemogući gordijski čvor stvarao u grlu. Prtljala je prstima po torbi, proučavala anatomiju metalnog zatvarača, nervozno ga premetala i vrtila po rukama. Nije joj ništa pametno znao reći. Čekala je. Čvor se penjao uz grlo, preko nepca, u nos i sinuse.
***
Pogleda kroz prozor malene sobe na zvonik crkve. Sat je otkucavao devet sati. Razgibavala je ukočenu ruku, pokušala izvesti nedavno naučene vježbe disanja i opuštanja. Kralježnica je bolno zaškripala. U glavi je zasvirala poznata, toliko odslušana i odsvirana melodija. Prsti su sami od sebe zatreperili, drhtali, namještali se po imaginarnom tanašnom vratu violine. Vraćali su se na brzi pasaž, panično ga prolazili, dok ih je ona mahnito pokušavala smiriti.
«Ništa od opuštanja večeras.»
Primi se ponovno koncerta.
«Upravo je abnormalno čudesno kako svaki put ispadne drugačije.», pomisli.
Krene po x-ti put ponavljati isti motiv. Metronom je uvijek jednolično otkucavao, a ona je notice krotila kroz različite ritmove, hvatala ih, pokušavala ih sprijateljiti s prstima, uskladiti ih s desnom rukom koja je već željeznim stiskom gnječila gudalo umjesto jabuke. Notice su bježale, prkosile lasu želje i očajničke potrebe da ih drži pod kontrolom. Što ih je ona više stiskala, to su one više izmicale. Kao da žele da ih zamrzi.
«Zašto nećete? Zašto? Neodsvirljive ste, neukrotive i kao takve nepoželjne u mom svijetu. Ne želim vas takve!»
Mahnitost je rasla iz minute u minutu. Na vrata tada banu podvornica.
«Devet je. Vrijeme je da se ide.»
Ova ju bijesno pogleda i stane spremati violinu. Sa stola pokupi hrpu razbacanih, krasopisom ispisanih pozivnica.
«Gitaristica …. I violinistica … Vas pozivaju na završni koncert…»
Ugasi svjetlo, zalupi vratima i spusti pozivnice u najbliži koš.
***
«Kako sad možeš biti takva? Nije fer! Nije fer prema nama da si tako smrknuta!»
Gordijski čvor sad je puknuo i pretvorio se u grumen bijesa.
«Nije fer? Veliš, nije fer?!?!»
«Pa da, nije fer.»
«Što tu, molim te, nije fer?» To što sam nezadovoljna i nesretna? Kako ti uopće pada na pamet uzimati mi moje pravo da budem nezadvoljna i nesretna i frustrirana kad nemaš pojma o čemu se radi? Je li? Što te se uopće tiče?! To je moje pravo i ne diraj mi ga!»
«Pa dobro, nije smak svijeta…»
«E, pa za mene je.»
«Za tebe je, ze tebe je…», mrmljao je u bradu.
***
U otvorenoj torbi stajala je friška kutija laganih sredstava za smirenje. Mnogo ih je nedostajalo. Stajala je ispred poredanih jednoličnih sivih stolica. Vibracije, poput laganog potresa čiju pojavu ni najmanje ne možeš kontrolirati počele se dolaziti od poda.
«O ne, počinje», pomisli.
Vibracije su joj tresle najprije noge, drmale koljenima, a zatim šetale trbuhom, srcem, plućima, širile se u ruke, zahvaćale prste, a zatim pogađale najosjetljiviji dio – glavu. Sad su je obuzimale u potpunosti i mravi i krumpirići postajali su marginalna stvar, daleka i nespretna.
«Pogledaj si u note», zausti jedna od bezličnih stolica, a njen glas prazno odjekne velikom prostorijom.
«Gotovo je, sad je gotovo», strujilo joj je kroz glavu.
***
Tresla se od bijesa, a ruke su već nešto tražile po torbi. Skretali su negdje u neku jednosmjernu ulicu. Šutjeli su oboje. Naposlijetku, on prekine napetu atmosferu.
«Imala si tremu?»
Kimne glavom.
Probijali su se kroz gužvu uske ulice, a onda odjednom netko ispred naglo zakoči. Auto se u trenu ukopa, a jedna suzica, potaknuta inercijom, nedužno joj klizne s velikog oka na usijani obraz.
petak, 22.06.2007.
Dogodilo se u predgrađu
Daleko na kraju grada, u malenoj, žutoj, postarijoj zgradi sa tek šest stanova živjela je složna zajednica stanara. Želite li ih upoznati? Krenimo na malo putovanje…
U prizemlju su stajala stara vrata rasklimane kvake. Na njima selotejpom nalijepljen zgužvani papirić na kojem je nervoznim rukopisom naznačeno ime stanara: Intelektualac. Intelektualac živi sam. Njegov stan prekriven je hrpama papira i bezbrojnim starim i novim knjigama. Zbog toga je povremeno na meti ostalih stanara; naime, knjige predstavljaju potencijalnu opasnost od požara. Intelektualac se uglavnom slaže sa svima jer manje-više ni s kim ne razgovara. Stoga se njegov glas ubraja pod glas većine. Svjestan je da u istoj zgradi, na posljednjem katu, živi i Sitni Mafijaš. Često ga izbjegava na stubištu i u kvartovskom dućanu jer mu je ovaj davno posudio novce za Povijest grčkih spjevova koje sad želi natrag. Sa zelenim kamatama. Ali, pošto Intelektualac već treću godinu daje instrukcije iz Krležinih kvalitativnih drama Mafijaševom vanbračnom sinu, nisu u lošim odnosima.
Točno iznad Intelektualčevog stana nalazi se cijela artiljerija stare krame, novina iz doba kralja Aleksandra, crvotočinom nagrizenih polica… Na vratima je ugravirani natpis nekog pokojnog klesara: Penzići. Penzić i Penzićka su glas zgrade; ukoliko Mafijaša nema doma, vode sjednice zgrade i zbrajaju glasove važnih odluka. Iznimno su ponosni na svoj mali vrt ispred zgrade, uvijek lijepo okopan, sa stazicama poput šahovske ploče, između kojih raste domaća mrkvica i salatica.
Iznad Penzića su bijelo oličena vrata s malim triciklom ispred. Iznutra se čuje dječji smijeh i cika. Friško nalijepljena pločica kaže: Građanska obitelj. Građanska obitelj ponajviše je zaokupljena svojim jedinim djetetom koje je izgubilo prostor za igru otkad se na javnom sastanku izglasalo da u široj okolici zgrade mora biti mir 9-19 te 19-07. Sastanak su vodili Penzići. Pošto su se oba roditelja morala vratiti na posao, čuvanje djeteta povjerili su susjedi, gospođi Šljaker. Njen muž, gospodin Šljaker radi na «baušteli». Gospođa Šljaker svaki se dan penje kat više, do Građanske obitelji, kako bi tamo čuvala dijete jer njezin stan ima odveć zadah po alkoholu i dimu cigarete. Gospođa Šljaker po zanimanju je domaćica, a osim čuvanja djeteta, poslove joj tu i tamo priskrbi Sitni Mafijaš, uglavnom konobarenje po privatnim tulumima obitelji Mafijaš.
Sitni Mafijaš ima u planu obraditi Građansku obitelj kako bi im prodao svoj stan za velike novce. Postoji za to dvostruka korist: on će pronaći sigurnije obitavalište, a rastuća Građanska obitelj dobit će više životnog prostora. Naravno, Građanska obitelj nema novaca, pa će Sitni Mafijaš angažirati i svog prijatelja Zelenaša da pomogne Građanskoj obitelji s financijama. Kako bi nagovorio Građansku obitelj na suradnju, Sitni Mafijaš joj obeća da će srediti gradnju dječjeg igrališta ispred zgrade. Da bi to uspio, mora nadglasati tvrdoglave Penziće i srušiti «zakon» o miru ispred zgrade. Oni su pod svoju kapu uzeli i osamljenog Intelektualca, gurnuvši mu tu i tamo skuhani ručak ispred vrata ili ga počastivši zelenom salaticom iz vlastitog vrta. Na strani Penzića je i Šljaker. Doduše, njegova žena bi za to dijete dušu dala, jer sama ne može imati djece, ali kako muž, koji samo očekuje Tv, Žuju i mir poslije posla, vodi glavnu riječ u kući, oni glasaju protiv igrališta. Ali čekajte! Ostaje nam još jedan stanar. Preko puta Intelektualca, točno ispred ulaznih vrata stoje požutjela vrata prekrivena paučinom. Na vratima stoji jedva čitljiv natpis: Starica -----. Ime je od starosti izblijedjelo. Stanari bi se sjetili da tu netko živi tek kada bi malena, zgurena starica «zanovijetala», tražeći da se zatvaraju ulazna vrata jer joj «vuče propuh» u kuću.
Sazvan je sastanak svih stanara zgrade. Po prvi put okupili su se u tolikom broju. Građanska obitelj htjela je pravo na igralište za svoje dijete. Sitni Mafijaš htio je prodati stan i «zbrisati» jer mu je policija bila za petama. Penzići su htjeli istjerati svoju volju i održati poziciju «big bossa» u kući. Intelektualcu je bilo svejedno, ali uživao je u povremenom toplom obroku i zelenoj salatici i Penzićkinog vrta. Šljaker nije htio da mu neka dječurlija skače po glavi dok gleda HNL. Došli su svi osim Starice -----. Poslije glasovanja, rezultat je bio izjednačen (Sitni Mafijaš uspio se izboriti da se njegov glas računa kao dva) Što sad? Nije im preostalo ništa drugo nego da odu po Staricu -----.
Pozvonili su, njih osam njoj na vrata. Zvonce je čudno odjeknulo među usijanim glavama stanara. Iznutra nitko nije odgovarao. Stanari su uznemireno gunđali. O tome ovisi njihov budući život! Tek nakon nekog vremena, vrata su se polako otključala i sa škripom otvorila. Pred njima je stajala sitna starica, zbunjeno škiljeći na neobičnu družinu. Bila je sva omotana u debele šalove ispod kojih je dopiralo tiho, uporno kašljucanje. Vjerojatno joj je propuh naškodio. Bez pitanja i predumišljaja, stanari su nahrupili u njezin stan i u isti čas ju napadali, svaki sa svojom verzijom priče. Starica je prestrašeno uzmicala, prihvaćala se za komade namještaja, dobro se snalazeći u svom malom, skladno uređenom stanu. Dok su joj stanari, primajući je za ruke i tresući joj ramenima žučno objašnjavali zašto mora glasati baš za njih, ona ih je izbezumljeno promatrala, teško disala, posrtala, sve teže održavala ravnotežu. U jednom trenutku, primila se za srce, zaljuljala i srušila.
U sobi je nastao muk. Svi su se naglo odmaknuli od Starice -----. Svojim tupim, jednakim, odrvenjelim licima promatrali su njeno beživotno tijelo. Stajali su tako neko vrijeme kao okamenjeni, a su se onda odjednom, kao da su se osvijestili, počeli odmicati kao da na snose nikakvu odgovornost za to što su učinili. Netko se dosjetio: «Zovite Hitnu!» Iako je već bilo prekasno, rotirka je dolelujala do njihove zgrade, a stanari su složno dogovorili verziju smrti u povukli se u svoje stanove. Svatko je otišao za svojim poslom.
Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima svakako je slučajna.
utorak, 19.06.2007.
Zamislite si slijedeću sliku....
Predgrađe urbane provincije. Radni dan, kasno prijepodne. Nesnosna vrućina. Kroz maglicu toplinskog vala koja isparava iz užarenog asfalta glavne ceste naziru se dvije prilike. Ona i on. Skladni, zaljubljeni. Ona, trendi djevojka savršeno izblajhane kose, "nemarno" svezane u rep sa izrastom koji pokriva trendi sunčanim naočalama. Pažljivo i jednakomjerno nanesen "bronze efekt" na bucmaste obraze, bikovski vrat, sitne uši, obješene od trendi-alkica koje joj pokrivaju pola profila, i bujan dekolte, pomno usklađen sa više nego savršeno nakvarcanim tenom. Piercing na bradi. Diskretan, jednostavan, tek toliko da naznači njenu životnu filozofiju. Preko ramena ležerno prebačena torbica "za na kavu", a na nogama tanašne petice, iskrivljene pod težinom popunjenih traperica, ubitačne vrućine i cool stava. Pokrivena oblakom skupog parfema, hoda uz svog dragog, steroidnog mišićavog lika, narogušene glave, ni po čemu različite od biljarske kugle s naušnicom. Raskošne mu nadlaktice obilato krase stilizirani religijski simboli nekog samozvanog majstora tetovaže. Zbog hipertrofičnosti nije u stanju hodati kao većina ostalih ljudi, već su mu, da li iz navike, poremećaja ili namjere, ruke uvijek pod kutem od 45ë u odnosu na tijelo. Ista je situacija i sa nogama. Još ne možemo dokučiti da li je John Wayne njegov osobni idol, da li je u pitanju fizička nemogućnost normalnog hoda ili je to samo pohotno prizivanje razularenih ženki na odaziv najstarijim nagonima.
Simpatičan dvojac, samopuzdano ispunjavajući nogostup koji odvaja zamračene kuće od teških šlepera na sparnoj cesti, kreće prema špici provincije. Odjednom, zastoj. Na jednoj je zamračenoj kući predgrađa zaostala trgovina tehničke robe. Kroz prašnjavo, musavo staklo, mogli su se nazrijeti ostaci strojeva, za običnog provincijskog građanina zagonetne namjene. Jedina donekle prepoznatljiva stvar bili su vijci, zahrđali i razbacani svuda uokolo. U izlogu nabacani komadi starog željeza, a na staklu još uvijek stoji izlizani natpis «prodavaonica tehničke robe». Negdje između natpisa, kroz smeđe tragove krpe koja je površno prošla površinom stakla, nazirao se dvojac. Nervozno su tražili odraze svojih povelikih pozadina u prljavom staklu, očajnički pokušavali pri tome izgledati diskretno i zadovoljno time što vide. Njihovi su pogledi bjesomučno preskakali slova natpisa koji je kvario savršenu sliku njih samih u cjelini. Posve nesvjesno, skakutali su, okretali se poput nekih životinjica koje traže izlaz iz zamke, zavirivali i nastojali dovesti u red svoje ušminkano i utegnuto tijelo. U djeliću sekunde, u komadiću stakla, biljarska kugla postala je prekrivena kapljicama znoja, izblajhana kosa počela se zeleniti od Sunca, tetovaže isparavale zajedno sa skupim parfemima, pozadine prekrile i natpis i ono između, puder curio na rubu egzistencije, a sandalice ljudski zaudarale. Zamusani izlog davao je zasljepljujuće bolnu istinu. Bolniju od vrućine, istinitiju od stvarnosti.
Nakon što je temeljito ispitao stanje stvari u odrazu, dvojac je sinhronizirano odobravajuće kimnuo glavom, a onda je biljarska kugla s naušnicom, onako džonvejnoski nonšalantno, pravilnom kretnjom pod određenim kutom pružila ruku prema svojoj savršenoj trendi ljubimici. Ova ju je sa točno odmjerenom dozom dragosti i hladnokrvnosti primila. Nastavili su svoj zvjezdani put prema centru, a iza njih je ostajala zvjezdana prašina satkana od najfinijh niti skupog parfema, glamura, šminke, hrđavih vijaka i zamusanog izloga…
nedjelja, 17.06.2007.
• When we honestly ask ourselves which person in our lives means the most to us, we often find that it is those who, instead of giving much advice, solutions, or cures, have chosen rather to share our pain and touch our wounds with a gentle and tender hand. The friend who can be silent with us in a moment of despair or confusion, who can stay with us in an hour of grief and bereavement, who can tolerate not knowing, not curing, not healing, and face with us the reality of our powerlessness, that is a friend who cares.
o Henri Nouwen, Out of Solitude
Svi mi s vremena na vrijeme tražimo prave riječi. Ili riječi traže nas. Tu su one negdje, ali prečesto ih nismo svjesni. Još uvijek funkcioniramo na onoj fizičkoj razini. Sve što nas zanima mora biti sad i odmah, bez kompromisa, mora biti tu, kako bi se naša osjetila mogla naslađivati u strahovladi, u diktaturi nad malenim zaostalim ljudskim bićem. I kada biće traži utjehu, kada je samo i tužno i vapi za nečijom blizinom, ono je nespremno samo potražiti pomoć. Usplahireno biće tada progovara kroz osjetila što strasno traže oblik naslade, u riječima, u kutroaznim govorima, u fizičkom pokretu, u okusu. Osjetila koriste priliku straha za ispunjenje vlastitih potreba. Progutaju i posljednju mrvicu istine u izrečenom, zgaze poantu okusa, a prave riječi ostanu negdje visjeti u zraku.
Da smo mrvicu napredniji, shvatili bi da riječi ne postoje samo kako riječi. U pisanom, govorenom obliku. Riječi su u nama. Riječi su mentalna snaga. Metafizičko postojanje koje je prenapredno za ovakav svijet. Zato ih nismo svjesni. Kad je biće tužno, trebaju mu riječi. Treba mu samo tanka nit koja će povezati dvije duše tako se u njima rodi nada. Nit, zagrljaj, tiho suosjećanje i riječi iz nekog drugog svijeta dotaknut će uznemirenu glavu uplašenog bića, pružiti mu ruku da ustane i učini korak naprijed. Neće tada biće znati da su do njega došle riječi. Osjetit će ih kao snagu. Nepisanu, neizgovorenu, ali postojanu. Vječnu.
subota, 16.06.2007.
Aja jupi jupi aj!
...tako pjeva ona bebica na mobitelu...a tako se nekako sad i osjećam.
Analizirajući dan i amplitude raspoloženja, otkrivam da a b n o r m a l n o porastu uz pozitivan komentar. Puno držim do tuđeg mišljenja? Može biti. Svejedno, pisat ću i dalje o mravima kad mi se prohtije. Jer to nisu mravi koji fizički postoje u obličju mrava. To su mravi koji su mutirali u ljudski, pa i druge oblike nevidljive očima. Proždiru mene, proždiru moju duševnu hranu, proždiru sami sebe. Zbog toga zaslužuju biti bačeni na stup srama na mom blogu.
Ali danas mrava nema. Zgaženi su uz pomoć dva-tri ohrabrujuća komentara, uz sretnu okolnost da je jedino slobodno mjesto na parkiralištu u hladu, uz činjenicu da onih nekoliko taktova ipak nisu nepremostiva prepreka. Potamanjeni su baš kao i ona jabuka koju sam izvanrednom vještinom netipičnom za vozača početnika uspjela pojesti plazeći kroz subotnji prometni čep. Samo da napomenem da su nasred ceste bili radovi (čitaj: rupetine), da je angažirana stručna osoba za regulaciju prometa i da od jabuke nije ostala ni peteljka. Aha mravi, di ste sad???
Nestali ste pokunjeni činjenicom da ne žalim previše što sada nisam na plitvicama nego se otvrdnulim jagodicama lijeve i natečenim zglobom desne ruke rugam vama malima koji ćete me vjerojatno vrebati u srijedu. Ne dam vam ni blizu, samo da znate.
Znam da ćete htjeti šetati mojim znojnim dlanovima, znam da ćete mi škakljati klecava koljena i unositi pomutnju u moje šesnaestinke. Znam da ćete me htjeti posvađati s onima koji to najmanje zaslužuju i da ćete ulaziti u uho onih koji me slušaju. Samo da znate, ja imam spreman Raid. U maloj bočici. Manja bočica - jači otrov. Dugo sam ga spremala. Pacao se polagano, kao u Dioklecijanovim podrumima. Prošao je napad malih i velikih mrava, prošao je invazije, kolone, mimohode mrava. Sada zna kako se treba boriti protiv vas. Samo se usudite napasti. Raid u maloj bočici je i više nego spreman.
Uh, kako se opasno osjećam....oštro, oštro treba s njima....
jelte?
a sada brzopotezna lakopamtljiva superizgovorljiva i više nego slušljiva brojalica:
aja jupi jupi aj!
idem s mozartom na čaj!
otkrit će mi tajnu trećeg stavka,
koncert će biti kao bajka!
samo se nadaj draga moja,
ništa bez muke i tri litre znoja.
ma bit će i četiri ako treba,
samo da dotaknem tvoju glazbu s neba.
mozart me čudno gleda,
u njezinoj glavi nedostaje reda.
a sada brzo, stavak me čeka,
mozart kaže,nije to baš neka zeka.
aja jupi jupi aj!
brbljanju bi bio kraj!
petak, 15.06.2007.
Moj prvi!
Danas je izašao moj prvi članak u "velikim" novinama i na tu sam činjenicu jako ponosna, a ovdje donosim izvornu verziju, koja je radi lakše probavljivosti ipak ponešto izmijenjena i skraćena....
U potrazi za Jelinom torbom
Jednom davno, naš poznati i priznati pjesnik osvojio je srca djece i odraslih pjesmicom simpatična naziva: «Nosim sve torbe, a nisam magarac». Tadijin «magarac koji to nije» i njegove trideset i tri torbe na nejakim leđima za generacije će postati sinonim čiste djetinje zaljubljenosti i neiskvarene požrtvovnosti. Jelina torba, tek jedna od trideset i tri ovdje dobiva posebno mjesto, postaje «teret koji to nije», razlog zašto mali «magarac» ipak nije dobio duge uši.
Trideset i tri torbe žive i danas. Znaju to i karlovački školarci koji su natjecanja znanja odabrali kao instrument otpora epidemiji masovnog rasterećivanja torbi, izbacivanja nevažnog i «nevažnog» iz najdražih im predmeta. Pospremljene u memoriju tvrdoglavih «magarčića», važne i manje važne činjenice spašene su od zaborava. Jedna po jedna, torbe su se na leđima gomilale, sati provedeni na «zagrijavanju stolice» oduljili, a malim «magarcima» uši su rasle neviđenom brzinom. Postali smo anti- današnjice. Umjesto da se bavimo grupnim radom, uzdanicom budućnosti našeg školstva, nosili smo torbe sami. Umjesto da blistamo pod svijetlima pozornice nakon instant tečaja revanja, oslonili smo se na snagu intelekta i tvrdoglave upornosti, specifične upravo za magarce. Umjesto da Jelinu torbu tražimo u selu gdje Jela uopće ne živi, nosili smo torbe iz svih sela, a da za Jelinu nismo ni pitali. Barem ne za onu za koju današnjica pita – papirnatu, zelenkastu po mogućnosti, ali važe i druge valute. Ponekad nismo ni znali kako izgleda Jelina torba i da li je Jela uopće u školi. Osjećaj «namagarčenosti» klijao je tada kao sjeme sumnje, ali zahvaljujući «velikim magarcima» koji su nam svojski pomagali u «negiranju» današnjice, klica je sasječena u korijenu.
Na kraju, gradivo je savladano, a dugotrajan rad okićen doista brojnim diplomama. Potraga za Jelinom torbom sretno je završila za sve koji su bar jednom na leđima probali nositi trideset i tri torbe. Naravno, Jelinu torbu svrstavamo u sferu anti-današnjice. Kad bi u potrazi za Jelinom torbom kojim slučajem zalutali u današnjicu, nejaka magareća leđa, zapela u idealima neiskvarene požrtvovnosti, brzo bi se pognula pod torbama globalnog sela.
četvrtak, 14.06.2007.
Znate one dane kad vas jednostavno sve živcira?
Biometeorološka prognoza je za popzidit, internet šteka ko blesav, i sad sam u strahu da mi se ovo što pišem jednostavno ne pobriše jer si je on zacrtao da mu neke šifre ne valjaju. Sve je tako prezasićeno, naduto, masno i fuj, skoro kao ona krafna s čokoladom koju sam tako slasno smazala. Bljak. Ton na violini natjera te da se ne osjećaš kao maturant koji za par dana ima maturalni koncert, krajnji produkt 9-godišnjeg muziciranja, već kao prvašić. Ma što prvašić, osjećaš se ko drek na šibici. I gore.
Da ne govorim kako si ljudi uzmu komociju da te razvlače i navlače kako god žele, kako si uzmu vremena koliko im treba, a nema veze što netko tamo čeka. Sve su to miševi, ma što miševi, to su mravi koji ti papaju hranu koju neoprezno ostaviš izvan frižidera. Zavlače se u svaki kutak, u svaku rupicu svježe ispečenog kruha, uvlače se pod kožicu netom ispečenog mesa i papaju, papaju. Tako mali, a takve štetočine. Najgore je kad uđu u med. Možeš ih izvadit van, ali puštaju unutra svoju mravlju kiselinu i tako ga fino zaseru da više nije jestiv. Dodouše, nekima to ne smeta, jedu ga i dalje kao da ništa nije bilo. Ili fino istresu mrave iz kruha, dobro ga prodrmaju, a ono mali mravi padajuuuuuuuu, koprcaju se, bježe. One u mesu istjeraju tako da sastružu koricu i sve 5. Jebote, kako mogu? Meni mravi u mom životu pokvare dan pa se nasekiram i ostanem gladna. Nije to dobro. Bolje je kad te ništa ne dira. Pojedeš i pojedene rupe u kruhu i meso bez kožice (dobro za liniju) i zasrani med. Vele da je to dobro za imunitet. Na kraju su ti mali mravi baš dragi i postane ti zabavno mrcvariti ih. Toliko zabavno da se više ni ne pojavljuju. Moji se mravi još uvijek pojavljuju i zaseru mi ono najslađe i najljepše. Majku im njihovu mravlju. Grickaju me, jedan po jedan, svugdje pomalo, oduzimaju mi godine života. Ne mogu se zatvoriti u frižider. Postala bih hladna zvijer, otupjela od neljudskosti, bila bi zatočena u svom malom zlatnom kavezu. Ali mravi su vani, haraju, nemilosrdni su, od njih dobivam štucavicu i drhtavicu. Joj, kako su mali, ali ima ih čitave horde, čitave rimske čete, falange, stotine tisuća njih stupaju gladni marš. gladni tuđeg kruha, tuđe ljepote dana. Baš njih briga. Ne znaju što čine. Glupi su. Neinteligenti. Bezobrazni. Tu su da mi upropaste dan. A ja kao zadnja bena nasjedam na to i skrivam hranu po frižideru. Nažalost, frižider je premali za sve. Uvijek ostane nešto izloženo malim napasnicima. Toliko ih ne podnosim da bi ih najradije pogrizla, potamanila....tako je !! Pojest ću svoje mrave zajedno s kruhom, zajedno s medom. Nećete vi mene zajebavati. Tko ste vi da mi kvarite dan, govna mala?? Ako nećete miran suživot, možemo mi i agresivno. Od sad više za mene ne postojite. VI ste obična gamad koja me polagano nagriza. E pa, više nećemo tako. Vi ste nevidljivi. Vaši koraci su nečujni i nepostojani. Mojim snovima više nećete gmizati. Psihofizički vas ne osjećam. Jača sam od vas. Postat ćete ukusna lovina za moja osjetila, a ako su vam noge prljave, upoznat ćete ljepote karlovačkog vodovoda i kanalizacije. Ako vam se ne sviđa, žalite se upravi, pravo vam budi!Nema više. Prognoza može biti kako joj se god svidi, ton će doći k sebi, internet neka šteka, dat ću mu sto novih šifri ako treba, a sve neorganizirane mrave koji me razvlače kao žvakaću gumu šaljem u turistički obilazak vodovoda i kanalizacije! Pa možda kojim slučajem zalutaju i u rodno mjesto...hihi...
utorak, 12.06.2007.
Ipak, bilo je jučer...
Putovali smo danas iz Zagreba.
Pošast vrućine napada iz svakog kutka. Kao da isijava iz sjedala, iz stakla, kao da se sama od sebe stvara u međuprostoru četiri svijesti. Klija poput korova i pruža svoje vrele pipce po našim leđima, kroz nos ulazi u glavu, proždire zadnje znakove zdravog razuma. S radija se kotrlja glas Micka Jaggera. Inteligentne natruhe countrya dolaze u mozak magličasto pomiješane s mirisom asfalta, bljeskom svjetla naplatnih kućica i tek pokojim svježim valom gradskog smoga što se probija kroz poluotvoreni prozor. Jagger me uznemiruje. Njegov savršeno zadovoljni i bahati glas proturječi ošamućenom stanju u koje nas je bacila vrućina. Pričam nešto. Ne sjećam se. Vlastiti glas mi zakašnjenjem dopire do svijesti. Promjena glazbe. U zadnji čas.
A ovo je nešto…sasvim drugačije. U stanju kad funkcioniraju samo duboko pohranjene informacije u svijesti, do uha mi dopire poznati motiv koji su moji nespretni prsti prtljali po klaviru čitave četiri godine. Interval. Posve nesvjesno, pjevušim kvartu. Da li je? Ili nije? Čemu su me to naučili moje profesori? Trozvuk. Sliči na nešto dursko. Da li je? Ili nije? Tjeram vrućinu, borim se lavovski, osluškujem motiv…Albertinski bas na svemirski način. Na njemu građena lijepa melodija i sve savršeno homofono…..ali na svemirski način. Žustro objašnjavam nekom da su to klasičarski motivi – konsonance, homofonija, rastavljeni akord, jasno izražena tema. Odupirem se žilavom korovu što mi pali leđa. Ne razumije. Glava mi klone naprijed.
Klasična glazba sišla je s neba. Mozart je sa svojom glazbom sišao s neba. Zažmirim i osjetim kako mi niz čelo cure kapljice znoja. Vrućinu ne doživljavam. Glazba raste, odjekuje i ja se zajedno s njom penjem visoko, visoko, do pudrastih oblačića, do plavičastih maglica, do sjajnih supernova što titraju neprestano i u savršenoj harmoniji svaka daje svoj ton. Isprepliću se, drže ritam, prate puls. Beskrajno savršene i vječito neponovljive. Kraj. Ja sam još sa zvijezdama.
Otvorim oči i vratim se u stvarnost. Moji prsti su ispitivali rubove poluotvorenog prozora, pokušali se savršeno ustrojiti, savršeno poput zvijezda, poput glazbe. Tražili su put van, u svemir. Djetinje nevini, ljudski nespretni. Pokušavali su biti moj kontakt s beskrajem, udobrovoljiti nebo da ih primi. Nebo se namrštilo. Vrućina iskorijenila. Piknjaste kapi kiše pale su na usijano staklo. Smrtnik si, smrtnik ćeš i ostati.
11.6. 2007.
ponedjeljak, 11.06.2007.
Pet minuta
Kako bi bilo dobro na pet minuta znati svoju budućnost ili barem djelić svoje budućnosti. Bilo bi savršeno kad bi mi netko moćan rekao budućnost, rješenje jednog događaja pa bi pet minuta imala priliku biti sretna ili razočarana, mogla bih osjetiti olakšanje ili se još više brinuti. Zatim bi se dogodio – klik! – i sve bi se nastavilo po starom. Teoretski gledano, takvo što se moglo dogoditi, a možda se već i dogodilo, a ja toga nisam svjesna. Koliko mi se stvari samo moglo dogoditi, a da ih ja ne budem ni malo, ni mrvicu svjesna…Posve sam sigurna da mi se svakodnevno događaju stvari koje sam htjela doživjeti, ali sam bila previše rastresena da bi ih vidjela. Vjerojatno su se dogodile i stvari koje srećom nisam doživjela, a prošle su pokraj mene…
Duboko vjerujem da smo mi ljudi ograničena bića, pomalo tupavi i sposobni doživjeti samo mali, minijaturni djelić onoga što nam se nudi, a ono što treba biti otkriveno, što nije ponuđeno na srebrnom pladnju, do toga vjerojatno nikada nećemo doći. Dana nam je pamet da preživimo, da se naučimo koristiti sredstvima serviranima u prirodi, a mi puno puta naprosto nismo sposobni to doživjeti, taj dar iskorištavamo protiv sebe i protiv drugih ili ga naprosto zanemarujemo i idemo protiv struje, izmišljajući «toplu vodu» i pokušavajući preživjeti radeći protiv prirode. Nebrojeno puta bili smo pred vratima katastrofe ali smo nekom pukom slučajnošću preživjeli. Neka viša sila očito vidi i shvaća da smo takvi kakvi smo i da će mnoge stvari, milijuni sitnih stvari dnevno ostati nezapaženi i neotkriveni. Možda je tako i bolje.. Tko zna kako bi naš mozak, podešen na puko preživljavanje i borbu za teritorij reagirao kad bi se pred njim odjednom otvorili novi vidici, nove dimenzije, novi krajolici viđeni samo u snovima, Piccasovim slikama, dječjim bajkama i tu i tamo u ponekom SF filmu neshvaćenog redatelja vizionara.
Ovakvo sam pismo jutros proslijedila svim mojim mail prijateljima iznervirana brojnim prigovorima na račun poslanih junk mailova (ja ih obožavam - iako su produkt globalizacije:)
Okej ljudi, nakon što sam dobila X prigovora na beskrajne mailove kojima vam svakodnevno zatrpavam sandučić, donijela sam tešku odluku. Od danas više NE ŠALJEM forward mailove. Niti jedan. Shvatih da to oduzima vaše dragocjeno vrijeme, oštećuje komp. sustav, krati živce, prijeti teškim kletvama, groznim nesrećama itd. itd. Da ne govorim o onim psihotestovima i zagonetkama. Skužila sam da to frustrira ljude i dovodi u pitanje njihove psihofizičke sposobnosti. A tek one ogromne prezentacije sa kakti "životnom filozofijom"... Soljenje pameti.... Odavno smo sami sebi priznali da smo se rodili s Nietzscheovom filozofijom u glavi.... Vrhunac su one bedaste slike iz cijelog svijeta. Koga briga kako izgleda Kanada zimi? Kao da ćemo tamo nekad ići....
Stoga, dragi moji, postat ću malo sebično čudovište koje zadržava sve simpatično, korisno i beskorisno samo za sebe, time čuva vaš kompjuter i čini vas sretnim korisnicima globalne net mreže. Oduprimo se globalizaciji! Prekinimo pošast junk mailova!
Molim da kliknete na proslijedi, potpišete ovu peticiju protiv junk mailova i pošaljete je svim osobama u svom imeniku, uključujući i mene!:-)))))))))))))))) (inače će vam se sasušiti ekstremiteti:)
Peticija protiv junk mailova
1. Svjetlana
Peticija protiv peticije protiv junk mailova
A ovakve sam odgovore dobila:
*SVJETLANA MENI SALJI SVE STO IMAS MENI TO NE SMETA POZDRAV OD ZELIMIRA
JA IMAM G MAIL I TU PUNO TOGA STANE TREBALI BI I DRUGI IMATI GMAIL SA VISE PROSTORA
MENI SALJI SVE STO DOBIJES I JA TEBI
*šalji m eni, mene veseli
*Potpisujem peticiju i za i protiv,....
*ali, ja ®ELIM da mi šalješ mailove... baš su mi simpatični i nekim se totalno nasmijem! dakle... osim što ćeš ih zadrľati sebi, proslijedi ih i meni!
*al mene su tvoji mailovi baš uveseljavali...ja hoću tvoje mailove...
*draga Svjetlana, moj kompjutor je otpran na tvoje mailove i, dapače, ono bi i dalje željelo da
mu šalješ mailove, prezentacije jer se u njima gušta i uživa. moj kopm se i onako raspada pa
nek se raspadne pošteno uz prekrasne zvuke tvojih mailova. eto pa da znaš...NEĆU TI POTPISATI
PETICIJU....NEEEEEEEEEEĆĆĆĆĆĆĆĆĆĆUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Od sad gajim još ljepše osjećaje prema svojim mejl frendovima.
Junk mail nas je sve zarazio. Simpatična pošast!:)))
nedjelja, 10.06.2007.
Za početak
Sve do prije sat vremena bila sam čvrsto uvjerena da je čudovište bloga daleko iza mojih vrata/monitora. Držala sam na lancu i svoju vječitu potrebu da nešto pišem. Jer, odmah ću otvoriti sve karte, sporo mislim, pa sve ono što sam htjela ili trebala reći, padne mi na pamet sa određenim zakašnjenjem. Stoga je pisanje za mene idealna stvar.
1. Pišem što mi je sada na pameti
2. Pišem one zaostale misli iz nekog nedovršenog razgovora....
Kažu da funkcionira. I meni se tako čini...
No, gdje sam ono stala? Eh, da, zašto blog? Tko je čudovište pustio s lanca i naveo ga da moju intimu izloži jvnom mnijenju? Kad bih krenula od početka, vratila bih se godinu dana unazad, ali pošto je vrijeme na blogu trajna i reverzibilna pojava, za mogućnošću retrospektive, osvrnut ću se samo na zadnjih sat vremena.
Svejedno, moram napraviti kratki uvod. Imam 18 godina, upravo sam završila gimnaziju i još uvijek sam time pomalo zatečena. Bez moje volje, misli mi se vraćaju na školske dane (e, to su one zakašnjele reakcije:), na to koliko sam se izmijenila i tako... Pošto mi je prijamni riješen (ponovno se oslanjam na fantastično svojstvo vremena, bit će riječi o tome), ostale su mi još neke stvari za riješiti u glazbenoj (a i o tome), pa guštam na netu. Da vidim što to pišu moji gimnazijalci. PIšu li uopće?
O da. Dobri stari google je iskopao 15-ak stranica na asocijacije "gimnazija karlovac blog". Super! Da vidimo, što tu ima? E, tu sad slijedi onaj dio gdje čudovište na neki čudovišni način lomi rešetke svog kaveza i uz pomoć mojih negativnih i burnih emocija počinje proždirati moju zadrtu odluku sabotiranja bloga i globalizacije uopće....
Prvo i prvo, to su malci, većinom prvi i drugi razred. Ali to je ok. Neka. Na mladima svijet ostaje.
Drugo, to je stalno jedna te ista ekipa. Ali i to je ok. Neka. Tehnologija, povezivanje, bla bla.
Treće. Blogovi su nevjerojatno slični. Ali dobro. I to je ok. Neka. Ista klapa, isto razmišljaju, bla, bla.
Četvrto. Teme. Faf, faf i faf. Okej, to mogu progutati s određenom dozom prezira.
Peto. Osim fafa i stava "pišem što želim i baš me briga", ti blogovi nemaju više što ponuditi. E, pa stani malo. Tu me zvijer već opako proždirala.
Stani malo, MOJI GIMNAZIJALCI? Cijenim bunt. Cijenim kreativnost. Cijenim polet. Ali tu nema ničega osim bunta. Ljudi, gdje vam je život? Gdje su vaši životni stavovi? Koja je vaša životna filozofija?
Ne osuđujem ih. Očito je netko u našoj zajednici zakazao. I ako ovo netko od njih pročita vjerojatno će mi skinuti svetu obitelj s neba. Sorry, ja taj film jednostavno ne razumijem. Jednostavno nedostaje konstruktivnog.
Poslije 15-ak pročitanih blogova jedini osjećaj koji me preplavio bio je - razočaranje. Da me ne bi krivo shvatili, nisam išla s stavom "sad ću ja vama pokazati kako se piše", nego mi je cilj bio iznijeti svoje mišljenje, bez osjećaja "moje misli nisu dostojne svjetskog uma" ili slično.
Čudovište bloga mi se već sad uvuklo pod kožu. Nemam hrpu linkova od svojih naaajdražih i naaaajboljih prijatelja niti očekujem komentare. Ovo je za moju dušu. Ako se nekom sviđa, u redu. Ako ne, opet ok. Čudovište bloga otvoreno je za sve opcije...:-)
