'Malo' sam nervozna u zadnje vrijeme (koje traje godinama, znate ono 'dvaput godišnje po 6 mjeseci'). Zaista izbjegavam sve ono što me živcira, ali, nemo'š tome pobjeći! Svašta nešto skače ne mene od svakud. Između ostalog, jako me živciraju ljudi koji stalno 'pljuju' po svom bračnom partneru, npr. 'ah! (sa progutanim 'h') moja Ana to ne zna, moj Marko to ne napravi dobro, moj Jura je nesposoban.....' Ti i takvi to stalno spominju, i svi drugi, osobito oni sami, su bolji, pametniji, spretniji, sposobniji od Ane, Jure, Marka. Slušam daljnju susjedu (koju do tada nisam poznavala, ali, njenog muža jesam) u frizerskom salonu, priča sa frizerkom o svom mužu i kaže: 'Rekla sam mu, ma otkud si ti došao, tko si ti bio, nitko i ništa dok se nisi samnom oženio!?' Tu 'divnu, savršenu' ženu nije briga tko ju sluša dok ružno priča o mužu jer je ona uvjerena kako hvali sebe. A jadna! Ustvari, je popljuvala sebe. Šta je ona postigla tom pričom? Da ja dignem glavu, pogledam ju i pomislim: 'Pa kad si već tako sve najnajnaj pa ostavi ga, nađi si boljeg!' Jer ovako ti ispadaš nesposobna. Btw. taj 'nesposobni, taj nitko i ništa' je teškim radom zaradio BMW kojim se ona vozika na skupe frizure, wellnese i manikure! A i posao ona traži već dvadesetak godina...ništa ne može naći! Sve u svemu, ona i svi slični njoj su, ustvari, isfrustrirani pa sebe uzdižu a bolje bi im bilo da šute, nitko im ništa ne bi rekao. Al' nije to sve što mene živcira! Isto toliko mene živciraju oni što stalno hvale svog supružnika! Imam i tu nekoliko primjera, ali, jedna mi baš jučer digla živac. Tema je bio post na fejsu o inženjerima, znate svi sigurno, ono kad klinca pitaju što bi htio biti kad naraste pa on kaže inženjer jer oni ništa ne rade...i javi se ona: 'A moj muž puno radi!' 'Alo ženo, šala je u pitanju! A i inače je takva, stalno ga hvali kako je divan, dobar, savršen, stalno se slikaju u nekim pozama primjerenjim 18-ogodišnjacima nego njihovim 50+, grle, ljube... Ni takvi meni nisu jasni. Njih još nisam ni skužila, ne razumijem otkud takva potreba za uzdizanjem muža/žene? Ja svog muža volim, očito - skoro sam 30 godina sa njim. bogat nije, dakle, sigurno je u pitanju ljubav, ali, ne vidim zašto bih ja to trebala stalno pokazivati javno? Uvjeravati koga- sebe, njega, okolinu? Ne razumijem. Nije on ni savršen, ima mana, ima, imam ih i ja. Ne vidim ni razlog ni potrebu javno ih obznanjivati, nitko se neće zbog toga bolje osjećati. Baš su ljudi čudni. |
Ja sam vam od onih žena kojima nije problem bacati pijesak i cement u mješalicu, ložiti vatru, očistiti zaštopane odvode, ja znam šta je 'šerafciger' (odvijač), znam koja kliješta su 'kombinirke' a koja 'cvikcange' (ona za rezanje žice), znam kositi travu sa trimerom a bome i sa pravom kosom, čekićem baratam izvrsno a ni sjekira mi nije strana. Miša se ne bojim, vozim solidno, auto i kombi, traktor više nemamo a vozila sam i njega, šoping mrzim iz dna duše, novce trošim racionalno...sve u svemu potpuno odskačem od slike tipične žene. Ali....uvijek ima neki 'ali'! Onda se pojavi obični mali, dobro - malo veći crv...treba ga uzeti i baciti, uništiti. A ja zovem Lava. On dođe i sav u čudu gleda malo mene pa crva pa mene pa crva...i nikako mu nije jasno zašto sam ga zvala! 'Ja to ne mogu uzeti u ruku!'.... -'Zašto???' .... -'E, pa ne mogu, gadi mi se!' Lav je još uvijek u šoku |
''Da se ne zaboravi da se ne zaboravi....'' Sa jedne strane sreća sa druge tuga i opet dođoše do izražaja debili, idioti, najsitnije duše koje vraćaju duhove prošlosti. ''Da se ne zaboravi...'' MA ZAŠTO KONAČNO DA SE NE ZABORAVI? Do kad ćemo pamtiti zlo? Hoće li zaista i moji unuci morati prepričavati stavične zločine svojim unucima 'da se ne zaboravi' kao što su moji djedovi pričali meni a ja bi trebala svojima? Jer, dok god se ne zaboravi, postojat će mržnja, ona se gaji, nju se svakim 'da se ne zaboravi' potpiruje. ''Da se ne zaboravi'' je samo izgovor, samo školovanje nekih koji će nam u budućnosti dati razlog za nove priče 'da se ne zaboravi' |