sunlight
11.10.2007., četvrtak
Moje misli u kapima kiše...
 Budeći se jutros dok hladne kišne kapi kao da na prozorima ovog malog dijela vječnog postojanja ispisivaše jednu tajanstvenu stranicu mog dnevnika, misli mi odlutaše negdje daleko odavde... Negdje u beskraj svijeta i vremena u potrazi za nekim neuhvatljivim odgovorima... Koje su to vrijednosti za koje se vrijedi boriti, što je to čemu vrijedi posvetiti cijeli svoj život, tko je to za koga bih učinio baš sve... Da li sam zapravo ja sam centar svog postojanja, da li se svaka misao moja vrti oko toga da ispunim samo tek ove moje lude snove, moje nedosanjane snove... Znam i osjećam da uvijek sam neuporedivno zadovoljniji kad dajem sebe, ponekad manje, ponekad više, ali sretan sam kad osjetim da ne dajem uzalud... Najsretniji sam zapravo kad srcem osjetim da prepoznat jesam, da sve što iz mene iskrenošću zrači u ljubav se čarobno pretvara... A snovi moji... kao da tu su na dohvat ruke, i ti si tu tako blizu, a opet tako daleko... U istom trenutku i usamljen jesam, ali i nisam... Imam te barem u mislima, imam te i srcem te osjećam... Još samo kada bih trenutak taj dočekao da obavijem te ustreptalom toplinom svog tijela, da osjetim kako dišeš, da oslušnem otkucaje tvog srca, sa usana tvojih med poljupcima da upijam, u očima tvojim sjaj ljubavi da ugledam... Bio bih sretan i presretan, svoj san bih tada otvorenih očiju ja sanjao s tobom... |
