Nepravedna sam ponekad...osjetim.
Nepravedna prema tebi i onome sto nosis u sebi, nerazumna i nedodirljiva.
Lomila bih tada sve oko sebe, pa i tebe mozda u jednom trenutku, tebe koji uvelicavas nemoc koju osjecam svakom porom u tim trenucima. Tuga i samoca koji me uvijek prate i o kojima si toliko vec slusao, samo su uvelicani cinjenicama da tada nisi uz mene, ili da mozda ja tada nisam uz tebe.

Ne podnosim nikakve slabosti tada, ne podnosim da priznam tudje muke i tudji zivot.
Jer tada sam samo JA.

Sebicno, da...
Ai shvati da nikada nije bilo drugacije.
Gola borba za opstanak bila mi je u krilu jos odvajkada i moje bice naviklo je da grebe, da se cupa, ne bi li konacno ostalo na povrsini...
Ne interesuju me tada ni molbe, ni zalbe, a pogotovo spontani kontra-napad, ono najgore sto mozes da mi pruzis...

Sebicna sam, priznajem, jer drugacije nisam ni znala.
Drugacije nije postojalo.
Sve dok se TI nisi pojavio...

TI koji me pomiluje uvijek, pa makar i virtuelno, i poslije najvecih zackoljica...
TI koji uvijek za mene njezan pogled ima, pogled koji osjetim na sebi...
TI koji ce biti spreman da pokusa, cak i onda kada to najmanje tako izgleda...

Nepravedna sam, jeste.
Nepravedna, jer govorim da ti nije stalo, a svaki tvoj gest i govori koliko ti je zaista stalo, koliko se boris...
Cak i onda kada se zubi ogledaju jedni u drugima i inat ispliva rezuci i sa osmijehom...samoodbrana u punom jeku...ali ne i nedostatak ljubavi, ne.
Nje imas mnogo.
Cak i onoliko koliko nisi ni svjestan, a svakim pokretom je dajes...

I zbog toga te volim.