Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

subota, 15.01.2022.

Kako odjednom?

Sjedili smo neku večer jedan pored drugog.

Bila je neka sasvim glupa i nezanimljiva priča u društvu iz koje sam se mogla isključiti samo tako jednostavno i lako.

Promatrajući tako sebe, pitajući se još jednom tko sam zaista u ovom trenutku, tko si zaista ti, kako se osjećam u sebi pored tebe, kako se osjećam s tobom opet u društvu, sjedeći pored tebe na svega nekoliko centimetara udaljenosti.

Kao i obično na veliko sam se bavila sobom, promatrajući se, preispitujući se valjda 1000 puta opet ispočetka kao da to nisam nikada napravila do sada, kao da mi je prvi put biti sama sa sobom pored tebe.

Prošlo je već neko duže vrijeme kad smo se oprostili jedan od drugog.
Prošlo je već neko duže vrijeme kako je svatko otišao svojim putem hvatajući neki novi život i nove životne prilike na najbolji mogući način kako tko zna i misli da je najbolje za sebe.

Međutim, u mojoj glavi prošlo je tek nešto malo vremena kako sam se na nekom podsvjesnom nivou pozdravila s tobom, oprostila od tebe.
Na nekom svom podsvjenom nivou sam ti sve oprostila opravdavajući te valjda po 1000 puta samoj sebi kako ti ustvari i nisi loš čovjek, jedino ne znaš drugačije, ne znaš bolje i kako je to sve ustvari u redu.

Na nekom podsvjenom nivou sam ti iskreno zaželjela da jedino što ti želim je da budeš sretan u životu jer, pravu i iskrenu sreću kako želim sebi isto tako želim i sebi, iako, tvoj i moj pojam sreće je nešto što je nebo i zemlja, nešto što ja apsolutno suprotno i dijametralno u našim glavama, u našim svjetovima, u našim svemirima.

Ali nekako tim svojim malim intimnim činom u sebi sam znala da je kraj, da sam do kraja ovaj puta završila s tobom na sve moguće načine i da povratka više nema i više ga nikad neće biti, barem ne s moje strane, jer nema smisla ljepiti nešto što je puklo jednom, pa još jednom pa opet ponovo.
Zaista nema.

Međutim, sjedeći tu večer tako pored tebe, pričajući s tobom osjetila sam neki mir i spokoj i zapitala sam se kako netko tko ti je bio sve, tvoj svijet i tvoj svemir, tvoja ljubav i tvoja sreća je odjednom postao netko tako dalek, netko tako bezličan, netko na koga ni niti malo ne trepneš kad si sada pored njega a prije si treperila na sam njegov pogled?

Kako?

Kako te emocije samo tako nestanu, kako to sve odjednom samo splasne i rasprši se?
Kako odjednom s nekim s kim si bio nekad tako blizak odjednom ti postane tako stran u tvom uživotu?

Zar je moguće da jednom kad smo si bili sve odjednom si postanemo ništa, kao da nikad nismo ništa imali, kao da nikad nismo ništa bili?



- 08:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 26.11.2021.

Mir u nama...

Svijet je postao jedno poprilično ludo mjesto.

Ne znam, možda je prije bio takav, ali ja to nisam primjećivala.

Ljudi su postali nenormalni, doduše, možda smo uvijek i nosili u sebi tu dozu nenormalnosti koja je sada silom prilike istjerana iz nas.
Nenormalnost koja je izašla na vidjelo u svim mogućim oblicima, likovima i bojama.
Nenormalnost koja je, kao ono nešto divlje i godinama uspavano u nama, sada se probudilo, podivljalo i više se ne može kontrolirati.

Divlje zvijeri i demoni.

Koliko god se trudim sama sa sobom vjerovati i živjeti misao da je svijet jedno predivno i ružičasto mjesto s tragovima sivila i ponekog crnila, vidim da mi je sve teže i teže vjerovati u to moje šarenilo.
Ponekad lagano i nesvjesno kapituliram pred nevidljivim neprijateljem, primjećujem, osluškujem, čujem, ali usprkos svemu i dalje se borim i dalje se ne dam, prkosim vremenu, vijestima, brojkama, temama - prkosim imaginarnom nametnom neprijatelju. Prkosim divljoj zvijeri.

I kako mi ide?

Ide, neki dan bolje, neki dan gore. Jedan dan lakše, jedan dan teže, kao i u svakoj osobnoj borbi, jer i ovo sada je ustvari jedna osobna borba gdje te nevidljivi neprijatelj bombardira na sve strane i na sve moguće poznate i nepoznate načine, često izravno, često podmuklo, često ispod pasa, a ponekad te cipelari dok si na podu, pa ono, ajde, nek se zna tko je jači.

Situacija je sve samo ne dobra.

Neki dan sretnem jednu poznanicu koju nisam vidjela već godinama. Obradovala sam joj se baš onako iskreno i od srca.

- Hej, kako si? što ima kod tebe? - veselo je upitam.

- Bok ti. Jesi li se cijepila? - upita ona.

- Pitala sam te kako si TI, što ima kod tebe u životu, zanimaš me TI, ne aktualna tema od koje ne možeš pobjeći, ne cjepivo. TI, samo isključivo TI! - odgovorih onako poprilično drsko.

Nastalo je trenutno razočaranje i na mojoj i na njenoj faci, nije se to moglo sakriti.

Njeno glupo pitanje i moja poprilična i direktna drskost je učinila svoje u hipu.
Naš susret je bio iznimno kratak, oficijalan, razgovor je vrlo brzo završio, na obostrano zadovoljstvo.

Meni se uopće ne priča a niti se sluša o aktualnoj temi, dapače, bježim od nje kao vrag od tamjana, a dotična je kao i svi manje više, svjesno ili nesvjesno željela je drviti upravo po tome - drviti po divljoj zvjeri ne znajući da je upravo na taj način još više hrani i daje joj neku nevidljivu moć.

Vrlo brzo smo se pozdravile.

Nastavila sam dalje svojim putem noseći svoje misli sa sobom, pretačući ih po tisućiti put sama sa sobom u svojoj glavi pitajući se po ne znam koji put; zar stvarno više ne znamo ni o čemu drugom pričati osim o covidu, osim o cjepivima, osim o problemima, osim o besparici, osim o težini života?

Zar stvarno nam se život sveo na to da stalno kukamo, plačemo, žalimo se i u da u ono još malo svjetla što je ostalo u svijetu stalno svjesno tražimo i gazimo u mrkli mrak.

Zar stvarno?

Hodajući tako dalje sama sa sobom i svojim mislima, odlučila sam da ću nastaviti lupati bahato i tvrdoglavo po svom i neću ,i ne želim pričati, i ne želim slušati o covidu, pa šta god tko mislio o tome - iskreno, jebe mi se.

Odlučila sam da uopće više ne želim znati tko se i kada i ako se ili nije cijepio, iskreno, zaboli me dupe.

Odlučila sam, usprkos svemu, da se i dalje želim se smijati, veseliti ljudima oko sebe, iskreno i toplo ih zagrliti i pitati ih kako su, ali kako su - onako iskreno jer me stvarno zanima kako su oni kao ljudi, kao bića koji imaju svoje živote i imaju emocije.

U ova divlja i luda vremena gdje poprilična masa ljudi "divlja" i pušta ono divlje iz sebe na površinu, svjesno ili nesvjesno, odlučila sam i dalje tražiti i vjerovati u ono šareno, veselo, u ono nešto dobro, u ono nešto svjetlo u nama, svjetlo u svijetu, i mnogi će reći da zabijam glavu u pijesak i bježim od problema, i neka misle, i to je sasvim ok.
Možda ovim stavom stvarno to i radim, možda stvarno bježim od problema, možda stvarno zabijam glavu u pijesak i možda sam i velika kukavica i neka sam - tako mi je bolje, i ovako mi je lakše izdržati život u ova divlja i ranjiva vremena.

A što je upravo sada jedino važno svakome od nas?

Mir.
Važan je osobni mir.
Važno je biti u miru sam sa samim sobom na bilo koji način, ali važan je mir i spokoj u duši.



- 12:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.11.2021.

Odustati od sebe ...

Gledam ih gotovo svaki dan.

Gledam ih i čudim se, iako ne znam čemu se više čudim jer i ja sam jednom davno bila samo jedna sasvim obična mala žena koja je na trenutak sasvim nesvjesno ipak odustala od sebe. Doduše, nije to baš bio trenutak, bile su to godine. Da, godine su mi trebale da se probudim i da shvatim što sebi radim.

Ima nas, sve smo mi jednom nekad svjesno ili nesvjesno odustale od sebe.

Neke su se probudile iz te životne noćne more i vratile se k sebi, a neke su svjesno ili nesvjesno ostale same, izgubljene i jadne u loše izabranoj ulozi koja se zove – odustati od sebe.

Ima od toga koja godina, sjećam se onako nekako kao kroz maglu kako je to bilo strašno odustati od sebe.

Sada, iz ovog kuta života znam da je to bio jedan strašan period, ali tada, kada sam furala taj životni film i kad sam vjerodostojno i posvećeno zaigrala u toj roli, tada nisam znala da je to grozno, tada sam mislila da to upravo tako mora biti. Samo tako, bolno, iscrpljujuće, prazno i nikako drugačije, jer, uvjerili su me jednom davno da je to takav život, jer tako se živi, jer, u životu se moraš namučiti, jer u životu moraš trpjeti, jer u životu moraš patiti, jer u životu je jedino ispravno po tisuću puta izgubiti sebe zbog nekog, zbog nečeg – zbog partnera, zbog djece, zbog posla, zbog bilo čega....

Također, naučili su me jednom davno da u životu da su prvo najvažniji svi ostali, naučili su me da je u životu prvo najvažnije sve ostalo pa onda ti sam sebi i one mrvice koje ti ostanu nakon svega, koje ti ostanu nakon svih.

Iskreno, dugo mi je trebalo da shvatim da to ništa ne mora biti tako i dugo sam ja na dnevnoj bazi preskakala iz jedne vješto uigrane uloge u drugu, bez problema. Hop – hop, savršena majka, hop – odlična supruga puna ljubavi i podrške, ajmo dalje, hop – psiholog prema potrebi, hop – kuharica, spremačica, domaćica, čistačica, hop – majstor, hop u ulogu prijatelja...Nisam ja jedina, sve smo negdje takve... Ali jebote, iscpri čovjeka to skakanje, te uloge, iscpri to vječito davanje na sve strane...

Dugo mi je trebalo da se vratim sama sebi, dugo mi je trebalo da shvatim da sam najprije JA sama sebi a onda svi ostali, a onda sve ostalo i da ako tako postavim život da se ništa loše neće dogoditi, trebalo mi je da shvatim da nitko neće patiti, da nitko neće biti zakinut, na kraju - da nitko neće umrijeti – samo ću ja biti sretnija, ispunjenija, svoja.

Srećom, jedna sam od onih koje su došle do spoznaje da je važno u životu ne izgubiti sebe, a izgubiti sebe, odustati od sebe je danas vrlo jednostavno, gotovo se dogodi sasvim neprimjetno, u moru obaveza, briga, problema, niti ne skužiš da odjednom više ne znaš ni tko si, ni što si, ne znaš ni što želiš ili što ne želiš.

Shvatiš da samo nekako živiš, u biti, preživljavaš, isprazan, nezadovoljan, nesretan, od danas do sutra, od sutra do prekosutra, izbuljen lutaš bez cilja i vizije, bez sreće... I tako do jednog trenutka dok ne shvatiš da ovako ili ne želiš ili do trenutka dok ti ne dođe kraj.

I nekako nije mi žao mene i meni sličnih koji negdje nekada dodirnu svoje osobno dno, odu u svoje beskonačne ponore i prljavi mulj pa se jednom probude, progledaju, trgnu, odluče, vrate se iz tog odvratnog dna još jače i naprave bilo što samo kako bi promijenile sebe, samo kako bi promijenile svoj život, kako bi bile sretne i zadovoljne, kako bi same sebe stavile na prvo mjesto.

Bude mi žao onih koje cijeli svoj jedan jedini život koji imaju do vlastite iznemoglosti podrede i apsolutno posvete svima oko sebe kako bi im bile uvijek na usluzi i raspolaganju na stvaranju njihove sreće i zadovoljstva, a najmanje su tu sebi radi sebe, pritom uvjeravajući kako same sebe i sve one oko sebe kako su zaista iskreno i duboko sretne, zadovoljne i ispunjene, a svi znamo da nisu...

Jer, jednostavno – nisu ....


- 12:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 26.10.2021.

Biti sam sa sobom...

U posljednje vrijeme sve češće volim biti sama.

Sve češće provodim vrijeme sama sa sobom.

Sama sa sobom, sama sa svojim mislima, sama u svom životu. Nisam usamljena, imam zavidan broj divnih i kvalitetnih ljudi oko sebe, samo volim biti sama.

Samoća mi uopće teško ne pada, dapače, često je obožavam u jednu ruku, na neki način. Iskreno joj se divim.

Kad je čovjek sam sa sobom uvijek tu ima posla, u toj beskonačno velikoj riznici nas samih nikad nije dosadno.

U samoći mi često super ideje padnu na pamet.
U samoći često dolazim do velikih spoznaja, kako o sebi tako i o svijetu oko sebe. Dolazim do spoznaja o životu.
U samoći spoznam gdje sam pogriješila, što stvarno želim, što mogu napraviti bolje kako bih bila bolji i kvalitetniji čovjek.
U samoći često punim samu sebe nekom novom i svježom energijom.

Često mi je teško naći vrijeme za biti sama sa sobom jer život te često ne pita što bi danas radila već te nemilice nagazi - imaš obaveze, imaš odgovornosti prema obitelji, poslu, svijetu općenito - svakom si kao nešto dužan, svatko nešto traži od tebe, očekuje se nešto od svakog od nas.

Ali upravo iz te vječite očekivanosti da si uvijek nekom nešto "dužan" i da uvijek za nekog nešto "moraš", isto tako očekujem od same sebe da moram dati sama sebi.
Dati si mira, dati si samoće, dati si prostora da se odmaknem od svega, da se odmaknem svaki dan od svih, ako ništa drugo onda bar na neko kratko vrijeme, samo da se maknem, skupim se i nastavim dalje onako kako mogu i onako kako najbolje znam.

Samoća ili biti sam sa sobom, je ono nešto što mene hrani, to je ono nešto što meni iskonski i očajnički treba, to je ono nešto što mi je prijeko potrebno i važnije čak i od prve jutarnje kave u kojoj uživam.

Biti sam sa sobom mi je spajanje same sebe u jednu cjelinu. Skupljanje sebe, jer život ne htjeli mi ili ne, život te kao nekako malo rastegne, kao da malo popucaš na momente.
Biti sam sa sobom je ono nešto moje što stvarno nema cijenu i nikada je neće niti imati, znam da mnogi ne vjeruju, ali to je u mom slučaju zaista tako.
Biti sam sa sobom je često pun pogodak jer često se znam uhvatiti kako sam ustvari sama sebi kako najbolji prijatelj isto tako i najveći neprijatelj.

Također, biti sam sa sobom je često i pravo umijeće postojanja, jedna hrabrost, jer ono vrijeme koje ne želimo ili ne možemo provoditi sami sa sobom i svojim mislima je čisto bježanje od samog sebe, a sami u sebi nosimo zaista one jako lijepe, ali isto tako i one manje lijepe spoznaje o sebi - a svi ih imamo i nekako najlakše ih je ignorirati i praviti se da nisu tu, praviti sa da smo divni, krasni i savršeni - a nismo, htjeli mi to priznati ili ne, ali tome je tako...

Tišina često nosi najveće odgovore, najveće spoznaje i istine, kako one lijepe tako i one manje lijepe, ali da, biti sam sa sobom u tišini je blagoslov ili prokletstvo, kako kome i kako kada...



- 09:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.10.2021.

Jesen ...

Naškurilo se nešto jutros nebo...

Miriše na jugo, s jugom dolazi i kiša...

Pomislim, konačno. Konačno će nam ona prava iskrena jesen zakucati na vrata, konačno dolazi.

Ako nešto volim onda volim jesen u svim onim njenim šarenim, veselim a često i tmurnim bojama.
Volim ono tmurno nebo, volim ono teško sivilo iznad glave, čak obožavam.
Nedostaje mi ona odurna i divlja južina.

Rekla bih da sam danas konačno došla na svoje.

Ovo bablje ljeto se produžilo i više nego što je trebalo, svaki dan sunce i blještavilo, čudno, ali tolika količina svjetlosti me ponekad zna deprimirati, strašno me umara, iscrpljuje.

Duša mi čezne za ono malo tmurnih i svih dana, čeznem za malo kiše, čeznem za južinom...
Ali eto, konačno sam dočekala i došla na svoje, iako kažu ne zadugo, malo tmurnih dana pa onda opet sunce, ok, preživjeti ću, pomislim.

Ako nešto volim onda volim jesen, uživam u njoj, uživam u svakom sivom oblaku, uživam u svakoj kapi kiše.
Jesen je period kad bih svaki dan bila stalno vani, bilo gdje uopće nije bitno, samo da nisam doma.
Strašno me čini sretnom i iskonski ispunjava to što se ljudi sve više povlače u svoje domove.

Uvijek jesen doživljavam kao period promjene, unutarnje metamorfoze, period gdje sve ono, kako u prirodi trulo otpada, tako negdje i u meni samoj - sve ono što ne valja odlazi, pada, ostaje iza mene...Veselim se tim promjenama, novim počecima, okrenutoj još jednoj novoj strani života koja za mene uvijek nekako počinje u jesenjem periodu.

Dobro došla jeseni, ove godine dugo sam te čekala, veselim ti se više nego ikada.

Jesenje vrijeme je vrijeme za neke nove odluke, nove početke i neku novu JA koja se uvijek budi u ovo tmurno jesenje vrijeme baš u trenutku kada se svijet polako sprema u mir i spokoj.



- 09:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 28.09.2021.

Ono što je tvoje doći će samo ...

Ne javljam se...Satima, danima, možda će proći i neki mjesec.

Znam da se negdje pitaš gdje sam, zašto nema te moje uvijek pomalo blesave poruke na tvom ekranu.

A možda se i ne pitaš, možda ti je svejedno, možda ti je moje ne javljanje ustvari samo jedno olakšanje i rješenje tvog problema koji kao i svaki puta do sada rješavam ja da ne moraš ti.

Jer ti upravo svaki svoj problem rješavaš bijegom, tako je tebi najlakše, ali ono što ti moram reći, kroz život, bijeg nije rješenje problema, bijeg je samo jedan običan kukavičluk.

Možda opet i ponovno čekaš po tebi dobro poznatoj špranci ponašanja da se ja prva javim pitajući te kako si, jel sve ok s tobom - zajeb, ovaj put se ne javljam prva.

Nema Boga da se javim prva pa da vidimo tko će duže izdržati u ovoj suludoj igri bez granica.
Netko će izgubiti, tako se igraju društvene igre, pobjednik je uvijek samo jedan.

Samo znaš, postoji zajeb, što se duže ne javljamo jedan drugom to se više odmičemo jedan od drugog. Moguće da je možda tako i najbolje i za mene, i za tebe, i za oboje - ponekad je odmaknuti se jedan od drugog najbolji lijek za obje bolesne strane.

Na kraju, ono što je tvoje doći će samo, pa tako nekako i nas dvoje, ako smo si suđeni, spojit će negdje život, ukrstiti će nam se putevi, poigrati će se sudbina s nama i ponovno nas zakovitlati samo sada na jedan posve drugačiji način, na način da ja postavljam pravila igre a ti ćeš ih, ili prihvatiti ili jednostavno mirno otići.

Da, upravo tako otići, bez puno riječi, a ja ću ti prilikom tvog odlaska još i pridržati vrata i dobro ih zatvoriti za tobom, čisto da znam i da budem sigurna da si ovaj put otišao i to baš za pravo, otišao bez nade i ikakve šanse za povratak jer ja više neću željeti taj povratak.

Nekako mi je malo dosta tih tvojih dolazaka i odlazaka, bez riječi, bez pozdrava, bez ičega - umori se čovjek od toga da stalno otvara i zatvara nekom vrata.

Uostalom, čemu više?

Nismo više djeca da ne znamo što želimo i životu, da ne znamo što želimo od života.

Ja točno znam u detalje što želim od života i na manje od toga ne pristajem iako nekad malo i popustim ali generalno u duši znam, i ne želim prihvatiti manje, i ne želim prihvatiti drugačije jer znam koliko vrijedim, znam koliko se dajem i znam koliko mogu...

Ti. Vidiš ti recimo, iako imaš već neku godinu, ti se još uvijek tražiš, još uvijek ne znaš što želiš, još uvijek nešto - to nitko ne zna što, ni ti sam ne znaš što je najbolje od svega...
Znaš i sam da ne možeš sa mnom a istovremeno ne možeš niti bez mene, i to oboje jako dobro znamo.

I tako, dok se ti tražiš u ovom suludom svijetu i prostranstvima svog osobnog svemira ili bolje rečeno nemira, ja sam odlučila maknuti ti se s puta i hvatati svoje zvijezde, neistražene puteve i nove ciljeve pa kako god da bilo, a biti će, nekako će biti, jer uvijek nekako na kraju bude...

S tobom, ili bez tebe, s nama ili bez nas, jbg, sori...



- 11:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 22.09.2021.

Gledajući samo ono loše...

Ako za nešto mogu reći da je kompleksno i zamršeno u ovom životu onda su to međuljudski odnosi.

Često kad se javi problem radi nekomunikacije, neiskrenosti, neotvorenosti, radi raznih strahova, kako izgovorenih tako i neizgovorenih riječi nastane kaos kako u našim glavama tako i u našim životima.

Nastanu zamjeranja, gledanja poprijeko, nastane mržnja, nevoljenje, nastane ona mučna tišina i često nastane i kraj odnosa, trpajući vremenom stvari jednu po jednu pod tepih.

I nakon svega toga što ostane?

Ostane grč, zamjeranje i bol, a sve samo radi neizgovorenih riječi, sve samo radi neizgovorene istine s obje strane, ma kakva god da je bila....

Kroz svoj život i kroz svoje odnose kako obiteljske, prijateljske, roditeljske, partnerske i ine često preispitujem samu sebe zapitkujući se gdje sam pogriješila, što sam naučila, jesam li mogla bolje, hoću li drugi puta znati postupiti bolje ili ću opet lupati po starom kvazi dobrom obrascu koji mi ništa novo donio nije?

Međutim, kroz godine postala sam nekako svjesna i toga da odnos čine dvoje ljudi i da nije baš sve uvijek do mene već i do onog nasuprot mene, jer medalja uvijek ima dvije strane.

Shvatiš kroz odrastanje, zrelost i danu životnu mudrost da jednostavno nekim ljudima koliko god se trudiš udovoljiti, koliko god se sam trudiš ispraviti, popraviti i učiniti sve ono što oni očekuju od tebe i koliko god se trudiš oko njih jednostavno im nikad nisi dovoljno dobar da bi zadovoljio njihove životne kriterije koje imaju spram tebe, nikad ali baš nikad.

I onda jednostavno staneš, prestaneš, umoriš se i naposljetku odustaneš jer ti konačno jednom dođe iz guzice u glavu (često to nije brz put) da nije do tebe već do njih, jer znaš da si učinio baš sve i da si dao svoj maksimum ma kakav on bio, ali si ga dao, imao si volje dati ga a oni i dalje u tebi vide se ono najgore.

Tada, kada odustaneš i odmakneš se od svega shvatiš da su to samo jedne male siromašne i nesretne duše kojima je čaša često, ako ne i uvijek na pola prazna i ne samo po pitanju tebe osobno već nažalost i u svim aspektima njihova života.

I onda ti ih ustvari nekako bude i žao na neki način, jer bez obzira koliko su te povrijedili i koliko si svjesan toga da gledaju ovaj predivan šareni svijet i one dobre i kvalitetne ljude oko sebe (a ima ih, uvijek ih ima) kroz svoje umrljane naočale.

Naposljetku svatko od nas gleda na život i ono što i tko nam se događa u njemu iz svoje osobne perspektive i kroz svoje naočale i svatko od nas bira hoćemo li u onom malom čovjeku pored nas vidjeti samo ono dobro ili pak samo ono loše...


- 23:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.09.2021.

Uvijek ostaješ sam sebi ...

Što sam starija to sam sve više mudrija i iskreno ne znam do čega je.

Ponekad se pitam jel ta mudrost dolazi od silnih pročitanih knjiga ili od raznoraznih svestranih prijatelja s kojima često raspravljam o životu i svemu onom što nam život servira uz čašu kvalitetnog crnog vina ili je pak sva ta mudrost proizašla iz samog i tihog promatranja toka života koji je na neki način, usudila bih se reći često i najbolji učitelj.

Ne znam, ali naučila sam, doduše, tek nedavno, ali ipak jesam da uvijek na kraju ostaješ sam sebi i da je najvažnije u životu biti dobro sam sa samim sobom, svaki čas, svaki dan, svaki trenutak - i onaj dobar i onaj manje dobar trenutak, i ono vrijeme kad si u društvu i ono vrijeme kad si sam sa samim sobom i svojim mislima.

Zašto?

Nekako gledajući retroaktivno svoj život od najranijeg djetinjstva pa dalje kroz svoje školovanje, kroz sazrijevanje pa nadalje i kroz samo odrastanje uvijek sam negdje svjesno ili nesvjesno tražila podršku, potvrdu, odobravanje. Za donošenje nekih svojih odluka ili poteza, često mi je trebao tuđi blagoslov, često sam se oslanjala na onog pored sebe, naravno, kroz moje odrastanje to su bile različite šarene kvalitetne i manje kvalitetne figure, nije niti bitno, ali bile su tu jer sam ja tako htjela.

Najprije oslanjanje na roditelje, pa kasnije na prijatelje, poznanike, dalje, kroz razne emotivne faze života oslanjanje na partnere, supruga, dijete, uvijek sam imala potrebu "kačiti" se na nekog izvana jer tada drugačije nisam znala osim tako misleći kako radim ispravno i kako se drugačije ne može.

Međutim, postala sam svjesna toga da jedino što je ispravno je naučiti biti dobro sam sa samim sobom.
Postala sam sjesna da je važno u životu znati naučiti osloniti se na sebe i vjerovati u sebe ne tražeći potvrde izvana jer sve potvrde ustvari imamo negdje duboko u sebi.

Postala sam svjesna toga da u ovom filmu koji se zove život isključivo samo i jedino ja igram glavnu ulogu a svi ostali su samo sporedni glumci, poneki čak, usudila bih se i reći, samo bitno nebitni statisti.

Roditelji, nonići, none, prijatelji, učitelji, poznanici, simpatije, ljubavni partneri, muževi, djeca, svi su oni prolazni glumci u životu, sad su tu, sutra ih više ne mora biti i najčešće ih i ne bude jer to je tako, jedni dođu, drugi odu, kao na kolodvoru, vječito je živo u životu.

S nekima od glumaca se posvađaš, neke prerasteš, neki prerastu tebe, neki se ožene pa nestanu, s nekima više nemaš zajedničke interese i ciljeve, neki umru i ostave te, muž ti nađe drugu i nestane, djeca jednom krenu svojim putem jer to normalno, sve je to nekako - danas imaš, sutra nemaš.

I onda ti dođe trenutak kad se zapitaš, na kraju krajeva tko ti ostane zavijek i do kraja?

Zauvijek i do kraja vjerno ostaneš jedino sam sebi i sam pored sebe...

Upravo iz tog razloga mislim da je bitno biti u dobrim odnosima sam sa samim sobom....


- 19:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 25.08.2021.

Dostupni a nedostupni...

U posljednje vrijeme sve se više pitam što se događa s ljudima?

Što se događa u ljudskim glavama?

Živimo u vremenu kad smo sve dostupniji jedni drugima jer nam to raznorazne tehnologije dopuštaju a ustvari u realnom svijetu sve smo nedostupniji.

Uopće mi nije jasan obrazac ponašanja kad nekom pošalješ poruku i onda te taj netko fino ignorira, čekaš odgovor satima, ponekad i ga ne dobiješ niti drugi dan - a važno je.
Uopće mi nije jasan obrazac ponašanja kad nekog nazoveš jer ga trebaš a on ti se ne javi, niti tada kada ga zoveš, niti kasnije a možda niti sutra.

I onda, jednom kad ti se taj netko konačno javi onda prvih nekoliko minuta slušaš besmislena opravdanja tipa; nisam stigao, nisam mogla, nisam imala vremena, nisam....

Čisto mi je nevjerojatno povjerovati u te šuplje izgovore i besmislena opravdanja obzirom da živimo u vremenu kad doslovce ideš i u zahod s mobilnim telefon, stalno je tu negdje uz nas jer ti naprosto ovo vrijeme tako diktira i onda po meni tako loša opravdanja nikako ne prolaze, pogotovo ako čekaš odgovor ili poziv satima, ponekad dođe i drugi, treći ili ini dan.

Apsolutno mi ne prolazi priča da mobilni nisi uzeo u ruke danima ili satima, stvarno suludo, tko u to još može u današnje vrijeme povjerovati?
Također, odgovor tipa nisam imao ili imala vremena...
Wtf, koliko vremena treba za napisati poruku? Prema mojoj slobodnoj procijeni poslati poruku tipa "Ne mogu sada" treba otprilike nekoliko sekundi.

Isto tako, baš neki dan razmišljam, čemu skrivanja na aplikacijama tipa kad si dostupan? Čemu skrivanja jesi li pročitao poruku ili nisi?
Općenito, čemu ikakva skrivanja?
Zašto?
Što itko ima od toga?
Pridajemo li si možda preveliku važnost time što se skrivamo iza ne znam čega, ne znam koga?

Iskreno, imam sve manje tolerancije, strpljenja i pokušavanja naći opravdanja i nekog sasvim suludog razumijevanja za dotične persone, kako one mi poznate tako i one manje poznate.

Zapitam se da li nam je možda prisilno zatvaranje malo poremetio poredak u glavi i pobrkao nam redoslijed pravila lijepog ponašanja ili smo jednostavno postali toliko prokletno komotni gledajući samo i isključivo sebe?



- 12:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.08.2021.

Moje kockice ....

Sve više primjećujem da što sam starija i što mi dani brže lete sve sam nekako životno mudrija, kao da primjećujem život, kao da ga polako ali svjesno živim.

Osjećam život, gledam ga, promatram, razmišljam, analiziram ga, zaključujem - i nadasve, baš zbog svega toga jer osjećam neki stalni životni progres na osobnom planu, jako mu se veselim, postajem radoznala, igram se sa životom kao dijete s lego kockicama.

Eto, danas ću ovu kockicu maknuti, ma ako radi ničeg onda samo iz razloga da vidim što će se dogoditi i onda stojim gledam, promatram, slušam i čekam rezultat.

Jednostavno upijam.

I upravo se radi te neke moje stalne životne igre radujem svakom novom danu i željno ga iščekujem samo da vidim što me danas čeka, da vidim kako ću danas strateški odigrati neki novo postavljen životni izazov.
Kako ću upravo danas reagirati na neku ne baš ugodnu novonastalu situaciju?
Propitujem se hoće li moja današnja reakcija biti ista ili sam negdje u sebi mentalno evoluirala pa sad imam neke nove i meni nepoznate reakcije?

Da, baviti se sam sobom i svojim životom je divna stvar.

Zaista jedna divna i nikad završena priča.

Nikad nema kraja, uvijek i kad misliš da je upravo došao kraj priče i da je upravo sada sve gotovo, opet i niotkuda ti se pojavi mogućnost staviti one tri točkice na kraj rečenice, pojavi se mogućnost da opet sve kreneš iznova i to je ono nešto što me strašno veseli i raduje.

Živim život u trenutku svjesno ga promatrajući i svjesno promatram sebe i svoje emocije te svjesno i odgovorno činim izbore.

Sasvim svjesno živim po sistemu pokušaja i pogrešaka, gdje konačno za sve svoje ne dobre ili "krive izbore" ne krivim i ne prozivam apsolutno nikog osim samu sebe postajući svjesna da je ovo ipak možda ona kockica koju možda ipak negdje nisam trebala pomaknuti, ali mi vrag nije dao mira pa sam je pomakla i sad opet moram sve ispočetka, realno, možda ni to "sve ispočetka" često u globalu i nije tako loše...


- 11:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.08.2021.

Ovih dana ...

Plačljiva sam nešto zadnjih dana.

Osjetljiva.

Ranjiva.

Nisam sam baš od onih koji tako olako puste suzu, kroz proteklo vrijeme, kroz život, kao da me isti taj život nekako otupio, očvrsnuo, izbrusio, izlupao pa mi je tako teško ponekad zaplakati, a baš bih.
Baš mi dođe da se onako pošteno isplačem, ali ne ide...
Neće suza na oko i neće.
Ponekad pomislim da kako postoje te neke tablete za glavobolju, za depresiju, tablete za svašta, pa što netko ne izmisli neke tablete za plakanje...
Kažu da kad se dobro isplačeš da ti je puno lakše...

Ovih dana nije tako, sva sam neka plačljiva i opet i još jednom preispitujem samu sebe do čega je.

Jel za to moje stanje opet kriv neki luđački PMS ili samo neki trenutno divlji poredak zvijezda na nebu?

Jesu li krive možda neke nove spoznaje o životu i bolne činjenice o ljudima kad jednom konačno u životu skineš svoje ružičaste naočale i pogledaš svijet kroz neke nove filtere?

Ili je samo od svega pomalo, samo još jedan neki loš period kad ne znaš ni sam kud sa sobom i kud od sebe?

Dođu tako ti neki dani, ti neki periodi.
Kad bolje razmislim pa cijeli se život ustvari sastoji i živi od perioda do perioda, nekog malo boljeg, nekog malo manje boljeg, i svaki od njih ustvari prođe, kako onaj dobar, tako i onaj manje dobar....

I sve jednom nekad prođe, ponovno dođe i kao da se stalno sve vrti se u krug, i smijeh, i suze, i sreća, i nesreća....


- 10:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 11.06.2021.

Jer više nema nas ....

Sjedeći tako na terasi u debeloj hladovini već jako zelene vinove loze uz čašu dobrog crnog vina, kaže mi prijateljica: znaš, jednom ćeš ustvari shvatiti da ga nikad nisi ni voljela. Jednom ćeš shvatiti da on stvarno nije bio dobra priča za tebe...ali to će doći, jednom, ne sada, sada nije pravo vrijeme da iskreno sve sagledaš...

Te njene riječi prošle su kroz moje tijelo kao strujni udar jer upravo te riječi još uvijek ne drže vodu, još uvijek se negdje držim za njega. Držim se labavo za nas iako nas ustvari više nema, ne postojimo, pukli smo kao čaša, rasuli smo se svatko na svoj način.

On, hladan izvana kakav i je u životu, onako naoko čini se da se dobro nosi sa činjenicom da nema više nas, bar izvana tako izgleda, uvijek ima sve pod kontrolom a ponajviše svoje emocije i to njegovo bezizražajno i hladno lice te linearan način postojanja me prati u glavi skoro pa svaki dan.

A ja, ja kao ja. Ja jebeni emotivac koja se rasplače na film, koja se razveseli na totalnu glupost, koja se nasmije svemu i svakom, jer negdje duboko u sebi sam jednostavno takva, puna emocija koje dijelim i ne skrivam ih, dapače, uživam u njima, i u sreći, kao i u boli, sve proživljavam duboko i snažno, tako da vjerojatno i ova moja nova spoznaja da više nema nas, mene više peče, više boli, više ganja u glavi. Ali nema veze, proći će, sve jednom prođe pa će i ovo, bilo je i gorih stvari u životu...

Kad bolje razmislim o riječima svoje prijateljice, da, vjerojatno je u pravu, jednom nekad, ne sada, stvarno ću shvatiti da on i nije baš neka dobra priča za mene. Sada to ne vidim jer ne želim vidjeti, ali jednom hoću, jednom kad prođe vrijeme, sada nije to vrijeme.
Negdje duboko u sebi uvjerila sam samu sebe da smo slični jedan drugom, da se razumijemo i da možemo sve, ali baš sve...
Realno, slični smo samo u tome što smo oboje teški individualci koji mogu i znaju živjeti sami sa sobom, sve drugo pada u vodu ove sekunde, odmah i sada.

Ponekad pomislim o samoj sebi koji sam ja genije od žene i kako sam u ovim svojim nekim, ajmo reći, zrelim i kao iskusnim godinama stvorila apsolutno savršenu iluziju o još jednom muškarcu u svom životu, naprosto se sama sebi divim na tome kako sam se još jednom uvjerila da je to upravo to, a ne da nije to - to nego je daleko od bilo čega zdravog a još dalje od toga da je to - to.

Znam, jednom kad prođe vrijeme i kad sve dođe na svoje, svemu ću se ovom slatko smijati.
Slatko ću se smijati samoj sebi kako sam još jednom u životu bila jedna obična zaljubljena tuka i prepričavati sve ovo s prijateljicama na terasi, opet ispod stare vinove loze uz čašu dobrog crnog vina....

Ne znam, valjda sam jedna od onih kojima uvijek treba malo drame, boli i patnje u životu, čisto da znam da sam živa .... Znam, nisam sama, ima nas još .....


- 11:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 08.06.2021.

Spoznaja ....

Ponekad kad se odmaknem od svega, kad se odmaknem od same sebe, kad si dam vremena i prostora za razmišljanje, analiziranje, procesuiranje, kad se onako pošteno i vrlo realno odmaknem i kad na trenutak stanem zapitam samu sebe da li sam ja normalna osoba?

Zapitam se da li imam imalo pameti i da li sam sam uopće spremna sama sa sobom razmišljati ponekad unaprijed, a ne samo živjeti u trenutku, živjeti za ovdje i sada.... Jer, koliko god to bilo dobro, živjeti ovdje i sada, ponekad je potrebno pogledati i malo dalje, sutra, prekosutra, za mjeseca dana, pogledati realno preko brda.

Ne znam, ponekad sam sama sa sobom na čudu jer kao da nemam tu sposobnost za neke situacije pogledati malo dalje od sada. Čini mi se ponekad kao da se i bojim realno pogledati što će biti sutra.

Ponekad kao da mislim da niti ne želim pogledati dalje od sada jer imam neki svoj film u glavi prema životu da je život takav kakav jest i da će uvijek biti uspona i padova, problema i rješenja i da jednostavno se sve u životu riješi, kako neki problem dođe, tako da se i riješi i tako u krug i otuda mi neka moja ideja da ne treba gledati puno u budućnost, u daljinu, u ono što će biti i što bi moglo biti, kad ja mogu baš sve riješiti što god mi se dogodi na životnom putu...

Eh, kakva pogreška, konačno s ovoliko godina dolazim do zaključka da je ipak ponekad potrebno pogledati unaprijed, razmisliti, proanalizirati i donijeti ispravnu odluku kako bi si ovaj život sada učinili lakšim, ugodnijim, sretnijim a za to definitivno je ipak ponekad potrebno pogledati malo unaprijed, ne samo ovdje i sada...


* Stvarno se ponekad osjećam kako da sam upravo sada pala s Marsa i često se zapitam, dobro, gdje si se opet izgubila sama sa sobom mala :)


Oznake: sama sebi genijalna

- 11:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 01.06.2021.

Vrijeme, potrebno je vrijeme ....

Uvijek i za sve je potrebno vrijeme.

Vrijeme da se napravi odmak od sebe, od njega, od situacije, od veze.

Iskreno, kad mi netko samo spomene riječ strpljenje ili pusti vremenu da odradi svoje ja se sva naježim, kod mene vremena nema, sve je sada i odmah, sutra ne postoji.

Koje sutra? Što je to sutra? Što to znači: vrijeme će pokazati svoje? Koje vrijeme i koje svoje?

Što je to?

Eto, ovaj puta, valjda prvi put u životu sa svojih ne baš malo godina odlučila sam poslušati ljude oko sebe, nevoljko i teška srca odlučila sam dati priliku vremenu da napravi svoje.
Odlučila sam dati priliku sebi da se odmaknem od svega i da vidim do kojih ću spoznaja doći sama sa sobom.
Iskreno, da je lako mijenjati sebe - nije, nikako nije, pa čak i to što sam jedva nekako odlučila dati vremena sebi da se odmaknem i da pustim nije bilo lako, bilo je tu raznoraznih otpora, izgovora, otpora, uvijek onih famoznih ali...

U samo nekoliko odmaknutih dana od novonastale situacije koja me gotovo razorila i srušila moj izgrađeni svijet s njim došla sam do novih spoznaja koje mi je donijelo to vrijeme a to je da sam se zaljubila u svoju vješto izgrađenu iluziju stvorenu o njemu.

Vjerovala sam da je on taj upravo kojeg tražim cijelog života ne željeći vidjeti njegove mane, ne željeći vidjeti naše različitosti kako karakterne tako i sve one druge, različite životne ambicije i ciljeve, kako one male, tako i one malo veće.

Sve sam ja samu sebe jako, jako, jako dobro uvjerila kako je to upravo baš to što si želim, i nije mi to prvi put u životu, imam ja takvih priča, nažalost ili na sreću, više ne znam ni sama. Znam da nisam jedina, ima nas još, ustvari, svi smo ponekad upravo takvi i to je u redu.

Kako više dani prolaze što se nismo niti vidjeli niti čuli, moje spoznaje o nama su sve veće, sve realnije gledam na situaciju iz nekih novih perspektiva, kuta gledanja i sve više sama sa sobom dolazim do one spoznaje da TO zaista kroz život ne bi bilo TO što si ja želim, niti ono što meni treba u partnerstvu, shvaćajući da bih još jednom u životu više bila tužna nego sretna, a to si ne želim.

Jedino što si želim u životu je biti sretna, sve ostalo već imam...

Zahvaljujući tome što sam si jedva nekako dala priliku da si ipak dam vremena i priliku da vrijeme odradi svoje došla sam do spoznaje pa čak i da mi se sam jednom javi tražeći neki ponovni pokušaj nečeg da samo kažem: ipak, ne bi, nije to ono što meni treba, hvala ti...


- 11:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 28.05.2021.

Izgubljena u osobnom svemiru....

Ponekad mi se čini da život ima zadatak, ne jedan već više zadataka ali trenutno najvažniji mi je onaj zadatak kada me život vraća samoj sebi. Možda nekom čudno, možda nekom neshvatljivo ali da, svako toliko imam osjećaj da mi život smjesti neki jebački scenarij kako bi me vratio samoj sebi.

Ne znam kako drugi ljudi ali ja imam dana, trenutaka ili perioda u životu kada se izgubim. Izgubim onu konekciju same sa sobom i točno znam kada taj trenutka nastupi, osjetim ga, ali jednostavno se ne trudim nešto promijeniti već se prepuštam do iznemoglosti i dajem se životu, ljudima, poslu, obitelji i iscrpim se, negdje u vremenu energetski pojedem samu sebe dok ne padnem na koljena umorna, iscrpljena, prazna, nikakva, jednostavno vrlo vješto i lako izgubim životnu busolu.

Evo ima neki dan da sam opet kapitulirala pred životom, umorna, iscrpljena, nikakva, prazna dajući se opet svima a najmanje samoj sebi.

Evo ima neki dan da sam se opet ispočetka izgubila u svom osobnom svemiru, opet si postavljajući pitanje; ma kako ti se to opet dogodilo?

Iskreno, ne znam, mic po mic, kap po kap, dogodilo se, odjednom sam shvatila da sam opet nigdje i da loše balansiram sama sa sobom na jednoj tankoj niti iznad neke crne i duboke provalije.

Ne bojim se, nije mi to prvi put, prošla sam kroz život takvih situacija, ne treba mi nitko da me tješi i da mi kaže da će proći - znam da će proći, svaki put do sada je prošlo pa će i ovaj, znam. U životu sve jednom prođe i ništa nije zauvijek.
Ne treba mi ni nitko niti da me ohrabri i da mi kaže da ja to mogu - znam ja sama što ja sve mogu i kako ću sama sa sobom kad više ne mogu, često sam sama sebi najbolji prijatelj a ponekad i najveći neprijatelj.

Ponekad budem ljuta na samu sebe jer si dozvolim da se izgubim, da se zanemarim, ustvari da zapostavim ono nešto u sebi i tada polako i tiho nastane kolaps.
Budem ljuta na sebe jer svih i sve stavim ispred sebe i svojih potreba a to često nije dobro, u životu ponekad je potrebno biti malo sebičan i smatram da je to sasvim u redu.

Ali dobro, sve je dobro, izgubiti samog sebe, naći se, pasti, dići se, stati, krenuti opet ispočetka, sve je to samo život koji moramo odživjeti nekad bolno, nekad sretno, nekad mirno a ponekad turbulentno, nema veze....



- 10:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.05.2021.

Sreća ....

Uvijek kad odlučim nešto pisati ne znam što, ne znam kako krenuti, koju temu načeti, uvijek sam u istim problemima, izazovima, razmišljanjima, mojim unutarnjim monolozioma....

Život mi daje najčešću inspiraciju, kako moj, tako i životi drugih ljudi jer svi smo tako različiti, a ustvari smo svi tako isti, svi imamo različite probleme a kad realno sagledaš svi negdje imamo iste probleme, strahove, brige i uvijek si svi postavljamo skoro pa neka uvijek ista ili skoro pa slična životna pitanja, i tako stalno u krug.

Svi do jednog nekako težimo istim ciljevima, imamo iste želje i svi kao da u konačnici samo želimo biti sretni i ništa više od toga.

Sreća - jedna mala riječ s toliko malo slova a toliko moćna i velika, često, toliko daleka i nedostižna, skoro pa bezvremenska.

Naši putevi do sreće su različiti a opet tako isti, ili bolno krvavi ili lakši, i uvijek kao da nedostaje još jedna životna puzzla da bi slika sretnog života bila potpuna, uvijek nekako isto.

Gdje se skriva sreća?

Kroz svoj život sam naučila da se sreća skriva u nama, ne izvan nas, već samo u nama, u našim prsima, u našoj duši, u našoj glavi, dakle, isključivo i samo u nama, ne izvan nas.

Često promatram neke ljude oko sebe koji imaju sve u materijalnom smislu, koji imaju toliko svega da imaju čak i previše, koji imaju novaca da nema što si ne mogu priuštiti, ne kasnije, ne sutra, već sada, ovog trenutka i odmah, a tako su jadni, nezadovoljni i prazni, ljuti, ogorčeni, bijesni, prepuni strahova, briga i problema.

Uz svo svoje bogatstvo koji im nudi ugodan i lagodan život serviran na pladnju oni se bore sa svojim demonima i hodaju kroz život poput zombija čekajući gdje će ih tko iskoristiti, prevariti ili ne znam što.

A gledam opet, jednu drugu životnu krajnost.

Promatram ljude oko sebe koji imaju vrlo malo, ponekad imaju dovoljno u materijalnom smislu samo za sebe, a ponekad nemaju niti toliko, ali su sretni, zadovoljni, smiju se i žive život kao da im je svaki dan zadnji, kao da sutra ne postoji.
Vesele se, ali ono pravo vesele, to je ono kad osjetiš tu sreću koja im teče u neograničenim količinama iz prsa i jednostavno ta njihova pozitivna energija bude toliko zarazna da i tebe kakav god da je loš dan ponesu na svojim krilima veselog i sretnog života. To su ti neki ljudi puni duha i nekog životnog entuzijazma.

To si ti neki sasvim mali obični i neprimjetni ljudi kojima se divim, kojima se klanjam i često u nekim svojim životnim situacijama poželim biti poput njih jer zbog takvih ljudi je život ljepši i sve dobiva neki drugi smisao, to su ti ljudi koji životu daju vesele boje i uljevaju nadu i vjeru za bolje sutra, ma ne sutra već za bolje danas i sada....


- 10:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.03.2021.

Kišna nedjelja....

Danas je kišna nedjelja...Sumorna i teška, reklo bi se, ali ne, baš sve suprotno...

Ako nešto obožavam onda su to kišne nedjelje. To su one nedjelje kad ti jutro počne tako da nakon buđenja se valjaš po krevetu još satima jer je vani kiša pa ti se niti ne ustaje, jednostavno uživaš jer to možeš, jer imaš vremena.

To su one kišne nedjelje kad mi vrijeme ne dozvoljava izići van i provesti dan klasično, životno u nekoj petoj brzini nego sam jednostavno prisiljena usporiti svoj ritam, kao da sam prisiljena malo zastati, malo stati i uživati u miru, uživati u usporenosti i uživati u beskonačno dugoj, tihoj i sporoj nedjelji.

Obožavam kišne nedjelje kad sam skoro pa cijeli da u pidžami.

Radim sve ono što inače ne stignem ili si često dajem samo na kapaljku; ležim, odmaram, ljenčarim, čitam, baš onako duboko uživam i proživljavam svaki trenutak i kao da je baš svaki taj trenutak neka čarolija od samog kuhanja i ispijanja kave do okretanja nove nepročitane stranice neke knjige koja mi je već odavno na rasporedu za čitanje...

U te nedjelje i tišina u stanu kao da je nekako drugačija, primjećujem je, gusta je, rekla bih čak i opipljiva, uživam u toj tišini udišući je, jednostavno, predivan osjećaj koji me ispunjava nekom srećom u prsima...

Volim te tišine, one mi daju da odem duboko u sebe gdje negdje mogu konačno biti sama sa sobom, u nekom svom miru i sa svojim mislima i u nekom svom malom svijetu.
To se te tišine i ti spojevi koji nemaju cijenu, koji su valjda tako rijetki da ih cijeniš više nego išta na svijetu...

Gledam kroz prozor, kišna nedjelja i dalje taje, kiša i dalje pada, sumorno je vani, sve je nekako sivo pa čak je malo i hladno, ali neka je, bez obzira na sve, zadovoljna sam, sretna sam i uživam u svakom trenutku ovog sivila jer ovo sve kao da je neko sivilo u veselim bojama...



- 15:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 02.01.2021.

Što sam spoznala u 2020.?

Što sam spoznala u 2020.?

Jednom riječju svašta, bila je to zajebana godina u svim segmentima.

Ova 2020. stresla me na svim poljima i ne samo mene, svih nas je stresla i to baš pošteno, kako bi se reklo, izula nas je iz gaća.

Prvi put u životu spoznala sam kako to izgleda kad cijeli grad spava.

Prvi put u životu sam spoznala kako je to kad si mjesec dana doma sam sa sobom, bez nekolicine dragih ljudi oko sebe. Bilo je to jebeno vrijeme dubokih samoanaliza otkrivajući nekog novog sebe u nekim posve novim, nepoznatim i vrlo neizvjesnim situacijama koje iz tebe izvlače sve ono najgore, izvlače sve one strahove, brige, paranoje s kojima se treba znati nositi...

Prvi put u životu spoznala sam kako je to živjeti pod maskom kad ne možeš slobodno udahnuti zrak.

Po prvi put spoznala sam to kako se mogu panično bojati nekog malog i oku nevidljivog virusa.
Prvi put u životu spoznala sam što znači živjeti u kolektivnoj histeriji i strahu od toga što će biti sutra zapitkujući se svaki dan hoće li biti dobro? Hoće li ovo sve jednom proći? Kad će to sve više završiti? Hoćemo li ikada više moći slobodno živjeti kao nekada?

Prvi put u životu spoznala sam kako je kad ne možeš zagrliti dragu osobu pored sebe jer se bojiš, a tako bi htjela...

Po prvi put spoznala sam da ljubav prava, duboka i iskrena postoji u četrdeset i nekoj godini. Spoznala sam još uvijek znam i mogu voljeti, mogu dati sebe do kraja. Spoznala sam da i u tim godinama partnerski odnos može biti lijep, može biti ugodan i nakon svih silnih razočarenja shvatiš da još uvijek ima divnih muškaraca koji brinu, koji vole na neki svoj način, koji ugađaju...Onih koji su tu radi tebe...

Spoznala sam i to da je priroda nepredvidljiva, neuhvatljiva i ne bira. Priroda radi ono što joj se želi i kad ona to želi, pogodi potresom i ne misli što će biti dalje.

Najviše od svega sam sretna jer sam spoznala ono nešto u sebi što bi svi trebali imati i zadržati tijekom života a to je empatija, suosjećanje, briga i pomoć za onog pored sebe jer nakon svih životnih udaraca, šamara, krvavih koljena od padova čovjek kao da otupi na neke emocije, kao da postane stijena i zatomi te neke tople emocije u sebi...Kao da ogugla na sve...

Da, spoznala sam u sebi da još uvijek imam tu emociju da iskreno brinem za onog pored sebe, poznavala ga ili ne, da iskreno pustim suzu na tuđu bol i nemoć, da iskreno volim te da još uvijek imam onaj dječački entuzijazam da mogu promijeniti svijet i da još uvijek imam tu moć da se stavim u kožu nekih ljudi pokušavajući ih razumjeti kako im je...

Jednom riječju, spoznala sam o sebi da sam i dalje bez obzira na sve životne udarce ostala čovjek sa svim onim emocijama. Ostala sam jedno malo ljudsko biće kakvo bi i trebalo biti...Spoznala sam još jednom da imam to još u sebi i hvala na tome...



- 11:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.09.2020.

O prijateljstvima ili završenim prijateljstvima...

Dogodila se jedna smrt...

Neki dan umrlo je jedno prijateljstvo.
Nije to obično prijateljstvo, bilo je to jedno veliko i osebujno prijateljstvo.

Preispitujem se da li u ovoj smrti žalujem?

Ne znam. Nisam još definirala svoje osjećaje u novonastaloj situaciji.
Često je pojam smrti definiran kao rastanak, suze, bol i tuga, međutim, smrt možemo gledati i kao oslobođenje, slobodu, prestanak patnje i boli te jedan konačan mir.
Tako i sada, još uvijek tražim pravu emociju ove naše smrti.. Jeednom ću je naći, sada očito nije pravo vrijeme da bi se išta definiralo...

Da, radi nekih situacija koje smo skupa proživjeli mi je žao jer znam da se više neće dogoditi a opet s druge strane ustvari sam sretna sam što sam ih doživjela.
S osmjehom se wjećam svih divnih trenutaka smijeha, radosti, izlazaka, neprospavanih noći....Ali to je prošlost i nju treba ostaviti tamo gdje joj je i mjesto - u prošlosti.

Da li tugujem?

Ne, ne tugujem više za ljudi koji su mi ulete u život pa onda iznenada izlete kao da nisu nikad tu ni bili.
Ne tugujem za nekim prošlim ljudima jer znam da nisu umrli - tu su oni, živi, zdravi i sretni samo nisu pored mene, samo nisu u mom životnom filmu i tako valjda iz nekog razloga mora biti.

Da li patim?

Ne, čak više i ne patim baš previše za ljudima. Kao da sam prerasla tu fazu. Kao da s godinama života i inim životnim ugodniim i manje ugodnim iskustvima, kao da izgubiš neke emocije u sebi, kao da nekako otupiš... Kao da te više ništa ne može iznenaditi, kao da te više ništa ne može ostaviti u čudu - s godinama kao da sve postaje očekivano....

Da li se preispitujem?

Da, uvijek se preispitujem jesam li mogla bolje.
Jesam li pogriješila? Jesam li ranije trebala rezati? Moja glava uvijek ima posla, to je čudo jedno.

Da li žalim za nečim, za nekim prošlim vremenima?

Ne, ne žalim, za onim što je bilo gotovo da nikad ne žalim.
Dok je trajalo bilo je dobro, dapače, bilo je super, ali kad ipak malo bolje promislim, žalim, ustvari žalim za barem jednom stvari...

Žalim za vječito bolno iskrenom činjenicom da dok ljudima oko sebe trebaš i ideš im niz dlaku onda su tu, vjerno pored tebe, onda ste si najbolji jer tada nema boljeg od tebe, mene, ikog... Međutim ponekad je dovoljno samo jednom reći ne i odjednom više ne valjaš, više nisi potreban i kao da se u jednom trenu zaboravi sve ono dobro, sve one usluge, sve one silne i beskonačne pomoći. Odjenom se sve zaboravi..
Kad to spoznaš onda se iskreno sjedneš i zapitaš jeli to stvarno bilo iskreno i duboko prijateljstvo kakva bi inače prijateljstva trebala biti ili samo još jedan odnos dobri smo si dok si trebamo.....



- 12:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 18.09.2020.

Ljeto - jesen ....

Da, ljetu se lagano nazire kraj... Iako ne izgleda tako ali je, dolazi kraj, osjeti se to u zraku iako bablje ljeto piči pun gas.

Još uvijek sunce grije, još uvijek je more relativno ok za one koji vole onako, kako bih ja rekla - da je more malo resko.
Resko znači da nije toplo kao usred ljeta, ali i dalje je podnošljiva temperatura mora za kupanje.
Sada je temeratura mora upravo takva da se malo osviježiš, taman onakva kakvu ja volim, onakva da kad uđeš u more osjetiš žmarce i bol po cijelom tijelu od hladnoće, osjetiš kako ti odjednom krv ubrzano teče kroz cijelo tijelo, odjednom osjetiš cirkulaciju jer je more - resko. Iskreno, meni paše, volim tu hladnoću, kako bi rekla moja frendica - tebe bi trebalo poslati u Sibir da uživaš.

Iako ljeto ne volim, ne volim te pretople dane i još toplije noći, ne volim niti tu količinu svijetlosti i sunca, ne volim ni te beskonačno duge dane, ne volim ni pretrpane plaže, nisam taj tip.
Više volim jesen, kiše, maglu, one gadne zime i buru koja te sladi do kosti.
Volim i kad mrak padne u 17 sati - to je moj teren, tu se snalazim i plivam kao riba u mou, kako bi se reklo. Jesen - zima - tu sam nekako svoj na svome, frcam od energije, sile i tada mogu pokrenuti planinu.

Ipak nekako osjećam da mi je žao što je ovo ljeto gotovo,...
Kao da mi je žao što je baš ovo ljeto završilo, bilo mi je baš aktivno, turbulentno, prepuno druženja, kupanja, mora, uživanja, šume, odmaranja...
Nije mi bilo neko spektakularno ljeto koje ću pamtiti do kraja života, ali je na neki način bilo baš posebno, onako aktivno i istovremeno mirno. Rekla bih da sam ovo ljeto baš napunila dušu u svakom smislu i u punom značenju te riječi...

Baš mi je nekako žao što je završilo, što upravo polako i tiho završava...Odlazi..

Iako, meni još nije baš do kraja završilo, napravila sam si neki mini plan da ću se pokušati kupati cijeli rujan i barem cijeli listopad ako bude ok vrijeme, ako bude sunčano. Vidjeti ćemo do kuda ću dogurati sa svojim planovima kupanja u moru.

Ne znam, prvi put u životu mogu reći iskreno da mi je žao što je ljetu kraj...

Ovo ljeto kao da sam nekako lakše pregurala sama sa sobom, što meni nije nimalo lako, pogotovo jer sam sve samo ne ljetni tip, ali tko zna, možda sam postala, ali čisto sumnjam...

Jeseni se veselim više nego itko valjda, svim onim bojama, šarenilu, kiši koja u ovom gradu zna padati danima. Veselim se oblačnom vremenu i sjedenju na nekoj terasi uz more.
Veselim se orkanskoj buri koja rasčisti baš sve iz zraka i tada nebo je kristalno plavo.
Veselim se šuškanju lišća dok šetam kroz neku obližnju šumu..
Veselim se bogatstvu rijeka...

Jednostavno veselim se jeseni, ali isto tako imam silnu potrebu zahvaliti se meni ovom prekrasnom i posebnom ljetu a poželjeti još veću dobrodošlicu jeseni....

- 14:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 14.08.2020.

O bivšima i vraćanjima....

On bi da krenemo opet ispočetka.

Koji jebeno dobar vic, ha ha ha...Baš me od srca nasmijao.

A sad za ozbiljno.

Jebi ga, sori, ne, ne mogu.
Ne mogu opet ispočetka.

Nažalost ili na sreću, više ni sama ne znam što je ispravno - vrijeme će pokazati. Vrijeme uvijek pokaže jel neki početak sreća ili samo još jedna nanizana gorka nesreća.
Nisam taj tip koji daje 100 šansi i koji pokušava 100 nekih loše isfuranih novih početaka koji počinju najčešće bajkovito, lepršavo, blještavo i različito a uvijek završe skoro pa isto.
Završe na način da je opet došao kraj.
Ponekad neki novi i drugačiji kraj, često neki dobro poznati i isto iscenirani kraj s istim glumcima, istim rolama, vjerojatno je samo ambijent nešto malo drugačiji.
Nema se tu puno što.
Krajevi su nekako uvijek isti, počeci su ti koji nude lepezu boja i vatromet emocija.

Tako je kraj došao i nama, ali to se nekako i očekivalo, ne znam čemu toliko čuđenja sada?
Tako to obično biva kad se nekom daje beskonačno puno mogućnosti.

Ne znam kako je drugima, ali kod mene najčešće kad je kraj onda je kraj. Kraj u mojoj glavi, kraj u mojoj duši, kraj u mom srcu.
Točka.
Rijetko sam sentimentalna i rijetko plačem za nekim starim vremenima, više ih se nekako s osmjehom sjećam, češće ih prepričavam i samim tim ponovno proživljavam, ali ne ponavljam ih, samo ih pričom i sjećanjima dovodim u sadašnjost, samo time i mislim da je to sasvim dovoljno. Meni je sasvim dovoljno.
Povijest i neko završeno i prošlo vrijeme treba ostaviti u prošlosti, kao onaj jedan mali zarez na povijesnoj crti iz sati povijesti u osnovnoj školi.
Žao mi je što ti to moram reći ali da, mačak, ti si za mene povijest, neko prošlo svršeno vrijeme. Točka.

Sad kad razmislim, nekako kao da ti se nemam zbog čega vratiti, ma ne kao, nego da, baš nemam ti se zbog čega vratiti. Postao si samo jedan mali zarez na povijesnoj liniji mog života i kao takav morati ćeš ostati tamo, tamo ti je i mjesto i ne želim te iz neke povijesti opet dovlačiti u sadašnjost jer ti tu nije mjesto. U ovo vrijeme Sada dajemo mogućnosti, prilike i šanse onom nekom i nečem što je Sada, ne nečem što je bilo nekad.
U ljudskoj svijesti je da ide prema naprijed, da gazi, da hvata život, da raste i da gleda sada i naprijed, nikako ne da se vraća.

Jbg, stvarno mi je žao, ali ne krećemo ispočetka, nemoj si ufuravati bez potrebe. Nemoj si davati preveliku važnost. Nisi baš toliko važan i bitan.

Ne vraćam se na nešto staro, treba mi nešto novo, nešto svježe i nešto neistraženo.

Onaj most s tobom je već odavno srušen u mojoj glavi, o srcu da niti ne pričam.
Tvoja vrata su već odavno zatvorena i nema nade da ih niti ni pokušam opet otvoriti. Neda mi se. Da, bahato i bezobrazno ali prokleto iskreno - neda mi se.

Kažu da si nikad u životu ne treba zatvoriti vrata do kraja i da nikad ne bi trebali spaliti mostove preko kojih smo prešli.

E da mi je vidjeti tog nekog tko je to izmislio.

Sori, ja sam od onih koji poneka svoja vrata jako, jako zatvore i još pritom lupe njima svom snagom, tako da se dobro zna tko je kroz ta vrata izašao i da se dobro čuje da su se ta vrata zauvijek zatvorila. I da, jednom kad ih zatvorim, stvarno ih nikad više ne otvaram jer su za mene zatvorena i najčešće, kao da više i ne postoje.

Sori, također, a ti ovo jako dobro znaš da ja kad odem, ja stvarno odem uz fanfare, dim i vatromet srušenog mosta.

Neke mostove sam tako jebeno porušila u svom životu i nije mi žao, dapače, jedino čega mi je žao je to što ih nisam srušila prije - trebala sam, ali nisam, jebi ga, dogodi se.
Među inim srušenim mostovima nalazi se i tvoj most.
Nema ga, ne postoji više, ma čak i da ga želim opet složiti kao neke dječju puzzle od bar 1000 komada - ne mogu, više mogu. Negdje kroz dane, tjedne i mjesece, negdje kroz život izgubila sam komade tvog srušenog mosta.

Ništa, od toga brate, žao mi je.

Ma ustvari, da se ne lažemo, uopće mi nije žao...

Da, i ovo dolje je moja fotka... reklo bi se prigodna :)


- 13:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.08.2020.

Ljetno doba...

Nisam baš neki ljetni tip, u biti, iskreno, nisam nikakav ljetni tip, ali trudim se biti.

Još i dalje svojski se trudim postati ljetni tip osobe, i dalje nadobudno tražim sve pluseve ljetnog toplog i sparnog vremena. dakako, pronađem tu i tamo pokoji plus, iako ima više onih ravnih crtica koje bi značile debeli minus u mojoj glavi i moje vječito ljetno odpuhivanje i gunđanje.
Pokušavam se ponašati upravo onako kako su me učili s izgovorom: jer to će mi biti dobro za život, ignoriraj sve one minusiće i iz svake situacije izvuci ono dobro što se izvući da.

Tako i ja s ovim trenutnim godišnjim dobom svake godine i ispočetka ratujem. Svake godine novo ljetno ratno stanje u mojoj glavi započinje negdje u kasno proljeće i završava u kasnu jesen, ili bar onu neku srednju jesen kad se počne normalno disati i spavati.
Po valjda trideset i neki životni put za redom tražim ono nešto dobro u ljetu. Ajde, da baš ne budem sitničava, ima tu nekih prednosti, iako ne baš previše ali ajde, nađe se nešto dobro, ono nešto sa čime ja iznutra rezoniram, iako je toga vrlo, vrlo, vrlo malo....

Ali hajde, i ovo ljeto je konačno nekako pri kraju, i ovo ljeto sam nekako opet i ispočetka preživjela, često ni sama ne znam kako, ali tako nikad ne znam kako ja preživim ljeto ali uglavnom preživim ga, nekad s više muke, ponekad s manje ali gura se i dobro je dok se gura, tako bar kažu.

Izdržala sam sve one nesnosne tople dane i još toplije noći u kojima redovno blagoslivljam sve svjetske gencijalce koji su izmislili klima uređaj ili onog nekog tko je otkrio taj famozni i razvikani, navodno vrlo zli i opaki propuh. ljeti baš od propuha nema neke vajde ali kad i naleti neki dašak vjetrića, veseli čovjeka, pogotovo noću kad ležiš i brojiš ovce od nespavanja jer se nesnosna vrućina uvukla u svaku poru i baš svaki komadić uzavrelog stana. Sranje, naravno.

Kad smo već kod propuha, tko je provalio priču da je propuh opasan a naivna masa je nasjela na priču?

Imam neke svoje poznate koji samo i kad osjete komadić laganog strujanja zraka podemone i brže bolje panično zatvaraju sve, vrata, prozore i sve što se zatvoriti da kako bi u ovim vrućim i nesnosnim ljetnim danima ubili i ono malo zraka što odnekud slučajno zaluta.
Ne znam, propuh i ja smo ful prijatelji, jednostavno, živim na propuhu - oduvijek, spavam na propuhu i uopće ga ustvari niti ne doživljavam kao neko nužno zlo, mi smo više frendovi, ekipica i baš se veselim bilo kakvom strujanju zraka. Dapače, propuh je u mojoj kući oduvijek i svaki dan obitava, nije samo onaj zločest i nepozvan gost za kojeg jedva čekaš da ode.

Jedino čemu se iskreno veselim ljeti je more i kupanje. Eto, imam tu sreću da živim na moru i da ga mogu gledati i uživati u njemu kroz cijelu godinu.
I ljeti i zimi more uvijek ima nekih svojih posebnih i tajnih čari, i kad je bonaca i kad je nevera, i kad je bura ili jugo uz more je uvijek nekako čarobno. More tu neku svoju posebnu energiju koja te istovremeno ispunjava i čisti.
Obožavam otići na more ranom zorom, po mogućnosti na neku sasvim zabačenu plažu i tihu s kamenčićima, naravno, to mi je onako, kao nekako baš prirodno u mojoj glavi.
Obožavam sjediti i gledati u more, slušati zvukove mora - to je ono nešto što me opušta. Tada mi uopće nitko ne treba, često mi se samo potrebna knjiga.
Obožavam biti uz more dok nema ljudi ili dok ih je sasvim malo, najčešće, čim se ekipa počne skupljati u većem broju ja kupim svoje stvari i odlazim. Dolazim na more jer mi treba taj moj neki unutarnji mir, to neko spajanje s morem, kako bi se reklo, punjenje baterija, i svatko ima neki svoj način, ovo je jedan od mojih načina koji mi je potreban kao voda.

Nekako, što sam starija sve mi više i više paše tišina i neki moj stvoreni mir, dobra knjiga i društvo isključivo probranih ljudi.
Nekako, što sam starija sve se više okrećem sebi onom nečem unutar sebe a za to mi je potrebna tišina koju silovito grabim objema rukama jer je imamo svi vrlo malo i gotovo da je postala luksuz.

Veseli me što je ova neka žiža koja se uvijek stvori negdje u ljetno doba skoro pa prošla. Imam osjećaj da se opet vraća onaj neki mir, vječiti balans...
Godišnji su pri kraju, turisti se lagano vraćaju kući, dan opet nekako kao da taje malo kraće i temperature kao da su za neki stupanj niže, kao da se sve polako vraća u neki mirniji period i nekako s radošću ga očekujem...


- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.07.2020.

O bloganju, pisanju...

Čeprkajući danas nešto po statistikama bloga naletim na datum stvaranja bloga.

Ovaj blog nastao je davne 2012. god., da, baš tako, davne 2012. god., dakle, 8 godina blogam. Osam godina sam već tu, nekad češće, ponekad rjeđe ali tu sam, ne dam se dalje, ovo je kao neki moj dom, kao neka mirna luka.

Osam godina pišem, piskaram, bacam svoje misli i istovremeno ih pretačem u redove, jedan ispod drugog.
Osam godina bilježim svoje impresije svijeta, života, kako svog tako i života onih oko mene.
Ima tu posla i nije to samo tako, ima tu puno primjećivanja, slušanja, čuđenja, pričanja, prepričavanja, analiza, samo analiza, preispitavanja do onog krajnjeg črčkanja i bacanja svojih misli na bijeli kompjuterski papir.

U ovih skoro 8 godina statistike kažu da sam stvorila nešto manje od 300 tekstova.

Neki će reći, da, mogla si i više - slažem se, dakako, mogla sam i više, barem to meni nije nikakav problem - meni koja često ima svoje mišljenje, koja uvijek ima neki svoj stav i meni koja uvijek ima nešto nadodati, meni - onoj koja se voli igrati riječima, slagati ih i preslagivati, igrati se s njima kao malo dijete s kockicama. Dakako, stvarno sam mogla i više...

Također, isto tako, mogla sam i nikad ne započeti blogati. Sve ovo jednom nekad je mogla samo ostati moja samo još jedna u nizu nerealizirana ideja u životu. Ali ipak nije, ipak sam je oživjela i pustila neka plovi svojim tokom, neka raste....
Od samo jednog mog malog, sićušnog i sramežljivog bloga i povremenog črčkanja i sabiranja mojih razbacanih misli došla sam to te famozne brojke od 8 god., do skoro 300 tekstova, nažalost nigdje u statistikama ne piše koliko tu ima ispisanih riječi, s vremenom sam stvorila istoimenu stranicu na društvenoj mreži koja ima popriličan broj pratitelja, te iz istog tog bloganja dogodilo se i jedno povremeno moje črčkanje za jedan poznati ženski portal.
Da, sve je počelo sasvim slučajno i s puno ljubavi. Sve je počelo iz samo jedne ljubavi prema riječi i iz samo jedne ideje koju sam pustila da raste i pokušala biti dosljedna i ne odustati na pola puta, a stajala sam često i često imala kako bih ja u šali rekla, kreativne stanke i krize, ali to je opet nešto jače od tebe, koliko god da puta staješ i prestaješ, uvijek se nekako vratiš jer tko jednom zavoli bloganje, pisanje i sl. voli ga zauvijek, i to je amen.

Što imam od pisanja?

Iskreno, nemam ništa, ne dobivam nikakvu lovu za svoje misli pretočene u riječi, ne dobivam nikakav honorar, iako bi bilo lijepo. Ima li što ljepše u životu nego svoj hobi pretvoriti u posao? Ima li što ljepše nego biti plaćen za posao koji radiš iz ljubavi? Naravno da nema. Divno bi bilo hobi pretvoriti u posao, ali....
S druge strane ipak imam nešto od pisanja, imam to da ako sam samo jednom svojom rečenicom nekom pomogla da se pokrene u životu i potakla ga na svoje osobne promjene, ako se netko utješio u nekom tekstu, ako se itko pronašao u nekoj mojoj životnoj priči, ako sam samo jednu osobu iskreno i od srca nasmijala, ako sam i samo jednoj osobi koja sve ovo čita i prati me na bilo koji način pomogla e tada zaista smisao mog bloganja i pisanja postoji i time je moj rad naplaćen...




- 10:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 12.06.2020.

O ciljevima ....

Ne znam kako drugi, ali ja si često postavljam ciljeve u životu, skoro, pa gotovo svakodnevno si dajem neki novi zadatak, nešto novo za riješiti...

Ponekad si postavljam ciljeve na tjednoj bazi, ponekad na mjesečnoj ili čak na godišnjoj bazi, ovisno o cilju i ovisno o tome koliko mi treba vremena i truda da realiziram svoj postavljeni cilj. Neki ciljevi su mi lakši, neki teži, zahtjevni i zahtijevaju određeno vrijeme, trud i rad kako bi doveli kraju.

Postavljanje ciljeva mi je izuzetno važno u životu, oni me tjeraju naprijed.
Oni mi ne daju da stojim.
Oni su mi znak da sam živa i da tečem.

Često kažem za samu sebe da jednostavno živim od cilja do cilja.
I upravo onda kad pomislim da sam sve odradila, dođe mi neka nova ideja što bih opet mogla, promijeniti, zamijeniti, preokrenuti, dođe mi opet i ponovo taj neki novi cilj.

Jednostavno, obožavam to svoje postavljanje ciljeva i rješavanje istih, obožavam tu vječitu utrku same sa sobom. Volim to dokazivanje samoj sebi kako je sve moguće i kako ustvari sve mogu samo je potrebno imati ideju, cilj i krenuti prema tome bez previše osvrtanja i slušanja drugih.

Većini je skoro pa sve nemoguće, teško ili neizvedivo, naravno, bez da su pomakli prstom i bez da su samo i pokušali, najlakše je odmah i u startu odustati.

Upravo iz svih tih razloga nekako sam kroz život naučila isključivo slušati često samo sebe. Naučila sam slušati ono unutra u meni s čime isključivo ja rezoniram.
Naučila sam da se sve češće ne osvrćem na tuđe stavove, tuđa razmišljanja vezano za moje ciljeve.
Naučila sam svoje ciljeve ostaviti isključivo za sebe, jer jednostavno ne da mi se slušati okolinu kako mi se svojski trudi objasniti kako je nešto nemoguće, kako je nešto neizvedivo, kako upravo taj neki moj novi cilj nema smisla i vodi ka ničemu...

Ne da mi se, uvijek kažem da svatko gleda svijet kroz svoje naočale pa onda ok, neka svoje ciljeve, ideje i planove gledaju kroz svoje očale, a ja ću na svoje ideje, planove i ciljeve gledati kroz svoje filtere...

Često okolini volim reći da ako mi ne mogu dati neku novu ideju kako da ostvarim svoj cilj i ako im je jedini komentar kako se to nešto ne može i kako je to nešto totalna ludost, te kako ja uopće nisam kalibar za to nešto odraditi, onda im je bolje neka šute, jer ako mi ne možeš ili ne želiš biti podrška onda me nemoj niti sputavati u ostvarenju mojih životnih vizija. Vremenom sam nekako naučila s kim mogu o kojim temama, naučila sam tko mi je podrška, a tko mi je onaj koji mi pokušava slomiti krila.

Ali to je tako, to su ljudi, nema tu spasa, niti bijega, to je jednostavno tako.

Naučila sam da postavljene si ciljeve držim za sebe i radi sebe i radi drugih.

Imam jednu teku, tamo pišem sve postavljene ciljeve i sve zadatke koje moram riješiti.
Nikad ih ne držim u glavi jer znam da sve živo zaboravim, i onda ako zaboravim i ne riješim, e onda sam ljuta na samu sebe i tužna sam.
Ako ih ne zapišem, držeći ih tako samo u glavi, počnem raditi nekoliko stvari odjednom i najčešće sve to nešto započnem, zbrljavim, riješim do pola i ostavim - e tada budem poprilično ljuta na sebe, razočarana u sebe...
Sve kao nešto, a ustvari ništa...
E da mi se to ne bi događalo počela sam sve pisati, stavku po stavku, zadatak po zadatak, sve da bude transparentno i sve s naznačenim datumom, ponekad da mi bude zanimljivije koristim i markere i kemijske u boji - ponekad one sa šljokicama, dakle, moje postavljanje ciljeva nije samo tako, postaviš si cilj. Pisanje mojih ciljeva često meni bude ritual u koji se skroz ufuram osjećajući se baš važno dok sjedim doma i razmišljam i što treba sljedeće odraditi.

Ali ima još jedna veća životna čarolija u tome svemu. Jednom, nekad, poslije ne znam koliko vremena, kad staviš kvačicu pored zadanog cilja, kvačicu kao, ok, ovo je riješeno ili si postavljeni cilj precrtaš u znak koji bi značio da si i ovo riješio, e onda tvojoj sreći nema kraja. Da, upravo je tako, sreći nema kraja, još jedan zadatak sam riješila, još jedna briga manje...

Ponekad, uzmem taj svoj notes i prevrtim si sve svoje čekirane i prešarane, postavljene i već riješene izazove, na neke sam već i odavno zaboravila, baš ih onako gledam i kužim kako mi samopouzdanje sve više i više raste, shvaćajući kako mi je postavljanje ciljeva pomoglo u životu da rastem i da naučim vjerovati isključivo u sebe, jer vjera u sebe je nešto nemoguće veliko i moćno i jedino ono nešto iskreno moje što mi nikad nitko neće moći uzeti...




- 13:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 05.06.2020.

Bilo, prošlo ...

Iako je bio pozvan nije došao na druženje s nama dragim ljudima.

Prvotno je rekao da će doći, na kraju se ipak predomislio. Nije mi se niti osobno javio da neće doći. Poručio mi je to preko zajedničkog nam prijatelja. Ne znam zašto se nisam iznenadila na takav način njegova ponašanja. Valjda s godinama otupiš i dođeš u fazu kad te više malo što može iznenaditi.

Nekako, kao da sam potajno odahnula kad sam čula da ne dolazi, nekako kao da mi je pao kamen sa srca, kako bi se reklo.

Potajice i u sebi, već sam danima priželjkivala da ne dođe, jednostavno nije mi se dalo. Nisam imala muda ne pozvati ga, u biti, više sam se nekako povodila time misleći kako nije ok pozvati svih osim njega, iako mi je njegov dolazak bila teška tlaka.

Reklo bi se da smo prekinuli, razmišljam u sebi, smiješeći se sama sa sobom.

Prekinuli?

Što smo prekinuli kad službeno nismo nikad ništa niti imali.

Naš odnos nikad nije imao ime, nikad ga nismo nikako nazvali. Također, naš odnos nikad nije bio za javnost, to je bio odnos samo za nas dvoje....Odnos, u tajnosti, tako nam je pasalo i jednom i drugom....Nismo imali ambicije graditi dalje odnos, našu priču..

Oboje odmah od samog početka nismo vidjeli smisao našeg odnosa, puno i previše razlika preko kojih ne možemo prijeći, razlike koje ne možemo zanemariti jer su tu i jako su vidljive, životne i jako opipljive.... Za početak razlike tipa - velika razlika u godinama, mojim i njegovim, dalje - različite startne životne pozicije, različiti afiniteti u životu, broj svakodnevnih obaveza, općenito prerazličiti načini življenja naših života i premalo interesa da ih usmjerimo negdje kako bi krenuli u istom smjeru.

S vremenom od i ovako velikih razlika između nas dvoje isplivale su one još i veće - karakterne.

Razlika u godinama došla je na naplatu. On je još uvijek u svojoj u glavi jedno veliko i zaigrano dijete bez imalo trunke i odgovornosti prema sebi, a još manje prema životu. Jedan veliki nezreli muškarac, mlađi od mene, kojem treba puno pažnje i koji jednostavno želi da se svijet vrti oko njega, a ukoliko to ne bude tako onda nastane ona dječačka ljutnja i durenje kao kad djetetu oduzmeš najdražu igračku. Ali to je to, to je ta razlika u godinama, jednostavno, nitko mi ne može reći da godine nemaju veze, imaju, dakako da imaju. Razlika od 10 godina čini jako puno, u periodu od 10 god. stekneš zrelost, životnu mudrost, naučiš, prođeš život, izlaziš, mijenjaju ti se životni prioriteti, ima toga... Godine ipak bar nešto znače, možda nekom ne, meni apsolutno da... Realno, ova osoba koja sam sada, nisam bila prije 10 god., mnogo se toga u meni promijenilo, mnogo toga se u meni prelomilo što me definitivno iznutra promijenilo...

Jednostavno, ne da mi se više nekom biti mama osim onom kojem moram biti mama, ne da mi se više nikog odgajati osim onoga kog moram odgajati...Ne da mi se i niti ne želim, i na kraju, ne treba mi to.. U nekakvoj fazi života sam kad jedino što mi treba je sigurnost i životni mir.

Znam da uz njega ne mogu postići niti jedno, ni drugo....

Poimanje životne sigurnosti nam je skroz različito, on još o tome niti ne razmišlja iako bi mogao, ali tu je taj njegov divlji karakter + geni koji nisu baš za pohvaliti se....
Poimanje životnog mira nam je također različito jer njemu treba sve osim mira, njemu uvijek treba nekog adrenalina, on uvijek traži uzbuđenje, neku akciju... Meni je nekako dosta akcija. Turbo akcija mi je i sam svakodnevni život i more obaveza, trčanja, skakanja, organiziranja... Nekako sam se kao malo i umorila i stvarno sve više i više težim kakvom takvom miru uz tragove adrenalina, ono, baš tragove, taman onoliko koliko mora, ne baš nešto previše...

Jedino što nas je vezalo je to što smo nam je bilo dobro dok smo bili zajedno, jedino ta neka lepršavost, opuštenost i smijeh, sasvim dovoljno da nam bude dobro, a opet sasvim nedovoljno da preskočimo sve životne prečke koje nam netko postavlja....


Sad kad sam se odmakla od njega, od sebe, kad sam se odmakla od svega, od nas, sad kad razmislim, bolje je ovako, ne bolje, ma najbolje je ovako, svako na svojoj strani jer premalo je toga što nas spaja a previše toga što nas razdvaja.... Ne, i apsolutno ne žalim...




- 11:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.05.2020.

O životu u normali...

Pješačim jutros do posla.

Svakodnevno jutarnje dvadesetominutno hodanje do posla je moj dugogodišnji ritual. Jutarnji ritual u kojem se psihički pripremam za početak dana, to je moja jutarnja meditacija i moj jutarnji zen u kojima se bavim sama sobom, svojim životom, analizama i promišljanjima.

To je mojih 20 minuta samo za mene koje sebično i ljubomorno čuvam moleći se samo da ne sretnem nikog poznatog na putu do posla jer mi se apsolutno ujutro ne priča ni sa kim.

Moje vrijeme za mene.

Hodajući tako jutros prema centru grada primjećujem kako se život vratio u normalu, sve opet teče kao da se nikad nije ništa dogodilo, sve ide svojim tokom kao da ovaj grad, svijet nije nikad zastao na nekoliko tjedana.

Opet prepune ulice automobila, buka na svakom koraku, nervozni vozači i neoprezni pješaci koji luđački preskaču preko ceste kao da su na nekoj šetnici, trubljenje, nervoza, histerija, psovke.....
Javni prijevoz opet u punom pogonu. Ljudi se vozikaju amo - tamo, gore - dolje, ispušni plinovi autobusa, užasna zaglušajuća buka...
Opet ulice pune ljudi, čuje se žamor, buka, gužva u dućanima, gužva u kafićima... Još samo na nekim mjestima u tragovima možeš ući po jedan ili po dvoje u prostor.

Zaista, se sve vratilo u normalu iako se pitam što je ustvari normalno?

Ovaj životni ritam koji imam sada nikako mi nije normalan. Opet sam sa vratila u stanje stresa i kroničnog umora. Samo ganjaš naprijed, moraš, u mašini si života i to tako ide, kao da nema stajanja, kao da ne smije biti stajanja.

Baš jutros mi je prošla kroz glavu misao kako mi nedostaje onaj mir i tišina koji smo imali prije samo nešto više od mjesec dana.

Razmišljam kako mi ustvari nedostaju one puste i tihe ulice, one ulice bez automobila, bez autobusa bez buke i ispušnih plinova, tu i tamo naletiš samo na nekog biciklistu.

Razmišljam kako mi nedostaju ulice bez ljudi, gdje tu i tamo nekog sretneš, pozdraviš i nastaviš dalje svojim putem sa svojim mislima. Zanimljivo mi je što se u to vrijeme praznih ulica, rijetki i nepoznati ljudi koje sam sretala na cesti uljudno i obavezno pozdravljali, to mi je bilo onako, ugodno, blisko, nekako toplo, osjetila sam kao neku bliskost s tim rijetkim šetačima.

Razmišljam kako mi nedostaje onaj apsolutni i ponekad sablasni mir. Mir i tišina.
Osjećaš istovremeno strah i ushićenje od tog stajanja u vremenu i prostoru.
Nedostaje mi vrijeme kad je sve stajalo i kad si tišinu mogao rezati nožem, ja sam jednostavno takav tip osobe - volim tišinu, dobro se osjećam, tako se regeneriram...

Razmišljam kako bi bilo dobro da postoji neki balans između tog mira i ovog užurbanog stresnog života. To bi baš bilo super. Kažu da balans moramo stvoriti sami u sebi i da je to jedino moguće i ispravno, da, vjerujem da je tako, ponekad čak i uspijem ali više nekako živim u krajnosti.. Iz buke u apsolutni mir i obrnuto, što zna biti poprilično naporno i iscrpljujuće ali ok, idemo dalje...

Upravo se tako zadnjih dana i osjećam, vrlo iscrpljeno i umorno, vjerujem da i nisam jedina, ima nas....

Svijet je opet iz jedne krajnosti naglo prešao u onu drugu krajnost.
Bez priprema, bez prijelaznog nekog procesa samo rez i mentalno preskoči iz jednog apsolutnog mira i skoči opet totalni nemir i stres zvani svakodnevni život.
Ponovna adaptacija i prilagodba.

Kao što smo prije nekoliko tjedana skočili iz životnog kaosa u prisilan mir i stajanje, prilagodba, barem meni je bila sve samo ne laka. Trebalo mi je vremena da se naučim živjeti sa stajanjem svega oko mene, gdje sam i ja morala prisilno stati, isto tako, sada se moram prisilno opet vratit u žižu, buku, žurbu i gužvu...
Trebalo mi je vremena da se mentalno i fizički prešaltam, također, i sada mi upravo treba vremena da opet opet prešaltam i iskreno, još uvijek kao da se nekako tražim i adaptiram na ovaj novi / stari užurbani način života....




- 10:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 10.04.2020.

O mojoj izolaciji ....

Nakon dugo vremena opet me pere neka nesanica.

Budim se već noćima u 2, 3 , 1, 4 sata, ustanem, prošećem po stanu i vratim se natrag u krevet, ponekad zaspim a ponekad i ne. Naravno, neprospavana noć nosi sa sobom i posljedice u novom danu, umor, bezvoljnost, lagana depra, tjeskoba i sva na stanja kad se osjećaš loše sam sa sobom.

Kažu mi mnogi da nesanica u sadašnjem trenu nije zabrinjavajuća. Danas, u ovom vremenu ludosti i opće histerije to je sve normalno, svi smo zatočeni u svojim domovima, radimo od kuće, ne trošimo se nigdje, nemamo kontakte s drugim ljudima i sve je to ono što ustvari nije normalno i što nas negdje prazni iznutra. Nažalost, situacija je trenutno takva kakva je i pravila ponašanja se moramo pridržavati, a kakvi ćemo izaći jednom kad to sve prođe - kako bi se reklo, živi bili pa vidjeli. Mislim, da bi moglo biti vrlo zanimljivo, vatromet u našim glavama.

Kući sam već skoro pa mjesec dana. Sjećam se prvih nekoliko dana kad sam ostala kući, još je bilo sve koliko toliko normalno, još smo bili živi - živi duhom, radile su teretane, mogao si normalno van, dječja igrališta su bila otvorena, trgovački centri radili, mogao si satima šetati psa, još je bilo cike, galame i buke - još je sve bilo živo. Sve je bilo normalno, osim što sam i ja kao i nekolicina ljudi prestala odlaziti na posao i počeli smo raditi od kuće.

Ne odlazak na posao mi je bio prvi stres. Svakodnevno pješačenje do posla je moj ritual, moj mir i moja meditacija kojom započinjem dan.

Sjećam se tih prvih nekoliko dana mog prestanka odlaska na posao mi je bio itkekako stresan.

Nedugo nakon toga zatvorila su se sva igrališta, prestala je škola, nedugo nakon toga dobila sam obavijest da prostor u kojem treniram je zatvoren do daljnjeg, nedugo nakon toga čekala sam u redu kako bih ušla u trgovinu, nedugo nakon toga ljudi oko mene počeli su hodati prekrivenih lica i s rukavicma na rukama. I nedugo nakon toga shvatila sam da mi je netko tamo negdje ograničio kretanje, privremeno mi je uzeo moju slobodu.

Netko mi je postavio neka nova životna pravila koja ja ne živim, ja ne znam što je to sve, ja ne znam što znači biti danima u kući, isto tako ne znam što znači ne vidjeti drage ljude, ne znam što znači ne zagrliti ih i poljubiti jer tako - volim ih, ne znam što znači ne trenirati kao ni ne hodati satima sa psom. Ja to sve ne znam!

Preko noći se ispred mene postavilo mnogo toga što ne znam, što nisam nikad iskusila, nisam znala kako se nositi sa svim tim stanjima. Sve te nove i neistražnene nametnute životne spoznaje su mi unjele popriličan strah, tjeskobu i nesigurnost u moju svakodnevnicu, u moj život.

Odjednom je i gotovo preko noći sve je stalo, promet, ljudi, životinje, život je stao.

Kakva depra?!

S novonastalim stanjem ne možeš proći bez nesanice, bez tjeskobe i bez toga da te pere depra, ne možeš, pogotovo ako vodiš jedan vrlo bogat i dinamičan život i odjenom staneš - onda je to kaos. To je isto kao kad voziš automobil u 5 brzini i odjednom ubaciš u drugu, da, prebacio si i auto dalje vozi, međutim što se dogodilo automobilu i motoru od tog iznenadnog prijelaza, e to je već neka druga priča, bezpogovorno, posljedice ostaju.

Tako je bilo i kod mene, od mog života kojeg vodim često u petoj brzini odjednom su mi ga smanjili u drugu brzinu, bez najave, bez upozorenja, bez prilagodbe, bez ičeg, samo rez i cap, navikvaj se na nova pravila, nove odredbe, novo nešto...

Ali kako bi se reklo, kako se magarac navikne na batine tako se čovjek na sve navikne. Nekom treba više, nekom treba manje - ali svi se naviknemo.

Tako sam se i ja nekako navikla na novonastalu situaciju, doduše, jesam li imala izbora? Naravno da ne, tko me pitao?!

Iskreno, trebalo mi je dana i dana da se prilagodim, da popustim, olabavim i da počnem plivati nizvodno. Nije bilo lako u mojoj glavi meni sa samom sobom, bila su tu mnoga previranja, analize i laktarenja i unutarnje borbe gdje sam plakala nad starim načinom života, kao da se nikad više vratiti neće.

Ali ajde, u svakom zlu treba naći nešto dobro pa sam tako iz ove situacije pokušala izvući nešto dobro: kući sam, imam nepročitanih knjiga gomilu, čišćenju nema nikad kraja, proljeće je - vrt me čeka, ima tih nekoliko filmova koje sam oduvijek htjela pogledati ali nikad nije bilo vremena, također, provesti vrijeme s obitelji je neprocijenjivo...A i realno, neće ni ovo trajati do kraja života, evo, samo što nije sve završilo, možda i nije tako ali sam samu sebe uvjerila....

Jedino, nesanice ostaju, ponekad tjeskoba i gomila teških misli o tome što će biti sutra.... Da....





- 09:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 31.03.2020.

O pustom gradu ....

- 18:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 28.02.2020.

O četrdesetima...

Kad sam imala 20 godina, nit sam imala briga, nit sam imala pameti.

Život s toliko godina ti je samo jedna velika zajebancija i poneka briga, izlasci, putovanja, druženja, smijeh, ljubavi i sl., tada su mi oni koji su tada imali 40 izgledali turbo staro. Iskreno, tada sam se stvarno bojala i same pomisli kako je to biti u četrdesetim godinama - u to vrijeme, sa 40 god. u dupetu mi je zvučalo kao da si već polumrtav, biraš si osmrtnicu, posmrtno odijelo...Strašno, nemoguće i gotovo nezamislivo.

Kad sam ušla u 30-te god., mahnito sam okrenula neki novi list u životu koji kako je brzo došao, tako je isti taj list još brže i odlepršao pod stegom obaveza, trčanja, skakanja i inih životnih dogodovština. Tada, samo staneš i zapitaš se gdje ti je nestao dan, tada shvatiš da 24 sata dnevno je skoro pa ništa. Dan prođe kao neke bezlične 24 minute koje nestanu samo tako - kao rukom odnesene, odu u nepovrat i nema ih natrag, nestale su zauvijek.

U tim famozno brzim 30-im godinama stvarala sam si svoju malu obitelj, bila u potpunosti posvećena djetetu, mužu, poslu, kući i svemu onom što čini život - beskonačno puno obaveza, vremena za sve i svih osim sama sebe. Stvarno, tada je to bio period kad sam u potpunosti izgubila samu sebe, u cijelosti izgubila konekciju sama sa sobom od silnog trčanja, udovoljavanja, zgrtanja....
Tada, u tim 30-im godinama nisam ni stigla razmišljati niti o tome što bi moglo biti za 7 dana, a kamoli misliti o tome što će mi donijeti 40-te ili 50-te, tada, stvarno daleka ako ne i predaleka budućnost. Također, gotovo nezamisliva, samo jednostavno jebeno predaleka.

Sada, kada sam ušla u 40-te, one strašne godine kojih sam se nekad davno strašno bojala. Sada i iz ovog kuta gledanja, iskreno samo mogu reći da mi nikad, ali nikad nije bilo bolje nego mi je sada.
S tim 40-im kao da se sve nekako samo od sebe posložilo a ja samo samo smješkam onako podlo ispod oka i stavljam check kvačice pored toga...riješeno, riješeno, riješeno....idemo dalje...

Ona nekad mala beba postala je veliko dijete, samostalno, odgovorno, posloženo. Postao je jedan divan majčin sin jedinac, ok, da ne pretjerujem ima tu još par krivih drina i drinica za ispraviti, ali to je generalno zanemarivo malo, dapače, ako se i nikada te drine ne isprave, on je super sin, odgojen, pristojan, odlikaš u školi, odličan i vrlo predan sportaš i još k tome, još uvijek je dijete, jedno veliko i sretno dijete.

Onaj nekad moj super savršeni suprug vremenom je postao moj savršeno bivši suprug, i tu sam stavila check kvačicu. Eto, i to sam nekako vrlo uspješno i tiho riješila, kako bi se reklo, bez po muke :)
I što se toga tiče, i tu su se stvari posložile same od sebe, uvijek sam pristalica toga da ako ne možemo skupa, bolje da onda odemo svaki na svoju stranu potražiti sebi sreću u ovom ludom i šarenom svijetu. Eto, tako je i on sebi našao sreću nedugo nakon nas.
Također, i ja sam sebi našla sreću, ali ne u svijetu i s nekim drugim, već sam je našla sama sa sobom i u sebi.

Također, nikad nisam bila sretnija nego što sam sada i s ovoliko godina.

S tim mojim 40-im sve mi je nekako lakše.

Lakše kažem NE bez ikakve grižnje savjesti, analize i daljnje brutalno ubilačke samoanalize.
Lakše otkantam ljude koji mi ne pašu, nemam više potrebe biti pristojna i biti u nečijem društvu jer to tako mora. Što mora?
Lakše kažem da mi se to nešto upravo sada ne da.
Lakše odem u dućan i nešto ne kupim jer kao da sam svjesna da imam sve i da mi sve manje ustvari treba.
Lakše ostanem kući uz dobro štivo i šalicu dobre kave jer i najgora knjiga je bolja od nekih loših i toksičnih ljudi.
Lakše uzmem svog psa i odemo šetati sami kilometrima jer sam shvatila sa vrijeme provedeno sam sa sobom nema cijenu, to vrijeme je bogatstvo koje nitko i nikad neće moći platiti.
Lakše režem sve oko sebe, ljude, odnose, službu, sve, nemam potrebe više biti pristojna.. Jednostavno, kao da mi je sve nekako lakše..


Također, kao i svi, imam briga, problema, životnih izazova i inih situacija koje te ponekad stjeraju u kut, ali sada kao da im više prkosiš, sada kao da im se više ne daš, kao da ih uopće ne shvaćaš ozbiljno, ma čak se i onako zlobno naceriš.

Sada, kao da ne te izazove samo onako posprdno odmahneš rukom znajući negdje duboko u sebi da će se jednom riješiti, da će sve jednom sjesti na svoje mjesto bez obzira brinuo se ti ili ne, sada, kao da je sve nekako jednostavnije.

Naučila sam kroz život da treba znati izabrati pravi trenutak kada treba životu prkositi, a kada treba plivati nizvodno. Nekako mislim da je više ovih dana kada se samo treba opustiti i biti pa što bude, a uvijek će nešto biti, prkosili mi ili se samo prepustili...

Ove moje famozne 40-te godine mogu reći da su druge 20-te godine, one godine kad si mladi blesav, ok, sad više nisi baš tako mlad, ali ako si svjestan činjenice da mladost je samo i isključivo stanje duha, da, onda i s ovim 40-im si mlad, blesav, pun života i grabiš ga kao da sutra ne postoji, veseliš se svakom novom danu jer znaš da ti nosi nešto, novo, nešto lijepo i opet nešto divlje, baš kao u tim nekim prošlim lepršavim 20-im....

Pogledaš se u ogledalo, zaželiš si dobar početak dana, kažeš si da si lijepa i da voliš ono što vidiš u ogledalu.

Zapitaš se, gdje ti je kraj?

Nema ti kraja, svijet je tvoj.... logično....



- 08:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.02.2020.

O meni ....

Gledam se jutros u ogledalo.

Starim, jebote.

Bez obzira na sve gledajući se u oči poželim si dobro jutro i odličan početak novog dana, moj dugogodišnji jutarnji ritual.

Gledam se i govorim na glas sama sebi da bez obzira što starim još uvijek dobro izgledam, još uvijek se dobro nosim sa svim tim beskonačnim crticama na svom licu. Nasmijem se sama sebi gledajući se u svoje duboke crne oči.

Počeli su mi se stvarati oni jastučići ispod očiju koji kad se ujutro probudiš izgledaju baš kao pravi mekani i podatni jastučići. Umiješ se nekoliko puta ekstra hladnom vodom i onda kao malo nestanu, da, tako je bilo prije, sad više ne nestaju nakon hladne vode, i dalje ostaju još neko vrijeme bez obzira na umivanje, obzira na mazanje kože uljem divlje ruže, i dalje su tu, drže se do, eventualno malo tijekom dana splasnu. Ali, tješim se, dobro mi stoje, nije to tako strašno. Čak su mi i slatki.

Vidim, kao životni jack pot dobila sam još neke nove borice po čelu, ma hajde, nisu toliko duboke, nije ni to toliko strašno. Nikad u životu do sada nije mi palo na pamet peglanje bora, nikakvi botoksi niti ikakva moderna čuda, ja sam prirodan tip, vrh njege kože mi je bjelanjak i gavez, ponekad mi je i to tlaka.

Gledam se i baš sam si nekako ponosna na te svoje bore i borice, život mi se baš dobrano ispotpisivao na licu. Ostale su ispisane životne priče prepune bura i bonaca, uz malo sreće, malo brige, uz pokoju suzu i puno, puno, puno gromoglasnog smijeha, život nije ravnica, dapače, srećom nije ravnica, bilo bi strašno dosadno.

Nekako sa sjetom se gledam i baš sam si nekako iskreno ponosna na to svoje ispisano lice tješeći kako mi je vrat još uvijek gladak, kako i kako još nemam staračke pjege po rukama. Gledam se i govorim si naglas, ma dobro ti stoji...

Vrijeme mi je za krenuti, gledam se još jednom i mislim si, dobro je, sve je dobro...

Već odavno si ugazila dobrano u klub 40+, pumpica ti još srećom dobro radi, još uvijek možeš prehodati kilometre, još uvijek možeš čučnuti sa 50 kg na leđima, bez obzira na godine i gravitaciju dupe ti i dalje dobro i čvrsto stoji, sretna si žena ...

Dakle, stvarno sve je dobro, nemaš brige mala pomislim, pogledam se još jednom i krenem u novi dan po još jednu boricu, vjerujem da će biti od smijeha, ne od teških misli....


- 10:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #