sunlight
30.10.2007., utorak
Misli u magli...
 Sjedim nijemo i čekam... Pogled mi se umorno gubi negdje u maglovitoj daljini sumornog jesenjeg jutra... U tijelo mi se već danima uvlači neka uspavljujuća hladnoća osamljenosti... Sve moje nade da srcem će mojim ponovno odzvanjati najljepše note pjesme što skladasmo je zajedno dodavajući svakoga dana po jedan sve nježniji takt, gube se lagano i uranjaju u ovo olovno sivilo nespokoja što hladnoću neku čudnu tijelom mi razlijeva... Da li sve bilo je iskreno, pitam se sada... Da li ti više riječi mog srca ne znače kao nekad... Da li za tebe bio sam tek jedna usputna stanica kojom projurio je tvoj vlak života, ostavljajući za sobom sve moje uskovitlane mašte, želje mog ludog srca, moje iskonske snove o sreći što na trenutak učiniše mi se da ću ih konačno budan odsanjati u zagrljaju sa tobom... Ipak, nijemo ću stajati još neko vrijeme na ovom peronu osame pogleda okrenutog k tebi... Pa neka se vjetrom sudbine podigne sva prašina surova, neka mi oči i zasuze, ali nikada ih neću zatvoriti pred okrutnošću igre sudbine što na trenutak mi se nasmiješi dovodeći mi tebe iz sna u najstvarniju stvarnost... I nisam nesretan... samo sam tužan i osamljen, ali i dalje čvrsto stojim na putu za kojeg znam da jedini je ispravan, na putu koji će me jednom odvesti do grada u kojem ću ponovno pronaći svoje osunčane snove... |
