plava ptičica

Nešto bih kao pokušala reći o međusobnom razumjevanju i dohvaćanju. Baš zbog toga što nikad nećemo nikoga poznavati u najvećoj potpunosti, postoji komunikacija. Znam da je nepotrebno reći najvećoj potpunosti jer je potpunost sama po sebi potpuna, no htjela sam na neki način to naglasiti. Jer upravo zbog te nemogućnosti uvida u u tuđi svijet, postoji nužna potreba za komunikacijom. (ovdje sam odlučila izostaviti jedan čitav slijed misli jer nevolim puno obrazlagati oko iste poante, pa ću nastaviti s onim što je meni zanimljivo:) )
Stvara se jedan oblik neugodnih osjećaja kada nas netko ne razumije te ako je nerazumjevanje učestalo, čovjek rađe zaboravi na taj dio sebe, koji drugi ne razumiju. Jednostavno zato jer ga ne povezuje s nikim... Rađe će proživljavati samo onaj dio sebe koji drugi razumiju, nego biti sam u proživljavanju onoga što je samo njegov jedinstveni svijet, neprepoznatljiv nikome drugome. Želim da se sve to shvati u širokom području, u prenesenom značenju. Dakako, ne mislim na proživljavanje događaja, nego općenito na čitav misaoni svijet koji si dopuštamo da postoji...