Noc je predivna.
Malo hladnjikava, ali prijatna.
Iza zida se cuje grad. Njega je nemoguce utisati.

U daljini svjetluca crvena zvjezdica...ne, to je avion.
Ulicne svjetiljke, kao neki podsjetnik da sam daleko od samog u ovom gradu.
A opet, bez tebe, kao najveci samotnjak.

Ni vjetar koji piri kroz grane obliznjeg zbuna nije dovoljan da me razbudi iz ovog usnulog stanja...
I svojim mirisom me podsjeca da je u ovom gradu sve ukaljano i sivo, da je priroda negdje daleko.
Priroda od koje sam godinama odvojena, ona koja me je podigla i nacinila sustinu u meni.

Sve sto je srcu drago, daleko je, kazu...
Gdje cu ja, sanjar i romantik, pobornik najvecih ljubavnih novela, u ovom mehanicki nastrojenom svijetu?
Drugaciji prioriteti, drugacije zelje i ambicije...
Strcim, brate, kao crno pile.

I mislim...samo o jednom.
Hladnjikave noci na prelazu ka jeseni, oni prvi sjetni osmjesi koji donose zimu i pripreme za nju...
Svjez ajvar, dzem od sljiva i prvi zuti listovi po dvoristu.
Ti.

Zar je to mnogo?

I neka svijet ide svojim tokom...
Neka se sire potrebe i zahtjevi.
Neka se unisti ono sto se eonima stvaralo oko nas...civilizacije, svijetovi, kulture...
Samo neka Nas izostavi i pusti nas da cuvamo svoj mir...