Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

petak, 18.09.2020.

Ljeto - jesen ....

Da, ljetu se lagano nazire kraj... Iako ne izgleda tako ali je, dolazi kraj, osjeti se to u zraku iako bablje ljeto piči pun gas.

Još uvijek sunce grije, još uvijek je more relativno ok za one koji vole onako, kako bih ja rekla - da je more malo resko.
Resko znači da nije toplo kao usred ljeta, ali i dalje je podnošljiva temperatura mora za kupanje.
Sada je temeratura mora upravo takva da se malo osviježiš, taman onakva kakvu ja volim, onakva da kad uđeš u more osjetiš žmarce i bol po cijelom tijelu od hladnoće, osjetiš kako ti odjednom krv ubrzano teče kroz cijelo tijelo, odjednom osjetiš cirkulaciju jer je more - resko. Iskreno, meni paše, volim tu hladnoću, kako bi rekla moja frendica - tebe bi trebalo poslati u Sibir da uživaš.

Iako ljeto ne volim, ne volim te pretople dane i još toplije noći, ne volim niti tu količinu svijetlosti i sunca, ne volim ni te beskonačno duge dane, ne volim ni pretrpane plaže, nisam taj tip.
Više volim jesen, kiše, maglu, one gadne zime i buru koja te sladi do kosti.
Volim i kad mrak padne u 17 sati - to je moj teren, tu se snalazim i plivam kao riba u mou, kako bi se reklo. Jesen - zima - tu sam nekako svoj na svome, frcam od energije, sile i tada mogu pokrenuti planinu.

Ipak nekako osjećam da mi je žao što je ovo ljeto gotovo,...
Kao da mi je žao što je baš ovo ljeto završilo, bilo mi je baš aktivno, turbulentno, prepuno druženja, kupanja, mora, uživanja, šume, odmaranja...
Nije mi bilo neko spektakularno ljeto koje ću pamtiti do kraja života, ali je na neki način bilo baš posebno, onako aktivno i istovremeno mirno. Rekla bih da sam ovo ljeto baš napunila dušu u svakom smislu i u punom značenju te riječi...

Baš mi je nekako žao što je završilo, što upravo polako i tiho završava...Odlazi..

Iako, meni još nije baš do kraja završilo, napravila sam si neki mini plan da ću se pokušati kupati cijeli rujan i barem cijeli listopad ako bude ok vrijeme, ako bude sunčano. Vidjeti ćemo do kuda ću dogurati sa svojim planovima kupanja u moru.

Ne znam, prvi put u životu mogu reći iskreno da mi je žao što je ljetu kraj...

Ovo ljeto kao da sam nekako lakše pregurala sama sa sobom, što meni nije nimalo lako, pogotovo jer sam sve samo ne ljetni tip, ali tko zna, možda sam postala, ali čisto sumnjam...

Jeseni se veselim više nego itko valjda, svim onim bojama, šarenilu, kiši koja u ovom gradu zna padati danima. Veselim se oblačnom vremenu i sjedenju na nekoj terasi uz more.
Veselim se orkanskoj buri koja rasčisti baš sve iz zraka i tada nebo je kristalno plavo.
Veselim se šuškanju lišća dok šetam kroz neku obližnju šumu..
Veselim se bogatstvu rijeka...

Jednostavno veselim se jeseni, ali isto tako imam silnu potrebu zahvaliti se meni ovom prekrasnom i posebnom ljetu a poželjeti još veću dobrodošlicu jeseni....

- 14:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 14.08.2020.

O bivšima i vraćanjima....

On bi da krenemo opet ispočetka.

Koji jebeno dobar vic, ha ha ha...Baš me od srca nasmijao.

A sad za ozbiljno.

Jebi ga, sori, ne, ne mogu.
Ne mogu opet ispočetka.

Nažalost ili na sreću, više ni sama ne znam što je ispravno - vrijeme će pokazati. Vrijeme uvijek pokaže jel neki početak sreća ili samo još jedna nanizana gorka nesreća.
Nisam taj tip koji daje 100 šansi i koji pokušava 100 nekih loše isfuranih novih početaka koji počinju najčešće bajkovito, lepršavo, blještavo i različito a uvijek završe skoro pa isto.
Završe na način da je opet došao kraj.
Ponekad neki novi i drugačiji kraj, često neki dobro poznati i isto iscenirani kraj s istim glumcima, istim rolama, vjerojatno je samo ambijent nešto malo drugačiji.
Nema se tu puno što.
Krajevi su nekako uvijek isti, počeci su ti koji nude lepezu boja i vatromet emocija.

Tako je kraj došao i nama, ali to se nekako i očekivalo, ne znam čemu toliko čuđenja sada?
Tako to obično biva kad se nekom daje beskonačno puno mogućnosti.

Ne znam kako je drugima, ali kod mene najčešće kad je kraj onda je kraj. Kraj u mojoj glavi, kraj u mojoj duši, kraj u mom srcu.
Točka.
Rijetko sam sentimentalna i rijetko plačem za nekim starim vremenima, više ih se nekako s osmjehom sjećam, češće ih prepričavam i samim tim ponovno proživljavam, ali ne ponavljam ih, samo ih pričom i sjećanjima dovodim u sadašnjost, samo time i mislim da je to sasvim dovoljno. Meni je sasvim dovoljno.
Povijest i neko završeno i prošlo vrijeme treba ostaviti u prošlosti, kao onaj jedan mali zarez na povijesnoj crti iz sati povijesti u osnovnoj školi.
Žao mi je što ti to moram reći ali da, mačak, ti si za mene povijest, neko prošlo svršeno vrijeme. Točka.

Sad kad razmislim, nekako kao da ti se nemam zbog čega vratiti, ma ne kao, nego da, baš nemam ti se zbog čega vratiti. Postao si samo jedan mali zarez na povijesnoj liniji mog života i kao takav morati ćeš ostati tamo, tamo ti je i mjesto i ne želim te iz neke povijesti opet dovlačiti u sadašnjost jer ti tu nije mjesto. U ovo vrijeme Sada dajemo mogućnosti, prilike i šanse onom nekom i nečem što je Sada, ne nečem što je bilo nekad.
U ljudskoj svijesti je da ide prema naprijed, da gazi, da hvata život, da raste i da gleda sada i naprijed, nikako ne da se vraća.

Jbg, stvarno mi je žao, ali ne krećemo ispočetka, nemoj si ufuravati bez potrebe. Nemoj si davati preveliku važnost. Nisi baš toliko važan i bitan.

Ne vraćam se na nešto staro, treba mi nešto novo, nešto svježe i nešto neistraženo.

Onaj most s tobom je već odavno srušen u mojoj glavi, o srcu da niti ne pričam.
Tvoja vrata su već odavno zatvorena i nema nade da ih niti ni pokušam opet otvoriti. Neda mi se. Da, bahato i bezobrazno ali prokleto iskreno - neda mi se.

Kažu da si nikad u životu ne treba zatvoriti vrata do kraja i da nikad ne bi trebali spaliti mostove preko kojih smo prešli.

E da mi je vidjeti tog nekog tko je to izmislio.

Sori, ja sam od onih koji poneka svoja vrata jako, jako zatvore i još pritom lupe njima svom snagom, tako da se dobro zna tko je kroz ta vrata izašao i da se dobro čuje da su se ta vrata zauvijek zatvorila. I da, jednom kad ih zatvorim, stvarno ih nikad više ne otvaram jer su za mene zatvorena i najčešće, kao da više i ne postoje.

Sori, također, a ti ovo jako dobro znaš da ja kad odem, ja stvarno odem uz fanfare, dim i vatromet srušenog mosta.

Neke mostove sam tako jebeno porušila u svom životu i nije mi žao, dapače, jedino čega mi je žao je to što ih nisam srušila prije - trebala sam, ali nisam, jebi ga, dogodi se.
Među inim srušenim mostovima nalazi se i tvoj most.
Nema ga, ne postoji više, ma čak i da ga želim opet složiti kao neke dječju puzzle od bar 1000 komada - ne mogu, više mogu. Negdje kroz dane, tjedne i mjesece, negdje kroz život izgubila sam komade tvog srušenog mosta.

Ništa, od toga brate, žao mi je.

Ma ustvari, da se ne lažemo, uopće mi nije žao...

Da, i ovo dolje je moja fotka... reklo bi se prigodna :)


- 13:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.08.2020.

Ljetno doba...

Nisam baš neki ljetni tip, u biti, iskreno, nisam nikakav ljetni tip, ali trudim se biti.

Još i dalje svojski se trudim postati ljetni tip osobe, i dalje nadobudno tražim sve pluseve ljetnog toplog i sparnog vremena. dakako, pronađem tu i tamo pokoji plus, iako ima više onih ravnih crtica koje bi značile debeli minus u mojoj glavi i moje vječito ljetno odpuhivanje i gunđanje.
Pokušavam se ponašati upravo onako kako su me učili s izgovorom: jer to će mi biti dobro za život, ignoriraj sve one minusiće i iz svake situacije izvuci ono dobro što se izvući da.

Tako i ja s ovim trenutnim godišnjim dobom svake godine i ispočetka ratujem. Svake godine novo ljetno ratno stanje u mojoj glavi započinje negdje u kasno proljeće i završava u kasnu jesen, ili bar onu neku srednju jesen kad se počne normalno disati i spavati.
Po valjda trideset i neki životni put za redom tražim ono nešto dobro u ljetu. Ajde, da baš ne budem sitničava, ima tu nekih prednosti, iako ne baš previše ali ajde, nađe se nešto dobro, ono nešto sa čime ja iznutra rezoniram, iako je toga vrlo, vrlo, vrlo malo....

Ali hajde, i ovo ljeto je konačno nekako pri kraju, i ovo ljeto sam nekako opet i ispočetka preživjela, često ni sama ne znam kako, ali tako nikad ne znam kako ja preživim ljeto ali uglavnom preživim ga, nekad s više muke, ponekad s manje ali gura se i dobro je dok se gura, tako bar kažu.

Izdržala sam sve one nesnosne tople dane i još toplije noći u kojima redovno blagoslivljam sve svjetske gencijalce koji su izmislili klima uređaj ili onog nekog tko je otkrio taj famozni i razvikani, navodno vrlo zli i opaki propuh. ljeti baš od propuha nema neke vajde ali kad i naleti neki dašak vjetrića, veseli čovjeka, pogotovo noću kad ležiš i brojiš ovce od nespavanja jer se nesnosna vrućina uvukla u svaku poru i baš svaki komadić uzavrelog stana. Sranje, naravno.

Kad smo već kod propuha, tko je provalio priču da je propuh opasan a naivna masa je nasjela na priču?

Imam neke svoje poznate koji samo i kad osjete komadić laganog strujanja zraka podemone i brže bolje panično zatvaraju sve, vrata, prozore i sve što se zatvoriti da kako bi u ovim vrućim i nesnosnim ljetnim danima ubili i ono malo zraka što odnekud slučajno zaluta.
Ne znam, propuh i ja smo ful prijatelji, jednostavno, živim na propuhu - oduvijek, spavam na propuhu i uopće ga ustvari niti ne doživljavam kao neko nužno zlo, mi smo više frendovi, ekipica i baš se veselim bilo kakvom strujanju zraka. Dapače, propuh je u mojoj kući oduvijek i svaki dan obitava, nije samo onaj zločest i nepozvan gost za kojeg jedva čekaš da ode.

Jedino čemu se iskreno veselim ljeti je more i kupanje. Eto, imam tu sreću da živim na moru i da ga mogu gledati i uživati u njemu kroz cijelu godinu.
I ljeti i zimi more uvijek ima nekih svojih posebnih i tajnih čari, i kad je bonaca i kad je nevera, i kad je bura ili jugo uz more je uvijek nekako čarobno. More tu neku svoju posebnu energiju koja te istovremeno ispunjava i čisti.
Obožavam otići na more ranom zorom, po mogućnosti na neku sasvim zabačenu plažu i tihu s kamenčićima, naravno, to mi je onako, kao nekako baš prirodno u mojoj glavi.
Obožavam sjediti i gledati u more, slušati zvukove mora - to je ono nešto što me opušta. Tada mi uopće nitko ne treba, često mi se samo potrebna knjiga.
Obožavam biti uz more dok nema ljudi ili dok ih je sasvim malo, najčešće, čim se ekipa počne skupljati u većem broju ja kupim svoje stvari i odlazim. Dolazim na more jer mi treba taj moj neki unutarnji mir, to neko spajanje s morem, kako bi se reklo, punjenje baterija, i svatko ima neki svoj način, ovo je jedan od mojih načina koji mi je potreban kao voda.

Nekako, što sam starija sve mi više i više paše tišina i neki moj stvoreni mir, dobra knjiga i društvo isključivo probranih ljudi.
Nekako, što sam starija sve se više okrećem sebi onom nečem unutar sebe a za to mi je potrebna tišina koju silovito grabim objema rukama jer je imamo svi vrlo malo i gotovo da je postala luksuz.

Veseli me što je ova neka žiža koja se uvijek stvori negdje u ljetno doba skoro pa prošla. Imam osjećaj da se opet vraća onaj neki mir, vječiti balans...
Godišnji su pri kraju, turisti se lagano vraćaju kući, dan opet nekako kao da taje malo kraće i temperature kao da su za neki stupanj niže, kao da se sve polako vraća u neki mirniji period i nekako s radošću ga očekujem...


- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.07.2020.

O bloganju, pisanju...

Čeprkajući danas nešto po statistikama bloga naletim na datum stvaranja bloga.

Ovaj blog nastao je davne 2012. god., da, baš tako, davne 2012. god., dakle, 8 godina blogam. Osam godina sam već tu, nekad češće, ponekad rjeđe ali tu sam, ne dam se dalje, ovo je kao neki moj dom, kao neka mirna luka.

Osam godina pišem, piskaram, bacam svoje misli i istovremeno ih pretačem u redove, jedan ispod drugog.
Osam godina bilježim svoje impresije svijeta, života, kako svog tako i života onih oko mene.
Ima tu posla i nije to samo tako, ima tu puno primjećivanja, slušanja, čuđenja, pričanja, prepričavanja, analiza, samo analiza, preispitavanja do onog krajnjeg črčkanja i bacanja svojih misli na bijeli kompjuterski papir.

U ovih skoro 8 godina statistike kažu da sam stvorila nešto manje od 300 tekstova.

Neki će reći, da, mogla si i više - slažem se, dakako, mogla sam i više, barem to meni nije nikakav problem - meni koja često ima svoje mišljenje, koja uvijek ima neki svoj stav i meni koja uvijek ima nešto nadodati, meni - onoj koja se voli igrati riječima, slagati ih i preslagivati, igrati se s njima kao malo dijete s kockicama. Dakako, stvarno sam mogla i više...

Također, isto tako, mogla sam i nikad ne započeti blogati. Sve ovo jednom nekad je mogla samo ostati moja samo još jedna u nizu nerealizirana ideja u životu. Ali ipak nije, ipak sam je oživjela i pustila neka plovi svojim tokom, neka raste....
Od samo jednog mog malog, sićušnog i sramežljivog bloga i povremenog črčkanja i sabiranja mojih razbacanih misli došla sam to te famozne brojke od 8 god., do skoro 300 tekstova, nažalost nigdje u statistikama ne piše koliko tu ima ispisanih riječi, s vremenom sam stvorila istoimenu stranicu na društvenoj mreži koja ima popriličan broj pratitelja, te iz istog tog bloganja dogodilo se i jedno povremeno moje črčkanje za jedan poznati ženski portal.
Da, sve je počelo sasvim slučajno i s puno ljubavi. Sve je počelo iz samo jedne ljubavi prema riječi i iz samo jedne ideje koju sam pustila da raste i pokušala biti dosljedna i ne odustati na pola puta, a stajala sam često i često imala kako bih ja u šali rekla, kreativne stanke i krize, ali to je opet nešto jače od tebe, koliko god da puta staješ i prestaješ, uvijek se nekako vratiš jer tko jednom zavoli bloganje, pisanje i sl. voli ga zauvijek, i to je amen.

Što imam od pisanja?

Iskreno, nemam ništa, ne dobivam nikakvu lovu za svoje misli pretočene u riječi, ne dobivam nikakav honorar, iako bi bilo lijepo. Ima li što ljepše u životu nego svoj hobi pretvoriti u posao? Ima li što ljepše nego biti plaćen za posao koji radiš iz ljubavi? Naravno da nema. Divno bi bilo hobi pretvoriti u posao, ali....
S druge strane ipak imam nešto od pisanja, imam to da ako sam samo jednom svojom rečenicom nekom pomogla da se pokrene u životu i potakla ga na svoje osobne promjene, ako se netko utješio u nekom tekstu, ako se itko pronašao u nekoj mojoj životnoj priči, ako sam samo jednu osobu iskreno i od srca nasmijala, ako sam i samo jednoj osobi koja sve ovo čita i prati me na bilo koji način pomogla e tada zaista smisao mog bloganja i pisanja postoji i time je moj rad naplaćen...




- 10:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 12.06.2020.

O ciljevima ....

Ne znam kako drugi, ali ja si često postavljam ciljeve u životu, skoro, pa gotovo svakodnevno si dajem neki novi zadatak, nešto novo za riješiti...

Ponekad si postavljam ciljeve na tjednoj bazi, ponekad na mjesečnoj ili čak na godišnjoj bazi, ovisno o cilju i ovisno o tome koliko mi treba vremena i truda da realiziram svoj postavljeni cilj. Neki ciljevi su mi lakši, neki teži, zahtjevni i zahtijevaju određeno vrijeme, trud i rad kako bi doveli kraju.

Postavljanje ciljeva mi je izuzetno važno u životu, oni me tjeraju naprijed.
Oni mi ne daju da stojim.
Oni su mi znak da sam živa i da tečem.

Često kažem za samu sebe da jednostavno živim od cilja do cilja.
I upravo onda kad pomislim da sam sve odradila, dođe mi neka nova ideja što bih opet mogla, promijeniti, zamijeniti, preokrenuti, dođe mi opet i ponovo taj neki novi cilj.

Jednostavno, obožavam to svoje postavljanje ciljeva i rješavanje istih, obožavam tu vječitu utrku same sa sobom. Volim to dokazivanje samoj sebi kako je sve moguće i kako ustvari sve mogu samo je potrebno imati ideju, cilj i krenuti prema tome bez previše osvrtanja i slušanja drugih.

Većini je skoro pa sve nemoguće, teško ili neizvedivo, naravno, bez da su pomakli prstom i bez da su samo i pokušali, najlakše je odmah i u startu odustati.

Upravo iz svih tih razloga nekako sam kroz život naučila isključivo slušati često samo sebe. Naučila sam slušati ono unutra u meni s čime isključivo ja rezoniram.
Naučila sam da se sve češće ne osvrćem na tuđe stavove, tuđa razmišljanja vezano za moje ciljeve.
Naučila sam svoje ciljeve ostaviti isključivo za sebe, jer jednostavno ne da mi se slušati okolinu kako mi se svojski trudi objasniti kako je nešto nemoguće, kako je nešto neizvedivo, kako upravo taj neki moj novi cilj nema smisla i vodi ka ničemu...

Ne da mi se, uvijek kažem da svatko gleda svijet kroz svoje naočale pa onda ok, neka svoje ciljeve, ideje i planove gledaju kroz svoje očale, a ja ću na svoje ideje, planove i ciljeve gledati kroz svoje filtere...

Često okolini volim reći da ako mi ne mogu dati neku novu ideju kako da ostvarim svoj cilj i ako im je jedini komentar kako se to nešto ne može i kako je to nešto totalna ludost, te kako ja uopće nisam kalibar za to nešto odraditi, onda im je bolje neka šute, jer ako mi ne možeš ili ne želiš biti podrška onda me nemoj niti sputavati u ostvarenju mojih životnih vizija. Vremenom sam nekako naučila s kim mogu o kojim temama, naučila sam tko mi je podrška, a tko mi je onaj koji mi pokušava slomiti krila.

Ali to je tako, to su ljudi, nema tu spasa, niti bijega, to je jednostavno tako.

Naučila sam da postavljene si ciljeve držim za sebe i radi sebe i radi drugih.

Imam jednu teku, tamo pišem sve postavljene ciljeve i sve zadatke koje moram riješiti.
Nikad ih ne držim u glavi jer znam da sve živo zaboravim, i onda ako zaboravim i ne riješim, e onda sam ljuta na samu sebe i tužna sam.
Ako ih ne zapišem, držeći ih tako samo u glavi, počnem raditi nekoliko stvari odjednom i najčešće sve to nešto započnem, zbrljavim, riješim do pola i ostavim - e tada budem poprilično ljuta na sebe, razočarana u sebe...
Sve kao nešto, a ustvari ništa...
E da mi se to ne bi događalo počela sam sve pisati, stavku po stavku, zadatak po zadatak, sve da bude transparentno i sve s naznačenim datumom, ponekad da mi bude zanimljivije koristim i markere i kemijske u boji - ponekad one sa šljokicama, dakle, moje postavljanje ciljeva nije samo tako, postaviš si cilj. Pisanje mojih ciljeva često meni bude ritual u koji se skroz ufuram osjećajući se baš važno dok sjedim doma i razmišljam i što treba sljedeće odraditi.

Ali ima još jedna veća životna čarolija u tome svemu. Jednom, nekad, poslije ne znam koliko vremena, kad staviš kvačicu pored zadanog cilja, kvačicu kao, ok, ovo je riješeno ili si postavljeni cilj precrtaš u znak koji bi značio da si i ovo riješio, e onda tvojoj sreći nema kraja. Da, upravo je tako, sreći nema kraja, još jedan zadatak sam riješila, još jedna briga manje...

Ponekad, uzmem taj svoj notes i prevrtim si sve svoje čekirane i prešarane, postavljene i već riješene izazove, na neke sam već i odavno zaboravila, baš ih onako gledam i kužim kako mi samopouzdanje sve više i više raste, shvaćajući kako mi je postavljanje ciljeva pomoglo u životu da rastem i da naučim vjerovati isključivo u sebe, jer vjera u sebe je nešto nemoguće veliko i moćno i jedino ono nešto iskreno moje što mi nikad nitko neće moći uzeti...




- 13:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 05.06.2020.

Bilo, prošlo ...

Iako je bio pozvan nije došao na druženje s nama dragim ljudima.

Prvotno je rekao da će doći, na kraju se ipak predomislio. Nije mi se niti osobno javio da neće doći. Poručio mi je to preko zajedničkog nam prijatelja. Ne znam zašto se nisam iznenadila na takav način njegova ponašanja. Valjda s godinama otupiš i dođeš u fazu kad te više malo što može iznenaditi.

Nekako, kao da sam potajno odahnula kad sam čula da ne dolazi, nekako kao da mi je pao kamen sa srca, kako bi se reklo.

Potajice i u sebi, već sam danima priželjkivala da ne dođe, jednostavno nije mi se dalo. Nisam imala muda ne pozvati ga, u biti, više sam se nekako povodila time misleći kako nije ok pozvati svih osim njega, iako mi je njegov dolazak bila teška tlaka.

Reklo bi se da smo prekinuli, razmišljam u sebi, smiješeći se sama sa sobom.

Prekinuli?

Što smo prekinuli kad službeno nismo nikad ništa niti imali.

Naš odnos nikad nije imao ime, nikad ga nismo nikako nazvali. Također, naš odnos nikad nije bio za javnost, to je bio odnos samo za nas dvoje....Odnos, u tajnosti, tako nam je pasalo i jednom i drugom....Nismo imali ambicije graditi dalje odnos, našu priču..

Oboje odmah od samog početka nismo vidjeli smisao našeg odnosa, puno i previše razlika preko kojih ne možemo prijeći, razlike koje ne možemo zanemariti jer su tu i jako su vidljive, životne i jako opipljive.... Za početak razlike tipa - velika razlika u godinama, mojim i njegovim, dalje - različite startne životne pozicije, različiti afiniteti u životu, broj svakodnevnih obaveza, općenito prerazličiti načini življenja naših života i premalo interesa da ih usmjerimo negdje kako bi krenuli u istom smjeru.

S vremenom od i ovako velikih razlika između nas dvoje isplivale su one još i veće - karakterne.

Razlika u godinama došla je na naplatu. On je još uvijek u svojoj u glavi jedno veliko i zaigrano dijete bez imalo trunke i odgovornosti prema sebi, a još manje prema životu. Jedan veliki nezreli muškarac, mlađi od mene, kojem treba puno pažnje i koji jednostavno želi da se svijet vrti oko njega, a ukoliko to ne bude tako onda nastane ona dječačka ljutnja i durenje kao kad djetetu oduzmeš najdražu igračku. Ali to je to, to je ta razlika u godinama, jednostavno, nitko mi ne može reći da godine nemaju veze, imaju, dakako da imaju. Razlika od 10 godina čini jako puno, u periodu od 10 god. stekneš zrelost, životnu mudrost, naučiš, prođeš život, izlaziš, mijenjaju ti se životni prioriteti, ima toga... Godine ipak bar nešto znače, možda nekom ne, meni apsolutno da... Realno, ova osoba koja sam sada, nisam bila prije 10 god., mnogo se toga u meni promijenilo, mnogo toga se u meni prelomilo što me definitivno iznutra promijenilo...

Jednostavno, ne da mi se više nekom biti mama osim onom kojem moram biti mama, ne da mi se više nikog odgajati osim onoga kog moram odgajati...Ne da mi se i niti ne želim, i na kraju, ne treba mi to.. U nekakvoj fazi života sam kad jedino što mi treba je sigurnost i životni mir.

Znam da uz njega ne mogu postići niti jedno, ni drugo....

Poimanje životne sigurnosti nam je skroz različito, on još o tome niti ne razmišlja iako bi mogao, ali tu je taj njegov divlji karakter + geni koji nisu baš za pohvaliti se....
Poimanje životnog mira nam je također različito jer njemu treba sve osim mira, njemu uvijek treba nekog adrenalina, on uvijek traži uzbuđenje, neku akciju... Meni je nekako dosta akcija. Turbo akcija mi je i sam svakodnevni život i more obaveza, trčanja, skakanja, organiziranja... Nekako sam se kao malo i umorila i stvarno sve više i više težim kakvom takvom miru uz tragove adrenalina, ono, baš tragove, taman onoliko koliko mora, ne baš nešto previše...

Jedino što nas je vezalo je to što smo nam je bilo dobro dok smo bili zajedno, jedino ta neka lepršavost, opuštenost i smijeh, sasvim dovoljno da nam bude dobro, a opet sasvim nedovoljno da preskočimo sve životne prečke koje nam netko postavlja....


Sad kad sam se odmakla od njega, od sebe, kad sam se odmakla od svega, od nas, sad kad razmislim, bolje je ovako, ne bolje, ma najbolje je ovako, svako na svojoj strani jer premalo je toga što nas spaja a previše toga što nas razdvaja.... Ne, i apsolutno ne žalim...




- 11:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.05.2020.

O životu u normali...

Pješačim jutros do posla.

Svakodnevno jutarnje dvadesetominutno hodanje do posla je moj dugogodišnji ritual. Jutarnji ritual u kojem se psihički pripremam za početak dana, to je moja jutarnja meditacija i moj jutarnji zen u kojima se bavim sama sobom, svojim životom, analizama i promišljanjima.

To je mojih 20 minuta samo za mene koje sebično i ljubomorno čuvam moleći se samo da ne sretnem nikog poznatog na putu do posla jer mi se apsolutno ujutro ne priča ni sa kim.

Moje vrijeme za mene.

Hodajući tako jutros prema centru grada primjećujem kako se život vratio u normalu, sve opet teče kao da se nikad nije ništa dogodilo, sve ide svojim tokom kao da ovaj grad, svijet nije nikad zastao na nekoliko tjedana.

Opet prepune ulice automobila, buka na svakom koraku, nervozni vozači i neoprezni pješaci koji luđački preskaču preko ceste kao da su na nekoj šetnici, trubljenje, nervoza, histerija, psovke.....
Javni prijevoz opet u punom pogonu. Ljudi se vozikaju amo - tamo, gore - dolje, ispušni plinovi autobusa, užasna zaglušajuća buka...
Opet ulice pune ljudi, čuje se žamor, buka, gužva u dućanima, gužva u kafićima... Još samo na nekim mjestima u tragovima možeš ući po jedan ili po dvoje u prostor.

Zaista, se sve vratilo u normalu iako se pitam što je ustvari normalno?

Ovaj životni ritam koji imam sada nikako mi nije normalan. Opet sam sa vratila u stanje stresa i kroničnog umora. Samo ganjaš naprijed, moraš, u mašini si života i to tako ide, kao da nema stajanja, kao da ne smije biti stajanja.

Baš jutros mi je prošla kroz glavu misao kako mi nedostaje onaj mir i tišina koji smo imali prije samo nešto više od mjesec dana.

Razmišljam kako mi ustvari nedostaju one puste i tihe ulice, one ulice bez automobila, bez autobusa bez buke i ispušnih plinova, tu i tamo naletiš samo na nekog biciklistu.

Razmišljam kako mi nedostaju ulice bez ljudi, gdje tu i tamo nekog sretneš, pozdraviš i nastaviš dalje svojim putem sa svojim mislima. Zanimljivo mi je što se u to vrijeme praznih ulica, rijetki i nepoznati ljudi koje sam sretala na cesti uljudno i obavezno pozdravljali, to mi je bilo onako, ugodno, blisko, nekako toplo, osjetila sam kao neku bliskost s tim rijetkim šetačima.

Razmišljam kako mi nedostaje onaj apsolutni i ponekad sablasni mir. Mir i tišina.
Osjećaš istovremeno strah i ushićenje od tog stajanja u vremenu i prostoru.
Nedostaje mi vrijeme kad je sve stajalo i kad si tišinu mogao rezati nožem, ja sam jednostavno takav tip osobe - volim tišinu, dobro se osjećam, tako se regeneriram...

Razmišljam kako bi bilo dobro da postoji neki balans između tog mira i ovog užurbanog stresnog života. To bi baš bilo super. Kažu da balans moramo stvoriti sami u sebi i da je to jedino moguće i ispravno, da, vjerujem da je tako, ponekad čak i uspijem ali više nekako živim u krajnosti.. Iz buke u apsolutni mir i obrnuto, što zna biti poprilično naporno i iscrpljujuće ali ok, idemo dalje...

Upravo se tako zadnjih dana i osjećam, vrlo iscrpljeno i umorno, vjerujem da i nisam jedina, ima nas....

Svijet je opet iz jedne krajnosti naglo prešao u onu drugu krajnost.
Bez priprema, bez prijelaznog nekog procesa samo rez i mentalno preskoči iz jednog apsolutnog mira i skoči opet totalni nemir i stres zvani svakodnevni život.
Ponovna adaptacija i prilagodba.

Kao što smo prije nekoliko tjedana skočili iz životnog kaosa u prisilan mir i stajanje, prilagodba, barem meni je bila sve samo ne laka. Trebalo mi je vremena da se naučim živjeti sa stajanjem svega oko mene, gdje sam i ja morala prisilno stati, isto tako, sada se moram prisilno opet vratit u žižu, buku, žurbu i gužvu...
Trebalo mi je vremena da se mentalno i fizički prešaltam, također, i sada mi upravo treba vremena da opet opet prešaltam i iskreno, još uvijek kao da se nekako tražim i adaptiram na ovaj novi / stari užurbani način života....




- 10:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 10.04.2020.

O mojoj izolaciji ....

Nakon dugo vremena opet me pere neka nesanica.

Budim se već noćima u 2, 3 , 1, 4 sata, ustanem, prošećem po stanu i vratim se natrag u krevet, ponekad zaspim a ponekad i ne. Naravno, neprospavana noć nosi sa sobom i posljedice u novom danu, umor, bezvoljnost, lagana depra, tjeskoba i sva na stanja kad se osjećaš loše sam sa sobom.

Kažu mi mnogi da nesanica u sadašnjem trenu nije zabrinjavajuća. Danas, u ovom vremenu ludosti i opće histerije to je sve normalno, svi smo zatočeni u svojim domovima, radimo od kuće, ne trošimo se nigdje, nemamo kontakte s drugim ljudima i sve je to ono što ustvari nije normalno i što nas negdje prazni iznutra. Nažalost, situacija je trenutno takva kakva je i pravila ponašanja se moramo pridržavati, a kakvi ćemo izaći jednom kad to sve prođe - kako bi se reklo, živi bili pa vidjeli. Mislim, da bi moglo biti vrlo zanimljivo, vatromet u našim glavama.

Kući sam već skoro pa mjesec dana. Sjećam se prvih nekoliko dana kad sam ostala kući, još je bilo sve koliko toliko normalno, još smo bili živi - živi duhom, radile su teretane, mogao si normalno van, dječja igrališta su bila otvorena, trgovački centri radili, mogao si satima šetati psa, još je bilo cike, galame i buke - još je sve bilo živo. Sve je bilo normalno, osim što sam i ja kao i nekolicina ljudi prestala odlaziti na posao i počeli smo raditi od kuće.

Ne odlazak na posao mi je bio prvi stres. Svakodnevno pješačenje do posla je moj ritual, moj mir i moja meditacija kojom započinjem dan.

Sjećam se tih prvih nekoliko dana mog prestanka odlaska na posao mi je bio itkekako stresan.

Nedugo nakon toga zatvorila su se sva igrališta, prestala je škola, nedugo nakon toga dobila sam obavijest da prostor u kojem treniram je zatvoren do daljnjeg, nedugo nakon toga čekala sam u redu kako bih ušla u trgovinu, nedugo nakon toga ljudi oko mene počeli su hodati prekrivenih lica i s rukavicma na rukama. I nedugo nakon toga shvatila sam da mi je netko tamo negdje ograničio kretanje, privremeno mi je uzeo moju slobodu.

Netko mi je postavio neka nova životna pravila koja ja ne živim, ja ne znam što je to sve, ja ne znam što znači biti danima u kući, isto tako ne znam što znači ne vidjeti drage ljude, ne znam što znači ne zagrliti ih i poljubiti jer tako - volim ih, ne znam što znači ne trenirati kao ni ne hodati satima sa psom. Ja to sve ne znam!

Preko noći se ispred mene postavilo mnogo toga što ne znam, što nisam nikad iskusila, nisam znala kako se nositi sa svim tim stanjima. Sve te nove i neistražnene nametnute životne spoznaje su mi unjele popriličan strah, tjeskobu i nesigurnost u moju svakodnevnicu, u moj život.

Odjednom je i gotovo preko noći sve je stalo, promet, ljudi, životinje, život je stao.

Kakva depra?!

S novonastalim stanjem ne možeš proći bez nesanice, bez tjeskobe i bez toga da te pere depra, ne možeš, pogotovo ako vodiš jedan vrlo bogat i dinamičan život i odjenom staneš - onda je to kaos. To je isto kao kad voziš automobil u 5 brzini i odjednom ubaciš u drugu, da, prebacio si i auto dalje vozi, međutim što se dogodilo automobilu i motoru od tog iznenadnog prijelaza, e to je već neka druga priča, bezpogovorno, posljedice ostaju.

Tako je bilo i kod mene, od mog života kojeg vodim često u petoj brzini odjednom su mi ga smanjili u drugu brzinu, bez najave, bez upozorenja, bez prilagodbe, bez ičeg, samo rez i cap, navikvaj se na nova pravila, nove odredbe, novo nešto...

Ali kako bi se reklo, kako se magarac navikne na batine tako se čovjek na sve navikne. Nekom treba više, nekom treba manje - ali svi se naviknemo.

Tako sam se i ja nekako navikla na novonastalu situaciju, doduše, jesam li imala izbora? Naravno da ne, tko me pitao?!

Iskreno, trebalo mi je dana i dana da se prilagodim, da popustim, olabavim i da počnem plivati nizvodno. Nije bilo lako u mojoj glavi meni sa samom sobom, bila su tu mnoga previranja, analize i laktarenja i unutarnje borbe gdje sam plakala nad starim načinom života, kao da se nikad više vratiti neće.

Ali ajde, u svakom zlu treba naći nešto dobro pa sam tako iz ove situacije pokušala izvući nešto dobro: kući sam, imam nepročitanih knjiga gomilu, čišćenju nema nikad kraja, proljeće je - vrt me čeka, ima tih nekoliko filmova koje sam oduvijek htjela pogledati ali nikad nije bilo vremena, također, provesti vrijeme s obitelji je neprocijenjivo...A i realno, neće ni ovo trajati do kraja života, evo, samo što nije sve završilo, možda i nije tako ali sam samu sebe uvjerila....

Jedino, nesanice ostaju, ponekad tjeskoba i gomila teških misli o tome što će biti sutra.... Da....





- 09:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 31.03.2020.

O pustom gradu ....

- 18:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 28.02.2020.

O četrdesetima...

Kad sam imala 20 godina, nit sam imala briga, nit sam imala pameti.

Život s toliko godina ti je samo jedna velika zajebancija i poneka briga, izlasci, putovanja, druženja, smijeh, ljubavi i sl., tada su mi oni koji su tada imali 40 izgledali turbo staro. Iskreno, tada sam se stvarno bojala i same pomisli kako je to biti u četrdesetim godinama - u to vrijeme, sa 40 god. u dupetu mi je zvučalo kao da si već polumrtav, biraš si osmrtnicu, posmrtno odijelo...Strašno, nemoguće i gotovo nezamislivo.

Kad sam ušla u 30-te god., mahnito sam okrenula neki novi list u životu koji kako je brzo došao, tako je isti taj list još brže i odlepršao pod stegom obaveza, trčanja, skakanja i inih životnih dogodovština. Tada, samo staneš i zapitaš se gdje ti je nestao dan, tada shvatiš da 24 sata dnevno je skoro pa ništa. Dan prođe kao neke bezlične 24 minute koje nestanu samo tako - kao rukom odnesene, odu u nepovrat i nema ih natrag, nestale su zauvijek.

U tim famozno brzim 30-im godinama stvarala sam si svoju malu obitelj, bila u potpunosti posvećena djetetu, mužu, poslu, kući i svemu onom što čini život - beskonačno puno obaveza, vremena za sve i svih osim sama sebe. Stvarno, tada je to bio period kad sam u potpunosti izgubila samu sebe, u cijelosti izgubila konekciju sama sa sobom od silnog trčanja, udovoljavanja, zgrtanja....
Tada, u tim 30-im godinama nisam ni stigla razmišljati niti o tome što bi moglo biti za 7 dana, a kamoli misliti o tome što će mi donijeti 40-te ili 50-te, tada, stvarno daleka ako ne i predaleka budućnost. Također, gotovo nezamisliva, samo jednostavno jebeno predaleka.

Sada, kada sam ušla u 40-te, one strašne godine kojih sam se nekad davno strašno bojala. Sada i iz ovog kuta gledanja, iskreno samo mogu reći da mi nikad, ali nikad nije bilo bolje nego mi je sada.
S tim 40-im kao da se sve nekako samo od sebe posložilo a ja samo samo smješkam onako podlo ispod oka i stavljam check kvačice pored toga...riješeno, riješeno, riješeno....idemo dalje...

Ona nekad mala beba postala je veliko dijete, samostalno, odgovorno, posloženo. Postao je jedan divan majčin sin jedinac, ok, da ne pretjerujem ima tu još par krivih drina i drinica za ispraviti, ali to je generalno zanemarivo malo, dapače, ako se i nikada te drine ne isprave, on je super sin, odgojen, pristojan, odlikaš u školi, odličan i vrlo predan sportaš i još k tome, još uvijek je dijete, jedno veliko i sretno dijete.

Onaj nekad moj super savršeni suprug vremenom je postao moj savršeno bivši suprug, i tu sam stavila check kvačicu. Eto, i to sam nekako vrlo uspješno i tiho riješila, kako bi se reklo, bez po muke :)
I što se toga tiče, i tu su se stvari posložile same od sebe, uvijek sam pristalica toga da ako ne možemo skupa, bolje da onda odemo svaki na svoju stranu potražiti sebi sreću u ovom ludom i šarenom svijetu. Eto, tako je i on sebi našao sreću nedugo nakon nas.
Također, i ja sam sebi našla sreću, ali ne u svijetu i s nekim drugim, već sam je našla sama sa sobom i u sebi.

Također, nikad nisam bila sretnija nego što sam sada i s ovoliko godina.

S tim mojim 40-im sve mi je nekako lakše.

Lakše kažem NE bez ikakve grižnje savjesti, analize i daljnje brutalno ubilačke samoanalize.
Lakše otkantam ljude koji mi ne pašu, nemam više potrebe biti pristojna i biti u nečijem društvu jer to tako mora. Što mora?
Lakše kažem da mi se to nešto upravo sada ne da.
Lakše odem u dućan i nešto ne kupim jer kao da sam svjesna da imam sve i da mi sve manje ustvari treba.
Lakše ostanem kući uz dobro štivo i šalicu dobre kave jer i najgora knjiga je bolja od nekih loših i toksičnih ljudi.
Lakše uzmem svog psa i odemo šetati sami kilometrima jer sam shvatila sa vrijeme provedeno sam sa sobom nema cijenu, to vrijeme je bogatstvo koje nitko i nikad neće moći platiti.
Lakše režem sve oko sebe, ljude, odnose, službu, sve, nemam potrebe više biti pristojna.. Jednostavno, kao da mi je sve nekako lakše..


Također, kao i svi, imam briga, problema, životnih izazova i inih situacija koje te ponekad stjeraju u kut, ali sada kao da im više prkosiš, sada kao da im se više ne daš, kao da ih uopće ne shvaćaš ozbiljno, ma čak se i onako zlobno naceriš.

Sada, kao da ne te izazove samo onako posprdno odmahneš rukom znajući negdje duboko u sebi da će se jednom riješiti, da će sve jednom sjesti na svoje mjesto bez obzira brinuo se ti ili ne, sada, kao da je sve nekako jednostavnije.

Naučila sam kroz život da treba znati izabrati pravi trenutak kada treba životu prkositi, a kada treba plivati nizvodno. Nekako mislim da je više ovih dana kada se samo treba opustiti i biti pa što bude, a uvijek će nešto biti, prkosili mi ili se samo prepustili...

Ove moje famozne 40-te godine mogu reći da su druge 20-te godine, one godine kad si mladi blesav, ok, sad više nisi baš tako mlad, ali ako si svjestan činjenice da mladost je samo i isključivo stanje duha, da, onda i s ovim 40-im si mlad, blesav, pun života i grabiš ga kao da sutra ne postoji, veseliš se svakom novom danu jer znaš da ti nosi nešto, novo, nešto lijepo i opet nešto divlje, baš kao u tim nekim prošlim lepršavim 20-im....

Pogledaš se u ogledalo, zaželiš si dobar početak dana, kažeš si da si lijepa i da voliš ono što vidiš u ogledalu.

Zapitaš se, gdje ti je kraj?

Nema ti kraja, svijet je tvoj.... logično....



- 08:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.02.2020.

O meni ....

Gledam se jutros u ogledalo.

Starim, jebote.

Bez obzira na sve gledajući se u oči poželim si dobro jutro i odličan početak novog dana, moj dugogodišnji jutarnji ritual.

Gledam se i govorim na glas sama sebi da bez obzira što starim još uvijek dobro izgledam, još uvijek se dobro nosim sa svim tim beskonačnim crticama na svom licu. Nasmijem se sama sebi gledajući se u svoje duboke crne oči.

Počeli su mi se stvarati oni jastučići ispod očiju koji kad se ujutro probudiš izgledaju baš kao pravi mekani i podatni jastučići. Umiješ se nekoliko puta ekstra hladnom vodom i onda kao malo nestanu, da, tako je bilo prije, sad više ne nestaju nakon hladne vode, i dalje ostaju još neko vrijeme bez obzira na umivanje, obzira na mazanje kože uljem divlje ruže, i dalje su tu, drže se do, eventualno malo tijekom dana splasnu. Ali, tješim se, dobro mi stoje, nije to tako strašno. Čak su mi i slatki.

Vidim, kao životni jack pot dobila sam još neke nove borice po čelu, ma hajde, nisu toliko duboke, nije ni to toliko strašno. Nikad u životu do sada nije mi palo na pamet peglanje bora, nikakvi botoksi niti ikakva moderna čuda, ja sam prirodan tip, vrh njege kože mi je bjelanjak i gavez, ponekad mi je i to tlaka.

Gledam se i baš sam si nekako ponosna na te svoje bore i borice, život mi se baš dobrano ispotpisivao na licu. Ostale su ispisane životne priče prepune bura i bonaca, uz malo sreće, malo brige, uz pokoju suzu i puno, puno, puno gromoglasnog smijeha, život nije ravnica, dapače, srećom nije ravnica, bilo bi strašno dosadno.

Nekako sa sjetom se gledam i baš sam si nekako iskreno ponosna na to svoje ispisano lice tješeći kako mi je vrat još uvijek gladak, kako i kako još nemam staračke pjege po rukama. Gledam se i govorim si naglas, ma dobro ti stoji...

Vrijeme mi je za krenuti, gledam se još jednom i mislim si, dobro je, sve je dobro...

Već odavno si ugazila dobrano u klub 40+, pumpica ti još srećom dobro radi, još uvijek možeš prehodati kilometre, još uvijek možeš čučnuti sa 50 kg na leđima, bez obzira na godine i gravitaciju dupe ti i dalje dobro i čvrsto stoji, sretna si žena ...

Dakle, stvarno sve je dobro, nemaš brige mala pomislim, pogledam se još jednom i krenem u novi dan po još jednu boricu, vjerujem da će biti od smijeha, ne od teških misli....


- 10:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 17.01.2020.

O Mami ...

Neko jutro sam se uvukla mami u krevet, privinula se uz nju i zagrlila sam je onako s leđa, kao što je ona nekad davno grlila mene dok sam još bila dijete.

Nemam baš neku tu ludu naviku da se sa 40 i kusur godina uvlačim mami u krevet, ali u tom času gledajući je pokrivenu do ušiju kako mirno spava, tako me je ono nešto iznutra natjeralo da se nježno i tiho privinem uz mamu i odrijemam s njom još minutu vraćajući se tako u rano i bezbrižno djetinjstvo.

Dok sam tako ležala sklupčana uz mamu vidjela sam pored sebe fizički jednu sasvim malu, sitnu ženicu, a ustvari jednu tako veliku osobu u mojim očima - gledala sam samo jednu Mamu.

Proučavala sam njene crte lice, misleći kako ima lijepe crte lica i kako joj je koža njegovana za njene ipak ne tako mlade godine.
Gledala sam njene sklopljene oči razmišljajući koliko li je samo znala plakati i one njene bore smijuljice koje su se već poprilično poredale oko očiju.
Gledala sam njeno naborano čelo pritom razmišljajući kako je i moj dobar dio tih bora, i ja sam svojom prgavošću i tvrdoglavošću ostavila svoj vječni potpis na njenom čelu.

Na trenutak je otvorila oči i začuđeno me pogledala svojim sanjivim pogledom. Zna i ona sama da nisam baš tip od nekih prevelikih iskazivanja emocija, tko me neće znati bolje od vlastite mame?

Zagrlila je i ona mene.
Osjetila sam tu njenu toplinu, istovremenu ljubav i bol. Osjećam iz tog njenog zagrljaja da je stara, da je ostarila, osjećam da je više umorna od života i da me sada treba kao što sam i ja nekad davno dok sam još bila dijete trebala nju.

Zanimljivo je kako se uloge u životu promijene...

Ležeći tako privijena uz mamu imala sam osjećaj da sam opet ona mala djevojčica bez brige i bez pameti, ona mala prgava curica u sigurnoj luci dobro zaštićenoj majčinim zagrljajem.

Ponovo sam probudila u sebi onaj zatomljeni osjećaj malog i uplašenog djeteta kojem treba puno ljubavi, topline i roditeljske brige.

Opet sam probudila u sebi onaj osjećaj pripadnosti, onaj neki već davno zaboravljen blagoslov da imam mamu. da, još uvijek imam mamu.

Gledajući je tako, razmišljala sam kako sam sretna, kako nisam sama na ovom svijetu, imam mamu. Tatu sam ne tako davno izgubila, ostala mi je još mama. Kakva istovremeno teška i oslobađajuća spoznaja, još mi je samo mama ostala.

Krenule su mi suze, jedna za drugom.

Osvijestila sam misao da jednom neću više imati niti mamu i da ću ostati sama. Iako, nikad nisi sam na ovom svijetu, uvijek imaš nekog, imaš dijete, partnera, prijatelje, poznanike ali jednom kad ostaneš bez roditelja onda stvarno kao da odjednom ostaneš sam prepušten sam sebi, i kao da odjednom više nisi ničije dijete, uopće nije bitno da li imaš 5, 15, 20 ili 50 godina.



- 09:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.01.2020.

O tuđim mišljenjima ....

Diraju li Vas tuđa mišljenja o vama?

Razmišljate li o tuđim teškim riječima upućenim Vama osobno u lice ili iza leđa?

Slušate li tuđe savjete?

Moj odgovor na sve gore navedeno je: NE, NE i NE!.

Tuđa mišljenja o meni uopće me ne diraju. Nikakva, niti ona pozitivna, niti ona negativna, kao da sam se cijepila protiv toga.

Ne mogu reći da je to oduvijek bilo tako. Nekad, kad sam bila mlađa jako mi je bilo stalo do toga da me svi vole, da me okolina uvažava. Stalo mi je da se svima dopadam, jako mi je stalo da se o meni isključivo i samo lijepo priča. Strašno sam bila opterećena time: što će ljudi reći?!
Sada, u ovim godinama, iskreno, kako bi se reklo, zaboli me uho tko priča, što se priča i kada se priča o meni iza leđa.
Ne znam do čega je, da li je do odrastanja, sazrijevanja, da li je do toga što si u nekim godinama kad si dostigao onu životnu mudrost gdje sigurno i konačno znaš tko si, znaš što si, znaš koliko vrijediš i koliko si postigao u životu da te bilo čije riječi, bilo čije omalovažavanje više apsolutno ne diraju niti najmanje jer imaš izgrađenu savršeno, kristalno jasnu sliku o sebi, a istovremeno si duboko svjestan činjenice da je uvijek i isključivo sve samo u očima promatrača.
Jednom davno negdje sam pročitala da ne možeš vidjeti dobro u drugima ako to nemaš u sebi, i tu bih se potpuno složila. Svatko će u onom pored sebe vidjeti upravo ono što želi i ono kakav je on sam, prema tome - pametnom dosta.
S toga, zašto bih se borila s tuđim grubim riječima i mišljenjima? Uzaludno gubljenje i bacanje u vjetar svoje dragocjene energije.
Nema potrebe, imam jasno iscrtanu sliku o sebi u svojoj glavi i realno, tuđa mišljenja više govore o onom nasuprot tebe nego o tebi samom. Kraj.

O tuđim savjetima..

Tuđe savjete najčešće ne slušam čisto iz razloga što najčešće oni koji nisu niti "prstom pomakli" u životu uvijek su puni "dobronamjernih" savjeta o životu (tuđem, naravno), o svijetu, savjeta o tome što je za onog drugog (u ovom slučaju za mene) najbolje i kako bi to nešto trebalo napraviti, jer jedino je tako ispravno, sve drugo je krivo.

Rijetko pitam druge za savjete, ne iz neke svoje vlastite bahatosti već nekako uvijek znam što trebam, što želim učiniti i znam da je tako najbolje za mene, pa čak i ako donesem krivu odluku, ako ništa znam da je samo i isključivo moja i da ne mogu nikog kriviti za "pogrešno" povučen životni potez osim same sebe. Također, ako iz "krivog" poteza nešto naučiš i dođeš do novih spoznaja i učenja koje će ti dalje koristiti u životu onda to nije pogreška, tada je to učenje, škola, još jedna nova životna mudrost. Ako si siguran sam u sebe, ali ono iznutra siguran, kad tu sigurnost baš osjetiš u prsima onda je to to, onda je to onaj trenutak kada po meni ne treba slušati drugog već samo krenuti prema svom zadanom cilju.

Sve je to individualna stvar gledanja na ljude pored nas, na svijet oko nas, na situacije koje nam se svakodnevno događaju. Sve je to dio nas samih i sve su to dijelovi našeg malog osobnog košmarnog svemira i opet je vrlo osobna stvar što ćemo s tuđim savjetima, pohvalama ili pokudama. Slušati i preispitivati se ili nasmijati se, odmahnuti rukom i furati dalje prema svom osobnom planu....

Toga je oduvijek bilo i zauvijek će biti, vječita borba između ljudskog dobra i zla, borba između crnog i bijelog..




- 10:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 15.11.2019.

O spajanju nespojivog...

Još jedan neuspješan spoj iza mene, ustvari baš kontra, još jedan vrlo uspješno i bezbolno odrađen spoj iza mene.

Svega nekoliko unakrsno obostranih trik pitanja i odmah stvari povežeš u priču i shvatiš da ni ova priča nije baš tvoja. Ni ovo nije baš neki jack pot namijenjan upravo tebi. Shvatiš da ni ova rola nije za tvoj avanturistički životni film.

Odlično, pomislih, ovog sam riješila ekpresno brzo, tlaka mi je navlačiti se. U ovim godinama mi je apsolutno promašeno beskonačno se natezati s bilo kojim tipom u kojem ne vidim barem nekog potencijala. Ovaj je stvarno tip bez potencijala, ustvari, čovjek ima potencijala jako velikog, ali ne za mene. Imamo različite životne stavove, imamo skroz različite filmske role u glavi. Već u našim glavama vidim da ne idemo ni približno u istom smjeru, a kako bi to tek bilo u stvarnom svijetu? Ne želim o tome niti razmišljati. Malo mi je dosta onih dijametralno suprotnih, nekako sada više težim ovim sličnijim, ili kako bi se reklo, svaka ptica svom jatu leti, pa tako i ja, još uvijek tražim neko svoje jato.

Prijateljice mi često kažu; ne budi tako isključiva. Ne generaliziraj. Daj mu priliku, daj priliku sebi...

Molim?

Mislim da sam već dala priliku što sam sjedila s inima na kavi i slušala njihove besmisleno glupe i i idijotske komentare na odgovore koje bi mi direktno upućivali, gledajući njihove profile i sklapajući sliku o njima slušajući ih.

Ukoliko postaviš direktno i jasno pitanje onda dobiješ isto takav brutalno otvoren i direktan odgovor najčešće, nema tu mjesta čuđenju, ali često bude čuđenja. Jebenog čuđenja.


- Imaš psa? Šta će ti pas? Jebo te pas... gledala bih u nevjerici s upitnikom iznad glave i pomislila si jebote, a koji kurac će tebi glava i tako ti je uglavnom za ništa, jebote.

-Zašto treniraš toliko puta tjedno, ideš na neku olimpijadu???? - šta bi trebala ležat doma po cijele dane, wtf?
Uostalom, šta te boli ona stvar koliko treniram, više me čudi što je tvoj jedini sportski domet ispijanje pivčine po zadimljenim šankovima i oblizivanje tanjura po inim gostionama te naslikavanje prepunih tanjura i postavljanje istog po društvenim mrežama. Pljuc!

- Brak? Zanima li te brak?
- Ha, kakav crni brak?
- Može crkveni ili civilni!

Iskreno, ne bih znala za kojim sam oblikom vjenčanja, braka više luda, em crkvenim, em civilnim, ne bi ni jedno ni drugo. Ništa od navedenog me više ne zanima. Mislim da bi se morao jebeno potruditi oko mene da me nasamariš da nešto opet potpišem.

Što je brak?

Brak je samo jedna vrlo precijenjena priča, samo dva obična brzo umrljana potpisa pred svjedocima gdje su se dvoje trenutno zaljubljenih ljudi zavjetovali na čuda i nebesa do kraja života. Super! Koliko vidim oko sebe, kako se brzo ožene, tako se i brzo razvedu. hvala, ne bih. Stvarni život u zajednici s nekim je nešto sasvim drugo i uopće je nebitno jel se to zove brak ili kako god.
Imam dosta životnog stresa i bez brakorazvodnih parnica, podjele imovine, podjele kredita, dugova, stečevine, svekrvi i inih pizdarija. Možemo se voljeti i bez braka, nemoj da više igdje išta potpisujem ako ne moram, a ne moram, realno.

Po pitanju davanje druge prilike.
Nedavno sam dobila kritiku mojih cura da bi bilo dobro dati drugu priliku nekom. Ok, slažem se, dobro je dati drugu priliku nekom za kog imaš onaj špurijus da lik ima potencijala. Iako, uvijek se zalažem da prvenstveno treba slušati i voditi sa samo i isključivo svojom intuicijom jer to je jedino ispravno i nekako mislim da te intuicija nikad neće prevariti, sve ostalo su navlakuše.

Pa tako i ja guska, slušam ove oko sebe, ajde, pa daj mu još jednu priliku, možda je ok tip. Vjerojatno je tip baš ok, ali opet ne meni, ne za mene. Tako, potrudim se kontra sebe dati mu kao drugu priliku. Naravno, čim je otvorio usta i progovorio, isto tako je i zasrao, u seknudi. Jebote, ne možeš ti neki tipu od 40+ god., koji živiš još uvijek s roditeljima reći da ti je nedjelja u 11 sati ujutro pre, pre prerano. Strašno! Dobila sam slom živaca iste sekunde i poželjela uspavanoj ljepotici nek se dobro naspava i nek se potrudi da se više nikad ne vidimo, a niti ne čujemo. Nema smisla, živimo drugačije živote, stilovi života totalno kontra, nekom je 11 tek vrijeme za ustajanje, nekom je u 11 već prakitčki prošlo pola dana. Nemoš spojit ne spojivo - točka!

Mogu samo reći, nakon toliko godina života, nakon toliko godina iskustva, nakon toliko životnih partnerskih, onako baš poštenih šamara, ako ne i šamarčina, nakon toliko sranja koje je sada negdje uspješno i daleko iza mene JA si apsolutno i potpuno dajem za pravo da budem isključiva. Apsolutno si dajem za pravo da generaliziram, apsolutno i 1000 posto si dajem za pravo da ne dajem nikakvu površnu i jadnu jedva nategnutu drugu priliku, niti šansu nekom tko možda po nekoj jadnoj i mršavoj stavci zadovoljava moje ne baš toliko zahtjeve kriterije.






- 13:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.10.2019.

Pušenje ....

Danas mi je prvih 10 dana kako sam prestala pušiti.

Pušim već poprilično godina, s pauzama, s odvikavanjima, s pušačkim padovima i ponovnim uzdizanjima. Već neko vrijeme intezivno razmišljam o tome kako bih po ne znam koji puta u životu konačno prestala tj. prvo je bilo kako bih smanjila cigarete, ali znam sebe, tako to ne ide sa mnom, ili pušim ili ne pušim, ili je crno ili je bijelo, nema na pola...

Ne prestajem pušiti iz zdravstvenih razloga jer sam mišljenja da ako je neka boleština suđena da te pogodi pa pogodit će te pa makar nikad cigaru zapalio nisi. Ne prestajem pušiti radi financija jer novac kako dođe, tako i prođe, za cigare se uvijek nađe neka kinta i to svaki pravi pušač jako dobro zna. Zašto prestajem pušiti? Iskreno, pojma nemam, mislim da prestajem jer nije da bez cigarete ne mogu i mislim da sam si samo navukla još jednu lošu naviku i uvjerila negdje samu sebe sa mi nikotin treba.

Odlučila sam, idem prestati pušiti pa koliko izdržim - izdržim, nema veze, idem bar probati.

Ovaj put sam baš nekako spremna, ovaj put sam sve dobro izanalizirala i baš sam onako na sve spremna, kako bi se reklo, za svaku novonastalu situaciju imam asa u rukavu, ima da sve sjebem ovaj put do kraja. Kako bi se reklo, ništa me ne može iznenaditi.

Mojih prvih 10 dana nepušenja pa čak mogu reći i nije prošlo tako strašno kako sam prvotno mislila da će biti. Bila sam sigurna da će mi biti puno teže, da će biti puno opasnije za mene ali i za okolinu.

Neću lagati, ali drugi i treći dan sam bila toliko nervozna i živčana da sam pomislila u sebi kako ću najprije svima oko sebe a zatim sebi iskopati oči, bila sam doslovce tempirana bomba koja je pucala svaki čas i na svaku riječ, pogled, sasvim nebitno. Jedino što mogu reći za sebe tada - luda, ali jebeno luda i nadrkana baba. Strašno, baš mi nekako bilo žao ljudi oko mene, ali...

Već prije sam se u glavi nekako detaljno pripremila na apstinencijske krize koje će me dohvatiti jer svih dohvate pa što ne bi i mene, naravno. Svu moju silnu potrebu za hranom i za slatkim kako bih nadomjestila razinu nikotina u svom potrovanom organizmu odlučila sam zamijeniti čajevima i vodom, i to mi dobro ide za sada.
Također, napravila sam si plan i pridržavam ga se - za sada, da mi posljednji obrok u danu budem najkasnije u 18 sati, ukoliko me uhvati glad iza 18 sati uvijek ima čaja, vode ili običnog jogurta kako bih zavarala svoj želudac.
Također, kako bi si olakšala odvikavanje od cigarete odlučila sam početi trčati ili barem brzo hodati u onim danima kad se ne bavim svojim matičnim sportom.
Dakle, stvarno sam spremna na sve, kako bi se reklo, ništa me ne može iznenaditi...Spremna sam na sve moguće situacije i kako bi se reklo, ovaj put me stvarno ništa ne bi trebalo moći iznenaditi.

Nakon što je završila moja famozna šiz faza - srećom, kratko je trajala, uhvatilo me kao neko čišćenje organizma. Nakon nekoliko dana počela sam kašljati, gušiti se od kašlja - odvratan osjećaj. Ujutro bih se probudila sa suhim grlom tako da čim bi otvorila oči popila bi na iskap po pola litre čaja ili vode, to mi se nikad nije događalo pa čak niti nakon najžešćih tuluma. Također, od fizičkih manifestacija uzrokovanih prestankom pušenja je i nesanica. Prvih nekoliko noći ili nisam spavala uopće ili bih spavala vrlo nemirno i isprekidano, vrlo iscrpljućuje.

Najviše sam se bojala druženja s mojim prijateljima pušačima, ali od moje prevelike brige na kraju se nije dogodilo ništa. Nekako sam bila sigurna da ću žicati cigaru kad budem u društvu, nekako sam bila sigurna da ću imati potrebu ali na kraju na moje veliko čudo od svega toga čega sam se bojala nije se dogodilo baš ništa.

Također, bojala sam se i onih životnih situacija kad te netko ispali na živce pa onda automatski i bez razmišljanja posegneš za cigarom tražeći utjehu u njoj, međutim, u ovih nekoliko dana nepušenja kako su me ispalili svi oko mene i koliko puta sam ispalila samu sebe, rijetko koji put mi je došlo da posegnem za cigaretom.
Kada bi u tim svojim živčanim trenucima i samo pomislila na cigaretu, odmah i momentalno bih sama sebi rekla da je to samo još jedna mala kriza i još jedan mali životni test izdržljivosti, na sve moguće načine bih tada pokušala biti iskrena sama sa sobom i umiriti u glavi samu sebe. Nekako i uspijevam, ovaj put vjerujem u sebe da će potrajati.

Moja odluka za prestankom pušenja je nije bila nekako odjednom, puno sam pričala sama sa sobom treba li mi uopće cigareta, mogu li bez nje obzirom da pušim 20 godina s nekim malenim prekidima, zaista sam puno bila sama sa svojim mislima i vrlo intezivnim i dubokim analizama.

Isto tako, odlučila sam da kad imam neko partijanje s ekipom ako mi dođe gušt da ću bez imalo grižnje savjesti kupiti kutiju cigareta i uživati u tim trenucima, ali isto tako kad to partijanje prestane, prestaje i moje uživanje u nikotinu - tog dijela sam se i sada se nekako najviše bojim jer to je vrlo klizav teren, ali opet nekako vjerujem u sebe da to mogu.

Rekli su mi da je nekako najvažnija podrška okoline, s tim se uopće ne mogu niti ne želim složiti jer apsolutnog sam stava da sam ja sama sebi jedina, prava, iskrena i najčvršća podrška a ovo sve oko mene je li-la, naučila sam kroz život da je nekako najvažnije oslanjati se na sebe, zaista divno je imati ljude oko sebe i vjerovati u njih ali opet ponavljam, prvo vjerovati u sebe i oslanjati se na sebe, a onda nakon toga po potrebi u druge.

Rezime, za sada mi moje nepušenje ide baš nekako jako dobro i baš sam si nekako sretna i zadovoljna sa sobom i rijetko sama sebi poželim sreću ali u ovom mom projektu baš si nekako imam silnu i iskrenu potrebu sama sebe reći, sretno mala i drži se....



- 09:22 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 15.10.2019.

Jesen, jesen ....

Konačno!

Konačno je došla jesen.

Ako neko godišnje doba obožavam onda je to jesen i ne znam sa čime to ima veze, dal s horoskopskim znakom ili kakrakterom, ali jesen obožavam.

U jeseni se najbolje osjećam sama sa sobom i sama u sebi.

Jesen doživljavam kao savršeno vrijeme za nove početke. Vrijeme za velike i male životne preokrete. Jesen je vrijeme za donošenje novih odluka. Jesen je vrijeme transformacije, kako one prirodne tako i osobne.

Obožavam sve one kišne dane kad kiša ne prestaje padati. Obožavam sve one magle, maglice i sumaglice. Obožavam ona beskrajno tmurna i teška neba koja se negdje daljini spajaju s od juga namreškanim ili ponekad podivljalim morem.

Super se osjećam šetajući pustom šumom obojanom jesenjim bojama. Jesen je prepuna teških boja kao da se priroda stvarno negdje priprema za spavanje.

Šetajući šumom koja na dlanu nudi cijeli spektar onih toplih i emotivnih pastelnih boja upijam zvuk pucketanja suhog lišća. Šetajući upijam jesenje mirise, gledam svoj odraz u lokvama izbjegavajći blato.

Jesen je godišnje doba koja ispunjava dušu i tijelo onom nekom čarobnom pozitivnom energijom.

Jesen je u mojoj glavi pokretač svega.

Za nekog je jesen smrt i odlazak, zna nekog je jesen rođenje, neki novi početak, neko novo buđenje, neko novo jutro i neka nova nada....


- 10:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 27.09.2019.

Sam sa sobom ....

Jedna sam od onih koje vole biti same.

Jedna sam od onih koja se ne boji biti sama i kojoj nikad nije dosadno samoj sa sobom. Čak dapače, uživam u samoj sebi i u svom društvu.

Što sam starija sve više i više vremena volim provoditi sama sa sobom u nekom svom malom intimnom svemiru, ne žalim, se, super mi je.

Što sam starija sve više i više neizmjerno cijenim društvo svog psa, neizmjerno cijenim dobru knjigu, svoju malu terasu i čašu dobrog slatkastog crnog vina, naravno, čašu vina iz fine damske čaše. Cijenim takve trenutke i neizmjerno uživam u njima, jednostavno volim da traju. To su ti neki mali rituali koji ispunjavaju dušu.

Što sam starija sve više težim družiti se sama sobom, konačno sam shvatila da sam često sama sebi najbolje i najzahvalnije društvo. Družim se, ali konačno sam počela birati - koga i kada. Biram društvo kao što biram jelo, biram mjesta - sve mi više paše šuma i osama, biram teme - sve mi više paše samo dobra zajebancija i životna lepršavost, biram kada....

Krajnje sebično i bez imalo grižnje savjesti podilazim sebi.

Jednostavno me više ne zanimaju šuplje i prazne priče, uopće me ne zanima tko koga ševi, niti me zanima tko se razvodi ili tko se kreše sa strane, iskreno, čisto me zaboli ona stvar za takve besmislene i jeftine priče... Neka ljudi uživaju u životu ako ih to veseli...

Uopće mi više ne slušaju priče o kreditima, minusima na tekućem računu i inim financijskim sranjima, imam svojih minusa, kredita i kartica sasvim dovoljno i da još slušam tuđa sranja takvog kalibra, neda mi se, tlaka mi je. Takve teme me strašno iscrpe, dodatno opterete, a opet smo na istom, nema neke promjene, ostaju krediti, ostaju minusi, ostaju problemi.

Čemu da onda uopće pričamo o tome? Hoće li mi odjednom i preko noći nestati kredit ako stalno pričam o njemu i plačem jer ga moram otplaćivati s prokleto jebeno visokim nametnutim kamatama? Neće nestati, samo će u mojoj glavi tema kredita biti sve veća i sve bolnija, prema tome - off! Relano, i drugi imaju kredite i minuse pa žive, prema tome - šta? Kako bi rekla moja kozmetičarka, jebe me se ha ha ha ha haaaa.... apsolutno se slažem s njom i citiram je.

Ne zanima me tko ima koju bolest, niti tko će biti sutra u osmrtnicama... Čemu sve te glupe i isprazne priče? Žao mi ljudi, ali ako im ne mogu pomoći, što ću slušati o tome? Čemu?

Nekad prije sam imala totalnu grižnju savjest oko neslušanja drugih ljudi, ali sada je više nemam - niti najmanje.

Žao mi je, ali morati će potražiti nekog drugog slušača što i nije neki veliki problem jer danas je svijet prepun onih koji se vole hraniti tuđom boli i patnjom, a sve je manje onih s kojima iskreno možeš dijeliti svoju sreću i životnu radost.

Na kraju, ljudi i sami po sebi kad imaju neki problem često ustvari uopće ne traže rješenje već dugoročno često traže samo uho za slušanje, rame za plakanje i nekog tko će ih žaliti.

Eto, opet mi je žao, sve češće i češće nisam jedna od onih koja je dobro uho za slušanje, stabilno rame za plakanje i koja daje beskonačno besmislenog sažaljenja u nenormalno neograničenim količinama, malo koga žalim u životu - počevši od sebe pa na dalje.

Možda okrutno, ali jebi ga, tako je - kako je. Život je često jednostavna stvar. Stvari su često crno bijele i ponekad tu uleti neka nijansa one životno sive i jednostavno sve više biram ne imati vremena pretakati iz šupljeg u prazno, niti sama sa sobom, a još manje s ljudima oko sebe....


- 10:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 30.08.2019.

Ti neki dani ....

Dođu tako ponekad ti neki dani. Ti neki ne dobri dani. Ustvari, čak i nisu toliko ne dobri, već su to dani kad ti je sve nekako teško, kad su ti svi teški, ma ono, kad si i sam sebi težak. Onoi neko tupilo u glavi.

Tada, najradije bih prespavala takav dan - a ne možeš.

Najradije bih pobjegla od svih - a znaš da ne možeš.

Tada poželim da ne vidim i ne čujem nikog - a znaš da ne možeš.

U ovom surovom današnjem svijetu uvijek i svima si dostupan na raznorazne načine, gotovo uvijek netko zna gdje si, a ti bi tako rado da ama baš nitko ne zna gdje si - ma samo na taj jedan jedini dan. Jedina ti je želja sakriti se u mišju rupu i biti nedostupan. Samo taj jedan dan da ne čuješ zvon mobitela, samo jedan dan da moraš sjest u suto, samo jeda dan da ne čuješ ono: ma samo bih te nešto pitala.... A ne ide, baš ne ide....

To su ti dani kad bi najradije pobjegao od samog sebe. Uvijek i svugdje sebe nosiš sa sobom, ma koliko ti bilo bolno, teško. Ma koliko ti bilo lako - uvijek si svugdje sam sa sobom. Sam sebi, ili najbolji prijatelj ili smrtni neprijatelj, kako god. Sam sa sobom i svojim mislima, mislila prijateljicama ili mislima ubojicama. Teško se nositi s mislima.

Teški dani ni ime nemaju. To nisu dani kad si u PMS-u, niti su to dani kad si u klimaksu, to su neki sasvim posebno neobično teški dani kad si niti vamo, niti tamo, sve bi a ne bi ništa.

Jednostavno, dani kad ti se najednom cijeli spektar životnih boja iz onog silnog veselog šarenila polako prelijeva najprije u laganu sivu pa postepeno, ali sigurno dođe do prokleto teške i guste crne boje.

Crna je uvijek gotovo i neizbježna.

Često u životu zaplivaš u onu tešku i gustu crnu nijansu, ponekad tako lako isplivaš, a ponekad zapneš i kao da plivaš u mjestu, kao da se boriš protiv struje i ne mrdaš - stalno misliš da se mičeš, a ustvari stojiš, vrtiš se u krug i postaješ sve umorniji i umorniji. Umoran od samog sebe, umoran od plivanja, umoran od borbe, da, bude to tako ponekad. Ponekad? Prije bih rekla često.

To je tako, to je život - spektar boja. Neizbježan spektar boja, od vedrine i lakoće postojanja do mrklog mraka i teškog bezndažnog crnila. I svaki dan je neka druga nijansa i svaki dan prevladava neka druga boja...Spektar struja. Sprektar uspona i padova.

Ponekad dan traje kao godina, kao vječnost, kao neki sumoran teški film kojem se ne nazire kraj. Kao neki beskonačan dan sa bezbroj nedefirniranih emocija koje te kose, udaraju, šutiraju, štipaju, šamaraju dok te ne ubiju. Iscrpe te na kraju, isišu, isprazne. Za čas si prazan iznutra, doslovce, kao da nisi niti amo, niti tamo - nisi nigdje u sebi, niti sa sobom.

Ponekad mi se na glavu strmoglave upravo tako neki blesavo teški dani, kad sam i sama sebi teška i niti sama ne znam kud bi sa sobom i kud bi od sebe - jedina utjeha mi je da upravo takvi životni trenuci, dani kako su došli, tako će i otići, danas, sutra, prekosutra, tko zna kada, ali jednom hoće sigurno - već je sve isprobano...

- 11:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 28.08.2019.

Bez teksta ...


- 11:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 10.04.2019.

Memories ...

Našla sam neke zajedničke slike gdje smo sve putovali, tata.

Našla sam tvoje pasoše prepune raznoraznih datuma, pečata, viza. S tugom i ponosom u srcu ih prelistavam. Pomislim, jebote, gdje je sve bio, gdje je sve spavao, koliko je samo svijeta prošao - moj tata. Čuvam sve te dokumente kao da će mi jednog dana to sve trebati, a znam da neće, ali neka ih. Neka ih pored mene.

Prelistavam naše fotografije s tvojih putovanja gdje si često vukao i mene, i hvala ti na tome što si me vječito negdje uzimao, sada imam puno divnih uspomena, anegdota, priča kako smo nas dvoje lomili do ujutro po inim klubovima, imam sjećanja kad smo skupa obilazili raznorazne europske znamenitosti. Nosim sa sobom ona smiješna sjećanja kad bi velevažno ulazili u raznorazne bajkovite crkve trudeći se biti ozbiljni a oboje smo znali da ti i ja u crkve ne idemo, ali ajde kad smo već tu - idemo.

Sjećam se jedne godine kad si me molio da ne idem na neki koncert u Ljubljanu. Tih 90-ih godina, to su bile opasne ratne godine i sve samo ne idi, molim te, sjećam se tih riječi kao danas. Sjećam se da si me otpratio gledajući me s kuhinjskg prozora prekljinjući me da ne idem jer je tada bilo opasno i kad sam se vratila u neke sumorne zimske sitne sate čekao si me isto na tom istom prozoru kako bi bio siguran da sam se vratila doma. Gledajući tvoje duboke crne oči osjetila sam onaj uzdah olakšanja i misli koja ti je prošla kroz glavu - evo je, vratila se živa doma, sad moren poć spat.

Da, prepuno je sjećanja s tobom, prepuno je svega, prepuno je emocija koje nikad neće nestati - zauvijek će ostati tu sa mnom i u meni. Sad kad to sve izvrtim kroz glavu još jednom svjesna sam činjenice da mi ti nisi bio samo tata, mi smo fakat bili drugari, frendići. Sjećam se dana kad bih dolazila preko ljeta na barku, kako čim bi ugledao moj auto kako bi odmah vadio dvije čaše i miješao bi nam bevandu da zapalimo jedan španjulet, popijemo bavndicu i poćakulamo.

Sa smijehom se sjećam kako si uvijek išao sa mnom na vađenje krvi, a odlazak u laboratorij i krv nije ni meni a bogami ni tebi bila jača strana. Ni dan danas ne znam tko se više od nas dvoje bojao vađenja krvi, ti ili ja? Ali znam da si uvijek bio uz mene i da bi uvijek izlazili iz laboratorija ruku pod ruku provjeravajući jedan drugog jel mu dobro i jel može, iako sam ja vadila krv, tebi je uvijek bilo slabo i uvijek nakon te avanture smo izgledali kao da smo se vratili s bojišta i kao da nas pola fali ha ha ha haaaaa....Smijeh živi....

Iako sam već imala 30 i koju, sjećam se kad si me ostavio ispred bolnice i plakao jer si se bojao što će biti sa mnom a ja sam te tješila da je sve ok, da će biti sve ok i otišla sama niz bolnički hodnik plačući jer nisam htjela da ti vidiš kako ja plačem i bojim se jer znam da bi onda tebi bilo još teže gledajući me takvu.

Da, jebeni trenuci. Nema ih više. Sada su samo u mojoj glavi i s vremena na vrijeme me lome bez pardona i bez pitanja mogu li ja to sve izdržati, želim li to? Glava ništa ne pita, samo radi, prokleta bila i ta glava kako uvijek zna odabrati trenutak kad treba raditi - opet je noću najgora. Opet noću neda mira, opet noću neda spavati. Opet se ganjam sa sjećanjima, pitanjima i propitkivanjima, opet i ispočetka se vrtimo u krug, a baš sam nekako pomislila kako je konačno nastao mir u njoj.

Kroz glavu mi prolazi dan kad sam saznala za tvoju dijagnozu. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Točno znam svaki detalj tog dana, znam kako sam zveknula slušalicu mobitela i pobjegla u WC plakati. Sjećam se kako sam samo htjela pobjeći od svih, pobjeći od svagdje, pobjeći od same sebe samo da to više ne slušam, sve samo da to nije istina. Sjećam se da mi je taj dan jedino životno olakšanje bila tableta za smirenje koja me je ubila, koja me je otupila, koja me umrtvila, umirila i natjerala na spavanje.

Sjećam se i mjesta kad mi je prijatelj rekao, znaš tvoj tata ima tešku dijagnozu i od nje se teško ostaje živ.

Sjećam se tog osjećaja kad mi je ekspplozija topline navrla u glavu, sjećam se kako su mi se oči momentalno napunile suzama koje su same od sebe jedna za drugom krenule niz obraze kao da im nema kraja, samo su tekle. Sjećam se tog osjećaja kako sam kroz suze gledala frenda i tog osjećaja kako bih ga najradije zadavila golim rukama ne razmišljajući o posljedicama, ali on je liječnik, on zna što priča, iako je tada u mojim očima i mojoj glavi bio zadnji i posljednji kreten na kugli zemaljskoj koji jedini ne zna što priča - jer on ne zna mog starog. On ne zna koliko vjerujem da to neće biti tako kako je on rekao, da neće biti kako kaže medicina. On ne zna da sve to ne mora biti tako kako je rekao, ipak ja "znam" bolje. On ne zna da se čuda događaju ako vjeruješ u njih, a ja sam tada jebeno vjerovala, ali baš onako duboko i jako...

Ja sam samo to vrijeme bila sigurna kako znam bolje, samo sam htjela vjerovati da neće biti tako kako lječnici kažu, i na samom kraju krajeva, vjerovala sam da je to samo jedna mala tatina kriza koja će proći - i sada se mrzim zbog toga, mrzim se zbog mog vječitog naivnog vjerovanja u čuda, onog jebeno prokletog optimizma koji i kad je sve u teškoj banani nađe opet ono nešto svjetlo za što se može uhvatiti i vjerovati da spasa ima, da nade ima. Prokletog dječjeg vjerovanja da na kraju bude ipak sve ok. I uvijek nekako kad bude kraj nečeg a nije onako kako sam ja u to vjerovala, uvijek se ispočetka pitam: pa kako to tako sad? Uvijek isto, sama u svojoj dječjoj glavi protiv svih...

I kad je došao tvoj kraj opet sam se onako naivno blesavo zapitala; pa kako to sad? Ja to nisam tako zamišljala baš, nije to tako dobro....



- 19:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 20.03.2019.

Oslanjam se na sebe...

Kada se u životu nemaš na koga osloniti onda se počneš oslanjati na samoga sebe.

Kad se počneš oslanjati na samoga sebe tada konačno jednom spoznaš kakvu svemirsku i bezgraničnu snagu i moć nosiš u sebi, a do sada nisi niti znao da to nešto postoji u tebi, jer uvijek si nekako to nešto tražio, u biti, očekivao od nekog pored sebe, od nekog drugog, os svih samo ne od sebe - tako je bilo lakše. Tako je lakše!

Oslanjajući se na samoga sebe, konačno jednom shvatiš da čak i puno toga znaš napraviti sam, svojim rukama, svojom inteligencijom, svojom vlastitom sposobnošću koja ti je već odavno dana i čuči negdje sama i neiskorištena.

Oslanjati se na samoga sebe u životu i nije tako loše, nije čak niti toliko teško, rekla bih - oslanjati se na samoga sebe jedino je ispravno.

Kad se u životu naučiš oslanjati na samog sebe - tada ne boli, nema razočarenja, nema patnje i koliko god djelovalo teško, iz osobnog iskustva, rekla bih da mi je sada nekako lakše, kao da mi je jednostavnije.

Nikog više ne možeš kriviti za ništa što ti se događa, za sve si "kriv" sam sebi. Svoj život preuzimaš u potpunosti u svoje ruke i svjesno i odgovorno snosiš posljedice svojih životnih odluka.
Zvuči strašno i možda čak i je strašno u početku, ali konačno jednom u životu dođeš do onog životnog stadija što se zove zrelost, životna mudrost i spoznaja da si sam kreator svog vlastitog života upravo onako kako ti želiš i kako tebi odgovara. Zvuči fora, zar ne?

Često sam znala sama sebi reći, mala imaš ruke, imaš glavu, sposobna si i vrijedna i nema što ne možeš učiniti sama za sebe, a da pritom ništa ne tražiš, ne pitaš, ne moliš i na kraju se ne razočaraš, jer često, htjeli mi to priznati ili ne, često se razočaramo u onog pored sebe jer nije mogao/htio ispuniti naša očekivanja. Na kraju, i zašto bi itko ispunjavao ičija očekivanja? Jer se nama tako hoće? Da, moš si mislit, kako da ne, evo red ispred vrata, svi se polomili od ispunjavanja tuđih očekivanja...

Veliki dio svog života sam se hrabro i s punim povjerenjem oslanjala na svih osim na samu sebe. Tako sam naučila. Svima sam vjerovala više nego sebi, uvijek sam nešto čekala od nekog drugog, uvijek sam slušala neke tuđe izgovore i opravdanja kako mi ne može pomoći danas, pa ne može niti sutra, pa kad bude bilo vremena javiti će mi se.... Da, tako su dani prolazili i ja bih vječito stajala i gledala njurgajući i optužujući kako su ljudi ovakvi ili onakvi. Da, jesu. Ljudi su upravo i onakvi i ovakvi i ja sam im dopuštala da budu upravo takvi nekakvi prema meni i još k tome sam im s punim povjerenjem puštala da mi organiziraju život kako njima paše i kad oni imaju vremena...

Ali, život je baš je baš jedna simpatična pojava.. Smjesti ti kad se najmanje nadaš....

Život mi je jebeno smjestio priču iz koje sam težim putem naučila kako vjerovati sebi. Život me je ne baš lijepim i ugodnim putem naučio kako se izboriti za sebe u ovom prgavom svijetu. Također, život mi je dokazao koliko ustvari mogu, koliko sam sposobna, snalažljiva i vrijedna mala žena...

I ma koliko god mi sve TO nekad bilo previše i ma koliko god sam puta pomislila da ja više ne mogu, da ja stvarno i iskreno TO ne mogu - upravo danas kad se okrenem vidim da ja TO sve mogu i neizmjerno mu hvala na svemu.... Naučila sam velike životne lekcije, a jedna od njih je - oslanjanje na samu sebe ....



- 13:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2018.

Preklopljene kazaljke ...

Znaš onu priču koju smo dijelili kao klinci da kad se poklope kazaljke sata da netko misli na tebe?

Da, tvoj sat mi još uvijek stoji na noćnom ormariću i svaki put prije spavanja nekako mi pogled pobjegne na njega. Kao što si i ti stao tako je stao i on. Da, stao je, preklopile su se kazaljke na 10:55.

Preklopile su kazaljke jedna drugu.

Iako ne vjerujem u te priče o prekopljenim kazaljkama ovaj put želim vjerovati u tu priču iz dječih dana. Želim vjerovati da si mi i tim svojim satom još jednom na neki suptilan način od negdje drugdje gdje si sada htio dati do znanja da se ne brinem i da paziš na mene, da paziš negdje odozgo na nas dvoje. Da nas gledaš i čuvaš.

Neki dan gledajući tvoj obožavani sat vratila su mi se mnoga sjećanja, probudile su u meni opet i još jednom onu buru emocija koje stalno potiskujem u sebi još uvijek ne želeći vjerovati da te nema već skoro pa godinu dana. Jebote, godinu dana a kao da je bilo jučer kad smo se natjeravali kroz smijeh i galamu po kući. I nakon godine dana i dalje boli isto kao i prvog dana, samo znaš mene, namontiram onaj blesavi osmjeh, sve okrenem na zajebanciju i pravim se kao da nije ništa. Pravim se kao da ne boli, pravim se kao da ne mislim, kao da nije ništa a samo na spomen tebe slomim se i suze krene same od sebe. Ali, lakše je kroz život s maskom, zar ne?

Znaš, nekako bih najradije prespavala i taj Dan mrtvih, i rođendan i Božić, jer sve mi je to nekako preteško.
Sve me to nekako vraća u vrijeme gdje ne želim biti, vraća me u ne tako davnu prošlost.

Neki dan me mali pita:

- Mama, hoćemo li slaviti Božić?

Šta da mu kažem?

Prešutila sam odgovor vješto mijenjajući temu.

Pomislih, kako slaviti Božić kad si na Božić odlučio otići. Nema više tog Božića za mene, gotovo je, kako bi se reklo, neka se drugi raduju, taj dan želim biti sama sa sobom i svojim mislima i ne želim nikog pored sebe. Na taj dan želim se samo sklupčati u krevetu pokušavajći ne misliti na ništa i na nikog, iako bezuspješno jer glava sama po sebi neće mi dati mira, vratiće se teški crno bijeli fimovi sami od sebe.

Na Božić dobivaju se telefonski pozivi sa čestitkama i željeći jedan drugom sreću. Božić je dan za obitelj.

Na Božić ja sam dobila poziv s riječima: znaš, tata je umro jutros u 7 i 25....

Na taj Božić moja se obitelj raspukla kao staklena čaša koja se više nikad neće moći zaljepiti.

I svaki božić do kraja mog života će biti obilježen upravo time i nema tu pomoći i nema tu spasa. Kako?

Jebeno. I onda se sjetih riječi sina, sve kako bi me utješio.

- Znaš mama, mali obični ljudi umiru svaki dan, jedino veliki ljudi umiru na Božić, moj nono je umro na Božić, vidiš mama...

Kako li je sve jednostavno u dječjim glavama, jebeno jednostavno, eh da mi je opet biti dijete, sve bi mi bilo lakše i jednostavnije.

Želim baš kao dijete vjerovati u tu priču o preklopljenim kazaljkama da si tu s nama, da nas čuvaš i paziš i gledaš nas svaki dan i u svakom trenutku.
Želim vjerovati da si sada sretan i da ti je dobro.
Želim vjerovati da ne brineš previše za mene jer odraditi ću ja i taj Dan mrtvih i rođendan i Božić, sve po redu, jer znaš i sam da ja to mogu, bar se pravim da mogu, ono što je unutra u meni ti to isto najbolje znaš, ali nema veze, mogu ja to...

Idem sada odraditi još jedan dio koji se očekuje od mene, odnjeti cvijeće na tvoj grob još jednom praveći se da je sve u redu i da ne boli.
Idem po još jednu životnu pljusku koja će me vratiti upravo tamo gdje ne želim biti, u prošlost provedenu s tobom iz koje se ne mogu otrgnuti.

I ne vjerujem više u priče da će to jednom proći, u priče da vrijeme liječi rane – sentimentalne gluposti za široke mase.

Ne, neće nikad proći, bol i praznina zauvijek ostaju.

Ostaje taj jedan gorak okus u ustima, ostaje ta neka bol i stiskanje u prsima svaki put i iznova, ostaje mi samo još jedan sat s preklopljenim kazaljkama koji će zauvijek biti na mom noćnom ormariću sjećajući me na tebe...

Fališ mi tata... Užasno mi fališ...

- 18:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 20.10.2018.

Sretno sine ...

Budim se jutros rano. Vani je joć noć.

Pregledavam još jednom tvoj kofer kako bih provjerila jesu li sve tvoje stvari na broju. Preispitujem sama sebe nisam li što god zaboravila? Ma valjda nisam, pa nije ti ovo prvo višednevno putovanje, imaš ih već popriličan broj iza sebe i svaki put isto, s punim srcem spremam ti dresove, peglam klupske majice, jedini dio peglanja u kom uživam su tvoje stvari sine.

Budim te.

Iako je vani potpuni mrak s punim srcem oblačiš na sebe klupsku trenerku, spremaš se bez imalo prigovora i požuruješ me, iako nam se nigdje ne žuri... Sve stignemo, nas dvoje uvijek sve stignemo...

Dovozim te na parking, ekipa već čeka. Obučeni u boje kluba svi kao jedan, zadovoljstvo mi vas je gledati, te velike dječake a ustvari još uvijek su djeca...

Iako si već velik dječak ipak mi daješ zagrljaj prije puta, nije te sram ekipe, briga te jer mama je mama...
Izgovaram ti naglas uvijek svoje isto prije putovanja:

- Sretno sine, čuvaj se... Zapamti, svaka utakmica je nova utakmica i svaki gol je novi gol, daj sve od sebe...

Sjedaš u bus pored svog frenda, gledam te. Gledam tu djecu, iako je vani mrkla noć oni su sretni, veseli, radosni i nadasve nabrijani jer još jednom idu na parket braniti ime svog kluba...

Ulazim još jednom u autobus kako bih svima još jednom samo rekla: Sretno dečki!

Autobus zatvara vrata, kreće, mašem ti i kao i uvijek gutam knedlu u grlu i susprežem suze. Nije mi lako, ali borim se sama sobom.

Vozim se kući razmišljajući o tebi.

Razmišljam koliko sam sretna što te imam, koliko si divno i odgovorno dijete.
I uvijek si postavljam isto pitanje u glavi:

- Bože, čime li sam te zaslužila takvog?

Kroz glavu mi prolaze oni tvoji prvi treninzi, prve utakmice kada si jurio kao muhica po parketu jer tada nisi znao tko ti glavu nosi.

Kroz glavu mi prolaze one tvoje duboke oči i pogled pun suza jer ti više ne želiš biti ljevak, jer želiš biti običan kao i svi drugi (misleći na dešnjake). Tada se uvijek sjetim svojih motivacijskih govora i objašnjenja kako si poseban upravo zato što si ljevoruk i kako su većina velikih svjetskih umova bili ljevoruki. Tumačeći ti kako smo ustvari rijetki i kako nas malo ima, sve samo da te ohrabrim i dignem. Ma, sve samo kako bih ti olakšala male krize koje se tada za tebe bile velike kao svijet.

Dolazim kući i letimično očima prelazim po svim tvojim osvojenim medaljama, turnir ovaj, turnir onaj, tekma ova, tekma ona, grad ovaj, grad onaj, ima ih popriličan broj. Gledam ih s toplinom u srcu i nekim skromnim ponosom jer skoro pa sve tekme smo prošli skupa, sami nas dvoje i svaki tvoj zabijen gol je bio i moj gol i svaki tvoj promašaj je bio i moj promašaj, i svaki put kad si tresnuo na onom parketu je i mene boljelo i nebrojeno puta mi je došlo da se strmoglavim niz one tribine na parket kako bih te podigla i ohrabrila te, ali ne – nesmijem, tu je trener.

Sa smjehom u sebi razmišljam o tekmama kad dobivaš lopte kako bi zapucao neki i gol i kako bih uvijek nekako žmirila dok pucaš jer s tom lijevom rukom nisam nikad bila na sigurno u kom dijelu gola će ta lopta završiti, a sam si mi priznao da ponekad ne znaš ni ti sam jer imaš neku svoju strategiju u glavi gdje se puca s krila. Strategiju koju samo ti razumiješ, ja to ne kužim ni dan danas ma koliko god si se svojski trudio objasniti mi.

Žao mi je mali, mama ti ne kuži, ali ti lupaj po svome jer dobro ti tako ide.

I ponekad se zapitam kuda li će te život odvesti, u kom smjeru i pravcu, ali nekako ne brinem, imam taj feeling za tebe da će biti sve dobro, da ćeš uspjeti jer si mali dječak koji nosi u sebi veliku mudrost, a i mama je tu uvijek kao motivator i podrška, ona sigurna luka koja te štiti da se skloniš od bura i nevera...

Ne brini, imam povjerenja u tebe...

Vraćaš mi se kući kroz par dana. Prazna mi je kuća bez tebe. Otišao si na još jedan veliki i jak turnir braniti boje svog kluba.

Jedino što ti mogu reći je: Sretno sine! Voli te mama... Ali ti to sve jako dobro znaš...



- 10:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2018.

Spojiti nespojivo....

Sjedim na osunčanoj terasi, pušim i ispijam gutljeve one davno jutros skuhane kave koja je već odavno hladna.

Sjedim na terasi vukući dimove cigarete praveći mali dnevni predah od svakodnevnih obaveza, predah od života.
Sjedim i gledam kako prolaze automobili.

U koloni prolazi jedan automobil sa spuštenim krovom, muzika iz njega trešti na sav glas, neka ekipa sjedi i partija u njemu, ti voziš, auto prolazi jedino što još negdje čujem je tvoj meni jako dobro poznat gromoglasan smijeh.

Oh da, došao si. Došao si, ali ranije ovaj put, puno ranije nego inače. Inače je tvoje vrijeme oko Božića, ne sada, ali eto te...Čak me niti ne zanima zašto si uranio? Što se dogodilo da si već stigao doma? Uopće se niti ne pitam...

Prvi put u životu da me nije štrecnulo kad sam te vidjela, prvi put da nisam osjetila ono nešto, one neke trnce koji te na jedan mali tren prođu kad sretneš nekog s kim si jednom nekad pokušavao graditi neku vašu malu životnu priču. Mogu čak i reći da me boli ona stvar što si došao, jebe mi se, onako od iskreno i od srca...

Jutros me zove frendica, čisto onako, kao samo da me čuje, ali znam tu boju glasa, nije to onaj njen prpošan glasić koji me zove samo da me čuje, samo da me pita kako sam.... Ne, jutrošnji glas je imao onu neku čudno neobičnu boju, imao je onu neku težinu i samo sam čekala to nešto što mi mora reći, nije prošlo dugo dok mi nije onako već klasično izgovorila; znaš, morala bih ti nešto reći, ali ne znam kako, znaš, ne bih htjela da te opet boli?!

Pomislim, čemu tolika dramaturgija, što može biti toliko grozno a tiče se mene. Ma šta god je, čemu toliki uvod, pa valjda me je do sada upoznala i zna na kojem principu radim.

- Ma pucaj, samo otvoreno i iskreno pa šta bude i tako znaš da nema što ja ne mogu podnjeti, rokaj stara, govorim onako kroz smijeh. I tako u životu nekako kad mi je najteže okrenem na zajebanciju ili bar na neki brutalno crni humor da mi bude lakše...

- Znaš, on je došao. Došao je i ima nekog...

Muk. Muk s obje strane.

- Oke, hvala na info, bolje mi je to saznati od tebe, ali realno, ustvari to je stvarno jako dobro i za mene i dobro za njega, ali tko sad jebe njega, to je ok za mene, znaš i sama da je tako najbolje...

Osjećam olakšanje s obje strane, uz obostran smijeh...

Da, to što on ima nekog je stvarno bolje i za mene i za njega jer nas dvoje smo apsolutno i potpuno dva suprotno dijametralna svijeta, nespojiva.

Razmišljam tako, ma ima netko gore tko brine o nama, o svakom po naosob, jer nas dvoje bi bili sve samo ne sretni jedan s drugim.

Gledam ga danas u tom autu i mislim si, kako neki ljudi se stvarno nikad ne mijenjaju, neki ljudi zauvijek ostaju isti, jedino mijenjaju boju kose, garderobu, automobile i žene pored sebe. Razmišljam kako nas dvoje nikad nismo parirali jedan drugom i uopće se pitam što smo radili tako različiti jedan s drugim, što smo pokušavali tada? Spajati nespojivo ili što?

On, partijaner bez granica, živeći od danas do sutra bez ikakvog barem okvirnog životnog plana i programa, ja sasvim suprotno, obiteljski tip prepun obaveza i odgovornosti prema djetetu, poslu, ljudima oko sebe, prema životu općenito.
Koji nas je vrag držao skupa? A valjda neki je...

Sjedim tako i čudim se sama sebi kako prvi put u životu ne analiziram, ne postavljam sama sebi pitanje: zašto? Ne pretačem sama sa sobom iz šupljeg u prazno ulazeći u nepotrebne suvišne detalje oko nas dvoje, valjda sam zaista odrasla u međuvremenu. Jednostavno, ovaj put me ne zanima, naša priča je u mojoj glavi više puta pucala i više puta smo je bezuspješno sastavljali i čemu patiti se? Nema smisla, meni osobno više nema smisla već odavno...

Nekako znam da je ovdje kratko svega nekoliko dana i jedino što želim je da se ne vidimo jedan na jedan, ne želim ga gledati i slušati probleme koje „jedino on ima“ jer svi mi ostali živimo život na jednom divnom pjenušavom i bajkovitom oblaku, ali jedino on ima „nerješivih životnih problema“, nekako nemam više želudac za slušati sranja u kojem ne mrda onom stvari kako bi nešto promijenio i kako bi mu bilo bolje u životu, kako bi se jednom konačno pomakao s mrtve točke i učinio nešto pravo i konstruktivno za sebe, za svoj život i život onih oko sebe...

Nekako ne želim sresti ga i slušati kako mi pro forme postavlja pitanje: Kako si? Jer bi mu upravo tada onako od srca i iz dubine duše britko odgovorila: A šta te boli kurac kako sam?!

Jer upravo onda kad me život baš onako pošteno lupao na sve strane nije ga bilo da me pita kako sam i jel mi što treba, ne... Ali ne, bolje se tiho i nečujno maknuti, ponekad je tišina najveći šamar i istovremeno najveći govornik...

Jedino što mogu sa sigurnošću reći je to da sam zahvalna onom nekom gore koji me čuva i koji je sve posložio upravo onako kako treba, jer, nekako sam sigurna sama sa sobom i priznajem sama sebi, bolje ona, nego ja, jer nas dvoje ne bi nikad bili sretni i pusti priče da se različitosti privlače, da, svakako, možda i taj zakon drži vodu, ali koliko dugo? Bolje je ovako...

Također, ljudi mijenjaju sve ono izvana, ali karakter uvijek nekako ostaje ono što nosimo sami i svugdje sa sobom i ono jedino od čega ne možemo pobjeći...
.
Ne možeš ti spojiti nespojivo...Ovako, je ipak najbolje, za oboje...

Jedino što mu iskreno želim je to bude sretan, gdje god bio i s kim god da bio, sasvim nebitno i nadasve, želim mu da konačno negdje i s nekim nađe svoj mir pa što god to značilo za njega..
Za mene nek ne brine, ipak sam ja sasvim dobar kapetan svog broda i još uvijek sasvim tiho i uspješno plovim po ovom moru koji se zove život..


- 07:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 10.10.2018.

Čemu sva ta pitanja....

Postoje pitanja koje bih zabranila svima i na veliko.

Pitanje broj jedan:

- Kad ćeš naći nekog?

Pitanje broj dva:

- Kad će se udati?

Pitanje broj tri:

- Kad ćeš imati dijete?



Kad ćeš naći nekog?

Kad mi takvo pitanje postave ja samo slagnem ramenima i kažem boooo, što bi prijevodu značilo pojma nemam, ne zanima me, ne davi me pizdarijama, ne priča mi se o tome... Iako već dobrano gazim u 6 godinu od svog razvoda i dalje sam solo, ne u potpunosti solo, ali tu ne brojim one svoje neke instant veze, neke avanutre i slične površne odnose. Da, solo sam i nisam do sada nakon razvoda ostvarila onu neku pravu i duboku ljubavnu vezu s nekim. Nisam do sada još uvijek srela osobu koja bi zadovoljila moje kriterije da bih se uhvatila u koštac s time da se s dotičnim odlučim na zajednički život ili nešto više od toga. Nisam! A kad ću to stvarno ne znam. Iako, više o tome niti ne razmišljam a još manje se zamaram s time. Nekad sam se tim pitanjem poprilično opterećivala, ali više ne, utuvila sam si u glavu da će se stvari u životu jednom po tom pitanju posložiti ili jednostavno neće nikad, i kako god bilo meni je ok, ne žalim se. Čak dapače, složila sam si život poprilično dobro da u potpunosti duboko i iskreno uživam u životu i dobro mi je, stvarno mi je dobro. Kroz tih nekoliko godina solo života jako sam dobro shvatila koliko ustvari mogu sama i koliko sam snažna žena, jer upravo i još tih par prijateljica koje su u braku, koliko vidim, u braku su, računaju na neku pomoć partnera, a opet skoro pa sve odrađuju same vukući za sobom i njega i djecu i svekrve i ostale životne situacije. Dakle, same a u braku. Same, a u partnerstvu. U odnosu, a same – strašno. Tako si ja mislim, pa bolje mi je onda da sam sama sa sobom i tada znam da se nemam na koga osloniti osim na sebe....Ne kažem da je uvijek lako ali imam nekako čistu računicu u glavi, znam na čemu sam sama sa sobom. Dakako, još uvijek postoje iznimke u kojima je brak/zajednica/odnos upravo ono što bi trebalo biti, ali sve se manje i manje susrećem s time. Rekla bih, divlje neko vrijeme....

Kad ćeš se udati?

To se pitanje ne odnosi na mene, ali žene oko mene kojima se postavi to pitanje često dožive lagani nervni slom čim im se takvo pitanje uputi, pogotovo što u našem narodu postoji neko nepisano pravilo da ako se ne udaš do neke godine ili ne daj Bože da si sobodan do trideset i koje – s tobom nešto nije u redu. Da, upravo tako, ne bi čovjek vjerovao, ali valjda ako si free do 40 godine onda te trpaju u kategoriju „robe s greškom“ jer i bolje se razvesti do neke godine i imati dijete nego biti solo, Bože me sačuvaj šta će ljudi reći?
Ježim se od takvih etiketiranja i uskogrudnih razmišljanja jer postoje ljudi kojima nije jedina svrha života udati se do neke godine, također, nije im niti cilj imati obitelj, imaju ljudi neke svoje izbore, neke svoje filmove, uređene živote i dobro im je tako, i nema tu osude, ali ustvari ima...
Također, tko garantira da upravo ti solo pojedinci ne bi htjeli imati partnera, ali jednostavno do sada nisu sreli ili upoznali neku dušu s kojom bi im upravo to bilo to, životni jack pot – makar u početku. Došlo je neko divlje vrijeme jer mahom bi svi htjeki biti sretni u dvoje, sretni s nekim a svi bi i dalje htjeli na veliko zadržati svoju slobodu i neovisnost i svi bi nekako voljeli biti bez obaveza i bez toga da nekom polažemo račune a to baš tako ne ide, ipak kad si u odnosu s nekim imaš neku „obavezu“ prema tom nekom, bar bi tako trebalo biti...

Kad ćeš/ćete imati dijete?

Nadalje, to pitanje mi žešće ide na onu stvar jer kad si u vezi, onda te pitaju kad ćeš se udati/oženiti, e kad se udaš onda te tlače s pitanjem a kad će beba, e kad dobiješ bebu onda te tlače pitanjem, a kad će drugo? I tako sve redom, pitanje za pitanjem a nitko se ne pita što taj par ili pojedinac ustvari želi.
Imam oko sebe pojedince koji jednostavno ne žele imati djecu, osvijestili su to kod sebe, spoznali su tu istinu u sebi i njima je ok, uostalom što je to uopće bitno hoće li par imati klinca ili neće? Apsolutno nebitno, ako se ljudi ne vide u ulozi roditelja, ok, super da su toliko odgovorni i da su donjeli takve odluke, bolje i tako nego ajmo se oženiti jer smo u vezi već cca 100 godina, pa sad kad smo u braku, ma ajmo napraviti klince jer tako to nekako ide, tako je to kao normalno – da zadovoljimo formu. Ma šta je tu uopće normalno? I uopće kome treba zadovoljavati formu? Ljudima oko sebe – da im se začepe usta? Suludo. Totalno suludo.
Također, postoje i oni parovi koji nažalost ne mogu imati klinca i to im ne piše na čelu pa pitanja takvog kalibra kad će imati dijete je apsolutno neprimjereno i vrlo bolno i vjerojatno tabu tema.
Općenito, pitanje o djeci je meni osobno vrlo delikatno jer je to poprilično zadiranje u nečiju intimu i ne bi se trebalo ticati apsolutno nikog, ali eh, ljudi ko ljudi, neumjesnim glupim pitanjima nikad kraja, a čemu?

Dakako, sva tri gore navedena pitanja bih zabranila na veliko jer sigurna sam da su za pojedince vrlo bolna i možda bi voljeli da su sva ta tri kriterija već odavno zadovoljena ali nisu i onda postavljanje debilnih pitanja od kojih nitko nema ništa su zaista besmislena i suvišna, vjerujem iskreno da su za mnoge i bolna, i onda se opet pitam – čemu ih postavljati?

Jednostavno, pustite ljude da žive svoje živote onako kako to žele i onako kako najbolje znaju...

- 18:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 08.08.2018.

Ništa više nije isto ....

Znaš, od kada te nema moram ti reći da ništa više nije isto.

Sve se nekako promijenilo.

Kao da se sve raspalo.

Ostala je ta neka praznina u meni, u nama koji smo ostali....
Oduvijek sam bila dobrano svjesna tko držao obitelj na okupu, ali tvojim odlaskom dobila sam samo potvrdu da si ipak ti bio glava kuće koji nas je držao kao ovčice na okupu..Bar si se trudio da to tako bude i sada, moram ti priznati - zaista ti je to sve dobro išlo, to tek sada vidim...

Stvarno je bilo tako....Više ništa nije isto...

Znaš, kod mame baš i ne idem toliko često, ne mogu. Svaki ulazak u onaj stan previše me podsjeća na tebe. Uvijek kada dođem gore, nekako nesvjesno sjednem na tvoje mjesto za stolom i pijem kavu iz tvoje šalice. I samo ponekad kad me put nanese u taj stan još uvijek nekako tupo se zabuljim u onaj kauč na kom si uvijek sjedio i čekao kad bi mali i ja dolazili kod vas.

Mali ode kod none, ali ne baš često i ne baš rado, fališ mu... Ne može zaspati u krevetu u kom je uvijek spavao s tobom i nonom jer ipak si ti njemu bio sve, i nono i prijatelj i kompić za vaše dječje gluposti, jako mu fališ. Neki dan mi je rekao onako usput da se ti sada sigurno negdje na nebu igraš sa svojim prijateljima.
Jbg, nisam se rasplakala, ali sam progutala knedlu. Znaš da ja pred malim ne plačem jer se trudim biti mama lavica koja pokušava život hendali najbolje što zna...

Ni s mamom se baš ne čujem previše, sve se to nekako prorijedilo, a znaš i sam da mama i ja nismo baš bili neki pobjednički tim, uvijek smo imale neke rasprave i neka oprečna razmišljanja o životu, sada je to naše nerazumijevanje još više nekako isplivalo. Ne kuži me ona, kao ni ja nju, previše smo različiti svjetovi za razliku od tebe i mene, mi bi se uvijek kužili i samo pogledom. Fališ mi.

A znaš, stara je i puna zamjeranja prema meni. Uvijek mi postavi isto glupo pitanje: Jesi bila tati na groblju? Kao da još uvijek ne kuži da će opet dobiti isti odgovor: Nisam! Znaš da ne idem na groblja!

Znaš i sam da je ona onaj tip osoba: a što će ljudi reći???
Isto tako znaš da ja nisam nikad bila taj kalibar i da me nikad nije bilo previše briga za to što će ljudi reći...
Ljudi i tako uvijek pričaju šta hoće...
Tužna sam jer mi to zamjera a ne shvaća da na groblje mogu doći, zapaliti svijeću i odraditi onaj dio koji se od mene očekuje, ali ona nikako da shvati da se ja s groba ne mogu vratiti kući jer naradije bih legla na ploču pored tvoje slike i samo bih se sklupčala kao dijete i plakala. Ona ne kuži da je meni taj odlazak na groblje susret sa stvarnošću da si tamo stvarno ti i da te nema više. Ona ne kuži da mi nakon toga treba bar nekoliko dana da se opet i ponovo skupim i pokušam nastaviti normalno živjeti...

Njoj je kao i obično jedino bitno što će ljudi reći. I sto puta sam joj objasnila da jebeš ljude i njihove prazne i šuplje priče i da uredan i čist grob je samo predstava za širu javnost a ono što ja nosim u sebi, a ono što mi nosimo u sebi, svu tu buru emocija i prazninu, e to je ono nešto što je pravo i iskreno, na sve ostalo se poserem, ma uostalom, znaš mene...

Od kad te nema na barku isto ne idem. Bila sam samo jednom na proljeće, ali čisto onako, samo da vidim jel sve ok, jel pluta... Teško mi je pao da dolazak tamo. Rasplakala sam se ispred barke i samo sam plakala jer znam da je ta barka dio tebe, da je mali na njoj s tobom odrasao, znam da smo skupa pili bevandu i ćakulali do dugo u noć. Previše me podjeća na tebe i ne mogu ići, ne ljuti se na mene radi toga, ali sve mi je to nekako prerano. U biti, mislim da mi nikad neće biti pravo vrijeme da odem, znaš i sam da sam jebeni emotivac koji jako dobro skriva emocije, a u meni vrije bura izmiješanih osjećaja koje vješto skrivam od javnosti.

Ma najradije bih pobjegla i iz ovog stana, previše je tebe u mom stanu, previše me stvari podsjeća na tebe, ali ne mogu, nemam kuda, moram ostati tu i boriti se sa svojim demonima. Znaš da tvoji opušci još uvijek stoje u košu za smeće u garaži i još uvijek je garaža posve ista i sve je na svom mjestu kako si ti ostavio, sve je zakramano kao i obično, ništa ne diram, ne mogu još uvijek. Sve je na svom mjestu, i tvoj alat, i tvoja radna tuta i svaki komadić radnog stola je upravo isti kao da si jučer bio tu...

Tužno, zar ne?

A kako sam ja?

Tako tako, kako koji dan, malo gore, malo dolje, više gore a kad padnem dolje onda rovarim kao krtica po samoj sebi. Ne dam se, borim se, prkosim mislima i svojoj glavi - klasika.
Iako, moram ti reći da se često osjećam kao Pale sam na svijetu. Tužno je to kad imaš sto ljudi oko sebe a ustvari si sam, u biti, tako se osjećaš, nekako prazno i šuplje...
Prvi put u životu nakon svih mojih bura i oluja baš se osjećam samo na vjetrometini života, čudno zar ne? Baš se jebeno osjećam samo i nezaštićeno od kada te nema i svaki dan sam svjesnija toga koliko mi ustvari nedostaješ i koliko si mi značio dok si bio tu kraj nas...

Nekad sam tvoje "mrzila" tvoje pozive koji su redovno bili ujutro, popodne i navečer i još koji između, čisto onako da ne prifali s tvojim bezveznim pitanjima koji su bili skuža samo da nas čuješ. Sada bih dala sve na svijetu da me nazoveš i postaviš mi još jedno tvoje bedasto pitanje i onako s osmjehom pošalješ me u onu stvar jer nisi dobio odgovor od mene koji si htio čuti...

Bez tebe jebeno više nije ništa isto....







- 08:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 27.07.2018.

O.j.b je pola zdravlja

Više mi nije problem nekom onako jednostavno posred lica reći: aj o.je.i malo, onako prgavo odbrusiti - ma jedi govna, postaviti pitanje tipa mene si našao zajebavati, fuck off mali jedan i sl.???

Nije to oduvijek bilo tako, ipak su roditelji i društvo u mom odrastanju u čovjeka učinili i svoje i nikad prije ne bih tako nešto izgovorila na glas jer uvijek bih se pitala kako se tada osjeća druga strana, uvijek bih se pitala šta će mi roditelji reći na takvo moje drsko i bezobrazno ponašanje i naravno, uvijek bih se pitala ono debilno famozno pitanje: a što će reći ljudi???

I onda kroz godine shvatiš da jednostavno ponekad moraš tj. trebaš izgovoriti takvu frazu ma koliko god ti se činilo da ne smiješ i da to nije lijepo.

Također, kroz godine života i odrastanja shvatiš da će ljudi uvijek nešto imati za reći, pa bio ti najbolji na svijetu - uvijek će imati nešto za naći što nije po njihovim parametrima dobrog odgoja ili njihovim životnim načelima, dakle, nema šanse da budeš dobar svima i za sve, nema, na kraju, ljudi nas gledaju na način na koji nas oni sami žele vidjeti, a to je već njihov problem, ne i moj. Kroz godine shvatiš da trebaš biti samo jebeno dobro opušten i ako ti dođe da nekog s dobrim razlogom stjeraš u onu stvar, onda to i onako pošteno i sočno napraviš, pa ako ništa drugo biti će tebi samom lakše. A i ljudi se prema tebi odnose upravo onako kako im dozvoliš, zar ne?

Ove moje sve češće izgovorene fraze, nisu to obične fraze koje nekom samo onako u trenutku bijesa naglas izgovoriš.

To su fraze koje po meni imaju dušu, fraze koje imaju svoju težinu, fraze koje ne izgovoriš onako usuput na dnevnoj bazi jer ti je takvo izražavanje nešto što je normalno i što se podrazumijeva. Ne, takvo izražavanje nije baš lijepo i nije baš damski, ali upravo iz tog razloga, kad nešto od ovog gore prevalim preko ustiju onda znam, a zna i onaj nasuprot mene da taj jedan izgovoreni "aj malo odjebi" ima svoju svrhu i svoju smisao, ima pozadinu, ima težinu i iza te izgovorene fraze ima točka na kraju rečenice, točka na kraju odnosa, točka na kraju nečega, čega god, nebitno, ali nekako bi se dalo naslutiti čija je zadnja i tko je postavio osnovna pravila igre, a time i nekako zadao zadnji udarac.

Ne znam do koga je, ne znam do čega je, ali sve mi je lakše izgovoriti sve ovo gore na glas i u lice.

Sve mi je lakše postaviti granice u odnosima, kako partnerskim, tako i prijateljskim i svim ostalim.

Čim se pojavi nešto u odnosu što mi ne odgovara baš previše, ako mi nanosi bol, nepravdu ili bilo kakvu lošu emociju - sve mi je lakše i lakše okrenuti se i otići, ma čak otići i bez pozdrava, bez objašnjenja, jer valjda s godinama shvatiš da neki ljudi čak nisu niti vrijedni pozdrava, a još su manje su vrijedni truda i gubljenja vremena na razna objašnjenja, zaista nisu.

Ljudi su često vrlo jednostavna bića, brzo ih provališ, ne treba im puno da otkriju svoja prava lica, samo treba sačekati da se pojavi situacija koja nije po njihovoj volji i kako su oni zamislili i eto - maske padnu samo tako, i onda stvarno skužiš da neki nisu vrijedni ni onog tvog: Bok... Shvatiš da je damski s osmjehom i crvenim ružem na usnama izgovoriti samo "ma fuck off" sasvim dovoljno, a ponekad je i to previše.

Nekako, sve više vidim kod sebe da granice tolerancije mičem sve više i više, ali ne u smislu da imam sve više tolerancije i razumijevanja za ove oko sebe, već baš suprotno, sve manje nalazim opravdanja za ljude koji me okružuju. Jednostavno kao da mi se više neda tražiti opravdanja za nečije ne javljanje, za nečije grube riječi ili postupke i to uvijek pod izgovorom jedne loše priče tipa, ma znaš, on ili ona imaju velikih problema, ne mazi ni nju/njega život baš previše, prošao je kroz životni pakao i sl. pizdarije...

I šta bi ja sad s tim informacijama trebala?

Radi nečijih krivih životnih poteza, radi loših životnih izbora, radi toga što netko ima gomilu problema koje ne rješava ne mjesecima već godinama, trebala bih imati razumijevanja, tolerancije ili opravdanja - da, svakako do jedne granice vrlo rado, ali nakon te granice jedino što mogu reći je: stvarno mi je žao, ali fuck off.

U zadnje vrijeme sve češće režem, sve češće odbrusim bez imalo grižnje savjesti, a često izgovorim one gore svima dobro poznate fraze i nekako mi uopće nije žao, uopće se ne osjećam loše radi toga i što je najvažnije uopće ne analiziram više jesam li trebala možda drugačije, možda dati još jednu šansu i još jednu priliku, jesam li mogla sve to upakirati u neki roza celofan i nekako ljepše izgovoriti, više ne.

I uopće ne znam do čega je?

Zapitam samu sebe ponekad zašto sam postala takva osoba upravo znajući da nekad prije nisam bila takva, već baš suprotno, uvijek bih i za svakog našla neko opravdanje njegova ne dobrog ponašanja prema meni, tolerirala bih nečije svakakve glupave postupke pod izgovorom "znaš, nije njemu lako zato je takav...", prelazila prema masu grubosti i ostalih životnih sranja, i uvijek i jedino samo na svoju štetu - ničiju tuđu, samo i isključivo svoju.

Ali valjda s godinama prelomi se nešto u čovjeku, valjda s godinama kad te ljudi i život dobro našamaraju dođeš u fazu kad otvrdneš, dođeš u ritam života kad se više ne daš nikom živom zajebavati i valjda jednom konačno shvatiš da ustvari jebeno i prokleto voliš sebe i upravo iz te silne ljubavi prema sebi vrlo jednostavno izgovoriš "ma fuck off" okreneš se na petama i odeš jer kao što sam rekla, taj famozni "fuck off" nije samo fraza, nije to samo obična mala riječ, to je velika i moćna riječ koja mijenja život, ako ničiji, onda bar moj s velikim, velikim i još jednom velikim olakšanjem...

- 09:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 07.03.2018.

Jer to je tako ....

Još jedna besana noć.

Još jedno buđenje u neke lude sitne sate dok je vani debela noć i dok još cijeli grad spava.
Još jedna noć s beskonačno puno tupih pitanja u mojoj glavi na koje nema odgovora i na koje odgovor nikad neću dobiti.
Još jedna noć iza mene prepuna nekih tmurnih slika, da, upravo samo ta jedna slika negdje u snu mi tiho prođe kroz glavu i probudi me, razbudi me, a onda krenu misli....

Teške misli, jedna za drugom i tako počinje tihi rat u mojoj glavi, vječita borba dobra i zla.

Slike me sustižu jedna za drugom i kose me. Misli krenu jedna za drugom i bezosjećano me lome, onda krenu i brige i tako u krug, iz noći u noć...
Rezime cijele noćne priče je još jedna neprospavana noć iza mene, još jedno ubijanje tupim nožem, još jedno besmisleno seciranje moje glave u sitne, najsitnije komadiće. Još jednom, opet nešto što ne znam niti kako se zove, što ne znam ni ima li više ikakvog smisla..

Do ne tako davno noć je bila moje najdraže doba dana. Noću bih uživala. Kad svi, kad grad krene spavati, kad sve oko mene utihne, onda dolazi moje vrijeme za mene. Moje vrijeme tišine, moje vrijeme mira, moje vrijeme za čitanje, pisanje i moje vrijeme koje bih posvetila apsolutno i u potpunosti samo i isključivo sebično sebi.
Obožavala sam to moje noćno vrijeme. Negdje sam pročitala jednom davno da je čovjek najproduktivniji baš u vrijeme svog rođenja, i da, u mom slučaju ta priča itekako drži vodu. Kao tipična škorpiončina obožavam jesen i zimu, obožavam noć, obožavam mrak i oblačno vrijeme. Suludo...

Da, i kao što sam do nedavno obožavala to moje vrijeme noći isti tako, upravo sada to vrijeme noći - mrzim.
Da, u ovom trenutku svog života noć je ono nešto što mrzim. Više se ne osjećam tako dobro kad mi dođe vrijeme da moram poći leći.

Dođe mi noću da lagnem, da se umirim i lagano zaspem. Dođe mi noću vrijeme kad se slomi to jadno i izmučeno fizičko tijelo koje treba odmora, koje treba barem malo sna kako bi skupilo snage za sutrašnji dan, da, i umirim se, i zaspem i onda odjednom, niodkuda i nepozvane salijeću me te neke tmurne slike, kao da samo čekaju tren kad ću zatvoriti oči. Prenu me iz sna, probude me, ubijaju me...I tako krenu, slika za slikom, kao neki loš životni slajd, onda znam da više nema spavanja.
Gotovo, što si spavala - spavala si.. I tako već noćima...

Proganjaju me te slike... Kurvinski i u zasjedi čekaju pogodan trenutak kad znaju da više nemam nikakvu kontrolu nad svojim umom. Čekaju trenutak kad znaju da je sada njihovo vrijeme da ožive u mojoj glavi i da mi nedaju mira...

Proganjaju me slike tvojih posljednjih bolničkih dana, bolničkog kreveta i one šifre na vratima koju sam dobila od nekog simpatičnog liječnika kako bih mogla biti s tobom u bilo koje vrijeme...
Proganjaju me slike kad sam ti držala bolničku šalicu u koju si pljuvao krv objašnjavajući mi da je to sve ok, i govoreći mi da je to sve radi prokletog suhog bolničkog zraka...I sada se pitam koga si tada tješio, mene ili sebe, vjerujem oboje... Tada sam zaista povjerovala, da, to je sve samo radi suhog bolničkog zraka...
Proganjaju me zvukovi tvog kašljanja, i dalje ih negdje noću čujem...
Proganja me tvoj zadnji noćni poziv iz bolnice u kojem samo želiš čuti jesam li doma i je li mi toplo...
Proganja me slika tvog praznog bolničkog kreveta u kojem te tog jutra nije bilo, iako sam i tada vjerovala da si otišao u WC i da ćeš sada odjednom odnekud izletiti i po tvom običaju zabeštimati mi nešto onako od srca...
Proganja me onaj osjećaj straha koji ti se tiho uvuče u kosti dok sam šćućureno sjedila ispred intezivne slažući svoju još jednom razjebanu glavu i skupljajući hrabrosti da uđem na odjel dok čitam na vratima... "Ukoliko želite pozvati svećenika, obratite se na taj i taj broj...". Fuck. Još jedna životna pljuska - na ovom se odjelu i umire, pomislih! Još jedan susret sa realnošću koju ne mogu, koju ne želim ni pod razno prihvatiti...
Proganjaju me slike tebe na aparatima, u peleni, bez kose, s maskom na licu i oni tvoji posljednji grčeviti stisci ruke kojim si mi dao do znanja da želiš da ostanem pored tebe barem još malo...
Proganjaju me riječi med. sestre kojima mi govori da ti skinem vericu i lančić jer te smeta. Da, to mi je trebao biti znak da je to kraj, ali ne, naivno sam vjerovala da ti stvarno smeta i da ćeš to opet jednom nositi..
Prokleto me proganja slika one hladne kapelice pune cvijeća, s lijesom u sredini i tebe u njemu i ono moje blesavo nevjerovanje da je to kraj, da to tamo ti ležiš, ne, ne i ne...
Mrzim tu sliku iz na duše. Ona mi najčešće dođe noću, kao da mi namjerno to radi samo da mi nakači na nos: da, prihvati više jednom tu stvarnost, to je tako, umro je, nema ga više....

Da, i onda te slike dođu i vrte se naizmjenično kao loš životni slajd, i samo me salijeću, jedna za drugom, pa me preskaču, igraju se sa mnom. Više se niti ne borim s njima, puštam im nek me mrcvare, jače su od mene, ali izblijediti će, izgubiti će već one jednom na svojoj snazi, nikad neće nestati, ali će oslabiti - to znam, treba vremena. Treba puno vremena.

Zauvijek će ostati te neke slike u mojoj glavi i onaj gorak okus u ustima.
Zauvijek će ostati ta neka moja pitanja i brige za tebe: Tko zna gdje si sada? Je li ti dobro? Jesi li sretan?

Zauvijek, jer to je tako....




- 15:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 30.01.2018.

Zaveži prvo svoje špigete ...

Ljudi su mi uvijek bila fascinantna pojava.

Uvijek i zauvijek i opet svaki put ispočetka se čudim čime se ljudi sve bave u životu. Naravno da tu ne mislim na bavljenje nečim kao zanimanjem, profesijom. Pod terminom "baviti se" podrazumijevam bavljenje, kopanje, rovarenje i slična istraživanja tuđih malih života.

Uopće ne razumijem i nikad nisam razumjela čemu to?
Odakle ljudima vremena za bavljenje ljudima oko sebe?
Odakle ljudima volje za priče rekla - kazala?
Uopće, odakle im vremena za neke sasvim nebitne stvari?

Čemu razna preturanja po tuđim životima, ako svi, ali baš svi do jednog imamo svojih vlastitih sranja koja taložimo godinama i koja ne da ne rješavamo sami sa sobom, nego nam vlastita sranja od stajanja toliko smrde, da nam je na taj vlastiti smrad i trulež lakše začepiti nos i lagano nastavljajući kopati po tuđem dvorištu, preturati po tuđim osobnim smećima i razbacivati ih okolo ponižavajući onog drugog kako bi uzdigli sebe, a vlastito smeće nam se gomila i gomila i gomila i godinama raste....

Jadno!
Povraća mi se.

Nekako što sam starija sve manje imam tolerancije, razumijevanja i sve manje i manje želim upravo takve ljude blizu sebe.

Ne osjećam se dobro!
Ne osjećam se ugodno uz ljude koji bi svojim "apsolutnim savršenstvom" moj život doveli do lažnog blještavila, a pri tom niti ne pitajući me da li ja uopće želim imati "savršen i blještav život"? Naravno, dragi moji svi, meni osobno je moj život apsolutno i skoro po svim stavkama savršen, a to što moj izbor života ne zadovoljava nečije tuđe parametre "normalnog života" - žao mi je. Stvarno mi je iskreno žao, nema tu spasa jer meni je ustvari stvarno samo jako, jako i jako dobro i mogu reći da iskreno uživam u životu veseleći se svakom novom danu.

Ne osjećam se dobro uz ljude koji svojim besmislenim savjetima pokušavaju krojiti moju sudbinu. Sudbinu si krojim sama i tu moram reći da si je baš onako fino krojim, baš onako sa stilom i onako kako meni paše i odgovara. Jebi ga, opet taj kroj nije po Vašem izboru, jel tako? Da, žao mi je, stvarno mi je žao radi kroja, ali ne može drugačije, jebi ga - moj život - moja pravila...

Ne osjećam se dobro uz ljude koji vide i jedino što žele vidjeti su samo i isključivo moje/tuđe "pogreške" i moje/tuđe mane pritom zaboravljajući jednu bitnu činjenicu, a to je da smo svi samo ljudi od krvi i mesa i da svatko od nas svoj život hendla onako kako zna i kako misli da je najbolje. Naravno, uz to zaboravljajući i činjenicu da smo svi različiti i da je upravo ljepota života u različitosti, prihvaćanju i toleriranju različitosti i neosuđivanju onog drugog.

Sve to zvuči tako jednostavno, a ustvari je često tako teško to sve primjeniti u svakodnevnom životu.

I uvijek se, i vjerojatno zauvijek ću se pitati, zašto je tako teško zatvoriti vrata svojeg doma, zatvoriti vrata svojeg života i rješavati svoje probleme, svoju glavu? Zašto je tako teško baviti se svojim manama i svojim životnim pogreškama?

Zašto? Zar je to tako veliki problem?

Naravno da nije! Ma u biti čak i nije to sve teško samo treba prebaciti fokus s onoga što nas okružuje na nas same kao pojedince i treba se puno kvalitetno baviti sam sa sobom razmišljajući, analizirajući sam sebe, pričati sam sa sobom, osvješćivati samog sebe, svoje emocije i razmišljanja i često sam sebi postavljati pitanja i iskreno si na njih odgovarati.

I ništa nije problem. Problema ustvari nema. Jedini problem smo mi sami sebi.
I često znam sama sebi reći da sam ja sama sebi istovremeno i jedini i najbolji prijatelj, a isto tako si mogu biti i najveći neprijatelj!
I fakat to je živa istina, jedina prava istina!

I često se vodim tom činjenicom, a često je preporučam i meni dragim ljudima - ljudi, bavite se sobom, bavite se svojim životom, ne podmećite onom drugom nogu, pustite druge ljude u miru ako Vas nisu tražili pomoć, ako nisu Vas tražili savjet - ostavite ih i bavite se sobom, sagnite se i zavežite najprije svoje špigete, jer u životu rijetko kada će se dogoditi da ćeš se zaplesti u tuđe šigete. Ne! Uvijek prvo se sapleteš o svoje vlastite špigete jer ih nisi uredno i čvrsto svezao a trebao si....



- 08:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.01.2018.

I prođe godina ova ....

Da, prošla je i ova godina.

Prošla je još jedna godina u mom životu. Iskreno, jedva sam čekala da prođe. Samo sam čekala da završi. Samo sam čekala da stavim točku na kraju ove 2017. Godine.

Kad bolje promislim i nije bila tako strašna, nije bila baš toliko loša.

U biti, počela je čak jako dobro, a završila je tako što mi je ostavila gorak okus u ustima koji neću moći isprati vjerojatno još popriličan broj godina, možda čak i nikad.

U protekloj godini bilo je zaista pregršt divnih trenutaka, bila je godina prepuna emocija, godina poznanstava s nekim novim divnim ljudima. Složile su se tu neke nove simpatije, neka nova prijateljstva, oni neki odnosi koji stvaraju ugodu i toplinu oko srca.

Protekla godina mi je bila i godina prekidanja nekih loših i nezdravih odnosa koji su mi sasvim lagano i nečujno grizli dušu a nisam imala snage odmaknuti se iz te priče, ali nema veze, to je ostalo u prošloj godini.

Protekla godina bila mi je puna akcije i turbulencija, ali tu se ne smijem žaliti baš previše jer ja živim jedino kad imam akcije u životu. Samo sam poprilično sjebala jednu stvar a to je da nisam konkretno precizirala koju vrstu životne akcije želim pa sam dobila baš onu životnu akciju koju nisam željela sama sebi niti je želim ikom drugom niti u najluđim snovima.

Plivala sam nekako kroz tu 2017 više manje dosta uspješno i kvalitetno, zaista mogu reći da sam bila sretna više nego tužna, ali da ne bude sve baš bajkovito došao je onaj prokleti trenutak kad sam dobila još jedan životni šamar za koji sam tada bila sigurna da me dokusurio i bacio na koljena – tatina bolest, tatina dijagnoza.

Kad sam saznala da mi otac ima rak svijet mi se srušio u sekundi, moj život je stao skupa s njegovim, ali život je stao samo na trentak, jer smo svi znali da nemamo vremena cupkati u mjestu već djelovati odmah i sada.
Odrađivali smo te bolnice, dijagnoze, nove spoznaje liječenja, kemoterapije i sve ono što ide u paketu s tim.

Vječiti optimist popust svog tate uvijek sam negdje znala da on to sve može jer to nije bio običan čovjek, to je bila ljudina koja je prkosila uvijek i svemu i nije bilo toga što on ne može, ljudina koja nije znala za spoznaju da je nešto nemoguće, da, zaista je takav bio...

Prolazili smo svi zajedno kao obitelj sve te muke. Ma čak to i nisu bile muke jer on bi odradio dozu kemoterapije, nakon toga svega nekoliko dana oporavka, a nakon toga život po starom, život, življenje, veseljenje životu, baš onako kao da mu nije ništa, baš onako kako je on znao – ja nisam bolestan čovjek i nemojte se prema meni tako odnositi!

Iako je živio sa spoznajom da su mu možda dani odbrojani nikad nam to nije pokazivao niti nam je ikada to dao i samo naslutiti, zaista je živio punim gasom koliko je mogao do svog poljednjeg dana.

Prolazili su nam dani 2017. s tom spoznajom, sve do jednog dana kad mu stanje iznenada, ali doslovce iznenada pogoršalo i završio je u bolnici. Bila je to srijeda. Ponekad se mrzim zbog svog jebenog optimizma jer moj filmu glavi je bio: ok, sad će biti koji dan u bolnici dok se malo ne oporavi pa će on onda opet po starom...Neda se on samo tako, ipak je on ljudina samo takva...

Svaki dan odlasci u bolnicu po nebrojeno puta, svaki dan s tatom, ispunjavanje svih njegovih želja jer tatu kakvog sam ja imala teško je danas imati. Ljudima koja je uvijek i za svih imala samo najljepše riječi, ljudina puna duha i humora, uvijek spreman na zajebanciju, ljudina koja u svakome ostavi onaj pozitivan i topao trag.

Odradili smo i nekoliko dana bolnice, izdražao je i on, i moja obitelj i ja...Svi smo nekako to izdržali.

Zaista sam bila sigurna da će sve biti ok. Zaista sam bila sigurna da će izvući. Zaista sam bila sigurna da ova bolest koju je imao je za njega samo još jedan životni test kao i mnogi do sada.

Sve životne testove koje mu je život namijenio je odradio, ponekad s lakoćom, ponekad s mukom, ali svaki zadatak, svaki životni test je odradio.

Međutim, ova boleština s kojom se kratko borio ipak je za njega bio preveliki test, ipak je to bila prevelika borba koju nije dobio. Na sam Božić, obiteljski dan kada smo svi trebali biti skupa umro mi je otac, umro je moj jedini tata.

Znam da nije patio, znam da ga nije boljelo, znam da nije bio sam jer sam bila s njime do zadnjeg trenutka i nesebično mu davala sve od sebe kao što je on cijeli svoj život davao meni i mom sinu, ali jebi ga, boli, razdire, guši, stišće...

I zato kažem, neka je zatvorila vrata ta prokleta 2017 godina koja mi je uzela ono najsvetije što sam imala – uzela mi je tatu.
Zbogom 2017 godino i ne ponovila se više nikada, previše boli si mi dala u svojim zadnjim danima kad smo trebali biti svi sretni, pošteno si me ispljuskala za kraj i ne znam da li ću se ikada oporaviti jer svaki sljedeći Božić će mi biti samo jedna loša uspomena na mog tatu koji je otišao upravo na taj dan...







- 23:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #