sunlight
25.10.2007., četvrtak
Jedan trenutak sreće...
 Jutro je... Prohladno jesenje jutro, umotano sivilom magle i otužne lebdeće vlage kao da uporno pokušava udaljiti nam srca, okrenuti ih okrutno na neku drugu stranu... Ali ne... Ja se ne dam... Ja se nikada ne predajem tek tako... Jer puno je toga vrijednoga i lijepoga što srca nam pokreće i u njima pali jednu zajedničku plamteću buktinju tako toplih i nježnih osjećaja... Ja te osjećam... Ja te tako stvarno osjećam... Kud god da krenem ja te vodim sa sobom, za tebe u mislima mojim uvijek postoji jedno skriveno i brižljivo čuvano mjesto... Ti si kraljica tog tajanstvenog kutka moga bića... Mekoćom svoje nježne duše i toplinom svoga velikog srca samo se šetaš od nepreglednih prostranstava moje nemirne mašte, pa sve do treperavih čežnji mog ludog srca za tobom... O, kako te samo želim... Kako te samo ugledati želim mojim čežnjivim očima, probuditi se barem na trenutak i izaći iz ovog virtualnog svijeta, otjelotvoriti strpljivo sklapan mozaik tvoga lika, pretvoriti na trenutak svu nestvarnost ove mašte u lik predivne žene što pažnju moju privukla si tek sa nekoliko posebnih riječi o sebi... Kako samo želim nježno ti dotaknuti ruke, privući te lagano k sebi, osjetiti toplinu strepnji u tvom dahu, osjetiti tvoj miris, doživjeti te svim čulima... Kako samo želim vidjeti zavodljivi osmjeh na tvojim usnama od meda, usnama što poljupce moje sanjaju besanim noćima dugim... Samo da te poljubim, samo da doživim taj trenutak sreće, trenutak što vrijedan je čekanja i života cijelog... |
