Kako se nasa prica tako davna cini...
Prosle godine u ovo vrijeme sam citala tvoje mejlove na poslu i smjeskala se kad si znao da budes luckast i da pises kojekakve sladunjave stvarcice. Heh...niko nije znao da ih napise kao ti.
Koliko sam samo malenih nadimaka dobila i kako si samo ti mogao da ih izvezes takve...nista mi u tom trenutku nije bivalo draze. I nista mi nije ni trebalo sem tebe.
A za samo par mjeseci...drasticne promjene.

Sve su to izgledale kao sitnice...
Par svadjica tu i tamo, razlika u misljenjima i cutnja.
Ali za malo smo se vracali NAMA i zaboravljali na sve crno sto je bilo oko nas, znajuci da je nasa ljubav iznad svega, da se volimo toliko da nista drugo nije bitno, da smo jedini jedno drugom i da nas niko nikada nece moci izbrisati iz nasih dusa. Ceznjive i usamljene, ne razumijene od strane drugih, uvijek u nekom bijegu, od realnosti, od proslosti, od samoce... Nase duse su bile jedinstvene. Nasa ljubav je bila jedinstvena, olujna na momente i naizgled nemoguca, ali vracala se uvijek na povrsinu i gurala sve prepreke pred sobom. Ni daljine nam nisu mogle nista.

Znas, sjetih se nekih tvojih davnih rijeci, kada si mi pricao kako bi po nasem rastanku ostao izolovan i usamljen, kako nikada ne bi volio i odbijao bi da se das nekome. Zablude...
Ipak si prekrsio sva obecanja.
I to je u redu...ljudski je.

Znam da vise odavno nemam prava da ti pricam o bilo cemu.
Rekla sam i pokusala, ali prokleto srce misli na svoj jedinstveni nacin i ne da mi mira, evo vec danima.
U meni uragani...vjetrovi obuzese me, bacaju me cas tamo, cas ovamo. Nekoliko casova naizgled mira, a onda se ponovo vrate kise.
I kako ja da idem sama protiv toga?

Osjecanja su tu, nisam ih trazila. Ubjedjena sam bila da sam ih prevazisla, da su nestala bez traga i da sam spremna ici dalje, bez tebe na ramenu. Okrenula sam se novom zivotu, novim ljudima. Okrenula sam se onom cemu sam se davno trebala okrenuti, kada sam tebe trazila i trebala te. Kada si mi govorio da se okrenem...
Mozda sam samu sebe ubijedila da ce proci za tren, da cu sresti nekog drugog...sto u stvarnosti i jesam...ali zasto nisam imala volje, to samo ja mogu da naslutim. Cudno kako je srce maskirano i skriva neke tajnovite sitnice kojih nisi ni svjestan, sopstveno srce koje u najgorim momentima bude najveci izdajnik, pa se nadjes u neobranom grozdju, bos i pokisao i najcesce sam.
I onda zaronis u nesanice...

Nije nam bilo sudjeno mali...
Postali smo glavni likovi Djoletovih pjesama... "sve prave su ljubavi tuzne".

Da...
Nasli smo se u raskoraku.
Ja spremna da pogledam buducnosti u oci, a ti zaglibio u proslosti.
Promasili se za deceniju.
I ko je tome kriv?

Zivot nije fer, nikada nije ni bio.
Uzima...uzima...ne pitajuci se kako cemo mi s tim, glavni akteri.
Nasli smo se kao dvije pokisle pticice, misleci da ce sve one dotadasnje praznine da budu popunjene.
Zalosno je pomisliti da se mozemo voljeti do kraja, a sve da se uroti protiv nas. Pa i sami mi.
Ja sam te mogla prihvatiti kao dio svog zivota. I ne vidim zasto bih se skoncetrisala na ono negativno, kada smo imali tako lijepih trenutaka.
Prve dodire...prve poglede...zadirkivanja...
Prve, najsladje poljupce u onom malom toplom stanu...kako je sve bivalo prirodno. Setnje po snijegu, po Kraljevici...spagete sa marinara sosom i ona silna hrana koju smo nakupovali kada je prestao post...hehe...Ralence malecki i njegova varjaca...i naravno, salep...sljive i kompot...i ono nezaboravno popodne u sljiviku...nas dvoje sami i nevaljali, u sred Gamzigrada...tsk tsk :)
I onog najljepseg...ispred crkvice u Knjazevcu, kada sam osjetila rijetku srecu i mir u tvojim ocima i kada si mi rekao da cu da budem tvoja....tvoje zence...hehe

Boze kako sam te voljela...
Kako sam voljela da te gledam, da te slusam, da te udisem...
Ponosila sam se kada smo isli zagrljeni.
Mozda me je taj grijeh i sustigao...
Niko ti nije bio ravan...i nijedan pogled nije bio ni blizu tvog.
Budio si u meni najljepse emocije i inspiraciju. Znala sam danima da pisem o nama. Jos uvijek me zmarci obuzmu kada pomislim na one njezne i nasmijane poglede koje si mi darivao po gradskom prevozu i pred spavanje...moje lijepe andjeoski plave oci...one u kojima sam trebala da se ogledam i kod svog sina...ali mali Dimitrije je otisao u nepovrat i nikada ga vise nece biti, ni njega ni Dunje...ni pored mene, a ni u snu.

I cuvacu te uspomene negdje duboko, uspomene na svijet koji smo stvorili u masti, koji se rasprsao pod pritiskom nasih teskih dusa. Cuvacu ih, da ih nekada prepricavam necijim unucima...da im pokazem kako se voli i procitam pisma koja si mi pisao...da slusaju bajke o djeci nerodjenoj koja su nekada postojala u nasim sanjivim pricama...nekim buducim djevojcicama da uzdisu i stapaju se sa mojim bolom...da upoznaju tog nekog tugaljivog i njeznog muzicara od kog me je sudbina rastavila...

Ne znam da li cu ikada moci da cujem bilo koji etno melos, bez da ne osjetim bol...bez da se sjetim tebe i mojih popodneva ispunjenih svirkom. Nisam uspjela ni na koncertu da te vidim...ali neka. Sada ce to biti privilegija nekih drugih...neki drugi ce ti prilaziti poslije i ljubiti te, neko drugi ce te docekivati s puta i siriti ti ruke...

Neka ti ovo bude moje posljednje...
Da li ce nam se putevi ukrstiti u buducnosti, to samo Bog moze znati, ali ovako je podnosljivije. Volim da mislim da cemo moci jednom sjesti i bez trunke bola sjetiti se lijepih momenata koje smo dijelili...ali u ovom trenutku ne mogu. Previse je suza proliveno, previse je truda ulozeno i rane se nikada nece moci u potpunosti zalijeciti ako ne preduzmemo nesto drasticno. Posto ti nikad nisi bio to u stanju, ja cu morati, jer zbog mog mira, nema mi druge.
Ipak....ipak ne mogu da gledam kako ti neka druga ostavlja kojekakve zaljubljene komentare...ne mogu da gledam njeno ime i prezirem je...ne mogu da ne otvorim njenu stranicu i trazim joj svaku mogucu manu, znajuci, ZNAJUCI da cu uvijek biti ta koja bi te znala mnogo bolje voljeti i zivjeti za tebe da si samo ti to htio. Ne mogu da mislim da ce tvoji da je vole i pricaju najljepse o njoj, onako kako su i o meni nekada mislili. Ne mogu da mislim kako je ljubis...

Ali i poslije svega toga recenog, ipak iskreno se nadam da ces naci svoju srecu. Iako me svaka pomisao na to probada kao milion tupih nozeva, iako mi se srce slama u paramparcad, iako znam da su nam zivoti mogli tako drugaciji da budu...ono sto najvise boli je sto ce neka druga da se uklopi u sablon tvojih ocekivanja i sto ces njoj biti spreman da pruzis sve ono sto je meni bilo odredjeno. Boli cinjenica da ces je uzimati u narucje i ljubiti i cuvati njenu cednost kao neko jedinstveno blago. Boli...boli vise nego svi oni zaboravljeni bolovi kroz koje sam ranije zivjela i koje sam upoznala kada sam trebala da uzivam u bezbriznosti i svojoj mladosti. Boli...
Ipak...pozelicu ti srecu. Pozelicu da osjetis olaksanje koje sa mnom nisi nikad mogao, pozelicu da se opustis kraj nje kada kraj mene nikad nisi mogao, pozelicu da se osjetis muskarcem za kog si tvrdio da ne postoji...
Da, sa mnom ga u tebi nije bilo, iako u mojim ocima to nikada nije bila istina, iako sam ti uvijek pruzala podrsku koliko je to bilo u mojoj mogucnosti, pocevsi od najmanjih banalnosti, pa do same karijere.

Zao mi je sto nisi mogao da podneses moj zar i zelju za zivotom.
Ja sam se nadala da cu biti dovoljno snazna za oboje, da cu moci da podnesem teret nas onda kada je to trebalo. Ali u realnosti, treba da postoji balans...
Ja sam u dubini, ipak, samo djevojcica kojoj je trebala ruka da je zastiti i sakrije kao ono pokislo vrapce o kojem si mi jednom pisao.

Kako ironicno...
Toliko sam dala i toliko sam bila spremna...mozda u tome i jeste problem. Mozda se covjek ne treba toliko pruziti, ne treba toliki pokazati da je voljan. Pogotovo ja, zena, pored muskaraca kojima je potrebno da se osjecaju zastitnicki, koji treba da osjete da su potrebni. A ti to jesi itekako bio...i osjetio si da te trebam...mozda te je cak i to uplasilo. Nisi bio spreman da preuzmes odgovornost i da me poneses u njedrima kada mi je to bilo najpotrenije. No dobro, i to je za ljude.

I sta reci...?
Jedino sto mi sada prolazi kroz misli jeste ona prokleta, stara "Na Badnje vece" o kojoj si tako davno pricao...kada si se bojao da me neko ne ukrade u Australiji...a ja sam se tada molila da ti ne nadjes neku drugu.
I evo, izgleda da cu ja da je slusam prije no ti...

Ostavio si dubok rez. Nikada nemoj sa sumnjas da li ces ostati uz mene. Previse je stvari koje me sjecaju na nas. Ostalo je lijepog i to treba da se cuva.
Ti jesi bio moja najveca ljubav, nikada neces ni biti svjestan snage ovih rijeci. Ja nikada necu biti sigurna ni da li ce se to promijeniti. Ostace zauvijek neispunjeno mjesto i ceznja...no ko zna, mozda grijesim.
Nadam se.

Ali prevarila se jesam u vezi naseg trenutnog odnosa.
Mislila sam da cu moci da te zadrzim. Ocekivala sam tvoju reakciju i da si pokazao volju da uspostavis neki normalniji kontakt, mozda bi i moglo nesto da se ostvari. No ti si odabrao da ignorises, ostavljajuci me ponovo na cjedilu.
Ne moze se na dvije stolice...ne moze se ne znati sta hoces u zivotu. Ti bi da ides dalje, da zivis zivot svoj, a da mene ostavljas u agoniji i nekim podsvjesnim iscekivanjima o kontaktu i kvazi-prijateljstvu. Pokazao si gdje se nalazis u zivotu i to je sasvim u redu. Ides napred, ostvarujes novi zivot, onaj u kom za mene nema mjesta. A ja ne mogu biti neka stara krpa koja stoji po strani i ceka da joj se ponovo posveti paznja. Definitivno to ne zasluzujem.
Previse boli je utkano u nas, da bi to bilo na kraju ipak bilo moguce.
Zavrseno je vrijeme bura. I treba ici dalje...kako sto si ti to ucinio.
A to moze samo uz zbogom...

Zato, zbogom mali moj...da li definitivno, ni sama sad ne znam.
Mozda se nekad ponovo sretnemo...mozda ti nekad zatreba koja casica razgovora, pa se sjetis i jedne cupave male koja te je nekada cuvala u sebi i voljela te svim srcem...