Žene su tajna,a tajnu treba čuvati :)

Pozdrav! kako ste?

Takva sam osoba da bih kad bih imala vremena čitave dane samo slušala glazbu,čitala tisuće citata i između toga napisala pokoju rečenicu koja proizlazi iz najdubljeg dijela mene. Takva sam osoba da bih cijeli dan mogla provest vani,ležati na mirisnoj tek pokošenoj travi i pramatrati svijet. Takva sam osoba da plačem na tuđe boli i veselim se tuđoj sreći. Takva sam osoba da često šutim iako znam da sam u pravu,jer bitno je da ja znam. Takva sam osoba.....takva sam i nikad se neću promjeniti.

Imao je pravo onaj koji je rekao da je naš život poput ruže: Prekrasan i očaravajući ali sa skrivenim trnjem koje nas može duboko povrijediti i raskrvariti. Ali ruža bez trnja nije ruža e

Kad nađeš osobu koja se smije, a ispod njenog osmijeha stoji hiljadu suza, čuvaj je. Dobro je čuvaj. Te osobe vrijede, taj osmijeh je najljepši jer se u njega uloži snaga. Te osobe su jake. Ta osoba nikad neće dozvoliti da se tebi desi to što se njoj desilo.

Kako je lijepo znati da si u nečijem srcu. Tada se ne bojiš. Tada imaš onaj mali osmijeh u kutovima usana, skoro nezamjetljiv sjaj u očima. Kad ideš, poskakuješ. Svi vicevi su ti smješni. Vrijeme teče od pogleda do pogleda, i možeš čekati da ništa ne čekaš

"Ponekad je dovoljan jedan trenutak da zaboraviš život, ali ponekad nije dovoljan život da zaboraviš jedan trenutak."

Dragi moji,voljela bih kad biste mi u komentare pisali kritike,savjete,bilo što...ovo je za mene novo i neznam kako mi ide.

slušam: Pablo Alboran - solamente tu :)
čitam: John Green: Greška u našim zvijezdama

i da: LIJEPO MI JE!

Zapamti: snovi postaju stvarnost, samo trebaš vjerovati.

09.04.2014. u 21:17 | 1 Komentara | Print | # | ^

nije sve onako kako se čini

Pročitala sam jednom priču koje se često sjetim i koja je promjenila mene kao osobu i moje postupke u nekim situacijama. Čitajući priču prepoznala sam sebe,osjećam se glupo zbog toga,ali mislim da će se mnogi prepoznati. Naučila me da prije nego nešto kažem i učinim,bolje razmislim.

Želim je podjeliti s vama,odvojite 2 minute i pročitajte je,neće vam biti žao.

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da prikrati vrijeme do polaska aviona. Pored knjige, kupila je i kutiju keksa. Sjela je u čekaonicu. Pored nje bila je stolica sa keksom, a sa druge strane sjedio je gospodin, koji je čitao novine. Kada je ona uzela keks i gospodin je uzeo jedan keks. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla. Nastavila je čitati knjigu, a u sebi je pomislila: ne mogu vjerovati! da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila. Svaki put kada je ona uzimala keks i gospodin, koji je sjedio pored nje, ne obazirući se uzimao je keks. Nastavili su tako, dok nije ostao samo jedan keks u kutiji.

Djevojka je pomislila, šta li će sada napraviti? Čovjek uze taj keks i podijeli ga na pola. Djevojka je bila šokirana. Pokupila je svoje stvari, uzela knjigu i pošla u drugu čekaonicu.

Našla je drugo mjesto gdje nije bilo nikoga pored nje. Kada se malo pribrala i kada je prošao bijes, otvorila je torbu da vrati knjigu i u torbi je vidjela kutiju keksa, koja je bila netaknuta.

Postidjela se kao lopov i tek tada je shvatila da su keksi, isti kao njeni, bili od gospodina, koji je sjedio pored nje, ali koji je bez šokiranja, nervoze ili prepotencije podijelio i svoj posljednji komad sa njom, sasvim suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđenom u vlastitom ponosu i osjećanjima. Koliko puta smo u našem životu pojeli tuđi keks, a da toga nismo bili svjesni i nikada nećemo saznati. Prije nego što dođe do brzopletog zaključka, prije nego što počnete da mislite loše, pogledajte sa pažnjom detalje. Vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled...

kad živi se neka se živi :)

29.03.2014. u 10:39 | 2 Komentara | Print | # | ^

gledam ispred sebe

Pogledam ispred sebe,
cesta bez kraja
ravna je
čini se tako lako prijeći je
krenem...
odjednom zavoj
sve je puno zavoja
ali ne zaustavljam se

treba mi tek malo,tek šaka melenog djeteta
još samo nešto - ono nešto
tu je,znam da jest
teško ju je pozvati
trudim se
neće izaći i biti uz mene tek tako
ali tu je,znam da jest
nasmijem se
čujem ju
dolazi polako...
gledam i oči mi sjaje
napokon
SREĆO NAPOKON SI OVDJE


PSTT tišina

tišina...kao gusta magla proteže se sobom
čuje se samo sat koji kao kakav cvrčak
cvrči i cvrči
hoće li prestati?
ako zapjevam kao mnoštvo sitnih malih ptičica koje čine svijet posebnim samim time što postoje,ako se nasmijem,ako viknem iz svega glasa tako da me cijeli svijet čuje
hoće li se bar netko probuditi?
bar netko?
neznam.

znate što vam ljudi nikada neće oprostiti
Uspjeh,čvrst hod nakon pada i širok osmijeh.

Nekad mi je potreban netko da bez riječi pruži ruku,šuti i ništa više... Da zna. Da razumije.

" ne vidim njegove oči,ali znam da me gleda
ne čujem njegov glas,ali znam da mi šapuće
ne mogu ga dotaknuti,ali znam da mi pruža ruku
ne,ne mogu reći da je ovdje
ali vjerujem da jest "

27.03.2014. u 16:58 | 3 Komentara | Print | # | ^

Život

Ponekad se trudimo da shvatimo nekoga koga ne shvaćamo,nikada ne možemo to potpunosti protumačiti i uvijek ostaje pitanje: zašto je netko takav kakav je? Svi smo se mi rodili isti,bez ičega i svi ćemo napustiti ovaj svijet isti,bez ičega. Mnogi ljudi provedu život u trčeći za novcem,u trci za znanjem,u trci za dokazivanjem da su bolji od tebe,mene i drugih,mnogi provedu život u trci za čistim preživljavanjem,a netko život provede u maštanju i snovima. Znate,svi smo mi ljudi bez obzira koje vjere,koje boje kože,visoki,niski,debeli mršavi,lijepi,ružni... Sudbina nam je na kraju svima jednaka. I tako čovjek čitav majušni život provede u nekoj trci ne okrećući glavu lijevo i desno,ne gledajući jutarnji izlazak sunca,opadnuto jesenje lišće ni igru oblaka na plavetnilu neba. Nesvjesno ne dajemo odmora svojoj duši,i polako se svijet pretvara u jedan veliki hodajući kompjuter koji sve pamti i registrira ali nema osjećaja. Polagano i ne primjećujući,ljudski osjećaji se mjenjaju. Izrazito brzo stigne starost i tek tada ljudi razmišljaju onako kako su trebali razmišljati ranije .No tada imamo samo uspomene i žaljenje za nečim što smo mogli uraditi ili ispraviti a nismo. Poslije žaljenja i uspomena polagano nestajemo i mi. Odlazimo na neko mjesto o kojem postoje mnogi mitovi i priče ali sa kojeg se mjesta još nitko nikada nije vratio da nam ispriča kako je zaista. Zapamti da je život previše kratak,ne trči uzalud za nečim što nije vrijedno ljepote života ,budi čovjek i ostani čovjek. I budi sretan jer za ostalo nemaš vremena

21.03.2014. u 12:09 | 5 Komentara | Print | # | ^

Nijansa sive

Ona bol u srcu izlazi u sićušnim kapljicama koje se slijevaju niz lice.
Lakše je,ali i dalje boli.
U sjaju oćiju vidim tugu,tamu.
Gledanje u jednu točku bez prestanka već je postalo navika.
Riječi teku same od sebe,nizaju se u rečenice pune pitanja
čekajući odgovore kojin nema.
Smijeh u daljini vraća nadu,tek trunku nade.
Ono štoj je bilo potpuno crno,sada ima nijansu sive.
Samo nijansu.

19.03.2014. u 21:52 | 3 Komentara | Print | # | ^

Tko sam ja?

Pozdrav ljudi! Muče me mat i fiz... Mah,bit će bolje. Mora.

Dobili smo zadatak napisati esej o bogatstvu,to me je navelo na neka razmišljanja. Novac nije mjerilo bogatstva. Novcem mnogo možemo,ali nemoguće je otkupiti zdravlje ili sreću. Te su stvari ako malo bolje razmislimo zapravo besplatne,a ipak,najbogatiji su oni koji ih imaju.

Moja obitelj nema mnogo novca, ali nama je dovoljno,skromni smo i ništa nam ne nedostaje. Nemam najnoviji mobitel niti svaki mjesec odlazim u shopping,ali to mi ni nije potrebno. Ne odlazim svaku zimu na skijanje,niti svako ljeto na ljetovanje,ali ne patim previše za time. More mi nije daleko,a ako padne snijeg,naša skijališna staza postaje dolac u selu,a sanjke zamjenimo vrećom napunjenom slamom. Vjerujte mi,zabavno je. Razmišljala sam malo o svom životu. U svojih sam nepunih 16 godina mnogo plakala i bila tužna.

Bila sam prisiljena rano odrasti i naučiti razmišljati. Usprkos svemu,nemogu reći da nisam mnogo naučila od toga. Uvijek sam bila okružena ljudima koji me vole i koji su sve radili da meni bude dobro. Sada je moj život bolji od onog u djetinjstvu. Snažna sam ja djevojka. Znam da jesam. To je moja najveća vrlina i čvrsto je čuvam. Neznate moj život i neshvaćate o čemu pričam,ali s vremenom ću vam ispričati tu priču. Vjerujte mi,ta je priča poput romana. Imam mnogo prijatelja ali samo moja najbolja prijateljica je zna. Teško je pričati o tome i ne želim da me žale.

Do idućeg puta... vaša SS

17.03.2014. u 16:59 | 0 Komentara | Print | # | ^

Jedna moja priča...

DRVENA KUĆICA

Zrake sunca dodirivale su mi lice,a lagani povjetarac igrao se mojom kosom. Ležala sam u drvenoj kućici na stablu i ponovno se vratila u prošlost.
"Nora,mooolim te! ", dosadno je ponavljao i kao i uvijek uspio me izživcirati. "Manuel,ne....ne želim s tobom otići u tu kućicu . Ma dajj,pa nismo više djeca!", rekla sam neshvaćajući kako može biti toliko djetinjast. Manuel je oduvijek moj najbolji prijatelj. Živio je u kući nasuprot moje i kao djeca uvijek smo se igrali zajedno. Osim kolačića od blata i lišća,plesanja,pjevanja izmišljenih pjesama i igranja s autićima koje bi se uvijek sudarali, dani su nam bili ispunjeni smijehom. Nikada neću zaboraviti dan kada su nam roditelji izgradili kućicu na stablu u kojoj smo provodili mnogo vremena i na koju me sada neumorno molio da otiđem s njim. " Onda više neću pričati stobom", ozbiljno je rekao. Tužno sam ga pogledala a onda zajedno s njim prasla u smijeh. " Eee, Manuel...misliš da smo ja i Leo dobar par?", upitala sam ga. Leo je bio moj novi dečko u kojeg sam bila zaljubljena nekoliko godina. Kada me u srednjoj počeo gledati po hodnicima, odletjela sam u sedmo nebo od sreće. "Hmm...on je najveća faca u školi, uvijek je u pravu, nitko mu nije ravan, totalno je khm savršen. A ti...ti si samo Nora. Super par." "Oh,baš si ljubazan", rekla sam pokazavši mu jezik. "Znam,hvala.", podrugljivo je nadodao.
"Ajme već je osam sati!" Iznenadila sam se pogledavši na sat. "U deset idem na tulum kod Sare." "Zar nisi rekla da ne ideš na taj tulum jer...si u kazni ili tako nešto?" "Ma nee,slagala sam,želim iznenaditi Saru. Napravila sam joj tortu." "Misliš da je stvarno vrijedna toga?", upitao me dok smo hodali prema našoj ulici. "Dobra je prijateljica, ti misliš da nije?", znatiželjno sam ga upitala. "Neznam, čini mi se da nije baš iskrena. Možda sam je krivo procijenio." "Izgleda da jesi... A ti si još uvijek sam kao cvijet usred pustinje, jelda?", upitala sam ga podsmjehnuvši se. " Paa, upoznao sam jednu curu,ali..." "Opaa,poznam li je?", prekinula sam ga. "Hmm,možda...Inače,stojimo već nekoliko minuta ovdje,požuri,znaš da tebi treba cijela vječnost i pol da se urediš. Nije mi htio ništa više otkriti. Pozdravili smo se.
I da,zaista mi treba cijela vječnost. Nisam ni trepnula a već je bilo vrijeme da krenem. Stajala sam ispred Sarinih vratiju,neko vrijeme slušala glasnu glazbu i jedva čekala da vidim iznenađena lica svojih prijatelja. Nisam pozvonila,samo sam ušla. Moj je široki osmijeh na licu nestao,srce mi je snažno počelo udarati. Nisam mogla vjerovati u ono što vidim. Osjećala sam se poraženo,izigrano. Sara i moj savršen dečko kojeg sam obožavala ljubili su se zagrljeni odmah pokraj vratiju. Spustila sam tortu na pod i plačući otrčala. Neko sam vrijeme razmišljajući hodala gradom,bio mi je potreban netko kome mogu vjerovati,kome mogu reći koliko se loše osjećam i tko će me razumijeti. Znala sam tko. Zvala sam ga i zamolila da dođe na kućicu na stablu. Kada sam došla,on je već bio ondje. Nisam ništa rekla. Sjela sam do njega i čvrsto ga zagrlila. Vidjela sam da mu nije jasno, ali ništa nije pitao. Kada sam se umirila, ispričala sam mu zašto plačem. Gledao me osjećajno,iskreno sa predivnim sjajem u očima koji do tada još nisam primjetila. Stao je svijet. Nisam razmišljala o ničemu osim o njemu. O svom vremenu koje smo proveli zajedno,čitav svoj dotadašnji život provela sam uz njega,a tek sam tada,na kućici na stablu u potpunoj tišini shvatila koliko mi znači i što zapravo osjećam prema njemu. " Manuel,ja..." "Pssst..." Nije mi dopustio da dovršim rečenicu. Nježno me uhvatio za ruku i poljubio. Nagnula sam se pored njega. U njegovom zagrljaju na drvenom podu naše kućice, gledajući kroz maleni prozor mnošto sitnih blistavih zvijezda,osjećala sam se poput princeze. Nasmijao se i pogledao me zaigranim pogledom punim ljubavi. Ostali smo zajedno do jutra. Iako smo više puta odgađali, došlo je vrijeme da otiđemo kući. Sunce je već polako izlazilo. Sišli smo s kućice i hodali do ceste držeći se ze ruke. "Falit ćeš mi.", tužno sam mu rekla. "I ti meni i mislit ću na tebe dok se ne vidimo,dok te ponovno ne poljubim...ali i dalje smo prvi susjedi,možemo se gledat i kroz prozor.", nasmijao se. Gledao me i polako unatraške prelazio cestu prema svojoj kući. Smiješio se, bio je presretan. I ja sam. Svijetlo se približavalo,bilo je sve bliže. Škripanje kočnica i glasan zvuk udarca jedino su što sam čula. Zavrištala sam. Potrčala sam prema autu u veliki oblak dima, cesta je bila prelivena rijekom krvlju. Tražila sam ga. Na ulicu su izašle naše obitelji i susjedi, bilo ih je mnogo,ali nisam ni shvaćala da su ondje. Jedino što je bilo važno je da ga pronađem i da je dobro. Nakon nekoliko minuta koje su se činile duže nego sati, ugledala sam ga kako nepomično leži pokraj ceste. Potrčala sam prema njemu. Netko je trčao zamnom, zaustavljali su me, ali nisam odustajala. Kleknula sam do njega. Bio je živ. Iako pun krvi i jedva dišući,otvorio je oči. "Manuel,neee!!! Ne odlazi,molim te...ne sada kada smo napokon shvatili da trebamo biti zajedno. Ne radi mi to." Rečenice su izlazile same od sebe, a bol koju sam osjećala bila je preteška. Vidjela sam da mi želi nešto reći. Legla sam do njega i položila glavu pokraj njegove kako bi ga mogla čuti. "Volim te...", prošaptao je jadva razumljivo. Pogledao me. U njegovim sam očima ponovno vidjela onaj sjaj koji sam taj dan prvi put primjetila, ali još veći nego prvog puta. Zatvorio je oči. Otišao je...zauvijek.
Prošlo je već 3 godine od toga dana. Za mene ujedno najljepši, ali i najgori dan u životu. Jako mi nedostaje. Ne prestajem misliti na nega i sve bih učinila da može biti tu. Znam da misli na mene, da me još voli, baš kao i ja njega. Kada dođe vrijeme, mi ćemo ponovno biti zajedno. Da,sigurna sam. On će me ponovno poljubiti.

14.03.2014. u 12:15 | 2 Komentara | Print | # | ^

Ne želim odrasti!

Kada sam bila malena djevojčica,sanjala sam o sebi kao velikoj odrasloj ženi. Prije vrtića jedva sam čekala vrtić,u vrtiću nisam mogla prestat razmišljati o školi... Maštala sam. Vidjela sam sebe na velikoj pozornici kao glumicu i promatrala svoje ponosne roditelje. Snovi su se mjenjali,ali nikad nisu bili manje veliki. U svojoj sam malenoj glavici bila pjevačica,radila u cirkusu,bila odvjetnik,imala vlastiti veliki ranč s konjima,veterinarka,imala svoju emisiju poput Oprah. Nisu to bili tek bezvezni snovi,svaki je detalj bio na svojem mjestu. Nisam nimalo sumljala da ću sve to ostvariti. S vremenom,što sam starija to sve manje vjerujem u ostvarenje svojih snova. Oni su sada drugačiji,moglo bi se reći realniji. Želim imati posao kojim bih mogla pomoći ljudima kojima je potrebna pomoć. Oduvijek sam ja ona koju prijatelji traže savjete,ona koja s jednim razgovorom uspije popraviti situaciju. To me jako usrećuje. Sigurna sam da to želim raditi cijeli život. Želim putovati svijetom i to ne samo zato što to svi oko mene žele. Želim upoznati drugačije ljude i kulture,uživati u ljepotama svijeta. Želim napisati knjigu i skočiti padobranom,roniti u dubini morske čarolije. Mnogo toga želim,ali bojim se da su to samo snovi koji će ostati neostvareni. Kako god,uživam u sanjarenju,dopuštam mašti da me odvede gdje želim biti,to mi nitko nemože oduzeti. Odrastam... Moje oči gledaju na svijet drugačije nego što su nekad gledale. Kažu da što su ljudi stariji,to su mudriji. Vjerujem. Ali ja ne želim odrasti! Meni je ovako lijepo.

14.03.2014. u 11:23 | 0 Komentara | Print | # | ^

Što je danas lijepi sunčan dan :D

Ponekad se pitam jesam li učinila dobru stvar što sam odabrala opću gimanziju kao srednju školu. Ovo mi je prva godina i teže je nego što sam mislila,ali imam ciljeve u životu za koje mi je potrebno mnogo truda i znanja i zato sama sebi kažem: glavu gore i vjeruj da ti to možeš.

Danas sam hodajući prema autobusu kojim idem u školu,promatrala bijele,nježne oblake koji su polako otkrivali plavo svijetlucavo nebo. Gledala sam u sunce koje me grijalo svojim trepetiljkama. Na trenutak sam odlutala u svoje misli i odbacila glas mlađeg brata koji je govorio o djevojčici koja mu se sviđa. Razmišljala sam koliko je sve oko mene očaravajuće. Sasvim male sitnice koje inače ne zamijećujemo su nešto predivno,neopisivo. Često kada imam loš dan pitam se zašto baš ja,zašto baš meni nikada ništa nije kako treba biti... Kada bi mi bar tada neko šapnuo da pogledam bolje oko sebe. Ustvari nikad nije toliko loše kako mislimo,naravno da može biti bolje,ali i lošije. Kaže jedan citat: " Ne vjeruj svemu što misliš." Istina.

Jučer me u gradu zaustavila jedna starija gospođa,znala sam je viđati i prije ali nikad nisam obraćala veliku pozornost na nju. Nazvala ma ljepoticom,rekla je da me već neko vrijeme gleda i da zračim posebnom pozitivnom enrgijom,zahvalila mi je jer joj je moj osmijeh nekoliko puta uljepšao dan. Nisam znala što da joj kažem,njezine su mi i riječi neprocjenjiv dar,zahvalila sam joj i nastavila hodati. Jeli to zaista tako? Jednim osmijeh koji čak i nije bio namjenjen njoj ja sam joj popravila dan? Nemogu vam opisati svoju sreću. Učiniti drugoga sretnim,mora da je to najveća sreća. Budite ljubazni i nasmijte se svakom koga sretnete. Možda je toj osobi vaš osmijeh potrebniji više nego što mislite

.

Toliko od mene za danas.... glavu gore i osmijeh na lice jer ovaj život čine sitnice :)

13.03.2014. u 16:51 | 5 Komentara | Print | # | ^

Sretna sam. Ionako nikog nije briga ako nisam.

Ja...nasuprot ogromnom svijetu koji me okružuje,tek sićušna kapljica u oceanu. Tako malena,gotovo neprimjetna ali ipak postojim. Sada,u ovom malenom dijelu vječnosti koji se zove život. Iako sam tek malena zvijezda u galaksiji,tek zrno pijeska u pustinji...drugačija sam od svih ostalih. Neobično je što od svih ljudi na svijetu kojih ima mnogo ama baš nitko ne gleda mojim očima,nitko se nesmije mojim osmijehom niti osjeća mojim osjećajima. Da,posebna sam,nimalo manje ali niti više važna od svih ostalih. U ovih 16 godina naučila sam koliko je život težak,koliko brzo prolazi i kako ga trebamo naučiti živjeti,naučiti ga voljeti. Naći vrijednost u malim stvarima koje su zapravo velike i svaki dan živjeti kao da je posljednji. Naučiti BITI SRETNI.

" Prava je tajna sreće u tome da mnogo zahtijevamo od sebe,a malo od drugih."


Jedem nutellu i razmišljam kako mi to nije pametno,kasno je i te sitne slatke tvari poljepit će se po mom tijelu. Onda ću kukat kako mi se nesviđa moje tijelo. Ahh... takve smo mi cure. Nikad same sebi nismo onakve kakve bi trebale biti.


LAKU NOĆ!


noć je,nek te misli odvedu ondje gdje najviše želiš biti...

12.03.2014. u 21:36 | 5 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	travanj, 2014
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi